Ne bojte se!
U evanđeoskom odlomku 12. nedjelje kroz godinu Isus zapovjedno govori svojim učenicima čak tri puta „ne bojte se“ i jednom „bojte se“, i to obrazlaže donoseći čvrste razloge za tu nebojazan od progonitelja odnosno za vjerničku bogobojaznost. Poticaj svima nama da se držimo Gospodinove upute o neustrašivosti za Kraljevstvo Božje.
»Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.
Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima« (Mt 10,26-33).
1/ “Ne bojte ih se dakle“. Ovo zaključno „dakle“ odnosi se na odlomak prije ovih evanđeoskih zahtjeva, koji počinje Isusovom paradoksalnom misijom apostolima: „Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove“ (Mt 10,16). Ne bojte se tih gladnih i grabežljivih „vukova“! Propovijedajte otvoreno i smjelo što ste čuli na uho. Ne propovijedate sebe i ne izgovarate svoje riječi, nego kako vas Duh potakne u onome trenutku. Nekada vas nadahne da mudro govorite, nekada da mudro šutite. „Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati“. Što je to Istini pričekati 7 ili 70 godina da izađe na vidjelo kao pobjednica? A ima nekih božanskih Istina u našem životu koje ćemo pravo spoznati tek u nebesima. „Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima”. Sve što sam vas poučavao pod orahom u Kafarnaumu, u šumarku u Cezareji Filipovoj, uz obale Genezareta, u Maslinskom vrtu kod one stare masline, sve to proglašujte u pol bijela dana i s krovova i svih antena ovoga svijeta. Ne bojte ih se: i kada vam spaljuju svete knjige i haljine, i kada vam ruše crkvene zgrade i oltare, i kada izruguju svetinje i molitve, i kada vas kao zločince privode na svoje sudove, ne bojte ih se! Jači ste od progonitelja. Vašu će pobjedu povijest i vječnost zabilježiti, a ne njihovu!
Razlog: Više se treba pokoravati Bogu i Božjemu vječnom zakonu negoli ljudima i ljudskim prolaznim uredbama! Boga se bojte!
2/ Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti, poručuje Isus (Mt 10,28). Zamišljamo Petra kako diže ruku:
– Molim, riječ!
– Hajde, veli mu Isus.
– Što ćemo, Učitelju, ako nas vukovi pojedu?
– Onda ih se ne bojte! Ništa vam oni ne mogu. Nema te kazne kojom čovjek može udariti čovjeka, da se može usporediti s kaznom kojom Bog može kazniti čovjeka za opačine njegove. Ono što čovjek može najviše učiniti čovjeku jest to da mu bude „vuk“[1] i da ubije ljudsko tijelo. A to nije najgore. Zemaljski ubojica ne može ubiti ljudsku dušu, iako bi to možda najviše i želio, a besmrtna je duša neizmjerno vrjednija od smrtnoga tijela. Ona će jednoga dana, onoga Sudnjega, povući i ljudsko tijelo u uskrsnuće po Božjem obećanju i danju. Bog, međutim, može ljudsku dušu, koja mu je neposlušna i nevjerna, koja je nepoštena i nečasna, osuditi na vječno življenje bez života. Kakav ti je to život? Nestali su krvavi progonitelji koji su ubijali sve „od časne do biskupa“ kroz sva stoljeća kršćanske povijesti, a ostali su mučenici i mučenice Božje, koji su krv svoju lili pred „vukovima“ ovoga svijeta: i sv. Petar u Neronovu cirkusu i drugi, i sv. Ignacije za cara Trajana u Rimskom koloseju i drugi, i sv. papa Fabijan za cara Decija i mnogi drugi, i sv. Duje za Dioklecijana i bezbrojni drugi do suvremenih Bulešića, Durkovića, Muzića…
Razlog: Strah Božji. Isus ovdje govori o strahu da se ne povrijede granice Božjih zapovijedi, dakle o Božjem strahu kao velikom daru i ujedno ljudskoj kvaliteti. Taj strah uključuje sve naše poštovanje Božjega zakona, života, duše. Zato ga nazivamo i straho-poštovanje, straho-počitanje.
Ima nešto što je gore od tjelesne smrti, veli Isus. A to je nepoštenje, kojim se duša obeščašćuje. I ima nešto što je veće od ovoga života, a to je poštenje, kojim se duša časti i proslavlja. Ako netko stekne zemaljsku materijalnu sigurnost nepoštenjem, život mu je gorak i nemoguć, pokazat će se to prije ili poslije. On ne može otvoreno pogledati u oči drugomu čovjeku, kojega je prevario ili okrao ili ponizio. Ne može pogledati u sebe, kamoli Bogu u lice. Svaki put kada se ujutro probudi i progleda, mora sebi reći: nu mene nepoštena, nekarakterna, i to u vlastitim očima! Ne treba mi nitko drugi govoriti.
