Ne treba nam takve svećeničke ni sjemenišne reforme
Nitko od nas svećenika nije tako naivan, da ne računa i sa grješnicima i u svetištu. Čitamo crkvenu povijest. Učili smo kanonsko pravo s njegovim kaznenim sankcijama za svećeničke grijehe. Imamo oči: pred nama se događaju sablazni i apostazije. Slušamo, šta sve pričaju zlonamjerni i na što se sve tuže dobronamjerni. Ispovijedamo: svećenike i vjernike. I vjernice.
Bili bismo licemjeri, kad bismo nijekali notorne činjenice i proglašavali sami sebe imunima od grijeha (Iv 8, 7.; Rim 3, 23.). Prvi bi nas Gospodin dementirao. On je na grješnika, — na teškog grješnika, na pravu đavolsku dušu, — pokazao prstom već u zboru onih dvanaest, što ih je on sam bio izabrao: „I vi ste čisti, ali nijeste svi. . . “ (Iv 13, 10.). Čitavu godinu, najmanje, u njegovoj se je, najbližoj, okolini nalazio apostol-izdajica i nevjernik. Na predzadnjoj ga je pashi, — kad je u kafarnaumskoj sinagogi obećavao Euharistiju, svećenički sakramenat (Iv 6, 4.), — proglasio mrtvim Bogu: »Zar ja nijesam izabrao vas dvanaestoricu? A jedan je od vas đavao! A govorio je to za Judu Šimunova Iskariota, jer se ovaj spremao da ga izda, premda je bio jedan od dvanaestorice« (Iv 6, 71. 72 ). A na zadnjoj pashi, — kad je ustanovljivao Euharistiju, — još uvijek izdajnik sjedi s njim, za stolom Posljednje večere (Mat 26. 21—25.; Mark 14, 18—21.; Luk 22, 21—23.; Iv 13, 10, 11. 18. 21—30.; 17, 12.): samo dva sata prije nego što će ga, u Maslinskom vrtu, prokazati svetogrdnim poljupcem (Mat. 26, 47—50 ; Mark. 14, 43—45.; Luk 22, 47. 48.; Iv 18, 2. 3.): »Zdravo, Učitelju!« (Mat. 26, 49.; Mark 14, 45.).
Ima i među nama svećenicima grješnika i grijeha. Ima ih, nažalost, više nego što i mislimo, i nego što misle mnogi, koji nas vole i štuju: u Gospodinu i radi Gospodina. Ima ih: i ako ih nema ni izdaleka onoliko, koliko bi to htjeli protivnici celibata svojim tendencioznim i neobjektivnim hiperbolama i generalizacijama, a samo da opravdaju sebe i svoje teze, pa makar i na račun časti i idealizma ogromne većine svoje, bolje od njih, svećeničke subraće.
I fatalni su, uvijek, ti naši svećenički grijesi. I nesretni su, strašno nesretni, ti svećenički grješnici među nama. Nitko osim njih samih ni ne zna, kako su nesretni.
Previše smo, mi svećenici, blizu Bogu, da nas ne bi pogodilo prokletstvo, kad se o njega svjesno i tvrdokorno ogriješimo. Previše puno dobivamo Božje milosti, da se ona od nas ne bi povukla, kad je, uvijek iznova, odbijamo. Previše je božanskog blaga u našim rukama, da se naši grijesi ne bi, svaki dan, množili i rasli: rasli do strahovitih dimenzija. Previše smo povezani s drugima i sa sudbinom Kraljevstva Božjega, da bi se naša krivnja i naša odgovornost ikada mogla lokalizirati, ograničiti, samo na jednu, — na našu, — dušu. Previše smo intimno, — i zauvijek, — urezani u Krista, svetim redom, da bismo se ikada, otkazom, mogli osloboditi svojih obveza i izvući iz grješne prilike: da ne bismo, iz dana u dan, dublje padali. Naši su svećenički grijesi uvijek svetogrđa, sablazni, duhovne zaraze, strahovita pustošenja u carstvu duša: kolektivni, masovni, »tuđi« grijesi. Ili moramo, — brzo, odlučno, radikalno, — s njima prekinuti; ili će naš konac biti strašan. Kao Judin (Mat 26, 24.; Mark 14,21.; Luk 22, 22.). Jednako tragičan kao i njegov, ako možda ne uvijek onako dramatičan: s vješalima, sa prosutom utrobom, sa sramotnim spomenikom »krvne njive« (Mat 27, 3 — 10.; Dj Ap 1, 16—24.). Može se i bez užeta, i bez »krvne njive«, biti »đavao« (Iv 6, 71.; 13, 27.; Luk 22, 3.) i »filius perditionis« (Iv 17, 12.). Može se utonuti u vječnu »noć« (Iv 13, 30.) i otići u »mjesto« beznađa (Dj Ap 1, 25.), i ako se za tebe izgovore mnoge mise; i ako ti tvoje kolege, iz staleške solidarnosti, održe nad lijesom govor, pun pohvala, i napišu o tebi laskav nekrolog u dijecezanskom glasilu.
