Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (11): Zaklinjanja


Uvod

U ranijim su vremenima zaklinjanja, unutar liturgije, imala znatno veće značenje nego što ga imaju danas, a jedna od zornih potvrda tome vidi se i u usporedbi negdašnjih i današnjih obrednika. U ovom ćemo dijelu pružiti sadržajni prikaz onih zaklinjanja koja pronalazimo u nekom od ranijih obrednika, korištenih na našim područjima, do Drugog vatikanskog sabora.

1. Općenito o zaklinjanjima

Zaklinjanja ili otklinjanja imaju dugu tradiciju u Crkvi. Ona dakako ne podrazumijevaju isključivo istjerivanje demona iz neke osobe ili mjesta, nego pokazuju znatno širu stvarnost. Tako npr., prema jednoj podjeli, možemo razlikovati četiri vrste otklinjanja: 1. veliko ili liturgijsko-juridičko otklinjanje za opsjednute, 2. mala otklinjanja za katekumene, 3. otklinjanja nad stvarima i mjestima, te 4. otklinjanja iz pobožnosti prema predviđenim i odobrenim molitvama iz obrednika. Neki će govoriti o velikim i malim otklinjanjima, pri čemu se velika odnose na istjerivanje demona iz zaposjednutih osoba, stvari ili mjesta, a mala na npr. molitve vezane uz katekumenalnu i drugu liturgiju. Prva se obično u svakodnevnom govoru nazivaju egzorcizmi.

Njihovo, pak, razumijevanje treba tražiti u biblijskim tekstovima. I Stari i Novi zavjet govore o Sotoni kao zavodniku, začetniku grijeha, onome koji unosi nered i slično. Prema interpretaciji tih tekstova, a napose prema interpretaciji Isusova djelovanja kao egzorcista, nastalo je i tradicionalno učenje Katoličke Crkve, koje je postojalo do Drugog vatikanskog sabora, a kaže sljedeće: Sotona i demoni su najprije bili anđeli, ali se jedan od njih (Sotona) pobunio protiv Boga, te za sobom povukao i neke druge (demone), pa ih je Bog zbog toga bacio u pakao. Primjerice, u Definiciji protiv albigenza i katara Četvrtoga lateranskoga sabora (1215.) pronalazimo naučavanje kako je đavle i druge demone Bog stvorio po naravi dobre, ali su oni postali zli po sebi, dok je čovjek sagriješio na poticaj đavla. Prema tradicionalnom nauku Crkve, zli duhovi nastoje ljude navesti na zlo, grijeh i odbacivanje Boga, a budući da imaju neuobičajene moći, to čine na različite načine. Tako, prema nekim podjelama, postoji pet oblika demonskoga djelovanja, a to su: 1. tjelesne patnje uzrokovane od Sotone izvana, 2. đavolsko opsjednuće, 3. đavolsko zlostavljanje, 4. đavolska opsesija i 5. đavolsko uznemirivanje. Najteži oblik je opsjednutost, kada demoni tako obuzmu osobu da ona više ne može slobodno djelovati, nego sve što čini, čini pod njihovim utjecajem.

Tzv. mala otklinjanja svoje polazište pronalaze ponajprije u katekumenalnoj praksi prve Crkve. U prvim je kršćanskim vremenima, naime, bilo uvriježeno mišljenje kako su svi pogani zapravo pod utjecajem demonskih sila, što je posebno vidljivo u slavlju katekumenata, pa i u obredu krštenja djece, a koji su prepuni egzorcizama. No, njih ne treba gledati u današnjem senzacionalističkom i spektakularnom smislu, nego u smislu pavlovskog govora o novom čovjeku.

Sama riječ zaklinjanje (otklinjanje) dolazi od grč. εξορκίζειν (exorkizein), što znači zaklinjati, otklinjati, izgoniti zle sile. U načelu, postoje dvije forme zaklinjanja: imprekativna ili imperativna, tj. takva koja se, uz zazivanje Božjeg imena, vrši tako da se prijeti i zapovijeda protubožanskim silama, te deprekativna ili invokativna, tj. ona koja se sastoji od molitava upućenih Bogu za oslobođenjem od sotonskih utjecaja. One se, osim na osobe, mogu primijeniti i na stvari i mjesta.

