Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (5): O sakramentu pokore

Uvod

Sakrament pomirenja ima svoje izvorište u milosrdnom Bogu, što se može promatrati kako u trinitarnim, tako i u kristovskim okvirima. Izmirenje s Bogom i pridizanje grešnog čovjeka česta je tematika kako starozavjetnih, tako i novozavjetnih tekstova. Posebna ovlast apostolima da otpuštaju i zadržavaju grijehe (usp. Iv 20,22-23), izravna je odredba po kojoj će se s vremenom oblikovati obred sakramenta pomirenja, u ranijim vremenima obično nazivanim pokora. On je, povijesno gledajući, prošao više oblika, a svaki je oblik pratilo i različito poimanje samog sakramenta.

1. Sakrament pokore do Tridentskog sabora[1]

a) Kanonska pokora

U počecima se Crkve sakrament krsta shvaćao kao jedini sakrament koji, u punom smislu riječi, oprašta grijehe, pa je stoga pravom kršćaninu nepotreban neki drugi oblik. No, uskoro se uvidjela potreba mijenjanja takvog shvaćanja. Naime, događalo se da su neki nakon krštenja počinili veliki grijeh, a takvi su se nazivali lapsi ili pali. Njima je zato pružena još jedna mogućnost sakramentalnog izmirenja nakon krštenja, a o tome svjedoče Hermin Pastir, Tertulijan, Ciprijan, Klement Aleksandrijski, Origen i gotovo svi kasniji oci kako na Zapadu, tako i na Istoku. Riječ je o tzv. kanonskoj pokori, koja se, dakle, mogla primiti samo jednom u životu, a izvršavala se tajno pred biskupom ili njegovim zamjenikom, dok je zadovoljština koja se morala izvršiti bila svima očigledna. Ispovijedali su se teški grijesi, dok su za lake grijehe bila dovoljna dobra djela i mrtvljenje. Posebno su se smatrali teškim idolopoklonstvo, ubojstvo, preljub i bludništvo.

Kanonska je pokora imala tri etape: uvođenje u pokoru, izvršenje pokore i pomirenje. Uvođenje se običavalo činiti javnim ukorom biskupa, oblačenjem pokorničke odjeće i svojevrsnim istjerivanjem iz crkve, kao znakom ekskomunikacije. Na Istoku su postojale četiri vrste pokornika, određivane prema težini učinjenih grijeha, od onih koji nisu smjeli uopće ući u crkvu, do onih koji bi sudjelovali na cijeloj misi, uz određene uvjete. To su: flentes, tj. oni koji bi stajali u predvorju crkve i molili vjernike da se za njih pomole, audientes, tj. oni koji su nakon slušanja riječi Božje napuštali crkvu, prostrati (supplices), tj. oni koji bi poslije propovijedi ostali klečeći ili prostrti, dok bi se ostali vjernici za njih molili, te consistentes, tj. oni koji bi prisustvovali cijeloj misi, ali nisu smjeli prinositi misne darove, niti se pričešćivati. Primjerice, Nicejski je sabor odredio da lapsi moraju 10 godina izvršavati pokoru, i to 3 godine kao audientes, 5 godina kao prostrati, te 2 godine kao consistentes.

Osim takvog liturgijskog vida pokore, postojale su i mnoge druge teške odredbe koje su bitno utjecale na pokornikov daljnji život. Riječ je npr. o strogim postovima, dugačkim molitvama, spavanju na tvrdom ležaju posutom pepelom, uzdržavanju od kupanja, raznim trapljenjima, samobičevanjima, dugim bdjenjima, obavljanju službe grobara itd. Štoviše, u vrijeme pokore pokornik je morao živjeti u potpunoj spolnoj čistoći, dok celibatarci i udovci nisu mogli sklopiti ženidbu. Samo je po sebi razumljivo kako je takva pokora bila rijetka i zbog svoje težine i zbog njezinog javnog karaktera, te se uglavnom odgađala do pred kraj života, što je ovaj sakrament već u samim počecima dovelo u krizu. Štoviše, i sami su biskupi (npr. koncili u Agdi 506. i u Orleansu 538.) znali mlađim i oženjenim osobama preporučivati odlaganje tog sakramenta, svjesni kako će im on zasigurno zatrebati u daljnjem životu, no druge prilike neće imati. Umjesto ulaženja u pokornički red, preporučivali su vršenje drugih, lakših, pokorničkih djela, kao i drugih djela milosrđa i kršćanske ljubavi. Samo se odrješenje dobijalo po izvršenju pokore, a davao ga je isključivo biskup, nakon čega je slijedilo ponovno svečano uvođenje u crkvu, koje se u Rimu zbivalo na Veliki četvrtak. I nakon pomirenja su postojale naknadne pokorničke odredbe, kao npr. zabrana nošenja oružja, bavljenja javnim službama, trgovinom i slično, a takve osobe nisu nikada mogle ući u klerički stalež.

