Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (2): Rimski obrednici
Uvod
Iako je, strogo gledajući, riječ o jednom Rimskom obredniku, a više izdanja, određene razlike koje se zapažaju između tipskih, latinskih netipskih i prevedenih izdanja, dozvoljavaju da govorimo i u pluralu. U tom ćemo smislu u ovom dijelu najprije dati kratak prikaz latinskih izdanja Rituale Romanum, te nešto precizniji hrvatskih izdanja.
1. Općenito o latinskim izdanjima Rituale Romanum
Kako je u srednjem vijeku za Zapadu vladala velika šarolikost obreda i običaja, sve se više osjećala potreba za unificiranjem liturgije, a taj je zahtjev jasno izražen na Tridentskom saboru (1545.-1563.), te u vremenu između 1568. i 1614. god, kada su izdane najvažnije liturgijske knjige, i proveden u djelo.[1] Tako, prema riječima pape Pavla V., nakon što su njegovi prethodnici izdali Časoslov, Rimski misal, Pontifikal i Ceremonijal, njemu je ostala prijeka dužnost izdati obrednik, i to takav koji će voditi računa o nekim kriterijima, a napose će biti važno sljedeće: 1. autoritet Apostolske Stolice, 2. unificiranost (jedna knjiga), 3. usklađenost obreda s naukom Katoličke crkve i 4. obvezatnost. Naime, kako su do tada zapravo postojali mnogi (pred)obrednici, i to vrlo šaroliki, često liturgijski i teološki udaljeni od crkvenih normi, samo se vlašću Svete Stolice mogla dokinuti, ili barem bitno smanjiti, takva proizvoljnost. Iako je takvih pokušaja bilo i prije, bez papinskog autoriteta nisu mogli postići pravu svrhu. Stoga je Pavao V. taj posao povjerio nekolicini kardinala Svetog zbora za obrede, a oni su pregledali različite obrednike, posebno starinske i raširene, napose pak Rituale kardinala Giulia Antonia Santoria, te su, posavjetovavši se s učenim ljudima, zrelo prosudili i po nadahnuću božanske blagosti sastavili obrednik, koliko je trebalo kraći. Kada ga je papa pregledao, odlučio ga je izdati pod naslovom Rituale Romanum, kako bi kao takav bio na opće dobro Crkve Božje, te je konačno to i učinio 17. lipnja 1614. god.[2] Iako je bio preporučljiv, a ne strogo obezujući, razumljivo je što se uskoro proširio po cijeloj Zapadnoj crkvi.
Obrednik je tiskan na 236 stranica, dvobojno (crvenom upute, a crnom molitve), s ukrašenim inicijalnim slovom na počecima većih cjelina i ornamentom na njihovim krajevima, a sadržajno se, iako bez takve precizne vidljive diobe, može podijeliti na sakramentalna i nesakramentalna slavlja. Tako se u okviru sakramentalnih slavlja nalaze oni obredi koji su vezani uz sakramente koje dijeli svećenik, i to ovim redom: krštenje, pokora, euharistija, posljednje pomazanje i ženidba, dok su potvrda i sveti red, jer ne spadaju na službu prezbitera, ispušteni, a euharistija, jer svoje prvotno mjesto ima u misalu, ovdje sažeta samo pod vidom pričesti i štovanja. Između sakramenta posljednjeg pomazanja i sakramenta ženidbe, strukturalno prilično nezgrapno, a kvantitativno prilično opsežno, smješteni su obredi vezani uz umiranje i sprovod. U preostalom nesakramentalnom dijelu Obrednika, nalaze se redom: blagoslovi, ophodi i zaklinjanja, te na samom kraju formule kako se upisuje u matice.
