Subota, 4 prosinca

Ne dati radniku zasluženu plaću


Studeni 2021. Prisjetih se studenoga 1991. Kad su granate padale po našim gradovima pa i mome Splitu. Ali nas neprijatelj nije slomio jer smo bili zajedno, osjećali jedan drugoga, bili spremni na žrtvu i patnju, iz kojih je niknulo sjeme uskrsnuća i slobode. Već 30 godina naša je domovina fizički slobodna, ali sam uvjeren da danas – studeni 2021. to više uopće nije. Dakako, ovo stanje pandemije je samo posljedica naših osobnih i domovinskih zarobljenosti. A zarobljeni smo prvenstveno grijehom. Grijeh je raskid s našim Stvoriteljem i Otkupiteljem. Željeli bismo biti kao Bog. Čovječe, samo si čovjek obdaren Božjim Duhom i njegovom ljubavlju. Zar nam to nije dovoljno?! Grijeh kida odnos s Bogom i čovjekom. Stajući na stranu grijeha mi stajemo na stranu Đavla i njegova plana kojim želi čovjeka zarobiti i strovaliti u pakao. A dobri Otac nebeski s nama ima plan da s njim i sa svima svetima vječno živimo. Vječnost, nebeska domovina je naš cilj i smisao! Po njezinim vrijednostima kršćanin oblikuje zemaljsku domovinu, istina u nesavršenosti i nedostatcima. Prečesto u svojim razmišljanjima, ali i djelovanjima, mislimo da se grijeh odnosi samo na naš odnos prema Bogu. To je točno, ali nepotpuno. Naime, svaki grijeh, kao i svaka svetost s druge strane, utječe i na bližnje. U Crkvi je zadnjih desetljeća skoro nestao govor o grijesima, posebno onima javnima. Kao da nam danas nedostaje u kleru i puku duha jednog Stepinca, Kuharića, Čekade i drugih svijetlih svjedoka vjere.

Kao mladiću u srce i um su mi se urezale homilije kardinala Kuharića, koje su bile duge, ali tople, jasne, duboke i nadasve Božje, prožete Božjim zakonom i Kristovom žrtvom otkupljenja. Moramo svi biti svjesni da svaki grijeh nosi posljedice, prije ili kasnije. Rekao bi naš svijet: Sve dođe kad-tad na naplatu. Posebno oni koji, zbog naravi službe, vrše javne, dakle poslove u korist naroda, pozvani su bdjeti nad svojim duhovnim životom kako ne bi svojim neskladom narušili ljepotu službe koja im je povjerena. Da, povjerena. Biti liječnik, učitelj, svećenik, redovnica, medicinska sestra, itd., to ne može svatko biti. Usudio bih se reći da su to božanske službe i pozivi. Ovih dana svjedočimo podjeli hrvatskog društva i pritisku na slobodu i savjest koja nam je od Boga darovana. Posebno se nadam da će u svima onima koji su „iznad“ „običnih ljudi-radnika“ zasjati svjetlo dobrih i razumnih odluka i da neće diskreditirati svoje kolege i tako produbljivati jaz među ljudima.

Da se vratim na naslov. Katekizam Katoličke Crkve u broju 1867. kaže, na temelju katehetske tradicije, da su „u nebo vapijući grijesi“: krv Abelova, sodomski grijeh, jauk stranca, udovice i sirote te nepravda prema zaposlenom radniku.

Ovo što nam se događa trenutačno izravna je posljedica naše slabe vjere, kod nekih i nevjere. Neka se svatko pronađe u srcu tamo gdje pripada. Bogu ili svijetu. Možemo samo misliti što se već događa ljudima koji su zahvaćeni ovim nepravednim mjerama. Već mjesecima mnogi ljudi umiru u staračkim domovima, a njihovi najbliži u suzama i s tugom u srcu nisu ih mogli posjetiti. Ima mnogo ljudi koji žive sami i bolesni. Tko će njima odnijeti ručak, platiti režije, odvesti ih liječniku? Dakako da će kršćanska domišljata ljubav u njima vidjeti Krista raspetoga i svojom blizinom čak i prekršiti zakon koji je nepravedan, jer mu nije svrha vrhunaravno dobro duša i zdravlje ljudi nego samo pritisak na cijepljenje, koje nije ni zakonska ni ustavna kategorija. 

Vrši se pritisak na radnike koji svojim radom i poštenjem izgrađuju ovo društvo i ne da im se pristup njihovim radnim mjestima. Zato je važno ukinuti tzv. potvrde i prestati dijeliti ljude po načelu divide et impera (podijeli pa vladaj), tj. vladati nepravednim zakonima. Upravitelji države (a i upravitelji Crkve) su samo upravitelji Božjih dobara. Nisu vlasnici ničije slobode, savjesti ni radnoga mjesta. I u našim se crkvama sve rjeđe čuje kako je ne dati radniku zasluženu plaću u nebo vapijući grijeh. Time se istina ne ubija nebeska, ali se ubija zemaljska egzistencija mnogih ljudi. I onih koji su u braku i onih koji su samci. I onih koju su zdravi i onih koji su bolesni. Važno nam je svima njegovati suosjećajnost i razboritost. Bojati se više Boga, nego ljudi! Na to nas opominje Knjiga Sirahova riječima: Strah Božji početak je svake mudrosti. Svi smo se uspavali i potrebno nam je pravo buđenje. Krist nas poziva pred došašće: Probudi se ti što spavaš i zasvijetlit će ti moje Svjetlo spasenja!