Ne budi nevjeran
Na Mali Uskrs, Bijelu nedjelju, Nedjelju Božanskoga Milosrđa u Ivanovu misnom Evanđelju (20,19-31) dva su dijela: prvi se odnosi na Isusov pozdrav učenicima na sam dan Uskrsa i na njegove božanske riječi o ustanovljenju sakramenta sv. ispovijedi, kojima Gospodin ovlašćuje apostole da otpuštaju grijehe onima koji se kaju, a da ne otpuštaju grijeha onima koji se ne kaju:
„Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,22).
Ovo je Isusovo načelo. A kakva će biti konkretna forma i formula, priopćenje, ispovjedna tajna, ispovjedaonica, to će apostoli i njihovi nasljednici određivati.
Drugi se dio odvija osam dana poslije, na Mali Uskrs, i odnosi se na Isusov razgovor s apostolom Tomom, kojega su drugi apostoli obavješćivali o uskrsnuću Isusovu i dozivali ga iz Galileje u Jeruzalem. On je pristao i došao pod uvjetom da se očima i rukama uvjeri u Uskrsloga. Spomenimo i značenje njegova imena: na hebrejskom: Thomas; na grčkom: Dydimos; na hrvatskom: Blizanac. Evo toga razgovora:
– »Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe ISUS.
– Govorili su mu dakle drugi učenici: ‘Vidjeli smo Gospodina!’
– On im odvrati: ‘Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.’
– I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a ISUS dođe, stade u sredinu i reče: ‘Mir vama!’
– Zatim će Tomi: ‘Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.’
– Odgovori mu Toma: ‘Gospodin moj i Bog moj!’
– Reče mu ISUS: ‘Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!’ (Iv 20,24-29).
Ovaj razgovor između uskrslog Isusa, Tome i ostalih apostola, po Ivanu, otkriva veliko blago vjere u ono što se ne vidi a čovjeka čini blaženim. Osvrćemo se na dva karaktera: najprije na Tomin naravan značaj, a zatim na Kristov ljudsko-božanski značaj. Isus je imao Tomu među svojom Dvanaestoricom skoro tri godine. Poučavao ga u vjeri u božanske istine. Davao mu ovlasti i snage kao i drugim učenicima: da bolesne liječi, mrtve uskrisuje, gubave čisti, zloduhe izgoni (Mt 10,7). I čovjek bi očekivao da će Toma uzrasti u toj spoznaji i vjeri te da nikada ne će zaboraviti onih čudesa koja je doživio u Isusovoj zajednici i misiji. Ali, što su dani više odmicali, kao da je Toma sve više zapadao u sumnju i nije izdržao do kraja. Već u Getsemanskom vrtu, kada se Isus predao, u Tomi je sve puklo! I napustio. Kada su mu apostoli rekli da je Gospodin uskrsnuo, da su ga oni vidjeli, te da bi bilo hvalevrijedno da se i on pojavi u skupini, Toma je pristao iz želje da rastjera sumnje ili da se još više učvrsti u – nevjeri.
Toma bezvjerac. Prva značajka koja izbija iz Tomina karaktera jest neka prirođena zloslutnja. Pesimist je čovjek koji u životu stalno naslućuje zlo i gore (lat. pessimum = najgore), pa kada se ono loše dogodi, onda samo poviče: Rekoh li ja vama? I onda se u toj nevolji na neki način zadržava u tmurnim mislima, u bijegu mu je spas: bijeg od društva, od rada, od radosti. Toma ima narav sklonu gledati stvarnost kroz crne naočale. Unatoč takvoj svojoj duševnoj situaciji, u Tominu je srcu uvijek bilo i ljubavi za Učitelja i Gospodina. Želio je ići za Isusom i postići ono što Krist obećava. Teško je to ostvarivao (Iv 14,5), ali je nastojao! Do molitve u Getsemaniju.
– Koga od nas ne zahvati takva Tomina zloslutna struja? To je dio naše naravi. Iskustvo nas uči da smo ne samo optimisti, nego i oprezni pesimisti. Kao da živimo i radimo u Sizifovu poduzeću: kotrljamo kamen na brdo, pa se s njime skotrljamo u dolinu, pa ponovo i tako cio život. Kako onda ne biti i pesimist? Imaš darove, ali ograničene. Imaš želje, neograničene, ali način ostvarenja tih želja – ograničen. Eto tu mora doći do preokreta: do iskakanja iz pesimistična vlaka, moramo biti optimisti, jer to Bog od nas očekuje: da vjerujemo u njegovo očinsko vodstvo, da se uzdamo u njegovu mudru Providnost!
Toma bjegunac. Druga Tomina negativna značajka jest da su na Uskrsno jutro svi Gospodinovi učenici zajedno, osim Jude koji je tragično završio, i Tome koji je napustio družbu. Isusova je smrt zbila apostole u dvoranu Posljednje večere iza zaključanih vrata. A Toma se već na Veliki petak iz apostolskoga zbora vratio u Galileju. Napustio Isusovu bogosloviju, i to nakon što je zaređen! Pesimizam pobijedio. Bio je ostavio sve, kao i drugi, i pošao za Učiteljem, a kad tamo… on onako završio. Prekinuo sa svima. „Izgubio“ apostolsko zvanje.
– Kako je to strašna pouka svakomu od nas: koliko bismo puta željeli otići, razočarani. Ne sviđa nam se mjesto, posao, obitelj, država. Ne želimo da nas Bog vodi preko Kalvarije, da dospijemo u Uskrsno jutro. Vraćamo se svojim zemaljskim planovima. Napuštamo zvanje, žalimo one koji su u njemu ostali. Odbijamo Božje planove o sebi.