Ubrzo nakon prvog tipskog izdanja Rituale Romanum dolazi do novih raznih latinskih izdanja, a koja su, uz izvorni tekst, običavala donositi i neke dodatke, i to bez ovlasti Svete Stolice. Tako npr. s obzirom na naše krajeve valja istaknuti izdanja Rimskog obrednika koja su tiskana u venecijanskim tiskarama, jer u njima redovito pronalazimo, u prvim vremenima uz neke druge dodatke, blagoslov vode uoči Vodokršća (Bogojavljenja). Prvi je pak službeni dodatak bio blagoslov naroda i polja, a odobrio ga je, u suglasnosti s papom, Sveti zbor obreda 1635. god. Povremeno će isti Zbor i pokoji papa odobravati i neke druge dodatke i donositi određene naputke vezane uz postojeće ili nove obrede, što će s vremenom utjecati na nova revidirana tipska izdanja Rituale Romanum. Njih su pak izdali najprije papa Benedikt XIV. (1752.), zatim Pio IX. (1872.), Lav XIII. (1884.), Pio X. (1913.), Pio XI. (1925.), te Pio XII. (1952.).[3] Općenito uzevši, te su se revizije prvenstveno odnosile na dodavanje novih blagoslova, dok su se tek ponekad ticale promjena vezanih uz postojeće obrede.
Još samo napominjemo kako se u Nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva čak 17 različitih latinskih izdanja Rituale Romanum, i to u vremenu između 1663. i 1937., iako uglavnom tek s jednim primjerkom.[4] Sačuvani primjerci iz 17. i 18. st. isključivo su oni koji su tiskani u Venciji, pa je moguće kako su se samo oni, a ne i tipska izdanja, koristili na ovim područjima.
2. Hrvatska izdanja Rimskog obrednika
a) Hrvatski (pred)obrednici
I prije prvog objavljenog prijevoda Rituale Romanum na hrvatski jezik, pronalazimo ritualne tekstove (a pod tim podrazumijevamo obrede koji će kasnije biti uvršteni u obrednike!) najprije još na crkvenoslavenskom hrvatske redakcije, a kasnije i na hrvatskom jeziku. Glagoljske ritualne tekstove pronalazimo u četrdesetak slučajeva, a obično se nalaze kao sastavnice misala, brevijara, misala-brevijara-rituala, ili pak nekih zasebnih zbirki, a tek pokatkad kao cjeloviti priručnici. Poznata su nam tek četiri sačuvana zaokružena glagoljska (pred)obrednika, i to dva rukopisna fragmenta i dva tiskana. Jedan se tiskani, poznat pod nazivom Senjski ritual, nalazi uz knjižicu Meštrija od dobra umrtija, po svemu sudeći tiskane u Senjskoj tiskari, a kako ni jedan od dva sačuvana primjerka nema ni početka ni svršetka ni kolofona, nije moguće sa sigurnošću odgonetnuti vrijeme nastanka. Ipak, moguće je da ga treba smjestiti još u 15. st., a ne u 1507./1508. god, kako se ranije smatralo, a kao takav spadao bi među prve tiskane (pred)obrednike na Zapadu. Taj (pred)obrednik nema nekakav latinski predložak, nego je riječ o kodifikaciji domaćih ritualnih glagoljskih tekstova, onih koji su se već više stoljeća upotrebljavali na našim područjima.[5] Drugi glagoljski (pred)obrednik nosi naslov Knjižice krsta, a tiskan je u tiskari Zadranina Šimuna Kožičića Benje, biskupa modruškoga, u Rijeci 1531. god. Sačuvana su tri primjerka, od kojih se jedan čuva u Parizu, drugi u Sankt Peterburgu, a treći, nedavno otkriven, u Vicenzi.[6] Ovaj je (pred)obrednik nastao na temelju latinskog predloška, a svojim je sadržajem i opsegom znatno suženiji od Senjskog rituala.[7]
Kada su u pitanju latinični ritualni tekstovi na hrvatskom jeziku, valja još istaknuti nastanak i razvoj tzv. šćaveta, odnosno postupno uvođenje živog hrvatskog jezika u liturgiju, ponajprije u primorskim krajevima, a kasnije i drugdje.[8] Naime, crkvenoslavenski jezik je s vremenom postao arhaičan, skučen gotovo isključivo na liturgijsku uporabu, te je kao takav postao nerazumljiv. Slično se može reći i za glagoljsko pismo. Stoga se postupno počinje upotrebljavati živi hrvatski jezik u bogoslužju, koji se u početku odnosio na čitanje evanđelja i poslanice, a kasnije i na one dijelove mise u kojima je sudjelovao narod (Pristup, Slava, Vjerovanje, Očenaš, Muka), zatim na moljenje psalama u Jutarnjoj i Večernjoj, na dijelove obreda kod krštenja, pričesti i ženidbe, na podjeljivanje javnih blagoslova, pjevanje u procesijama (posebno Velike litanije) i dr. S obzirom na to, do Kašićeva prijevoda Rimskog obrednika, uz molitvenike i misale, posebnu će ulogu imati lekcionari, a za nas su vrlo zanimljivi jer su gotovo redovito donosili i neke ritualne tekstove, napose spominjani blagoslov vode uoči ili na Bogojavljenje.