b) Tarifna pokora

Navedena se stroga pokornička praksa prvih stoljeća kršćantva može shvatiti samo u svjetlu gorljivosti iščekivanja ponovnog Kristovog dolaska, no kada je ona počela zamirati, i sama se pokornička praksa nužno morala mijenjati. Tako se, krajem 6. i početkom 7. st. javlja tzv. tarifna pokora, a koju su prvi počeli prakticirati irski monasi. Njezine su temeljne oznake bile ponovljivost, tajnost ispovijedi i pokore, točno određena pokornička djela prema pokorničkim knjigama (tzv. libri poenitentiales), te ispovijedanje i odrješenje pred svećenikom, a ne više pred biskupom. Kada bi, naime, penitent pristupio ispovijedi, prema težini počinjenog grijeha dobio bi tarifu, pronađenu u penitencijalima. Za svaki je grijeh bila točno propisana vrsta kazne, najčešće razna trapljenja (npr. česta bdjenja, duge molitve, mrtvljenje tijela, posebno specificirani postovi, npr. od mesa, od vina, post na kruhu i vodi i drugo), kao i njezino vremensko trajanje (npr. nekoliko dana, mjeseci, godina, više godina…). Te su se tarife umnažale kumulativnom metodom, odnosno zbrajale su se sve tarife, tako da bi se na kraju dobila zaokružena pokora. S obzirom na to, razumljivo je kako u prvi plan dolazi ispovijedanje grijeha, koje je moralo biti detaljno, jer se samo prema broju, vrsti i okolnostima grijeha mogla odrediti precizna pokora. Jednako kao kod kanonske pokore, i ovdje bi pokornik tek po izvršenju pokore dobio odrješenje. Valja uočiti kako tada počinje prevladavati pojam odrješenje, sa svim njegovim semantičkim značenjem, a polako zamire pomirenje.

Iako službena Crkva još dulje vrijeme nije prihvaćala novonastalu praksu ispovijedanja, ona je, zbog svoje jednostavnosti, postala općeprihvaćena. Uzalud su u tom smislu bile odredbe sabora u Chalon-sur-Saône 813. god. ili sabora u Parizu 829. No, u to je vrijeme ponovno oživljena, uz tarifnu, i kanonska pokora, gdje se prva primjenjivala za teški tajni grijeh, a druga za teški javni grijeh. Unatoč juridičkom pristupu, još je uvijek bila zajamčena eklezijalna dimenzija, posebno vidljiva u potpori, kojom je zajednica pratila tijek obraćenja pokornika.

c) Od komutacija do Tridentskog sabora

Još snažnija devalvacija sakramenta pokore nastaje s praksom tzv. komutacija, odnosno zamjenjivanjem pokore nečim drugim, točno propisanim. Te su se komutacije dodavale penitencijalnim knjigama, pa su tako izravno utjecale na novi oblik sakramenta. Pokornik je npr. mogao godinu dana posta zamijeniti s tri puta po dvanaest dana neprekidnog posta ili s 3000 udaraca bičem ili, pak, s trostrukim potpunim recitiranjem Psaltira. Još veće poteškoće nastaju onda kada se za pokoru počinje plaćati, napose plaćati misom. Tako se godina dana posta mogla zamijeniti s 30 misa. Kako su vjernici masovno otkupljivali svoju pokoru, došlo je do znatnog povećanja broja svećenika (redovnici postaju svećenici), jer se često moralo odslužiti i preko 20 misa dnevno. Kada je dozvoljena zamjena pokore po trećoj osobi, sakrament pomirenja je praktički izgubio svaki smisao. Naime, netko treći je mogao, u ime pokornika, izvršiti njegovu pokoru, odnosno zamjensku pokoru. Iako je tu kadšto bilo riječi o pravoj kršćanskoj solidarnosti, npr. kad bi netko umjesto bolesnika izvršio njegovu pokoru, češće su to činili bogataši, kojima je bilo lakše platiti nego se sami trapiti. Apsurdnost takvog shvaćanja sakramenta pomirenja doživjela je najvišu točku.