Većina negdašnjih obrednika donosi zaklinjanje opsjednutih od zlog duha, a kod svih je riječ o istom obredu, što znači da je obred koji pronalazimo u Obredniku pape Pavla V. iz 1614. bio aktualan sve do Drugog vatikanskog sabora, štoviše, ako se uzme u obzir kako još dugo nakon njega nije izdan službeni obrednik egzorcizama, i znatno duže. Pojedini krajevni obrednici donose i neke druge obrede zaklinjanja, a tu izdvajamo blagoslov opsjednute kuće, blagoslov i zaklinjanje knjige egzorcizama i prikaza koje uznemiravaju i opsjedaju ljude, životinje ili kuće, zatim zaklinjanje protiv vatre, te blagoslov protiv poplave i požara. Valja još spomenuti kako u Kašićevu obredniku iz 1640. god. pronalazimo Zaklinanya primoguchia i vridna, a u Rimskom obredniku iz 1929. Zaklinjanje protiv Sotone i anđela odmetnika, o čemu će biti govora nešto niže.

2. Uvodne napomene

Svi obrednici koji donose tekst o egzorcizmima, imaju jednake uvodne napomene, preuzete iz Rituale Romanum Pavla V. iz 1614. U njima se najprije govori kako onaj svećenik koji ima izričito dopuštenje ordinarija vršiti zaklinjanja, mora biti pobožan, razborit i neporočna života, te da tu svoju službu vrši uzdajuć se u Boga, a ne u svoje kreposti. Uz to, navode upute, dolikuje i da bude zreo po godinama i po načinu života. Kako bi pravo vršio svoju službu, preporuča mu se da saznanja i korisne savjete crpi iz starih pisaca.

Potom se donosi nekoliko naputaka. Kao prvo, preporučuje se egzorcistu da ne vjeruje olako kako je netko opsjednut, jer se može ponekad raditi i o nekoj bolesti (izričito se spominje „crna žuč“). U tom smislu, navode se tri znaka opsjednuća, a to su:

  1. kada netko govori nepoznatim jezicima ili razumije onoga tko tako govori,
  2. kada iznosi tajne i nepoznate stvari, te
  3. kada pokazuje snagu veću nego što je normalno.

Kako bi bio još sigurniji da je riječ o opsjednuću, egzorcist bi, prema uvodnim napomenama, trebao nakon prvog ili drugog zaklinjanja upitati opsjednutog kako se osjeća, ali istovremeno paziti i na demonske prijevare, a također nipošto ne bi smio prestati s obredom dokle god nije potpuno siguran da je zao duh napustio osobu.

Prema uvodnim napomenama, egzorcist treba sa sobom imati križ i blagoslovljenu vodu, a po mogućnosti i svetačke moći, ali istovremeno paziti da se sa svetinjama ne postupa nedostojno. Tako se određuje da se “presveta euharistija… ne primiče ni nad glavu opsjednutoga ni drugačije kako k njegovu tijelu, da se ne bi pogrdila” (Rimski obrednik, 1929., str. 364). Nadalje, upozorava se egzorcista kako se ne smije upuštati u čavrljanje s demonima, nego ih samo treba pitati nužna pitanja, kao što su broj i imena duhova, vrijeme kada su ušli u opsjednutog, zašto su ušli i slično. Također, nalaže se da niti on, niti nazočni, kojih smije biti tek nekoliko, ne prihvaćaju neozbiljno lakrdije što ih demon izvodi, nego da ih prezru i s molitvom pomognu opsjednutom.