b) Kašićev prijevod Rituale Romanum (1640.)
Već sedam godina nakon izdanja Rimskog obrednika pape Pavla V. 1614., dolazi do objavljivanja njegova prvog prijevoda. Riječ je o djelomičnom prijevodu na albanski jezik, kojega je priredio biskup Petar Budi, a tiskan je u Rimu 1621. god.[9] Prvi pak cjeloviti prijevod bio je prijevod našeg poznatog jezikoslovca, sastavljača prve Gramatike (1604.), isusovca Bartola Kašića (1575.-1650.), ponekad potpisivana i Bogdančić ili s dodatkom Pažanin, dakako na hrvatski jezik. On je najprije 1622. god. počeo na hrvatski jezik prevoditi Novi zavjet, ali je tri godine poslije dobio nalog od rimske Propagande da prevede cijelo Sveto pismo. Kada ga je 1633. godine dovršio i dobio odobrenje za tisak, neki su mu našijenci, koji su bili protiv novog hrvatskog književnog i liturgijskog jezika, pisanog latinicom, počeli stvarati nemale poteškoće, što je rezultiralo zabranom njegova tiskanja. Taj će prijevod Svetog pisma biti objelodanjen tek 1999. godine.[10]
Prijevod Rimskog obrednika takvoj je sudbini tek zamalo izbjegao. Naime, iako je na molbu tadašnjega tajnika Propagande, Francesca Ingolia, Kašić preveo Rituale Romanum još 1636., zbog iznimno teških okolnosti, izazvanih većim dijelom navedenom polemikama oko hrvatskoga književnog jezika, kao i činjenicom da brevijar, kao važnija liturgijska knjiga, još nije tiskana na hrvatskom jeziku, uspio ga je, i to teškom mukom, objaviti tek 1640. godine.[11] Čini se kako je oko toga najviše nesuglasica imao s fra Rafaelom Levakovićem, tadašnjim urednikom hrvatskih liturgijskih knjiga u Propagandinoj tiskari, koji se zalagao za rusificiranu inačicu glagoljice, a uz to se i sam nudio za prevođenje Rituala, dakako glagoljskog.
Danas nam još uvijek ostaje nejasno kako se Propaganda odlučila izdati Obrednik na živom hrvatskom jeziku, pogotovo kada se zna kako su kardinali te Kongregacije, u nazočnosti pape Urbana VIII., na svojoj sjednici od 17. prosinca 1627. god., donijeli odluku da se liturgijske knjige za Hrvate tiskaju na ćirilici i glagoljici. Listajući Kašićevu autobiografiju, stječemo dojam kako bi jedan od razloga mogao biti i Kašićev podnesak Svetoj Stolici o apostolskoj vizitaciji na području pod Turcima, a koji se dojmio pape Urbana VIII. Naime, Kašiću je bilo jasno kako je narod tu gotovo bez duhovnog vodstva i u velikom vjerskom neznanju, pa bi mogao potpasti pod utjecaj šizmatika i heretika, a kako bi se to spriječilo, važno je da mu otajstva budu razumljiva, tj. na živom jeziku. U tom smislu, kada bi obrednik tiskao na glagoljici, kako su drugi htjeli, on bi imao određeno, iako i tu sve manje, značenje za primorske krajeve, ali za ostala područja praktički nikakvo. Na takav zaključak upućuje i činjenica kako je Kašić, nakon što je u studenom 1640. god. primio 25 počasnih tiskanih Rituala, tražio i dobio još 25, jer je svoje djelo htio raširiti ne samo po Istri, Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i među svoje prijatelje, isusovce misionare i župnike koje je svojevremeno upoznao, u Srijemu, Slavoniji, južnoj Ugarskoj i Srbiji. Također, u tom smjeru treba shvatiti i činjenicu kako je Kašić Obrednik preveo na štokavsku ikavicu, jezik koji on naziva našim ili bosanskim, odnosno jezik koji je u raznolikosti narječjâ hrvatskoga jezika bio najrašireniji i najvećem broju hrvatskih naroda najrazumljiviji.
