Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (8): O sakramentu ženidbe
Uvod
Uspoređujući negdašnje obrednike, lako se može uočiti kako je slavlje sakramenta ženidbe, u odnosu na ostale sakramente, bilo sadržajno najraznolikije, a istovremeno i najbogatije. No, prije no što pružimo prikaz tog bogatstva, donijet ćemo nekoliko natuknica vezanih uz obred vjenčanja u prošlosti.
1. Pogled u prošlost
Najstariji starožidovski obred ženidbe nalazi se u Tobijinoj knjizi, a započinje tako što Sarin otac uzima njezinu ruku, te je predaje kao zaručnicu Tobiji, govoreći: “Evo, uzmi je prema Mojsijevu zakonu i odvedi je k svome ocu” (Tob 7,13b). Nakon toga ih blagoslovi, pozove svoju ženu, napiše ugovor i udari pečat. Potom se priređuje gozba koja traje četrnaest dana, a nakon nje zaručnici odlaze Tobijinom domu, gdje njegov otac uvodi mladenku u kuću, blagoslovi je i priređuje sedmodnevnu gozbu.
Kršćanska se pak liturgija sklapanja ženidbe polako razvijala, na temelju ondašnjih običaja, tako da se u načelu radilo o građanskoj ženidbi, kojoj je kasnije pridodan crkveni blagoslov. Tako su u obred preuzimani neki običaji, poput stavljanja vela nad mladence, pružanje ruke, prstenovanje, a na Istoku je bio običaj krunjenja, pijenja iz iste čaše i drugo.
Od početka 5. st. postoje sve precizniji obredi ženidbenog slavlja, a kojemu su redovito prethodile zaruke, čiji se prekid strogo kažnjavao. Vjenčanje se više nije zbivalo u kući zaručnice, nego u crkvi, a obredom je predsjedavao svećenik. Obred je započinjao na ulaznim vratima tako što bi svećenik najprije poškropio vjernike blagoslovljenom vodom, a zatim upitao vjerenike pristaju li slobodno na brak, odnosno postoji li kakva zapreka zbog koje bi vjenčanje bilo onemogućeno. Važan dio je sačinjavala i pouka o onakvom vidu bračnog života kakvoga od njih očekuje Gospodin. Svećenik bi potom pozvao mladenkine roditelje da svoju kćer predaju mladoženji (što je po svom smislu bilo sasvim oprečno današnjim “modernim običajima” da otac, ili neki drugi rođak, preda mladenku mladoženji), a u prvo bi se vrijeme nakon toga čitala lista o mirazu, što je kasnije, kao čisto građanska stvar, ispušteno. Svećenik bi zatim blagoslovio prsten, koji bi potom vjerenik stavio vjerenici na desnu ruku. Nakon toga bi se pjevali psalmi, a za to bi se vrijeme svečano ulazilo u crkvu. Slijedilo bi misno slavlje, u kojemu bi svećenik, nakon Očenaša, zaručnike prekrio velom i izgovorio blagoslovnu molitvu, u nekim bi krajevima stavio krunu od cvijeća na glavu, a od 11. st., umjesto toga, u Zapadnoj crkvi, vjerenici bi jedno drugome pružili desnu ruku, nakon čega je, jedno vrijeme, bio običaj da svećenik da vjereniku cjelov mira, a vjerenik vjerenici. Poslije toga bi se, barem ponegdje, vjerenici pričestili. Na kraju bi se, pak, obreda pročitala ženidbena ploča, na kojoj su bila zapisana imena vjerenika, kao i njihove obveze, pa bi se potom na nju potpisali vjerenici i svećenik koji je nazočio ženidbi.
