Navještaj kraljevstva Božjega

Kraljevstvo Božje je novi svijet kojemu težimo, ispunjen pravdom, ljubavlju, razumijevanjem, istinskim bogoljubljem i čovjekoljubljem, a započinje s Isusom Kristom i njegovim navještajem Radosne vijesti. Kao takvo, kraljevstvo Božje nam je zadano kao cilj koji valja ostvariti, a put kojim se postiže je u nasljedovanju Krista.

No, iako kao kršćani načelno znamo značenje kraljevstva Božjega, njegov duboki smisao teško je dokučiti. Isto je bilo i u Isusovo vrijeme, pa je stoga Isus vrlo često objašnjavao njegovo značenje svojim slušateljima, posebno apostolima, kroz prispodobe. Prispodobe su priče iz svakodnevnoga života, kojima je prvotna svrha pojasniti ljepotu i vrijednost Božjega kraljevstva, kao i način na koji se ono ostvaruje.

U Novom Zavjetu imamo veliki broj zapisanih prispodoba, a posebno u tom smislu valja istaknuti skupinu tekstova u Matejevu evanđelju, u 13. poglavlju. U njemu tako pronalazimo prispodobu o sijaču, o kukolju, o zrnu gorušičinu i kvascu, o blagu i dragocjenom biseru, te o ribarskoj mreži. Svaka od tih prispodoba otkriva po neki vid kraljevstva Božjega, a sve zajedno ukazuju na neizmjernu vrijednost i važnost ostvarenja Božje vladavine već ovdje na zemlji.

Prispodoba o sijaču nam svraća u pamet istinu da je jedini istinski Sijač Božje riječi Isus Krist, ali koji i nas vjernike osposobljuje da budemo sijači Radosne vijesti u svojoj svakodnevici. Prema toj prispodobi, sijač se ne treba odveć brinuti što će biti sa sjemenom, odnosno s Božjom riječi, jer sam od sebe ne može pridometnuti niti da ono raste niti da se osuši. Njegovo je da bude vrijedan sijač, a ostalo treba, bez zabrinutosti, prepustiti Božjoj volji. Bit će tako među onima kojima naviješta Evanđelje takvih koji će biti kao tvrda utabana zemlja, potpuno zatvoreni za Božju riječ i bez trunke želje da razumiju poruku spasenja, bit će takvih koji će se oduševiti za Krista, ali će ih svakodnevne brige ili ovozemaljske vrijednosti udaljiti od Njega, ali bit će i onih koji će nastojati svojim životom ostvariti kraljevstvo Božje na zemlji, već prema darovima i spoznanju koje im je dano.

Prispodobe o kukolju i ribarskoj mreži poučavaju nas da Bog želi spasenje svih ljudi, da želi da u svijetu bude samo dobro, no stvarnost pokazuje kako na ovozemaljskoj njivi i u ovozemaljskom moru žive i dobri i zli, odnosno kako ima onih koji se svim snagama trude širiti kraljevstvo Božje, ali ima i onih koji to kraljevstvo žele uništiti, podlažući se Zavodniku ljudi i djelujući protiv Božjih zapovijedi. Iako je to tako, prispodobe nas poučavaju da treba biti strpljiv i konačan sud prepustiti Bogu, jer On daje da sunce izlazi dobrima i zlima, a još više zato jer daje priliku da se i ti zli promijene i postanu širitelji kraljevstva Božjega.

Prispodobe o zrnu gorušičinu i kvascu otkrivaju nam da je kraljevstvo Božje u početku bilo malo, da je krenulo od Isusa Krista, ali da se djelovanjem Crkve, Kristove Zaručnice, širi i teži svu stvarnost preobraziti.

Prispodobe o blagu i dragocjenom biseru posebno nas poučavaju o uzvišenosti i neizmjernoj vrijednosti kraljevstva Božjega, prema kojima oni koji razumiju toliku ljepotu Božje vladavine u svom srcu, u Crkvi i u cijelom društvu, sve drugo smatraju manje važnim i nebitnim u usporedbi s onim što nam je Krist ostvario svojim vazmenim otajstvom.

Prema tim i drugim prispodobama, kraljevstvo je Božje tako poziv da nastavimo Kristovo djelo spasenja i da do na kraj zemlje naviještamo ta sveta i uzvišena otajstva.