Naši svećenički grijesi. Znamo im i genezu. Znamo i povod. Znamo, i gdje smo najslabiji, i gdje najviše padamo. Daleko najčešće oni su grijesi protiv naše, staleške, svećeničke čistoće; oni su povrede — celibata. A to je obveza, koje se, po zakonima i praksi katoličke Crkve na zapadu, ne možemo nikada osloboditi. Nikada ne možemo svojih grijeha legalizirati brakom. Ne možemo više nikada natrag, kad smo jedanput zakoračili putem djevičanskoga svećeništva. Celibat je naš svećenički »responsum mortis«; naš duhovni Kubikon: »Alea iacta est!«
Stoga se o njemu toliko i piše, a još više govori, debatira, polemizira. Nikada ne silazi sa dnevnoga reda. Vječno se oko njega bije boj. Kad je god Crkva u krizi, i on je u krizi. U doba najdublje dekadence crkvenog života na zapadu, prije Grgurevske reforme u 11. stoljeću; u doba reformacije, — odmah su mu u protestantizmu dignuli glavu; i od Tiridentinskog koncila tražio je car Karlo V., da ga ukinu; — u doba jozefinističke sekularizacije i lajicizacije Crkve; u doba francuske revolucije; u doba modernizma i meteža iza I. svjetskog rata. I danas opet: u doba novoga modernizma i nove pometnje duhova.
A kad ga god hoće da sruše, obećavaju nam reforme. Hoće da spašavaju Crkvu od konkubinata, od sakrilegija, od sablazni, od licemjerja. Hoće da liječe svećeničke savjesti.
I danas nam tako govore. Ima previše slabosti i previše nas pada; nove, moderne, napasti neodoljive su za mladog čovjeka današnjih živaca: osobito za onoga, koji nije zaštićen samostanskim zidinama. Dakle: »Melius est — nubere quiam uri!« 1 Kor 7, 9.). Sve je manje zvanja, a sve je više potreba; mladi se ljudi boje beženstva; ne osjećaju u sebi snage za nj: moramo sa svećeništva skinuti strašilo celibata; — odmah će nas biti više. A bit ćemo i savremeniji: bliže ljudima. Oživjet će pastva; napunit će se sjemeništa, — ne će ih, valjda, više ni trebati; — procvast će vjerski život; bit ćemo spremni za ekumenska osvajanja; ne će nas ništa više dijeliti od druge kršćanske braće u Kristu. Imat ćemo, kao i oni, celibatarsko redovništvo i episkopat, a oženjen sekularni kler: sa fakultativnim celibatom. Imat ćemo dva klera: za grad i za selo: za elitne vodstvene, dužnosti i za — župe po provinciji.
Ideje nijesu nove. Stare su do otrcanosti. Samo je, nada sve, žalosno, da nam ih danas iznose, da za njih plediraju, da im sondiraju teren i svojataju pravo javnosti, već i u polulegalnoj formi: ne samo nepotpisanim pamfletima i letcima, što ih krišom ubacuju na stolove i u sobe saborskih otaca, nego i u reprezentativnim zbornicima, kao u bruxelleskom »Pro mundi vita«, i na javnim kongresima, na kojima govore i ljudi od imena u crkvenom životu, sa titulom korektnosti na čelu, pod pretekstom zelusa i dobronamjernosti.
Ne želimo zakopavati glavu u pijesak. Znamo, kao i oni, da su prilike teške. Osobito na zapadu, u zemljama »visokog standarda«, „saturitatis panis“ (Ezek 16, 49.). Poneke statistike otuda zaprepašćuju. Znamo, kao i oni, da je danas oko nas svijet, koji nema smisla za djevičanske ideale, i strahovito grub u svom moralnom cinizmu. Ne će nas okolina čuvati. Ako smo mi slabi, oni su i one oko nas još slabiji: pa i kad dolaze u crkvu.
Samo mi znamo, i da su njihovi »lijekovi« najgore sredstvo, koje bi imalo pomoći toj našoj slabosti. I da u njima nema nikakve logike: kršćanske evanđeoske, nadnaravne.