Na samom se početku nalazi latinski naslov Obrednika, potom slijedi zahvala papi Urbanu VIII. što je Hrvatima dao povlasticu prevesti Ritual, pjesma njemu u čast, hrvatski naslov Obrednika, imprimatur kojega je izdao general isusovačkog reda Vitelleschi i imprimatur kojega je u ime Svete Stolice potvrdio Splićanin Franjo Manolla, te Poslanica pape Pavla V. Nakon toga slijedi autorov predgovor pod naslovom Blagomu i milomu štiocu, u kojemu, između ostaloga, objašnjava zašto je izabrao baš “bosanski jezik”, potom sadržaj Obrednika i popis psalama po abecedi, pismo pape Grgura XIII. o Grgurovskom kalendaru iz 1581. god.,[12] te sam Kalendar na 82 stranice. Potom dolazi Spovidanje prave vire koje se ima činiti slovinski od istočnih karstjana, a koje će tek 1642. god. doživjeti službeno latinsko izdanje. Riječ je revidiranoj ispovjesti vjere pape Grgura XIII., koju je papa Urban VIII. odobrio i propisao 23. lipnja 1633. god., a vjerojatno je njezino uvrštenje u Ritual rezultat nastojanja Propagande da se ta nova Urbanova ispovijest što prije raširi. Napokon dolazi prijevod Rituale Romanum, s označenim stranicama od 1-394, a nakon njega Kašić donosi nekoliko dodataka na ukupno 51 stranici: blagoslov vode uoči Vodokršća, zaklinjanja primoguća i vridna, još jednu zakletvu protiv nevremena, te blagoslov krunica i blagoslov ruža Presv. Rožarija. Na samom se kraju Obrednika nalaze još 4 stranice ispravaka.
Blagoslov vode uoči Bogojavljenja svoje će mjesto naći u nekim krajevnim obrednicima, vjerojatno zaslugama franjevaca koji će u turskom razdoblju svoje djelovanje proširiti duboko u područje južne Ugarske, a na takav će način jedan prastari hrvatski blagoslov zaživjeti ne samo na hrvatskim, nego i na mađarskim područjima. Navedena će zaklinjanja s vremenom iščeznuti, dok će se blagoslov krunica i blagoslov ruža Društva Presvetoga Ružarija, podijeljeni Redu sv. Dominika, zadržati, te sadržajno nepromijenjeni naći u hrvatskim izdanjima Rimskog obrednika iz 1893. i 1929. god.
Pretpostavljamo kako se Kašićev obrednik mogao značajnije koristiti na području današnje istočne Hrvatske i Srijema do kraja turskog razdoblja, odnosno do razdiobe crkvenih granica, no isto tako vjerujemo da su od tada ugarske crkvene vlasti, pod čiju je jurisdikciju ponovno potpalo to područje, u rukama svećenika radije željele vidjeti Ostrogonski ili barem latinski Rimski obrednik, nego hrvatski. Osim toga, konkretni su primjerci Kašićeva obrednika, bez ponovljenog izdanja, s vremenom morali dotrajati i tako se i sami diskvalificirati. Na takav je način Kašićev prijevod, unatoč njegovoj živoj želji da se Obrednik usidri i u krajevima pod Turcima, ipak svoje pravo mjesto našao u drugim, napose primorskim biskupijama, a kao takav prvenstveno bio pomoć popovima glagoljašima koji nisu znali latinski, kao i onim svećenicima koji nisu dostatno poznavali ni glagoljicu ni latinski jezik.
c) Drugo izdanje Rimskog obrednika iz 1827.