Krajem 12. st. dolazi do nove modifikacije sakramenta ispovijedi, kako se, u skladu s preferiranjem tog dijela, i cjelokupni sakrament počinje nazivati, a vidljiva je u činjenici da se odrješenje daje odmah, a ne tek nakon izvršene pokore. Iz tog vremena je vidljiva i praksa tzv. pokorničkih hodočašća, najčešće na grobove apostola, koje je mogao naložiti svaki župnik, a hodočasnicima je, pred polazak, na vratima crkve, predavao torbicu i štap, kao znak njihova pokorničkoga staleža. Po dolasku na odredište, pokornik se smatrao odrješenim. Četvri je, pak, lateranski sabor 1215. god., dekretom Omnis utriusque sexus, propisao jedinstvenu pokorničku disciplinu za cijelu Zapadnu crkvu, a prema kojoj se svaki vjernik, koji je došao do dobi rasuđivanja, mora osobno ispovjediti barem jednom godišnje, i to pred vlastitim svećenikom, te naloženu pokoru prema svojim snagama ispuniti.

Tridentski je sabor u svom dokumentu o sakramentu pokore Doctrina de sacramento poenitentiae, od 25. studenoga 1551., iznio određena teološka načela vezana uz taj sakrament, koja su uglavnom potvrdila dotadašnje shvaćanje sakramenta i praksu ispovijedanja, a velikim će dijelom ući u sadržaj Rituale Romanum iz 1614. Ta tridentska načela uglavnom vrijede i danas, no svakako treba imati u vidu zaokret s juridičkog na biblijski pogled na taj sakrament.

2. Sakrament pokore prema sadržaju Rituale Romanum Pavla V. i kasnijim obrednicima

Rituale Romanum pape Pavla V. o sakramentu pokore govori u nekoliko podnaslova, odnosno, nakon općenitih napomena, govori kako treba služiti sakrament pokore, potom propisuje način odrješenja, pa način kako se odrješuje od izopćenja izvan sakramentalne ispovijedi, potom donosi obred za odrješivanje mrtvog izopćenika, te na kraju način kako se odrješuje od suspenzije ili interdikta izvan sakramentalne ispovijedi i kako se oprašta od iregularnosti. Te tekstove u potpunosti preuzimaju svi naredni i rimski i krajevni obrednici, s tim da Patačićev obrednik ima i nekoliko nagovora (poticaj pokornika na ispovijed, poticaj obeshrabrenomu pokorniku, poticaj nedovoljno raskajanom pokorniku i upute mladim i neiskusnim ispovjednicima), te govori o ispovjednom pečatu, a isto je preuzeo i Vrhovac, koji još donosi izmirenje odmetnika, raskolnika i krivovjernika. Navedeno izmirenje odmetnika, raskolnika i krivovjernika kasnije će se naći i Strossmayerovu obredniku, a nešto drukčije u Ostrogonskom obredniku iz 1907., koji će imati i nagovore uz taj sakrament. Strossmayerov će obrednik unutar govora o sakramentu pokore imati i tridentsku Ispovijest vjere, dok će nju neki drugi obrednici donijeti na drugim mjestima.

a) Uvodne napomene

Slijedeći odluke Tridentskog sabora, donesene prije svega protiv naučavanja Martina Luthera o svojevrsnoj proizvoljnosti sakramenta pokore, uvodne napomene najprije napominju kako je taj sakrament naredio Krist, da se, onima koji su sagriješili nakon krštenja, vrati milost Božja, pa ga zato treba dijeliti pravo i dostojno. Troje ga čine sakramentom, a to su: tvar, tj. grijesi, odnosno pokornikova djela, lik, tj. riječi: Ja te odrješujem…, te djelitelj, tj. svećenik koji ima redovitu ili delegiranu vlast odrješivati, a u smrtnoj opasnosti svaki svećenik. Sam ispovjednik mora biti dobrohotan, pun znanja i razboritosti, mora tajnu ispovijed zapečatiti tvrdom i vječnom šutnjom, a također mora uvijek imati na umu kako je istovremeno i sudac i liječnik, odnosno kako treba pravo suditi i razborito liječiti duše, a u tome će mu pomoći stalno nastojanje oko stjecanja što više znanja u toj stvari.