3/ Ne bojte se: Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca, govori Gospodin (Mt 10,31). Ta se misao o neustrašivosti temelji u prvom redu na providnosti Božjoj za svakoga od nas. Ako se Bog brine za vrapce, veli Isus, vrapce koji uopće ništa ne vrijede i nimalo ne pridonose za Božje kraljevstvo, on će se sigurno mnogo više zauzeti za čovjeka, koji bar nešto pridonosi tomu Kraljevstvu. Koliko vrijedi vrapčić? Evanđelist Matej kaže: Zar se ne prodaju dva vrapčića za jedan novčić? Pomnoženo: za četiri vrapčića primaju se dva novčića. Kaže sv. Luka: Zar se ne prodaje pet vrapčića za dva novčića? (Lk 12,6). Kako to? Eto tako: ako od prodavača uzmeš četiri vrapčića za dva novčića, on će ti dodati i petoga vrapca besplatno, samo nosi, eto koliko vrijedi vrapčić. I onaj od pola novčića vrijedi kao i ovaj besplatni! Pa čak i toga besplatnoga i zanemarenoga dragi Bog ne zaboravlja. I taj je vrabac Bogu na broju. Nijedan ne pada s krova na tlo bez Božje volje, bez Božjega znanja. Ne misli se da pada mrtav na zemlju, nego se misli na svaki njegov krilati slet, svaki put kada padne pred kućnu čeljad, na tlo da poćuka mrvice, Bog se brine za nj, Bog ga hrani kao svoje stvorenje. Isus donosi i drugi primjer, i to s čovjekove glave: Zna li itko od vas koliko ima vlasi na glavi, osobito u mladosti i u gustoj i kuštravoj kosi? Ne zna. Ne može ih ni prebrojiti. Ima ih u nekih čak do 80.000. Pa ipak „vama su i vlasi na glavi sve izbrojene!“ (Mt 10,30). Ako se Svemogući providnosno zauzima za našu vlas na glavi, kako tek za našu pamet u glavi i za našu besmrtnu dušu?!
Razlog: Božja je briga na djelu. Psalam 136. pjesnički i hvalbeno govori o tome kako je Bog mudro razapeo nebesa u visinama, utvrdio zemlju nad vodama, upalio svjetlila velika, sunce da vlada danom, mjesec i zvijezde da vladaju noću, sve velebno stvoreno i uređeno. Zatim govori o povijesnom spasenju: kako je Bog oslobodio Izraela iz Egipta, od faraonskoga ropstva, od voda Crvenoga mora, od pustinje i žege i doveo ga u zemlju kojom teče med i mlijeko, sve veličanstveno vođeno i uređeno. I posljednji redak veli da Bog “daje hrane svakom tijelu”. To je u Boga sve na istoj razini, i makrokozmos i mikrokozos: i veličanstveno stvaranje nebesa i zemlje, i veličanstveno povijesno vođenje ljudi i naroda, i svakodnevno hranjenje životinja od plavetnoga kita s 200 tona do najsitnije životinjice kojoj ne znamo ni imena.
Isusova vječna poruka:
»Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem svojim koji je na nebesima.« Vrijedi i obratno: »A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima« (Mt 10,32-33).
Kako Isusa, Sina Božjega i brata našega, i Boga Oca možemo priznati ili zanijekati? Na trista načina. Navedimo samo dva-tri.
Prvo, riječima. Pitaju jednoga čovjeka: Jesi li ti kršćanin? On odgovara: Jesam, ali ne opet tako pretjerano! Nije da idem svake nedjelje na Misu. Nije da se svake godine ispovijedam. Nije da sam uvijek vjeran svojoj ženi i djeci. Nije da mi češće nešto ne zapne za ruke od susjeda i od države. Hoće reći da se on nije odrekao svih onih svjetskih nemoralnosti i lopovština a želi da ga smatraju kršćaninom, ide na Pričest iako se ne ispovijeda! On lažljivost smatra snalažljivošću, a lupeštva naziva uspjehom. On prevaranciju i nepoštenu privatizaciju naziva poštenim zakonom.
Drugo, možemo Isusa zanijekati šutnjom. Trebao si nastupiti i mogao si nastupiti kada nekoga vidiš da blêsa protiv Boga, protiv Crkve i protiv pravde, javno na televiziji, a ti šutiš ko zaliven. Bojiš se reći. Možeš nastupiti, i tvoja bi se računala u takvu društvu, a ti se kukavički ponio, uvukao u se. Možda si više puta zanijekao Isusa šutnjom kada si trebao govoriti, a govorio si kada si morao šutjeti!
Treće, možemo Isusa priznati ili zanijekati djelom. Mi možemo živjeti takvim životom da svakim svojim korakom i činom i načinom priznajemo ili niječemo ono što riječima govorimo. Na primjer, ako kažeš da prihvaćaš Isusa i njegov križ, a svakim danom proklinješ svoj križ koji je tvoj i koji ćete pratiti do groba, pa zar misliš da si uopće kršćanin, kršćanka? Onaj tko je odlučio poći za Isusom, ne može svakim danom zagorčavati život svomu susjedu i narodu.
Da Isus nije dao svoj život za čovječanstvo, da apostoli nisu podnijeli mučeništvo za Isusa, za Boga, da prvi kršćani nisu ugradili svoje živote u temelje Crkve, što bi danas Crkva bila? Prazna organizacija, jadna i slaba, ako bi je uopće i bilo!
[1] Homo homini lupus – čovjek je čovjeku vuk nalazi se u komediji Asinaria [fabula], 495 (Magarad), rimskoga komediografa Tita Makcija Plauta (254.-184. pr. Kr.).