Ni drugo hrvatsko izdanje Rimskog obrednika iz 1827. god.,[13] koje se pripisuje prvom splitsko-makarskom biskupu Pavlu Kačiću, neće svoje značajnije uporište naći u području današnje istočne Hrvatske i Srijema, gdje su već odavno prevladali latinski obrednici. Taj je Rimski obrednik prijevod drugog latinskog izdanja Rituale Romanum, kojega je objelodanio papa Benedikt XIV. još 1752. god. Nakon naslovne stranice najprije donosi izvadak iz poslanice navedenog pape od 25. ožujka 1752. god., a zatim slijedi Naredba od Svete Skupštine od soslovja u obzir Rituala Rimskoga, proglašena na 11. sičnja 1725. Prema toj naredbi zabranjuju se svi dotadašnji ili budući dodaci Rimskom obredniku bez dopuštenja Kongregacije obreda, a posebno Zaklinjanja primoguća i vridna… i Blagoslov vode uoči Bogojavljenja, a oba, kao što smo vidjeli, nalazimo u Kašićevu izdanju Rituale Romanum. Potom slijedi sadržaj obrednika, koji je, izuzev tri nova obreda, jezične posuvremenjenosti i bolje preglednosti, istovjetan Kašićevu obredniku. Novi obredi su apostolski blagoslov na času smrti (odobren 1747. god. biskupima, a 1752. i svećenicima s biskupovim dopuštenjem), blagoslov zemlje i naroda (odobren još 1635. god.), te način kako navijestiti da će se u određeni dan podijeliti papinski blagoslov i obred koji će slaviti redovnici koje je Sveta Stolica ovlastila (odobren 1748. god.).
Izdanje Obrednika diktirano je pastoralnim potrebama, odnosno namijenjeno je prvenstveno popovima glagoljašima koji nisu znali latinski jezik, te su se očigledno služili isključivo Kašićevim prijevodom, čiji su primjerci gotovo stogodišnjom svakodnevnom uporabom, morali dotrajati. Tri nova obreda i neznatna jezična korektura zacijelo nisu imali prevagu u odluci o izdavanju novog “hrvatskog” obrednika.
Iako smo rekli kako na području današnje istočne Hrvatske i Srijema Kašićevo i Kačićevo izdanje Rimskog obrednika nije zaživjelo, ipak se ponegdje i ponekad koristio Rimski obrednik na hrvatskom jeziku. Ovdje, ilustracije radi, spominjemo kako je svojevremeno Pečuška biskupija, jer nije imala dovoljno vlastitih, pozivala svećenike iz Like, Dalmacije i Primorja, pa je tako nešto prije razgraničenja Pečuške biskupije 1780./81. god., došao i don Luka Sučić, pop glagoljaš rođenjem iz okolice Sinja, koji je dobio skrb za Komletince, tadašnju filijalu župe Nijemci. S pripojenjem župe Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, ostao je i dalje na službi, a kada su Komletinci 1798. god. postali župa, imenovan je njezinim župnikom. On je misu slavio iz glagoljskog misala, kojega je, uz neke druge glagoljske knjige, ponio sa sobom, a također je ponio i Kašićev obrednik, prema kojemu je na živom hrvatskom jeziku, iako tada već arhaičnom, dijelio sakramente i blagoslovine. I danas u Komletincima postoji pojam gagulati i gagulani za glagoljanje i glagoljaši. Po sličnom se spominju i neki drugi svećenici, napose Matiša Sladojević iz Poljica, koji je bio župnik u Rajevom Selu početkom 19. st.
d) Parčićev prijevod Rituale Romanum (1893.)
