Srijeda, 27 siječnja

Nedjelja Krštenja Gospodinova – komentar evanđelja (B)

Isusovo Krštenje


Ti si Sin moj, Ljubljeni!


Mk 1, 7-11

U ono vrijeme Ivan je propovijedao: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!


PIŠE: Alberto Maggi; prijevod: dr. sc. Zdenko Ilić


Svi se evanđelisti slažu u opisivanju Isusova djelovanja, napose krštenja Duhom Svetim. A to je moguće jer u njemu prebiva punina Duha Svetoga, to jest snaga, sposobnost i moć Božje ljubavi. To prihvaćanje Duha od strane Isusa od evanđelistâ biva opisano pri njegovu krštenju. Pogledajmo, stoga, Markov odlomak.

„Onih dana“ ovaj izraz, koji se prvi put pojavljuje u ovom evanđelju, označuje ispunjenje Božjih obećanja.

„Isus“ ime jednako hebrejskom imenu Jošua a znači onaj koji uvede narod u Obećanu zemlju – međutim, njegova uvjerljivost pada jer evanđelist zapisa „dođe iz Nazareta galilejskoga“.

Galileja je omraženo područje, područje razbojnika, revolucionara. Reći u Isusovo vrijeme  „Galilejac“ značilo je reći „usijana glava“, „fanatik“. A Isus upravo dolazi iz tog područja. No, vjerovalo se da će Mesija doći iz Judeje, svetog područja, a ne iz Galileje.

Štoviše, dolazi iz Nazareta, mjesta koje bijaše divlje središte na lošem glasu; mjesto u kojem se skrivahu zeloti, revolucionari, svi protiv Rima. Ne smijemo zaboraviti da je još uvijek u sjećanju Juda Galilejac, koji je porijeklom iz tog kraja. Proglasio se mesijom te pokrenuo pobunu protiv Rima koja bí ugušena u krvi.

„I primi u Jordanu krštenje od Ivana.“ Ivan je navijestio krštenje obraćenja radi oproštenja grijeha. Zašto Isus dolazi krstiti se? Krštenje je simbol smrti; uranja se i umire vlastitoj prošlosti.

I za Isusa krštenje će biti simbol smrti, ali ne smrti lošoj prošlosti ili grijehu – jer se on nema zbog čega kajati – nego prihvaćanju smrti u vlastitoj budućnosti. Riječ je o njegovu darivanju ljubavi svim ljudima. U stvari, kada će govoriti o svojoj smrti, govorit će kao o krštenju: „Preda mnom je krštenje koje moram prihvatiti.“

Pogledajmo sada kako nam to Marko opisuje njegovo krštenje koristeći se istim onim izrazima koje će smjestiti u trenutak njegove smrti kako bi označio da su krštenje i smrt jedna stvarnost.

„I odmah, čim izađe iz vode…“ Sići u vodu znači uroniti u smrt, smrt koja Isusa ne zadržava jer Isus odmah izlazi iz vode te „ugleda otvorena…“. Ovaj glagol „otvorena“ je jako bitan – „otvorena nebesa“. Vjerovalo se da je Bog bio toliko ljut na ljude da je zatvorio nebo te da više nije bilo nikakve komunikacije između Boga i njegova naroda. Sjetimo se samo Izaije koji zapisa: „Ah, kada bi barem otvorio nebesa i sišao.“

Dakle, iščekivalo se da Bog otvorio nebesa. No, ona bijahu zatvorena, zapečaćena. U trenutku kada Isus očituje Božju ljubav bez granica očituje se Bog Otac s istom takvom ljubavlju. Zbog te ljubavi nebesa se otvaraju.

„I Duh“ – Isusovo djelovanje će biti krstiti u Duhu Svetom – Svetom – koje ne označava samo kvalitetu Duha nego njegovo djelovanje – posvećenje – odvajanje čovjeka od zloga – a Isus nema potrebe za odvajanjem od Zloga.

Taj izraz  Duh – nalazimo i pri Isusovoj smrti kada On „ispusti, predade Duh“. Isus na križu, onaj isti Duh kojega je primio pri krštenju, predaje onima koji ga žele primiti te s njima i kao On posvećuju svoj život za dobro ljudi.

Taj Duh silazi na njega „poput goluba“. Zašto ova slika goluba? Postojao je narodni izraz – ljubav goluba prema vlastitom gnijezdu.

Prema tome, Isus je gnijezdo, prebivalište Duha Svetoga. Štoviše, slika stvaranja iz knjige Postanka – Duh koji je lebdio nad vodama – od strane rabina je tumačena kao let goluba nad vlastitim gnijezdom. Stoga, ova poveznica na stvaranje pokazuje da se u Isusu ostvaruje Božji naum nad čovječanstvom, nad njegovim stvorenjima.

„A glas se zaori s nebesa…“ – dok je Isus gledao otvorena nebesa, glas s nebesa dođe – to je znak za sve. Glas, na grčkom „fonè“ nalazimo i u trenutku Isusove smrti kada Isus „uzviknu jakim glasom“.

Krik je to pobjede jer je ljubav jača od smrti; jača je od grijeha!

Zatim nam Marko donosi citat Psalma 2,7 – „Ti si Sin moj.“ Ovdje ne naglašava tko je Isus nego tko je Bog. Ako je Isus namjeravao svoj život posvetiti ljudima i njima dati život, to znači da je i Bog takav. I On to isto čini.

„Ti si Sin moj.“ I ovaj izraz nalazimo u trenutku Isusove smrti. Jedini koji je Isusa razumio nisu bili niti njegovi članovi obitelji niti njegovi učenici, još manje svećenici ili farizeji, nego jedan poganin, stranac, centurion, krvnik prisutan pri njegovu raspeću.

Zapisa nam evanđelist: „Vidjevši da ispusti Duh…“ – na način pun ljubavi – „uzviknu centurion: zbilja ovaj čovjek bijaše Sin Božji“.

Vidimo, dakle, da Marko koristi iste izraze od trenutku krštenja pa sve do Isusove smrti označujući time da je za Isusa krštenje prihvaćanje buduće smrti – radi vjernosti Božjoj ljubavi i radi oslobođenja ljudi.

Odlomak se zaključuje izrazom „Ljubljeni“.

Ljubljeni znači sin nasljednik, onaj koji sve nasljeđuje od oca. Isus se ne može odijeliti od Oca, Boga. Bog i Isus jedno su!

U Isusu se Bog očituje onakav kakav jest: Ljubav bez granica za svakog čovjeka.

„U tebi mi sva milina.“ Milina Očeva se ostvaruje u darivanju punine života – Duha – kojega će, pak, Isus dati svakomu tko ga bude prihvatio.