Ne će nam ukinuće celibata donijeti novih zvanja: osim, eventualno, pokojega kruhoborca i polupismenjaka, koji nije nikamo drugamo prispio, osim na selo, da se sa seljacima nateže za bir i da ih guli samovlasnim taksama: da trguje s vjerom, dok je, pomalo, i on sam ne izgubi. »Facta docent!« Mi smo, u ovim krajevima, i odviše blizu praktičnim modelima toga sistema. U svećeničko se zvanje ide iz idealizma: ako ono ne predstavlja natprosječan ideal, ne predstavlja ni atrakciju za idealiste. Samo bismo tim našemu kleru ubili auktoritet, koji je dosada uživao i u očima vjernika i u očima javnosti. Vratili bismo ga u »jezgraštvo«, i intelektualno i moralno: u prilike iz 11. stoljeća. Posve bismo izgubili apostolsku i pastoralnu vitalnost. A Crkva bi bila manje sveta i manje puna Božjega Duha (1 Kor 7, 1. 7. 8. 25. 27. 32. 35. 40.).
Čovjek se samo mora začuditi kratkovidnosti tih novih »reformatora« i manjku svake i asketske, i psihološke, i historijske intuicije na njima. Je li ikada ijedan pravi reformator kršćanstva, ijedan njegov svetac, izlazio s takvim sugestijama? Neka nam ga citiraju! Je li ikada vjerni kršćanski puk očekivao ili tražio takve reforme? Slabo bi se, čini mi se, proveli »reformatori«, da ga konzultiraju. I misle li zbilja ti ljudi, da bi se moralna revolucija u kleru zaustavila na njihovim samostanskim vratima? Dogodilo bi se isto, što i u Luterovo vrijeme: brzo bi otišli »ad acta« i evanđeoski savjeti, a redovništvo bi bilo proglašeno protunaravnim sektarstvom u principu.
Treba biti pod hipnozom i nekršćanskih mislilaca i nekršćanskih sistema, da netko uopće može stavljati na tapet ovakove ideje. I treba biti bez osjećaja za duhovni svijet Evanđelja. I bez vjere u preporodnu snagu milosti. Ne stvaraju vanjske okolnosti kršćanskoga čovjeka; on njih stvara. Staropoganski moralni ambijent bio je svakako još puno gori od današnjega, pa je, baš u njemu, kršćanstvo stvorilo i kult djevičanstva, i zakon celibata, i kršćansku moralnu novinu, koja je preporodila svijet i napunila ga svećenicima, svecima i djevicama.
Nama svima treba, sigurno, danas preporoda i reforme. I u svećeničkim redovima. Treba nam i više, i boljih, zvanja. Ali put do toga nije obaranje kršćanskog i svećeničkog idealizma, nego njegovo podizanje. I u kleru, i u puku, i u omladini. Uvijek samo specifično kršćanskim sredstvima. Uvijek samo nadnaravnom logikom. Uvijek na bazi biranja, slobode i dragovoljnosti: »Qui potest capere, capiat« (Mat 19, 12.). Fatalna je iluzija, da ćemo ikada dokidanjem ili fakultativnošću celibata, — praktično je to ista stvar, — ojačati Crkvu i podići moralne i pastoralne kvalitete klera na viši stupanj. Baš kao što je fatalna iluzija, i da ćemo ikada doći do vrijedna svećeničkog podmlatka metodama »koedukacije«, za koje se toliko oduševljavaju »reformatori«: šaljući bogoslove u mješovita društva i na žurove i puštajući ih, da do pola noći, sami, lunjaju po ulicama, kinima i kazalištima; valjda u želji, da nam ih što bolje spreme za buduće idealne oženjene svećenike i »uzorne« svećeničke muževe i oce. Što »koedukacija«, »navika«, »otvrdnuće«, »iskustvo«, »sloboda«, vrijede u moralnom odgoju, pokazuje nam i odviše drastično totalni moralni kaos, što ga je svuda oko nas ostavila i među oženjenima i među neoženjenima. A Crkva je, i bez »koedukacije«, stoljećima, stvarala svećeničke svece i velikane, — pastoralne čudotvorce i genije, — koji su bili jači od svake napasti i sviju vanjskih zapreka: molitvom, asketskom samodisciplinom, udubljivanjem u nadnaravno. Neka nam i danas, tko god hoće, upre, ako može, u uistinu pobožna i ozbiljna svećenika, starog ili mladog, koji je izgubio svoju krepost ili pastoralni elan samo zbog ambijenta, »nepoznavanja života« i »naivnosti«! Svima, eventualnim, promjenama i novostima u sjemenišnom odgoju mora to ostati prva i glavna baza.
U ime svih tih naših, pobožnih i Gospodinu vjernih, svećeničkih kolega, prvotno baš onih od svjetovnoga klera i onih iz pastve, mi, ovim člankom, protestiramo protiv takve svećeničke i sjemenišne »reforme«. Mi, — a s nama i sav naš vjerni katolički puk, — i u toj stvari stojimo s Rimom i sa Svetom Stolicom, koja je, i u ove saborske dane, vrlo jasno rekla, što misli o celibatu. I kroz nju Krist. I kroz nju Petar! »Vade post me, satana; scandalum es mihi!« (Mat 16, 23.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 9/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 56-61. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