Ovo su dvije Tomine karakteristike: zloslutnik i odsutnik. Ali on ima i dvije neobične vrline: istinu pošteno traži i, kada je nađe, na nju pošteno pristaje.
Prizna da ne vjeruje. Toma je iskren. On ne može tvrditi da u nešto vjeruje, ako ne vjeruje. Dosta je izvaran u životu. Od sada vjeruje ono što očima vidi i što rukama i prstima dohvati. Samo to umom priznaje i na to srcem pristaje. On jest sumnjivac, nevjernik, ali to je činjenica, a ne njegova hirovitost. Stoga, dok ne vidi biljeg čavala i ne stavi svoje prste u mjesto Isusovih čavala, on ne će vjerovati, ne će i ne može. Sve je za njega obmana dok se fizički ne uvjeri… Ja mogu poći s vama, veli on učenicima, ali dok se pozitivno, iskustveno, ne uvjerim, ne prihvaćam. Toma je doista svojeglav, ali iskren i beskompromisan. Sv. Grgur Veliki, papa (590.-604.), napisa: „Više nam je za vjeru koristila Tomina nevjera nego vjera učenika koji su povjerovali“.[1]
Toma Akvinac, vrhunski kršćanski filozof i teolog, svetac, godine 1264. pjeva u svom glasovitom himnu:
„Vid i opip, okus varaju se tu“.
Toma Blizanac, učenik Isusov, s obzirom na Isusovo uskrsnuće pjevaše:
Samo vid i opip – dokaz su mi tu!
– Bilo bi pošteno kada bismo i mi bili do te mjere iskreni samima sebi i svojoj zajednici, kao što je Toma bio iskren sebi i svojim kolegama, pa da nastupamo sa svom otvorenošću i iskrenošću, makar nas to i koštalo! Ako smo iskreni i od istine, vjerujmo da će nas Istina osloboditi! Isus je to pokazao. Odgovorio je na Tomino traženje i objavio mu se.
Prizna da vjeruje. Kada se Toma u susretu s Uskrslim uvjerio, prihvatio je Isusa potpuno. Možda i nije stavljao prste u Isusove zacijeljene rane na rukama i na boku. Kako će staviti?! Ali kada je vidio Isusa pred sobom, nije više vjerovao u sebe: Isus postoji, a JA NE POSTOJIM! I uzviknuo „Gospodine moj i Bože moj!“ U tom je trenutku Toma prihvatio Krista kao čovjeka i kao Gospodina i Boga. Koji je od apostola ikada tako nazvao Isusa?
Toma je čovjek koji traži, muči se, ne vjeruje, ali kada nađe i upozna, onda to prihvati potpuno, svim bićem svojim, svim umom svojim, svim srcem svojim.
– Pouka je ovo Tomina svima nama. I mi se možemo mučiti i puno učiti. Ali kada već jednom otkrijemo, uvjerimo se – onda prihvatimo potpuno.
Isusov postupak. Promotrimo Isusovu pedagogiju prema Tomi Blizancu.
Iako govorimo samo o apostolu Tomi koji istražuje istinu, osvrćemo se ovdje osobito na Isusa, Vječnu Istinu, Riječ, Logos. Da vidimo kako Gospodin postupa s Tominim karakterom i kakvu mu pouku daje. Nepuna tri godišta trajaše bogoslovna škola gdje je Isus bio profesor i pedagog. Bio je s apostolima božanski strpljiv, kao majka s neukom i nemirnom djecom. Nikada nije izgubio živaca s njima. Nakon uskrsnuća nije imao posebnih problema, osim s Tomom, koji je do susreta s Gospodinom ostao svojeglav i sumnjičav tražitelj. Isus ne lomi štapa nad njim, nego postupa milosrdno, strpljivo, ali nepopustljivo. Dolazi u dvoranu, kroza zatvorena vrata, za njegovo uskrslo Tijelo ne vrijede više naravni zakoni. Ulazi i ravno k Tomi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u rebra moja!” To bijaše dostatan razlog da se Tomi rasprši svaka sumnja i nevjera i da usklikne najljepše riječi priznanja i vjere: Gospodine moj i Bože moj! Kada bismo te Tomine riječi s vjerom izgovorili pod misnom Pretvorbom! U odnosu na Isusa savršeno se obistinjuje ona psalmistova: „S prijateljem ti si prijatelj, poštenu poštenjem uzvraćaš“ (18,26). Toma se pokazao i prijatelj i pošten!
Isusov dvostruki poučak:
– Ne budi nevjeran, nego vjeran! Isus je došao na svijet da u ljudima izazove vjeru, da uspostavi most vjere između čovjeka i Boga. Nema nam spasenja bez vjere da Bog postoji i da nagrađuje one koji ga traže (Heb 11,5). I, evo, učeniče Toma, ne budi nevjeran. Nije vjera, kako ti misliš, u očima i prstima, nego u prsima!
– Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Opomena Tomi, a poruka svima nama koji ne možemo vidjeti ni opipati Isusovih rana kao Toma. Isus donosi još jedno blaženstvo, deveto, blaženi koji očima ne vidješe, a srcem povjerovaše.[2] Toma je blažen koji je vidio i povjerovao, ali su još blaženiji oni koji ne vidješe a povjerovaše. Mi se nalazimo u takvoj situaciji. Molimo uskrsloga Isusa, po zagovoru sv. Tome apostola: Daj da vjera naša uvijek življe sja… Gospodine naš i Bože naš!
[1] Sv. Grgur Veliki, Iz Homilije o Evanđeljima, u: Patrologia Latina, 76, 1201-1202; Časoslov III., str. 1174.
[2] Kažu da latinska riječ credo = vjerujem dolazi od cor do = srce dajem.