Nakon toga, donose se upute kako treba zaklinjati. To, naime, treba činiti zapovijedajući i s vlašću, s velikom vjerom, ponizno i gorljivo. Pri tome se egzorcist radije treba držati riječi Svetog pisma, nego svojih riječi. A kada vidi da se duh muči, treba još žešće navaljivati. Napomene, također, upozoravaju egzorcista da, kada vrši obred zaklinjanja nad ženom, dobro pazi da uvijek ima uza se poštenih osoba koje će je držati dok je muči zao duh, te kako ga ništa pri tome ne bi navelo na opake misli. Na kraju prethodnih napomena upozorava se opsjednuti, ukoliko bude oslobođen, da se čuva grijeha i tako onemogući zlom duhu povratak. Potom slijedi obred kojim se zaklinju opsjednuti od zlih duhova.

3. Obred zaklinjanja opsjednutih

Prema negdašnjim obrednicima, egzorcist se treba prije zaklinjanja ispovjediti, ili barem u srcu pokajati za grijehe, te ako je zgodno slaviti misu i molitvama zatraži Božju pomoć. Nakon toga obuče kotu (roketu) i ljubičastu štolu, a za to vrijeme opsjednutog dovedu svezana, kako ne bi bila pogibao. Tada opsjednutog, sebe i nazočne zaštiti znakom križa i poškropi blagoslovljenom vodom, te započne klečeći moliti Litanije svih svetih, bez prošnji, a potom govori antifonu: Ne opominji se, Gospodine, prestupaka naših otaca, i ne osvećuj se grijesima našim. Nakon nje moli se: Oče naš, a potom Ps 53: Bože, imenom svojim spasi me…, Slava Ocu…, a zatim slijedi responzorij, molitva da Bog oslobodi opsjednutog okova grijeha, te izbavi od propasti i od podnevnoga bijesa, a da pouzdanje slugama svojim da se hrabro bore s pakosnim zmajem. Nakon toga egzorcist zapovijeda zlom duhu ovako:

“Zapovijedam ti, bio ti koji mu drago, nečisti duše, i svim drugovima tvojim, koji opsjedaju ovoga službenika Božjega (ovu službenicu Božju): zaradi tajna utjelovljenja, muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodina našega Isusa Krista, zaradi poslanja Duha Svetoga i dolaska istoga Gospodina našega na sud, reci mi svoje ime, dan i čas svoga izlaska s kakvimgod znakom, te u svemu i posve slušaj mene, premda nedostojnoga Božjega slugu, i nikako ne povrijedi ovoga stvora Božjeg ni ovih ovdje ni njihovih dobara” (Rimski obrednik, 1929., str. 364).

Potom se nad opsjednutim čitaju sljedeća evanđelja, ili barem jedno od njih: Iv 1,1-14 (Proslov), Mk 16,15-18 (Sveopće poslanje), Lk 10,17-20 (Pravi razlog apostolske radosti) i Lk 11,14-22 (Isus i Beelzebul), a zatim egzorcist moli da mu Bog oprosti sve prijestupe i daruje mu postojanu vjeru i vlast, tako da, oružan moćnom svetom Božjom mišicom, pouzdano i bez straha navali na okrutnog đavla.

Potom znakom križa zaštiti sebe i opsjednutog, te opsjednutom stavi na vrat kraj štole, a desnu ruku na glavu, te kaže:

R. Evo križa Gospodnjega, bježite stranke protivnikove.
O. Pobijedi lav od plemena Judina, korijen Davidov.
R. Gospodine, usliši molitvu moju.
O. I vapaj moj k tebi da dođe.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.

Pomolimo se.

Bože i Oče Gospodina našega Isusa Krista, prizivam sveto ime tvoje i ponizno molim blagost tvoju: dostoj se dati meni pomoć protiv ovoga i svakoga nečistoga duha, koji muči ovo stvorenje tvoje. Po istom Gospodinu. O. Amen.

