Navjestitelj utjehe narodu Božjemu – razmišljanje uz 2. nedjelju došašća (B)


Evanđelist sveti Marko, započinjući svoje Evanđelje Isusa Sina Božjega, što čitamo ove druge nedjelje došašća (Mk 1,1-8), ističe prije svega lik Ivana Krstitelja kao Gospodinova preteče. Sam Krstitelj je stavljen u širi kontekst takozvane ‘knjige utjehe’ proroka Izaije koja se otvara pozivom da se tješi Božji narod, nakon čega prorok govori o glasu koji viče u pustinji kako treba pripraviti put Gospodinu. Taj glas koji viče u pustinji donosi utjehu narodu i poziva ga da se još malo strpi, to jest da napokon počne pripremati putove, jer je Božji dolazak neposredan.

Evanđelistu je jasno ono što je jasno i proroku Izaiji po Božjoj objavi, a to je da je narod u tuzi od trenutka kad Bog nije u njegovoj sredini. Tek s Bogom dolazi prava utjeha narodu, te stoga i sveti Marko povezuje dolazak najavljene utjehe s dolaskom Isusa Krista. No prije samog dolaska onoga koji je bio Utjeha Izraelova, dolazi i glas i glasnik koji naviješta skori dolazak. Dotični navjestitelj utjehe potiče narod da ustraje u svom iščekivanju jer je Božje spasenje blizu. Ivan je s pravom bio navjestitelj utjehe jer je i sam najavljivao Božji zahvat u povijesti kojim će biti okončano ropstvo naroda. Po spoznaji da je Mesija blizu narod doista prima utjehu. Ali Mesija očituje svoju utjehu samo onima koji su čista srca, te je zato Ivan bio glas i navjestitelj utjehe narodu. A narod je bio u stanju primiti utjehu samo kao narod čista srca koji okajava svoje grijehe. Njemu se očitovala Božja prisutnost, te time i utjeha budući da Božja prisutnost donosi utjehu. Ona je prava snaga i pridiže klonuli duh. Samo Bog je u stanju biti snaga čovjekova. Samo njegov duh može pridići ljudski klonuli duh i donijeti mu istinsku utjehu. Ivan Krstitelj je bio navjestitelj upravo te utjehe, to jest dolaska Sina Božjega kao Mesije i tješitelja naroda Božjega božanskom utjehom.

A Božja utjeha je narodu bila istinska nasušna potreba, što svi dobro znamo jer smo i sami mnogo puta imamo potrebu i prigodu tješiti ljude. Nijedno vrijeme, pa tako i ovo naše nije lišeno problema i zabrinutosti, muka i nevolja, ali na žalost u iskušenju smo tješiti ih na ljudski način. Mnogo je žalosti koje se sručuju na pojedince i narod u cjelini, te je doista svima potrebna utjeha. Ali ne lažna utjeha krokodilskih suza, već istinska utjeha Božja. Jer kad se mi ljudi tješimo, onda je to više prebacivanje krivnje na ljude oko nas kao odgovorne ili dežurne krivce, pogotovo ako se radi o političkim vođama naroda. Ma koliko oni dosta mogli biti krivi i odgovorni za pojedine situacije u društvu i narodu, to bi bilo prejeftino prebacivanje krivnje na druge, umjesto da svatko od nas iskreno potraži utjehu i zaštitu od samoga Boga, te se nastoji držati još odlučnije njegova puta.

Osim toga naše ljudsko tješenje ima i prizvuk ponavljanja ispraznih rečenica o tome kako će s vremenom biti bolje kad dođu drugi ljudi ili pak kad vrijeme učini svoje. Kao da bi nekolicina ljudi imala ključ budućnosti jednoga naroda u svojim rukama. To bi bio prejeftin način traženja utjehe ili pak odgovornih krivaca, umjesto da utjehu potražimo kod onoga koji nam je može jedini pružiti. Stoga je očito kako se Ivan nije dao zavarati glede toga, već je dobro znao da je ključ budućnosti u rukama Božjim. Pravu utjehu je pružao samo Bog, ali je i o narodu ovisilo koliko će utjehe primiti. Bog nije uskraćivao obilje svojih utjeha, pa je zato i poticao narod da otvori srce i dopusti da se dogodi Božji zahvat u njemu. A po ljudima koji su mu otvarali svoja srca poput Ivana on je naviještao utjehu, te su oni surađivali s njegovim Duhom najavljujući dolazak njegova Sina na zemlju. Bog se služio otvorenošću njihovih srca da hrani nadu svoga naroda do trenutka kad će doći Tješitelj koji će narodu pružiti onu konačnu utjehu Duha Svetoga.

Stoga je ovo poruka i za nas danas da ne tražimo i ne iščekujemo utjehu na različitim stranama, a knjiga utjehe je zapisana u našim srcima. Zapisao ju je sam Bog koji nam dolazi ususret tješiti nas kao svoj narod, te u ovom vremenu došašća od nas očekuje da živimo kao narod koji ima predokus utjehe, to jest iščekujući dolazak utjelovljenoga Boga Tješitelja, svjesni da on ne kasni, već da je na vratima našega srca i doma.

Budućnost i utjeha našega naroda je u Božjim rukama i u našoj vjerničkoj budnosti, to jest u utjesi koju od Boga primimo. Doista, naša budućnost je samo u našim rukama ako se njima držimo Božjih skuta, a nogama njegova puta. Slušajmo stoga glas koji nas poziva da mu pripravimo put, te da i u naš život dođe Gospodin, Utjeha Božja, koji nas obdaruje svojom snagom i krsti svojim Duhom Tješiteljem, da bismo i sami bili navjestitelji i nositelji prave Božje utjeha svome narodu.