Obrednik potom donosi detaljne upute kako se služi sakrament pokore. Uviđajući njegovu iznimnu važnost, najprije upućuje svećenika da se, ukoliko ima vremena, uvijek prije ispovijedi pripremi i pobožno pomoli, kako bi mu Bog pomogao da pravo i sveto ovrši tu službu. Tu odredbu ni današnji svećenici ne bi smjeli nipošto zanemarivati. Obrednik dopušta da se muškarci mogu ispovijedati i u privatnim kućama, dok to žene smiju, dakako iz razumljivih razloga, samo u iznimnim slučajevima, odnosno zbog bolesti ili druge prave potrebe, a i tada uz oprez. Vlastito je, dakle, mjesto za sakramentalnu ispovijed crkva, odnosno ispovjedaonica u crkvi. Ta je odredba relativno nova, odnosno do 16. se st. ispovijedalo unutar oltarskog prostora, a tek tada se izgrađuju posebni zatvoreni prostori, nazvani ispovjedaonice. Obrednik ističe kako posebno valja voditi računa o ispovjedaonicama za žene, koje trebaju biti na vidljivom i otvorenom mjestu. Između, pak, ispovjednika i pokornika mora stajati stalna i sitno brušena rešetka. I prema aktualnom Zakoniku kanonskog prava u načelu vrijedi to pravilo, s tim da biskupske konferencije trebaju konkretnije urediti to pitanje. U tom je smislu Hrvatska biskupska konferencija 1994. god. donijela odredbu prema kojoj, vrednujući potrebu za anonimnošću, u svakoj crkvi treba biti barem jedna ispovjedaonica s čvrstom rešetkom, ali je, osim toga, poželjno i da se u crkvi uredi prikladno mjesto unutar kojega bi se ispovijed mogla obavljati u slobodnijem razgovoru, a penitent, prema želji, sjediti ili klečati. Uz to, više se ne pravi razlika između muškaraca i žena s obzirom na mjesto ispovijedanja, a sama se ispovijed redovito slavi u crkvi ili kapeli.

Prema daljnjim uputama Obrednika pape Pavla V. kako služiti sakrament pokore, svećenik će pokornika, ukoliko mu nije poznat, najprije upitati kakva je staleža (odnosno, je li oženjen, slobodan, razveden, udovac…), kada se ispovjedio i je li izvršio zadanu pokoru, kao i drugo, što je nužno. Iako navedene životne okolnosti, bez sumnje, mogu znatno pridonijeti boljem shvaćanju pokornika, a time i dubljem proživljavanju samog sakramenta, one su danas, ukoliko se uopće iznose tijekom ispovijedanja, nuzgredne i općenite, pa se tako nerijetko doživljavaju i suvišnima. Pitanje vezano uz izvršenje zadovoljštine također je znakovito, jer koliko-toliko potvrđuje pokornikovu želju za duhovnim napretkom, no danas je, kada je pokora gotovo svedena na nekoliko molitvica, uglavnom izgubilo svako značenje. Valja uočiti kako sadašnji Red pokore preporučuje da svećenik ili pokornik, prije samog ispovijedanja grijeha, pročita neki odlomak iz Svetog pisma, no, u okviru naših brzinskih božićnih i uskrsnih ispovijedi, to je redovito mrtvo slovo na papiru.

Pokornik je potom izgovarao molitvu Ispovijedam se, te iznio svoje grijehe. Trebao je iznijeti sve smrtne grijehe, dok je lake mogao. Ta odredba u načelu vrijedi i danas, s tim da se obično, umjesto o smrtnim grijesima, govori o teškim. Dok tako pokornik iznosi svoje grijehe, svećenik će ga pomno slušati i, bez nužne potrebe, ne prekidati, te dobrohotno ukoriti i obratiti mu se s riječima ohrabrenja da više ne griješi, a potom mu naložiti zadovoljštinu. Valja uočiti, imajući u vidu današnju gotovo isključivu praksu pokore-molitve, kako obrednik ističe da ispovjednik treba naložiti takvu zadovoljštinu koja će biti spasonosna i prikladna, pa konkretno određuje:

“Neka stoga nastoji, koliko se može, da nalaže pokoru protivnu grijesima, na pr.: lakomcima milostinju, bludnicima postove ili drugo morenje tijela, oholicama ponizne službe, lijenčinama pobožna dijela. A koji se rjeđe ili okasno ispovijedaju ili lako iznova padaju u iste grijehe, za te će biti najkorisnije, da ih svjetuje, neka se ispovijedaju često, recimo jednom na mjesec ili u neke svečane dane, pa bude li korisno, neka se i pričeste” (Rimski obrednik, 1929., str. 79).
Također, imajući u vidu današnje prilično opće obezvređenje sakramenta pomirenja, dobro je istaknuti kako obrednik određuje da se nekima treba uskratiti odrješenje, te pri tome nabraja: onima koji se ne kaju, koji ne žele prestati mrziti, ne žele vratiti tuđe, ne žele se kloniti bliže grešne prigode ili popraviti, koji su učinili javnu sablazan, te onima čiji su grijesi pridržani poglavarima. S druge strane, naglašava, ukoliko je netko u smrtnoj opasnosti, treba ga odriješiti bezuvjetno, a također treba paziti da se bolesnicima ne nameću teške pokore, nego im treba odrediti kakvu molitvu ili laku zadovoljštinu.