2. Obred vjenčanja prema negdašnjim obrednicima
Tridentski je sabor ne samo odobrio, nego i poticao raznolikost slavlja ženidbe, ali je sam obred u Rituale Romanum iz 1614. ostao vrlo siromašan, dok su krajevni obrednici zadržali mnogo elemenata iz prijašnjih obreda. Dok rimski obrednici donose samo uvodne napomene, obred slavlja ženidbe i blagoslov žene po porodu, većina drugih obrednika ima i neke druge teme, npr. govore o obredu druge ženidbe, o uvodu mlade u crkvu nakon vjenčanja, uvodu žene koja je preminula u porodu, o zlatnom ili srebrnom piru… Uočava se i relativno velika raznolikost obreda od jednog do drugog krajevnog obrednika…
2.1. Uvodne napomene
Kada župnik sazna da će se netko iz njegove župe vjenčati, prema odredbama negdašnjih obrednika, trebao je najprije saznati postoji li među njima kakva zapreka, pristupaju li ženidbi slobodno i pošteno prema Svetootajstvu, imaju li potrebnu dob i poznaju li počela kršćanskoga nauka. Ranijim je obrednicima bilo propisano da muškarac mora imati barem četrnaest, a djevojka dvanaest godina, dok Rimski obrednik iz 1929. propisuje da muškarac mora navršiti šesnaest, a djevojka četrnaest godina, kako to vrijedi i danas.
U uvodnim se napomenama ističe kako su nevaljane ženidbe one koje su nastale kao rezultat otmice, sve dok je žena u otimačevoj vlasti, kao i tajne, odnosno ženidbe koje nisu sklopljene pred župnikom ili biskupom, ili svećenikom kojega su jedan od njih dvojice delegirala, te pred barem dva svjedoka.
Dok raniji obrednici navode da sklapanju ženidbe valjano prisustvuje bilo župnik zaručnice, bilo zaručnika, Rimski obrednik iz 1929. određuje “da se ženidba po pravu sklapa pred župnikom zaručnice, osim da ispričava pravedan uzrok”. Isti obrednik određuje da se ženidbe katolika mješovitog obreda u načelu sklapaju po zaručnikovom obredu i pred njegovim župnikom.
Prije nego se sklopi ženidba, prema daljnjim napomenama, župnici onih koji se vjenčavaju, svaki u svojoj župi, ukoliko su različite, treba javno navijestiti tko to sklapa ženidbu, a to treba učiniti na misi, prema Rimskom obredniku iz 1929. može i na drugoj službi Božjoj, tri nedjelje ili blagdana zaredom. Ta se odredba oslanja na propis kojega je donio Tridentski sabor na svojoj 24. sjednici, od 11. studenoga 1563., u dekretu Tametsi, gdje se kaže da je obveza navještaja zaručnika nastala kao reakcija na zloupotrebu tajnih ženidbi, odnosno jer se u praksi sve češće počelo događati da npr. muž ostavi ženu s kojom se tajno vjenčao, te oženi drugu javno i s njom zapravo živi u trajnom priležništvu, a ne u pravom kršćanskom braku. Iz istog razloga zloupotrebe matrimonia clandestina, dekret Tametsi određuje da se brak od tada mora sklapati pred mjesnim župnikom i dva svjedoka, inače će se smatrati nevaljanim.
Prema Rimskom obredniku iz 1929., umjesto usmenog navještaja, po odredbi mjesnog ordinarija, mogu se na vratima crkve prikucati imena zaručnika, koja tako onda moraju ostati najmanje osam dana, s tim da obuhvati dva zapovijedana blagdana. Danas se, kod nas, prema odredbama naše Biskupske konferencije, navještaji vrše samo jednom, u svim župama gdje zaručnici imaju prebivalište ili boravište, a oglašava se nedjeljom ili blagdanom na misi, ili se na vidljivom mjestu treba izvjesiti pismeni navještaj, i to uoči nedjelja ili blagdana, a to onda treba ostati svima vidljivo barem tri dana.
