Nego izbavi nas od Zla
Akvinčevo razlaganje Očenaša (8).
Sedma prošnja: „Nego izbavi nas od Zla“
Gospodin nas je prije poučio da ištemo oproštenje grijeha i kako se možemo kloniti napastî, dok nas ovdje uči moliti očuvanje od zala. A ova je prošnja zapravo opća protiv svih zala, dakako grijeha, slabosti i boli, kako kaže Augustin.[1] Ali budući da je o grijehu i napasti već govoreno, preostaje reći nešto o ostalim zlima, kao što su sve protivštine i jadi ovoga svijeta. Od njih nas Bog oslobađa na četiri načina.
[1.] Prvo, tako da ne nastane patnja. Ali to se rijetko događa jer sveti u ovom svijetu stradavaju, naime, kako kaže Apostol: „svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni“ (Druga Timoteju 3, 12). Međutim, Bog ponekad dȃ da netko ne bude pogođen zlom; kada dakako zna kako je slab i da se ne može oduprijeti, kao što liječnik nemoćnomu bolesniku ne daje jake lijekove: „Evo, otvorio sam pred tobom vrata koja nitko zatvoriti ne može, jer je malena snaga tvoja“ (Otkrivenje 3, 8, po Vulgati). U vječnoj će domovini to biti općenito, jer tamo nitko ne će biti u nevolji. „Iz šest će nevolja“[2] – to jest sadašnjega života, koji se razlikuje po šest životnih doba[3] – „tebe izbaviti, ni u sedmoj zlo te dotaknuti ne će“ (Job 5, 19). „Ne će više gladovati ni žeđati, ne će ih više paliti sunce nit ikakva žega, jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih“ (Otkrivenje 7, 16).
[2.] Drugo, On izbavlja kada nas tješi u nevoljama. Naime, ako Bog ne bi tješio, čovjek ne bi mogao izdržati. Kaže Apostol: „Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život“ (Druga Korinćanima 1, 8) i „Ali Bog, tješitelj poniznih, utješi nas“ (Druga Korinćanima 7, 6). Psalmist podsjeća: „Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, Tvoje mi utjehe dušu vesele“ (Psalam 94, 19).
[3.] Treće, jer nevoljnicima čini toliko dobra da zaborave na jade: „Poslije oluje napraviš smiraj. Nakon suza i plača ulijevaš radovanje“ (Tobija 3, 22, po Vulgati). Tako se dakle ne treba bojati mukâ i nevoljâ[4] ovoga svijeta, jer se lako podnose, kako zbog pridodane utjehe, tako i zbog kratkotrajnosti. Apostol uči: „ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave“ (Druga Korinćanima 4, 17), jer iz njih se dospijeva u život vječni.
[4.] Četvrto, jer se napast i nevolja obrće na dobro. Zato ne kaže: izbavi nas od nevolje, nego od Zla,[5] jer su nevolje svetima za (njihovo dobro, kako bi zavrijedili) vijenac[6] i stoga se oni hvale nevoljama, kako piše Apostol: „I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću“ (Rimljanima 5, 3).[7] I ponavljaju kako se moli Sara Raguelova: „U vrijeme nevolje Ti otpuštaš grijehe onima koji te zazivaju“ (Tobija 3, 13, po Vulgati).[8]
Vrijednost strpljivosti
Bog, dakle, izbavlja čovjeka od zla i nevolja, obrćući ih na dobro, što je znak najveće mudrosti, jer odlika je mudraca usmjeravati zlo na dobro, a to se postiže strpljivošću koju se ima u nevoljama. Doista, ostale se krjeposti služe dobrim stvarima, ali strpljivost se koristi zlim, pa je zato nužna samo u zlima, to jest u protivštinama: „Čovjekova učenost prepoznaje se po strpljivosti“ (Mudre izrjeke 19, 11, po Vulgati).[9]
I stoga Duh Sveti po daru mudrosti[10] čini da je molimo. A kroz to stižemo do blaženstva na koje usmjerava mir, jer po strpljivosti imamo mir i u sretno i u nesretno vrijeme. Zbog toga se mirotvorci zovu „Božjim sinovima“ (Matej 5, 9), onima koji su slični Bogu, jer kao što Bogu ništa ne može nauditi, tako ni njima, ni povoljnosti ni protivštine. Sukladno tomu: „Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati“ (Matej 5, 9).[11]
Tako budi
Amen je sveopća potvrda svih prošnja.[12]
Sažeto razlaganje cijele molitve Otče naš
Sažimajući cijelo razlaganje, u bitnom valja znati kako se u Gospodinovoj molitvi sadržava sve za čim se čezne i sve čega se kloniti.