b) Forma odrješenja

Poslije uvodnih napomena, Obrednik donosi način odrješenja. Naime, nakon što je svećenik odredio pokoru, a pokornik je prihvatio, ispovjednik kaže: Smilovao ti se svemogući Bog, otpustio ti grijehe tvoje i priveo te u život vječni. Amen. Poslije toga digne desnicu prema pokorniku i doda: Oproštenje, odrješenje i otpuštenje grijeha tvojih podao ti svemogući i milosrdni Gospodin. Amen. Gospodin naš Isus Krist odriješio te i ja te njegovom ovlašću odrješujem od svake veze izopćenja, (suspenzije) i interdikta, koliko mogu, a ti potrebuješ. Zatim ja te odrešujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina X i Duha Svetoga. Amen. Muka Gospodina našega Isusa Krista, zasluge blažene Djevice Marije i sviju svetih, štogod dobra učiniš i zla podneseš, sve to neka ti bude na otpuštenje grijeha, umnoženje milosti i nagrada za život vječni. Amen. Dok je taj obrazac, u neku ruku, prenaglašavao ulogu ispovjednika, današnji obrazac odrješenja je bitno teološki dublji, odnosno pokazuje da je pomirenje pokornika s Bogom dar Očeve ljubavi i njegova milosrđa, da je ono omogućeno po Kristovom vazmenom otajstvu, da se sada ostvaruje snagom Duha Svetog, te da se podjeljuje poslanjem Crkve.

Za razliku od ranijeg slavlja sakramenta pokore, novi Red pokore, ističući zanemarenu eklezijalnu dimenziju, predviđa tri načina pokorničkog slavlja, a to su red pomirenja pojedinih pokornika, red pomirenja više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem, te red pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem. Ipak, valja naglasiti kako se treći oblik može primijeniti samo u izvanrednim slučajevima, kao što su smrtna opasnost, a nema dovoljnog broja svećenika za ispovijed, ili u jakoj potrebi, kada je veliki broj pokornika, a malo svećenika, te bi pokornici, bez svoje krivnje, duže vrijeme ostali bez ispovijedi i pričesti. To znači da je i dalje na snazi odredba Tridentskog sabora, prema kojoj je jedini redoviti način, osim ukoliko ne postoji fizička ili moralna nemogućnost, izmirenja vjernika s Bogom i Crkvom, pojedinačna i cjelovita ispovijed i odrješenje. S druge strane, nasuprot individualizaciji sakramenta proteklih vremena, sada se ističe vrijednost pokorničkih bogoslužja i vraćanje društvene dimenzije, koja je, nakon vremena kanonske pokore, polako odumirala.

c) Ostali oblici odrješenja

Obrednik pape Pavla V. donosi i neke druge oblike odrješenja, a koji neće svoje mjesto naći u današnjem Redu pokore. Tako se npr. odrješenje od izopćenja izvan sakramentalne ispovijedi dijelilo tako da se pokornik (ako je muški) svuče do košulje, a svećenik ga lagano udara šibom ili konopčićima po ramenu, te govori Ps 50 (Smiluj mi se Bože…), koji zaključuje sa Slava Ocu. Zatim svećenik ustane i otkrivene glave dalje moli u dijalogu s penitentom, zaključuje molitvom, te sjedeći i pokrivene glave govori riječi odrješenja: Odriješio te Gospodin Isus Krist, i ja oblašću njegovom i našega svetoga gospodina Pape (prečasnoga biskupa, poglavara), meni povjerenom, odrješujem te od veza izopćenja, u koje si zapao, i povraćam te zajednici i jedinstvu vjernih i svetim crkvenim sakramentima, u ime Oca i Sina X i Duha Svetoga. Amen.