Većina obrednika se međusobno, više ili manje, razlikuje po svom obrascu navještaja. Ovdje, ilustracije radi, donosimo onaj kojega pronalazimo u Rituale Romano-Zagrabiense (1796.): „Neka znano bude svim ovdishnjim ilitinazocsnim, da NN. Mladich, ali Udovac iz takvoga ali takvoga Roda, stalisha, xupe in NN. divoika ali udovica takvoga ali takvoga Roda, stalisha, i xupe nakanilisuse s-Boxjom pomochom u suetu xenidbu uzeti. Zato opminamo sue, i svakoga na pose, da akobi tkog izmed vas kakvo med njimi rodstvo, ili svastvo, ali kumstvo, ali drugu kakvu zapriku, radi koje u svetu xenidbu nebise uzeti mogli, znao, ali iz nashao, nam shto berxje oglasiti ima. I to vas opominamo pervi put (ako bude pervo) drugi put (ako bude drugo) trechi put (ako bude treche na vishtenje).“
Prema Rimskom obredniku iz 1929., mjesni ordinarij može dati oprost od onih navještaja koji se trebaju izvršiti u drugoj biskupiji, a ako istraživanje ili navještaje obavlja drugi župnik, treba odmah vjerodostojnom ispravom o rezultatima obavijestiti župnika koji će nazočiti ženidbi. Ovaj pak, nakon prikupljenih dokumenata, može dozvoliti vjenčanje tek kad prođu tri dana nakon posljednjeg navještaja. Ukoliko se vjerenici ne vjenčaju, prema starijim obrednicima, u roku od dva mjeseca, a prema Rimskom obredniku iz 1929., u roku od šest mjeseci, navještaje treba ponoviti.
Nakon vjenčanja zaručnici su dobivali svečani blagoslov, a njegova se važnost i uloga vidi napose u oštrini odredbe obrednika prije Rimskog obrednika iz 1929., koji propisuju da zaručnici “neimaju prije, nego ih Svećenik u Crkvi blagoslovi, pribivati skupa u istoj kući, ni svršiti djelo ženitbeno, ni postati zajedno”. Taj se svečani blagoslov mogao, osim uz dozvolu ordinarija, dati samo pod misom i izvan zabranjenog vremena, odnosno u vremenu od Prve nedjelje Došašća do Bogojavljenja, te od Čiste srijede do Mladog Uskrsa, prema obrednicima prije Rimskog obrednika iz 1929., a od Prve nedjelje Došašća do Božića, te od Pepelnice do Uskrsa, prema tom obredniku.
Ukoliko je riječ o drugoj ženidbi, ako je na prvoj primljen blagoslov, obrednici upozoravaju da ne treba ni jednoj ni drugoj strani davati blagoslov, no, može se, ako je takav običaj, dati muškarcu, ali ne i ženi.
2.2. Obred sklapanja ženidbe
a) Rimski obrednici
Obred kojega donose rimski obrednici je dosta kratak i jednostavan. Prema njima, župnik obuče roketu i stavi štolu bijele boje, uzme sa sobom barem još jednog klerika, također obučena u roketu, koji mu nosi knjigu, posudu s blagoslovljenom vodom i škropilo, te pred barem dva svjedoka pita zaručnike, koji kleče pred oltarom, privoljuju li na ženidbu. A najprije pita zaručnika, i to ovim riječima: I. Hoćeš li uzeti ovdje nazočnu I. za svoju zakonitu ženu po običaju svete majke Crkve?, na što zaručnik odgovara: Hoću. Potom isto pita i zaručnicu. Na to im svećenik kaže da jedno drugom daju desnu ruku i kaže: Ja vas združujem u ženidbu. U ime Oca i Sina + i Duha Svetoga. Amen, te ih poškropi blagoslovljenom vodom.