Zatim slijede, naizmjence, tri zaklinjanja i dvije molitve da zao duh napusti opsjednutog, a pri tome egzorcist nekoliko puta čini znak križa na čelu i prsima opsjednutog, a jednom napravi znak križa i nad nazočnima. Sve se to moglo ponavljati onoliko puta koliko je bilo potrebno da se opsjednuti potpuno oslobodi demonskog utjecaja. Također, preporučljivo je bilo da se nad opsjednutim često moli Oče naš, Zdravo Marijo, Vjerovanje, Veliča, Blagoslovljen, Vjerovanje sv. Atanazija i neki psalmi (redom se nabrajaju: Ps 90, 67, 69, 53, 117, 34, 30, 21, 3, 10 i 12). Na kraju, pošto je opsjednuti oslobođen, moli se ova molitva poslije oslobođenja:

“Molimo te, svemogući Bože, da duh bezakonja nema više vlasti nad ovim slugom tvojim I. (ovom službenicom tvojom I.), već da bježi i ne vraća se. Neka uđe u njega (u nju), Gospodine, po tvojoj zapovijedi dobrota i mir Gospodina našega Isusa Krista, koji nas je otkupio, i da se ne bojimo nikakva zla, jer je s nama Gospodin. Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O. Amen” (Rimski obrednik, 1929., str. 389).

4. Ostala zaklinjanja

Kao što je već rečeno, osim gore navedenog zaklinjanja, neki obrednici imaju i neka druga. Tako još Kašićev obrednik iz 1640. donosi Zaklinanya primoguchia i vridna za odgonjtti, i proghnatti ghermgliavinae, i gromovinae ayerskae… skupgliena od poct. popa Petra Lokatella iza Sfeto: Kassiana u Bergamu. Prema tom zaklinjanju, svećenik se najprije treba dobro pripremiti, tako da sve što Crkva naučava uistinu vjeruje, te da, uz to, ispita svoju savjest, te se po mogućnosti ispovjedi i tako pripremi u ime Božje odagnati grmljavinu i nevrijeme. Potom u roketi i štoli najprije blagoslovi sol i vodu, te poškropi blagoslovljenom vodom praveći znak križa. Potom rukama napravi znak križa prema oblacima i govori: Oče naš, Zdravo Marijo i Vjerovanje, a zatim klekne i moli Litanije svih svetih, kojima još dodaje ove zazive:

  • Da ove gradde, ikrupae od hudoba podvighnutae u voddu obratiti dostoyiscse: tebe molimo, cuy nas
  • Da ovae krupae obkruxitim i razcinitti dostoyiscse:
  • Da ovae krupae u niscta obratiti, i od strana virnijh odaghnatti, i razparscatti dostiyiscse:
  • Da ovae krupae blagossovitti, i razdijliti dostoyiscse:
  • Da ovae krupae raztirrati, i razrusciti dostoyiscse:
  • Da svima vijrnim maertvim… (i dodaje: kako stoji dalje u Litanijama).

Nakon toga slijedi Oče naš…, pa responzorij, potom tri molitve da Bog narod oslobodi od zlog vremena, potom zaklinjanje, pa opet molitva, te na kraju još dva zaklinjanja, a sve prati često križanje. Zatim se završi s: V Imme Occa +, i Sijna +, i Duhasfetoga + Amen. Potom slijedi Pomoglienya Davidova protiva zlobnima duhom, odnosno posebna molitva da Bog rastjera oblake i nevrijeme, te da oslobodi od zle godine i svake hudobne zlobnosti.

Isti Obrednik donosi još jednu Zakletvu protiva ghermgliavini prihodecchioy od gromova, triskova, krupa, gradda, i zlaegodinae, s napomenom da se govori kako je bila naređena od Grgura XIII., pape rimskoga.

Obred započinje: Po zlamenyu S Krijxa + od nepriateglia nasscih oslobodi nas Boxe nasc. V imme Occa…, nakon čega se moli Vjerovanje, pa Gospodine pomilluy…, Oče naš, te slijedi responzorij i molitva da se Bog dostoji oblake, koji ajer smućuju, razčiniti i u ništa obratiti. Nakon toga svećenik napravi rukama znak križa i govori zakletvu nad oblacima, zazivajući pomoć svetaca, te opet zaklinje. Poslije toga uzdigne križ u zrak uz određene riječi, te škropi blagoslovljenom vodom na četiri strane svijeta, a potom se mogu reći Litanije, ako nebi zlagodina pristalla. Potom se moli Vjerovanje sv. Atanazija, Zdravo Kraljice…, Kantik triju mladića (sa Slava Ocu). Na kraju dolazi responzorij i zaključna molitva, a može se još reći molitva sveca dotične crkve.