Treći prijevod Rituale Romanum priredio je Dragutin Parčić i objavio 1893. god.[14] Njegovo je izdanje prilično bilo zasjenjeno mnogostrukim komplikacijama vezanima uz Parčićev rad oko glagoljskog misala, koji je objelodanjen iste godine, a uz njegov je nastanak vezano ime J. J. Strossmayera. Naime, kako je latinština razarala biskupiju, biskup Strossmayer je odlučio izdati nove liturgijske knjige na staroslavenskom (starohrvatskom), pa je, posredovanjem Franje Račkoga, pozvao ex fratra Dragutina Parčića, poznatog ali nedovoljno priznatog stručnjaka za glagoljicu, u svoju biskupiju, te ga 1876. god. poslao u Rim i namjestio za svoga kanonika u Zavodu sv. Jeronima, s nakanom da ovaj priredi novi glagoljski misal. Nakon niza godina mukotrpnog rada, praćenog mnogostrukim protivljenjima i usporovanjima, misal je ugledao svjetlost dana 2. veljače 1893. god. Nakon rusificiranih izdanja 17. i 18. st., koja su kod klera i naroda doveli gotovo do odioznosti prema staroslavenskom i glagoljici, tim je misalom ponovno vraćen čisti crkvenoslavenski jezik u starohrvatskoj redakciji. Iste je godine Parčić objavio i novi prijevod Rituale Romanum na hrvatski jezik, no u svjetlu veličine objavljenog misala i ostalog Parčićeva znanstvenoga rada, Obrednik se obično spominje samo usput. Čini se kako ga je Parčić zapravo usputno i pripravljao, ni sam ne vjerujući, s obzirom na političke i druge zakulisne igre, kako će on biti izdan. Štoviše, njegova je sudbina bila u opasnosti i nakon tiskanja. Zato je Parčić, kako bi spriječio da Obrednik dođe u ruke neprijateljima glagoljice i hrvatskog jezika, što je bio slučaj s većim brojem primjeraka Misala, uz pomoć redovnika trećoredaca iz Rima, pakirao obrednike u vreće i poslao ih u Crnu Goru, koja je još 18. kolovoza 1886. god., Strossmayerovim posredovanjem, sklopila konkordat sa Svetom Stolicom, a odande su preko Biskupskog ordinarijata u Kotoru proslijeđeni tajnim posrednim putovima u hrvatske biskupije.
S obzirom na njegov sadržaj, nakon naslovne strane, imprimatura i Apostolske poslanica pape Benedikta XIV., slijedi tekst obrednika, jezično posuvremenjen, a sadržajno, ne računajući dodatke, gotovo istovjetan prethodnom. Jedina je razlika vidljiva u tome što su navedena tri blagoslova prethodnog Obrednika ovdje smještena na drugim mjestima. No, ovaj Obrednik ima dodatak s naslovom: Blagoslovi odobreni po Sv. Stolici, crpljeni iz priloga k Rimskomu Ritualu, u kojemu se nalaze 42 različita blagoslova. Na samom se kraju nalazi Zakon krstiti vodu u predvečerje ili na blagdan Sv. tri kralja, s naznakom kako je odobren za njekoje biskupije po Dalmaciji. Zanimljivo je primijetiti kako je taj obred potpuno drukčiji od spominjanog blagoslova vode uoči Vodokršća, koji je, budući da se odredba iz 1725. god. nije poštivala, ponovno zabranjen 1890. god.
e) Rimski obrednik iz 1929. god.
Za razliku od prethodnih hrvatskih izdanja Rituale Romanum, koja su nastala kao rezultat napora pojedinaca, a Sveta Stolica ih je samo odobrila, četvrto je izdanje proizašlo nastojanjem i brigom episkopata naših krajeva, a kao takvo je poprimilo notu obvezatnosti za sve biskupije Jugoslavije. Riječ je o prijevodu Rituale Romanum iz 1925. god., a njega je, prema prijedlogu Dragutina Kniewalda zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, priredio Fran Bibički, ali kako je on, poput prethodnih izdanja, bio odveć ropski, više je stručnjaka dulje vremena radilo na njegovu revidiranju. U tom smislu posebno treba istaknuti Antuna Sovića, koji je preveo, i Franju Dugana, koji je uglazbio Psalme, te Milana Pavelića, glavnog jezičnog redaktora. Obrednik je konačno tiskan 1929. god.,[15] no još je trebalo pričekati do 19. veljače 1930. odobrenje Kongregacije obreda, te su tek tada primjerci mogli stići svećenicima u ruke.