Obred za odrješivanje izopćenika koji je već umro započinje šibanjem tijela, ukoliko još nije pokopano, ili ako je sahranjeno na nesvetom mjestu i lako ga se može iskopati, a ako se ne može lako iskopati ili ako je zakopano na svetom mjestu, šiba se grob, te govori antifona Kliktat će Gospodinu kosti ponižene i psalam Smiluj mi se Bože. Nakon toga slijede riječi odrješenja, psalam Iz dubine, potom Pokoj vječni…, Oče naš, te na kraju molitva da Bog odriješenom izopćeniku podari utješno pristanište i spokojno blaženstvo.

Obred odrješivanja od suspenzije ili interdikta izvan sakramentalne ispovijedi i oprost od iregularnosti započinje tako da penitent izmoli Ispovijedam se, a svećenik govori: Smilovao ti se…, Oproštenje, odrješenje… (kao u sakramentalnoj ispovijedi), te riječi odrješenja, koje započinju: Oblašću, koju mi je predao I., odrješujem te od veza suspenzije (interdikta) u koju si radi takova čina zapao… Ako ispovjednik ima vlast dati oprost od iregularnosti, govori riječi koje započinju: I istom te oblašću oslobađam od iregularnosti u koju si bio zapao… Ako pokornik nema svetog reda, svećenik doda da ga čini sposobnim za primanje svetih redova, te ako mu treba vratiti naslov nadarbine i pokloniti krivo primljene dohotke, dodaje i te riječi.

Osim tih obreda, Vrhovčev i Strossmayerov obrednik imaju i obred izmirenja odmetnika, raskolnika ili krivovjernika, a također i Ostrogonski obrednik iz 1907., no drukčiji. Obred koji donose Zagrebački i Strossmayerov obrednik započinje pred ulaznim vratima crkve, gdje svećenik sjedi, a pred njim pokornik kleči, pa ga svećenik pita vjeruje li u dvanaest članaka vjere, te ih redom raščlanjuje i ispituje. Nakon toga ustane i moli zaklinjanje, pa ga odrješuje i znamenuje desnim palcem po čelu. Potom obraćenik ustane, a svećenik ga lijevom rukom primi za desnicu i uvede u crkvu, te ga tako vodi do glavnog oltara, gdje obraćenik ostane stajati na najnižoj stepenici, dok svećenik stane u sredinu oltara, okrenut pokorniku i moli Boga da primi zalutalu ovcu natrag. Nakon toga svećenik sjedne, pa slijedi ispovijest vjere i odreknuće od sotone, a može se izgovoriti i cijela Ispovijest vjere. Zatim svećenik ustane, a obraćenik klekne kod njegovih nogu, te mu svećenik stavi desnicu na glavu i moli Boga da pokorniku pošalje Duha Svetoga posvetitelja, Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i kreposti itd. Nakon toga slijedi sveta misa u kojoj svećenik pričesti obraćenika, a poslije nje potpišu se svjedoci, koji time potvrđuju da je obraćenik položio ispovijest vjere i ostalo, te se to zatim pošalje biskupu.

* * * * *

Imajući u vidu potridentsku teologiju sakramenta pokore, možemo zaključiti kako je on bio više shvaćan u svjetlu kazne i nagrade, dok je uloga penitenta bila prilično pasivna, a svećenika prenaglašena. Zanimljivo je primijetiti kako je velikim dijelom bilo zastupljeno i izvansakramentalno odrješenje, a iz njegove svečane forme se može iščitati da je ono bilo važno za obraćenika, ali i za cijelu zajednicu. U tom smislu, iako je sakrament pokore, teološki gledano, bio nedovoljno eklezijalan, osjećala se njegova dostatna društvena dimenzija, dok, s druge strane, današnja ispravna impostacija sakramenta dovodi do njegove praktične individualizacije, što svakako čini paradoks našeg vremena.

Bilješke:

________

[1] Povijesni pregled načinjen prema: Vladimir ZAGORAC, Kristova otajstva. Sakramenti i blagoslovine: povijest i teologija slavljenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998., str. 137-162; Pavao ŽMIRE, Povijesni prikaz sakramentalne pokore, u: Služba Božja, 15(1975)4, str. 268-280; Karlo JURIŠIĆ, Tajna ispovijed u prvim stoljećima kršćanstva, u: Služba Božja, 15(1975)4, str. 278-280; Vojko DEVETAK, Sakramenat pomirenja i pokore, u: Služba Božja, 27(1987)1, str. 49-59; Zvjezdan LINIĆ, Oblici pokore kroz povijest, u: Bogoslovska smotra, 46(1976)1-2, str. 131-142.