U Kaločkom obredniku pronalazimo i blagoslov opsjednute kuće, blagoslov i zaklinjanje Knjige protiv demona i prikaza koje uznemiravaju i opsjedaju ljude, životinje ili kuće, te zaklinjanje protiv vatre i blagoslov protiv poplave i požara. U načelu, zaklinjanja započinju s: Pomoć je naša…, nakon čega slijede molitve i zaklinjanja, s čestim križanjem i škropljenjem blagoslovljenom vodom, te eventualnim moljenjem psalama ili čitanjem evanđelja.

Rimski obrednik iz 1929., kao što smo već rekli, donosi i Zaklinjanje protiv Sotone i anđela odmetnika, s napomenom da ga mogu moliti samo biskupi i ovlašteni svećenici. Nju je, prema predaji, napisao papa Lav XIII. 1886. god., netom pošto je, za vrijeme mise, imao viđenje u kojemu je nad Vječnim gradom vidio mnoštvo razdraženih demona. Od tada će se ta molitva moliti na kraju svake mise, klečeći, a ta se praksa održala donedavno.

Obred, pak, započinje s: U ime Oca…, nakon čega slijedi: Prošnja sv. Mihovilu arkanđelu, koja u cijelosti glasi:

“Preslavni vojvodo vojske nebeske, sv. Mihovile arkanđele, brani nas u boju protiv knezova i vlasti, protiv svjetskih upravljača ove tmine, protiv zlobnih duhova u zračnim visinama. Dođi u pomoć ljudima, što ih je Bog stvorio na svoju sliku i priliku i otkupio od đavolskoga silništva za veliku cijenu. Tebe kao čuvara i zaštitnika časti sveta Crkva; tebi je Bog predao duše otkupljenih, koje se imadu naseliti u višnjem blaženstvu. Moli se Bogu mira, neka satare sotonu našim nogama, da ne može više držati zasužnjenih ljudi ni škoditi Crkvi. Prikaži naše molbe Svevišnjemu, da nas brzo preteče milosrđe Gospodnje, i ti uhvatiš zmaja, staru zmiju, a to je đavao i sotona, i svezana ga baciš u bezdan, da više ne zavodi naroda” (str. 390)

Nakon te molitve slijedi zaklinjanje, pa Ps 67, responzorij, drugo zaklinjanje da Sotona prestane varati ljudske stvorove i pružati im otrov vječne propasti, zatim opet responzorij, te zaključna molitva i sljedeći zazivi:

  • Od zasjeda đavolskih, oslobodi nas Gospodine.
  • Da Crkvi svojoj daš, da ti sigurna i slobodna služi, tebe molimo, usliši nas.
  • Da se dostojiš neprijatelje svete Crkve poniziti, tebe molimo, usliši nas.

Na kraju se mjesto poškropi blagoslovljenom vodom.


Za razliku od prijašnjih obreda zaklinjanja, koji su praktički bili gotovo isključivo usmjereni na istjerivanje zlih duhova, danas se službena Crkva drži dosta rezerviranom u pogledu ovog pitanja, a na to su zasigurno i utjecale određene afere vezane uz egzorcizme u novijoj povijesti, gdje je bilo i smrtnih slučajeva za vrijeme obreda (u tom je smislu posebno poznat slučaj dvadesetčetverogodišnje Anneliese Michel iz Klingenberga na Majni, koja je u ljeto 1976. god. preminula od iscrpljenosti nakon dugog niza egzorcizama). Može se uočiti kako poslije Drugog vatikanskog sabora ne postoji jedinstveni nauk o Sotoni i demonima, nego se razlikuju tri teološke struje, gdje jedni smatraju kako Sotona i demoni uopće ne postoje, drugi pokušavaju tradicionalnu demonologiju Crkve interpretirati na nov način, dok treći i dalje zastupaju klasični crkveni nauk o sotonizmu. Ipak, određeni stav Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora o egzorcizmima vidi se i iz činjenice da je 1972. god. ukinut red egzorcista, koji je uz vratara, lektora i akolita, sačinjavao jedan od četiriju nižih stupnjeva svetog reda, zatim iz značajne redukcije egzorcizama iz liturgijskih obreda, iz suzdržanog odnosa prema starim egzorcizmima, te iz odugovlačenja s izdavanjem posaborskog obrednika zaklinjanja.