I taj Obrednik slijedi uhodanu strukturu, ali se od prethodnih hrvatskih izdanja ipak značajnije razlikuje i u njegovu glavnom dijelu, bez dodataka. Ponajprije, riječ je o usklađenosti sa Zakonikom kanonskog prava iz 1917. god., što je utjecalo na izmjene ili dopune uvodnih ili popratnih rubrika kod mnogih obreda, napose kad su u pitanju sakramenti, a kod posljednjeg pomazanja čak je i sam obred ponešto izmijenjen. Novinu glavnog dijela Obrednika čine i litanije (presvetog imena Isusova, presvetog srca Isusova, lauretanske i sv. Josipa), kao i zaklinjanje protiv sotone i anđela odmetnika. S obzirom na dodatak, Obrednik najprije donosi nove obrede, naputke ili molitve, a koje se odnose na sakramente krsta, potvrde, euharistije i ženidbe, te dva obrasca posvete onesvećenih oltara, a potom slijedi 70 nepridržanih blagoslova, 18 pridržanih, 52 vlastita blagoslova nekih redova, te 9 blagoslova odobrenih za neka mjesta. Zanimljivo je primijetiti kako blagoslov vode uoči Bogojavljenja, jednak kao u prethodnom hrvatskom izdanju, sada postaje pridržan, odnosno onaj kojega smije dijeliti biskup ili njegov delegat.
Taj je Obrednik dobro zaživio u pastoralu i bio je službeno u upotrebi do Drugog vatikanskog sabora, točnije do posaborskih izdanja niza obrednika, a zasigurno nećemo pogriješiti kada kažemo da se mnogi svećenici i danas djelomično služe njime. Na kraju još samo spominjemo kako se češće i obrednici iz 1824. (Ježić), 1859. (Ožegović), 1878. (Strossmayer) i 1887. (Stadler) spominju kao izdanja Kašićeva obrednika, no kako među svima njima postoje ne samo jezična odstupanja, nego manje ili veće razlike u izboru obreda, a uz to je Stadlerov obrednik uglavnom na latinskom, smatramo kako je takva ocjena neopravdana, te da te obrednike, umjesto među rimske, treba smjestiti u krajevne. A o krajevnim ćemo obrednicima u idućem nastavku…
[1] Detaljne bibliografske podatke o prvim i ponovljenim izdanjima vidi: Miklos Istvan FOLDVARY, The Use of Esztergom (Ritus Strigoniensis), na: www.execulink.com/~dtribe/blog/the_use_of_ esztergom.pdf, str. 1-8; ovdje: 3.
[2] Ritvale Romanvm Pavli V. Pont. Max. ivssv editvm, Ex typographia Reverendæ Cameræ Apostolicæ, Roma 1614. = Manlio SODI – Juan Javier Flores ARCAS, Rituale Romanum. Editio princeps (1614), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2004. (Monumenta Liturgica Concilii Tridentini 5).
[3] Navedene se bibliografske jedinice s potpunim referencama mogu pronaći na različitim mjestima u uvodnom dijelu: Manlio SODI – Juan Javier Flores ARCAS, Rituale Romanum…
[4] Godine izdanja su sljedeće: 1663., 1700., 1735., 1738., 1760., 1788., 1794., 1854., 1870., 1882., 1893., 1903., 1913., 1916., 1925., 1926., 1937.
[5] U njemu pronalazimo sljedeće obrede: pričest bolesnika, bolesničko pomazanje, preporuka duše na samrti, sprovod odraslih i sprovod djece, blagoslov vode na Veliku subotu i krštenje, molitve prigodom prvoga striženja kose, blagoslov prstena s misom, blagoslov kuće, blagoslov soli i vode svake nedjelje, uskrsni blagoslov mlijeka i janjeta, blagoslov sočiva na sv. Barbaru, blagoslov soli i zobi na sv. Stjepana, blagoslov vina na sv. Ivana, blagoslov svijeća na Svijećnicu, blagoslov voća na sv. Blaža i blagoslov vode na Bogojavljenje.