A među svim željenostima ono najpoželjnije je i najvoljenije, a to je Bog. I zato prvo tražiš slavu Božju, kada govoriš: „Sveti se Ime Tvoje“.
A od Boga valja željeti troje što se odnosi na sebe. Prvo je da dođeš do života vječnoga, a to išteš kad kažeš: „Dođi Kraljevstvo Tvoje“. Drugo je da činiš volju Božju i pravednost, a to moliš kada izgovaraš: „Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji“. Treće je da imaš potrebno za život, a to pitaš kada veliš: „Kruh naš svagdanji daj nam danas“. A o ovo troje kaže Gospodin: „Tražite najprije Božje Kraljevstvo“ u odnosu na prvu, „i pravednost njegovu“ u odnosu na drugo, „a sve će vam se ostalo dodati“ (Matej 6, 33) u odnosu na treće.
Ono pak što treba izbjegavati i od čega treba bježati jest ono što se protivi dobru. A dobro koje je prvo poželjeno je četverostruko, kao što je rečeno.
Prvo je slava Božja i ni jedno zlo nije protivno tomu. „Ako griješiš, što ćeš Mu time nauditi… Ako pravo činiš, što ćeš Mu time darovati?“ (Job 35, 6–7, po Vulgati). Naime, slava Božja odjekuje i time što kažnjava zlo kao i time što nagrađuje dobro.
Drugo dobro jest život vječni. Njemu se suprotstavlja grijeh, jer ga grijehom gubimo. I stoga, da bi se uklonio grijeh, kažemo: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.
Treće dobro jest pravednost i dobra djela. Njima se protivi napast, jer nas nápastî priječe da činimo dobro. A da bi se to odvratilo, prosimo: „I ne uvedi nas u napast“.
Četvrto dobro jesu nužna dobra, a njih sprječavaju protivštine i nevolje. Pa da bi ih se odmaknulo, molimo: „Nego izbavi nas od Zla“. Amen.
Završava Razlaganje brata Tome Akvinskoga o Gospodinovoj molitvi.
sv. Toma Akvinski
latinski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Proslov i Otče naš
Sveti se Ime Tvoje
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Budi volja Tvoja
Kruh naš svagdanji
Otpusti nam duge naše
I ne uvedi nas u napast
[1] „Ova posljednja prošnja posve je poput one kojom se, kada je trebao preminuti iz ovoga života, pokazujući tako njezinu snagu i težinu, Božji Sin poslužio da zaključi molitvu vapijući Bogu Otcu za spasenje ljudi: „molim te… da ih očuvaš od Zloga“ (Ivan 17, 15). Stoga je u ovaj molitveni izričaj, koji je naputkom predao i primjerom potvrdio, kao u neku vrstu jezgre sažeo moć i smisao ostalih prošnja“ (Rimski katekizam, IV. dio, XVI. poglavlje, 1. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 517).
[2] U nastavku 5. poglavlja Knjige o Jobu navodi se koje su to nevolje: 1. glad: „U gladi, od smrti On će te spasiti“ (redak 20a); 2. rat: „u ratu, oštru će te otet maču“ (20b); 3. kleveta: „Biču zla jezika uklonit će tebe“ (21a); 4. razbojstvo: „ispred otimača bez straha ćeš biti“ (5, 21b); 5. nestašica i 6. zima: „Suši i studeni ti ćeš se smijati (22a); 7. divlje životinje: „od divljih zvijeri strahovati ne ćeš“ (22b).
[3] Nepoznati srednjovjekovni pisac u djelu Expositio super Apocalypsim „Vox Domini“, 9. poglavlje, tumačeći Otkrivenje 9, 5 piše: „šest razdoblja ljudskoga života, to jest: dojenaštvo (infantia), djetinjstvo (pueritia), mladenaštvo (adolescentia), mlađahnost (iuventus), starost (senecta) i oronulost (aetas decrepita, staračka nemoć)“.