Službeni je, naime, obrednik papa Ivan Pavao II. odobrio tek 1. listopada 1998., a objavljen je 26. siječnja 1999. god., pod nazivom: Rituale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatum, De exorcismis et supplicationibus quibusdam, Editio typica Vaticanis, MIM/1999/. Novo tipsko izdanje obrednika izašlo je 2004. godine. Ukoliko imamo u vidu Hrvatsku, onda se može primijetiti još veća opreznost s njegovim izdavanjem, jer je prijevod, nakon niza godina priprema, objavljen tek u siječnju 2010., s punim nazivom: Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetoga općega sabora Drugoga vatikanskog, proglašen vlašću pape Ivana Pavla Drugoga, Egzorcizmi i druge prošnje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2010. Samo s obzirom na te činjenice, nameće se jedno vrlo ozbiljno pitanje, koje se tiče „zakonitosti“ vršenja egzorcizama u vremenima bez službenog obrednika, a onda se unutar toga otvaraju i mnoga druga pitanja koja zorno upućuju na nedovoljno odlučan stav službene Crkve prema toj stvarnosti.

U načelu, bilo da je riječ strogo o egzorcizmima, bilo da je riječ o zaklinjanjima vezanima uz druga slavlja, današnja liturgija ih velikim dijelom dokida, te svoje obrasce formulira u pozitivnijem svjetlu, odnosno u svjetlu vazmenog otajstva. Ipak, aktualni obrednik je sadržajno vrlo blizak ranijem, što se vidi i iz same strukture obreda. Tako, nakon svećenikove priprave uz molitvu, slijede uvodni obredi, koji se sastoje od molitve, blagoslova vode (po mogućnosti uz miješanje soli), škropljenja opsjednutog i nazočnih tom blagoslovljenom vodom, a nakon čega se klečeći mole Litanije svih svetih, te se uvodni obredi zaključuju molitvom. Potom se moli jedan ili više psalama, iza kojeg slijedi molitva, pa čitanje Iv 1,1-14 (ili neki drugi odlomak), te prosna molitva s položenim rukama nad opsjednutim. Nakon toga slijedi ispovijest vjere (ili se moli Apostolsko ili Nicejsko-carigradsko vjerovanje ili: Odričete li se Sotone?…, Vjerujete li u Boga Oca?…), Oče naš, blagoslov križem nad opsjednutim (ako je prikladno uz puhanje u lice), uz molitvu da ga Bog oslobodi demonskog utjecaja.

Poslije toga svećenik izgovara deprekativni obrazac zaklinjanja (riječ je o molitvama da Bog oslobodi opsjednutoga od Zloga), a ako je zgodno može dodati i imperativni obrazac (riječ je o prijetnjama protubožanskim silama, uz zazivanje Božjeg imena). Nakon oslobođenja Obrednik predviđa da se izmoli Veliča ili Blagoslovljen, molitva da Bog sačuva onoga nad kojim se vršio obred od sotonskog utjecaja, te se obred zaključi otpustom i blagoslovom nazočnih.


S obzirom na sve rečeno, jedino možemo zaključiti da je, u današnje vrijeme, za razumijevanje obreda egzorcizma (ne samo velikih, nego i malih), i uopće te stvarnosti, potrebna velika mudrost i razboritost, kako na teoretskom, tako i na praktičnom području. Također, važno je imati u vidu kako smo znatno više pozvani biti usmjereni “prema Nekome”, nego “od nekoga”…