Nakon toga, svećenik blagoslovi jedan prsten, koji zaručnik uzima iz svećenikove ruke, stavi zaručnici na prstenjak lijeve ruke, a za to vrijeme svećenik kaže: U ime Oca i Sina + i Duha Svetoga. Amen. Potom slijedi kratki responzorij, Gospodine, smiluj se…, Oče naš…, opet responzorij, te završna molitva da Bog čuva one koje sada združuje.
b) Krajevni obrednici
Kad su u pitanju krajevni obrednici, vidljivo je znatno veće bogatstvo obreda nego kod rimskih obrednika. Tako se mogu uočiti razlike u nekoliko dijelova: ponajprije, riječ je o pristupnim obredima, zatim obredu vezanom uz blagoslov prstenja, blagoslovu mladenaca, nagovorima zaručnicima, te o zakletvi na kraju slavlja. Pogledat ćemo malo podrobnije te razlike.
b.1) Pristupni obredi
Gotovo se svi krajevni obrednici međusobno ponešto razlikuju u izboru riječi u pristupnim obredima, ali je smisao kod svih uglavnom jednak. Svećenik bi tako najprije upitao zaručnika, a potom i zaručnicu, znaju li kakvu zakonitu smetnju zbog koje ne bi mogli sklopiti ženidbu, zatim, nakon njihova niječnog odgovora, jesu li se slobodno odlučili na ženidbu, te, nakon potvrdnog odgovora, hoće li ovdje nazočnog/u N. uzeti za zakonitog muža, odnosno ženu, na što bi oni odgovorili: Hoću, uzimam.
b.2) Blagoslov prstenja
Nakon traženja privole, slijedio je blagoslov prstena. Dok je rimskim obrednicima bio predviđen blagoslov jednog prstena, prema krajevnim su se obrednicima blagoslivljala dva prstena. Teološki smisao vidljiv je iz same molitve blagoslova, koja je slijedila nakon: Pomoć je naša…, a ovdje je donosimo prema Đakovačkom obredniku iz 1878.: Blagoslovi + Gospode, prstene ove, koje u tvoje ime blagoslivljemo, da koji ih nosili budu u miru tvojem ustraju, u volji tvojoj prebivaju i u ljubavi tvojoj žive, ostare i umnažaju se kroz mnogo ljeta. Po Isukrstu…
Većina krajevnih obrednika donosila je još i ovu molitvu: Stvoritelju i uzdržitelju roda ljudskoga, djelitelju milosti duhovne: ti, Gospode, pošalji Duha svetoga utješitelja s neba na prstene ove, da, oružani krepošću obrane nebeske, onim, koji će ih nositi, budu na spas. Po Isukrstu…
Nakon toga bi svećenik poškropio prstenje blagoslovljenom vodom u križ, a potom bi stavio najprije zaručniku, a potom i zaručnici prsten, i to na prstenjak desne ruke, a istovremeno bi govorio: U ime Oca + i Sina, i Duha Svetoga. Amen.
b.3.) Blagoslov mladenaca
Potom je slijedio blagoslov mladenaca, a njega, kao što je rečeno, nije mogla primiti žena (udovica) koja je sklapala drugi brak, jer ga je već jednom primila. Taj se blagoslov u načelu sastojao od nekoliko molitava da Bog zaručnike zaštiti od svakoga zla, napose đavolskih nasrtaja, te ih obaspe svakim blagoslovom.
Potom je slijedilo spajanje u ženidbu, koje se, prema rimskim obrednicima, zbivalo tako da si zaručnici jedno drugom pruže desnu ruku, dok bi prema krajevnim obrednicima svećenik spojio desnice zaručnika, te ih tako spojene obujmio štolom i vezao ovim riječima: Ja vas spajam u ženidbu u ime Oca + i Sina i Duha svetoga. Amen.
b.4.) Zakletva i otpust
Nakon spajanja u ženidbu, svećenik je izgovarao riječi zakletve u drugom licu, a zaručnici su za njim ponavljali u prvom, i to najprije zaručnik, a potom i zaručnica. Neki su obrednici pri tome određivali da se zaručnici zaklinju položivši desnice na sv. moći (između ostalih, i Đakovački obrednik iz 1878.), dok su drugi nalagali da stave tri prsta desne ruke na križ (npr. Priručni obrednik iz 1933.), a bio je običaj da ga, nakon što se zakunu, odmah i poljube.