[6] Pariški primjerak je ponovno izdan 1984., a tada mu je dodana latinična transkripcija, komentar i rječnik. Usp. Šimun KOŽIČIĆ, Knjižice krsta. Transkripcija, komentar, rječnik, prir. Anica Nazor, Cankarjeva založba, Ljubljana – Zagreb 1984.Treći primjerak, potpun i uščuvan, otkrila je bibliotekarka Cinzia Reghellin u Biblioteci Civica Bertoliana, u Vicenzi, a ondje je dospio sa zbirkom knjiga grofa Arnalda Tornierija. Usp. Anica NAZOR, Treći primjerak Kožičićeve Knjižice krsta, u: Vjesnik, 7. travnja 2009., str. 23.
[7] Ima samo ove obrede: krštenje djeteta, blagoslov prstena, pričest bolesnika, obred posljednjega pomazanja, obred preporučenja duše, te na kraju sprovod djece i odraslih.
[8] Mlečani su taj govorni liturgijski jezik podrugljivo nazivali šćaveto, a liturgijske knjige knjige Šćava, tj. sužanja, robova, te je odatle i nastao navedeni naziv.
[9] Ritvale Romanvm et Specvlvm Confessionis. In Epyroticam linguam a Petro Bvdi Episcopo Sapatense & Sardanense translata. Sanctissimi Domini Nostri Gregorii XV liberalitate typis data. Apud Haeredem Bartholomaei Zannetti, Romae 1621. Svperiorvm permissv.
[10] Versio Illirica Selecta, seu Declaratio Vulgatae Editionis Latinae. Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu Professi, ac Sacerdotis Theologi. Ex mandato Sacrae Congregationis de propag. Fide. Anno 1625., Ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick e codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi curis elaboravit atquae apparatu critico instruxit Petar Bašić, Ferdinand Schoning, Paderborn-München-Wien-Zürich 1999. (Biblia sacra).
[11] Ritvale Romanum Vrbani VIII. Pont. Max. ivssv editvm Illyrica lingva, Ex Typographia Sac. Congreg. de Propag. Fide, Romae MDCXL (1640.), Svperiorvm permissv / Ritval Rimski istomaccen slovinski po Bartolomeu Kaſsichiu Popu Bogoslovçu od Druxbæ Yeſuſovae Penitençiru Apoſtolskomu, v Rimv, Iz Vtieſteniçæ Sfet: Skuppa od Razplodyenya S. Vierræ 1640. Tiskan je u formatu male četvrtine (215 x 155 mm), na ukupno 566 stranica, u 2500 primjeraka. O tristotoj obljetnici objavljivanja Obrednika, Kršćanska sadašnjost i Zavod za hrvatski jezik Hrvatskoga filološkog instituta izdali su u Zagrebu 1993. god. njegovo reprint izdanje, i to prema primjercima koji se čuvaju u isusovačkoj Znanstvenoj knjižnici “Juraj Habdelić” u Zagrebu.
[12] Papa Grgur XIII. proglasio je novi gregorijanski kalendar 24. veljače 1582., a ne 1581. kako navodi Kašić (i neki drugi), bulom Inter gravissimas. Tekst bule može se naći na: http://www.bluewaterarts.com/calendar/NewInterGravissimas.htm.
[13] Ritual rimski utišten po naredbi S. Otca Pape Pavla Petoga, a sada uzmnoxan i ispravljen po prisvetomu Gospodinu našemu Benediktu XIV. U komuse nahode pomnjivo postavljena sva ona, kojase čine potrebita Xupnicim za sluxbu od Sakramenata, za Blagoslove, i Zaklinjanja, Utišten i dat na svitlost kod Frane Andreole, U Mletcim MDCCCXXVII. (1827.).
[14] Rimski Ritual (obrednik) izdan po zapoviedi Sv. Otca Pape Pavla V a pomnožan i poizpravljen Benediktom XIV čestite uspomene s dodatkom raznih novijih blagoslova, Tisak Sv. Sbora “de Propaganda Fide”, Rim 1893.
[15] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija XI. udešen prema Zborniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Tisak nadbiskupske tiskare, Zagreb 1929.