Današnji obred vjenčanja, nažalost, uopće ne predviđa zakletvu na križ, te svojim pojednostavnjivanjem obreda uopće, slavlje ženidbe bitno osiromašuje. Red vjenčanja iz 1970. je predviđao prisegu na križ, uz riječi koje najprije izgovara mladenac, a potom i mladenka: Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija i svi sveci Božji, ali se ta prisega predviđala odmah nakon izricanja privole, a ne na kraju obreda, kako je to bilo nekada.
Riječi zakletve se od obrednika do obrednika neznatno razlikuju, a ovdje donosimo samo zakletvu kakva je bila propisana u Đakovačkom obredniku iz 1878.: Tako me Bog pomogao. Blažena djevica Marija. I svi sveti Božji. Da ovu poštenu osobu ljubim. I ljubeći za svoju pravu ženu (svoga pravoga muža) uzimljem. Polag Božje naredbe. I običaja svete Matere Crkve. I da ju (ga) ne ću ostaviti. Do njezine (njegove) smrti. U nijednoj potrebi. Tako me Bog pomogao. Nakon zakletve, svećenik bi mladence poškropio blagoslovljenom vodom i otpustio u miru.
2. 3. Ostala slavlja
a) Obred slavlja druge ženidbe
Obred slavlja druge ženidbe imaju gotovo svi krajevni obrednici, iako među nekima postoje manja odstupanja. U načelu, ukoliko su oboje zaručnika udovci, te je oboma to druga ženidba, obred je započinjao traženjem privole i blagoslovom prstenja, jednako kao i u prvoj ženidbi, sve do, uključivo, stavljanja prstenja na ruke, nakon čega bi se ispustio blagoslov mladenaca, a umjesto njega se molila posebna molitva. Potom bi svećenik štolom obujmio sklopljene desnice zaručnika i spojio ih u ženidbu riječima: Ja vas spajam…, nakon čega je slijedila zakletva i otpust.
U slučaju da je zaručnici to druga, a zaručniku prva ženidba (ali ne i obratno), obred je tekao jednako kao i kod prve ženidbe, osim što se blagoslov mladenaca odnosi samo na zaručnika, pa se govori u jednini i muškom rodu.
b) Uvod mlade u crkvu nakon vjenčanja
Većina krajevnih obrednika ima i uvod mlade u crkvu nakon vjenčanja. Ono se zbivalo sutradan nakon vjenčanja, a prema njemu, mlada najprije stoji pred crkvenim vratima, dok svećenik, obučen u roketu i štolu, moli Ps 66, a potom Slava Ocu…, Gospodine, smiluj se…, Oče naš… i Zdravo Marijo… Potom je slijedio responzorij, pa molitva da Bog ovu službenicu svoju milostivo pogleda i milostivo joj porod i plod udijeli, te da dijete koje će joj darovati blagoslovi. Zatim bi svećenik krajem štole uveo mladu u crkvu, uz riječi: Uniđi u hram Božji, i pokloni se Sinu Blažene Djeve Marije, da ti udijeli plod djeteta, te je poškropio blagoslovljenom vodom u križ i dodao: Mir i blagoslov Boga Svemožnoga, Oca + i Sina, i Duha Svetoga, snišao vrhu tebe i ostao vazda.
c) Uvod žene u crkvu nakon poroda
I taj obred nalazimo u većini krajevnih obrednika, a istog naziva, ali sadržajno nešto drukčiji i siromašniji, pronalazimo i u rimskim obrednicima. Prema njemu, žena pred crkvenim vratima kleči, a svećenik, obučen u roketu i bijelu štolu, započinje: Pomoć je naša…, nakon čega moli Ps 23, a prema krajevnim obrednicima i Ps 127 i još dvije molitve. Potom bi svećenik kraj štole, onaj koji mu visi s lijevog ramena, dao ženi u ruku, i pri tome govorio ove ili slične riječi: Uđi u hram Božji, klanjaj se Sinu Blažene Djevice Marije, koji ti je dao da rodiš dijete, a ona bi, nakon toga, ušla u crkvu, klekla pred oltar i zahvaljivala Bogu. Prema rimskim obrednicima, zatim je slijedilo: Gospodine, smiluj se…, Oče naš i molitva blagoslova, dok su krajevni obrednici predviđali čitanje evanđelja po Luki. Na kraju bi svećenik ženu poškropio blagoslovljenom vodom, uz riječi: Mir i blagoslov Boga svemogućega, Oca i Sina + i Duha Svetoga, sašao na te i ostao vazda. O. Amen.
d) Uvod žene koja je preminula u porodu
Zagrebački i đakovački obrednici imaju i uvod žene koja je preminula u porodu, a on se sastoji od moljenja Ps 129, Gospodine, smiluj se…, responzorija, te molitve da po boli i zaslugama Djevice Marije, Bog i ovoj službenici udijeli nadu vječnog života. Potom bi se žena poškropila blagoslovljenom vodom, te „uvela“ u crkvu krajem štole, uz riječi: Uniđi u crkvu Božju… Iako u obrednicima ne pronalazimo pojašnjenje kako se taj obred mogao upriličiti, pretpostavljamo da je to ulaženje u crkvu bilo sastavni dio sprovodnih obreda.
e) Slavlje srebrnog ili zlatnog pira
U nekoliko mlađih obrednika pronalazimo i slavlje zlatnog ili srebrnog pira, a među njima postoje manja ili veća odstupanja. Ovdje ćemo pružiti prikaz samo onog slavlja koje donose đakovački obrednici, s napomenom kako i među njima postoje određene razlike.
Nakon što se starci, kako ih naziva Đakovački obrednik iz 1878., ispovjede, najprije zajedno sjednu u klecala, u društvu drugih staraca kao svjedoka, a svećenik pročita evanđelje toga dana i održi homiliju, te započne službu Božju. Nakon pričesti i popričešća, okrene se prema vjernicima, a jubilarci dođu do oltara i kleknu, dok svećenik započinje s određenim pitanjima, najprije muškarcu, a potom i ženi, prema kojima upitani obećavaju pomoć i ljubav svom bračnom drugu. Nakon toga slijedi blagoslov prstenja, a zatim svećenik najprije stavlja mužu, a potom i ženi prsten, uz riječi: N., primi ovaj blagoslovljeni prsten u znak vaše ljubavi, da vam se umnoži sadanje i buduće uživanje u slavi nebeskoj. U ime Oca… Nakon toga jedno drugome pruže desnu ruku i prime blagoslov.
* * * * *
Iz ove sažete analize sakramenta ženidbe vidljivo je kako se obrednici međusobno prilično razlikuju u obredima, što pokazuje veliko bogatstvo običaja negdašnjih vremena, odnosno da su mjesne Crkve iskoristile povlasticu koju im je dao Tridentski sabor i Rimski obrednik Pavla V., kad su preporučili da se lijepi i pohvalni običaji kod vjenčanja, ondje gdje postoje, zadrže. Na žalost, iako sličnu slobodu i danas imaju partikularne Crkve, možemo samo, sa žaljenjem, zaključiti kako naš današnji Obrednik nije iskoristio zavidno bogatstvo tradicije, pa stoga ne čudi što se slavlju vjenčanja, u širokom smislu riječi, pokušavaju nametnuti razni, praznovjerni ili kršćanskoj tradiciji neprihvatljivi, elementi, kao npr. predavanje mladenke, ljubljenje mladenaca nakon privole, bacanje riže, bacanje buketa, bacanje podvezice itd.