[4] Grčki ἡ θλῖψις, hē thlĩpsis, latinski trībŭlātĭo: pritisak, pritiskanje, tlačenje, stiskanje; ono što steže, tare, trlja, žulja; ono što nekoga okruži i priječi ga da se kreće ili radi što želi; nevolja, osobito unutarnji pritisak koji uzrokuje da se netko osjeća ograničeno (omeđeno, bez mogućnosti) unosi izazov nošenja s unutarnjim pritiskom nevolje, osobito kada se osjeća da nema načina za bijeg; nesreća, jad, nedaća, muka, bijeda, čemer, briga, tegoba, bol, trpljenje, poteškoća, neprilika, neugodnost; jad i čemer, tuga i žalost, zlo i naopako, živa muka: „kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba“ (Matej 13, 21b); „Tada će vas predavati na muke i ubijati vas“ (Matej 24, 9a); „jer tada će biti velika tjeskoba kakve ne bijaše od početka svijeta“ (Matej 24, 21a); „kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne“ (Marko 4, 17b); „jer će onih dana biti tjeskoba kakve ne bî od početka stvorenja“ (Marko 13, 19a); „Nego, u one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati“ (Marko 13, 24a); „kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet“ (Ivan 16, 21b); „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Ivan 16, 33); „te ga izbavljaše iz svih nevolja“ (Djela apostolska 7, 10a); „nasta glad i nevolja velika“ (Djela apostolska 7, 11b); „Oni dakle što ih rasprši nevolja nastala u povodu Stjepana dopriješe do Fenicije“ (Djela apostolska 11, 19); „Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“ (Djela apostolska 14, 22); „osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje“ (Djela apostolska 20, 23); „Nevolja i tjeskoba na svaku dušu čovječju koja čini zlo“ (Rimljanima 2, 9); „Mi se dičimo i u nevoljama“ (Rimljanima 5, 3b); „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja?“ (Rimljanima 8, 35a); „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rimljanima 12, 12); „takvi će imati tjelesnu nevolju, a ja bih vas rado poštedio“ (Prva Korinćanima 7, 28b); „On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog“ (Druga Korinćanima 1, 4); „znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji“ (Druga Korinćanima 1, 8b); „Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite“ (Druga Korinćanima 2, 4a); „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave“ (Druga Korinćanima 4, 17); „nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama“ (Druga Korinćanima 6, 4); „obilujem radošću uza svu nevolju našu“ (Druga Korinćanima 7, 4b); „unatoč mnogim kušnjama i nevoljama izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti“ (Druga Korinćanima 8, 2); „Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost!“ (Druga Korinćanima 8, 13); „Zato ne klonite, molim, s nevolja mojih za vas! One su slava vaša!“ (Efežanima 3, 13); „misleći da će tako otežati nevolju mojih okova“ (Filipljanima 1, 17b); „Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju“ (Filipljanima 4, 14); „u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kološanima 1, 24b); „I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga“ (Prva Solunjanima 1, 6); „da se nitko ne pokoleba u tim nevoljama. Ta i sami znate da smo za to određeni“ (Prva Solunjanima 3, 3); „zbog toga smo, braćo, nad vama, vašom vjerom, bili utješeni uza svu svoju tjeskobu i nevolju“ (Prva Solunjanima 3, 7); „tako da se mi sami po crkvama Božjim vama ponosimo zbog vaše postojanosti i vjere u svim progonstvima i nevoljama koje podnosite“ (Druga Solunjanima 1, 4); „Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mȕkôm uzvrati“ (Druga Solunjanima 1, 6); „ovamo javno izvrgnuti porugama i nevoljama“ (Hebrejima 10, 33); „zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji“ (Jakovljeva 1, 27b); „Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu“ (Otkrivenje 1, 9a); „Znam tvoju nevolju i siromaštvo“ (Otkrivenje 2, 9a); „Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života“ (Otkrivenje 2, 10b); „Evo, bacam je na postelju, a bludne drugare njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela“ (Otkrivenje 2, 22); „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otkrivenje 7, 14). – Nasuprot tomu, grčki ἡ στενοχωρία, hē stenokhōría, latinski angustia usredotočuje se na vanjski pritisak koji čine okolnosti: tjesnac, tjesnoća, tjeskoba, klanac, škripac, oskudica, nestašica.
[5] Matej 6, 13 u grčkom izvorniku: ἀπὸ τοῦ πονηροῦ, apò tū͂ ponērū͂, latinski: a malo. I po grčkom i po latinskom tekstu moguća su dva tumačenja: od Zloga, tj. od vraga, Sotone, ili od zla općenito.
Naime, to u grčkom može biti genitiv jednine poimeničena pridjeva muškoga roda πονηρός, ponērós: zli, Zli, vrag, bijes, hudi, loši, zloduh, opaki, zlotvorni, tlačitelj, podli, kukavički, izopačeni, zločesti, nevaljali, štetni, mukotrpni, ili genitiv jednine srednjega roda pridjeva πονηρόν, ponērón: koji zadaje posla, trpljenja, nevolje; koji je pun truda, smetnji, nevolja; koji donosi umor, neprilike i opasnosti; koji uzrokuje patnju i jad; pritisnut i izmučen trudovima; kukavan, dosadan, bolan, mučan, neugodan, zao.
Isto tako u latinskom može biti ablativ jednine poimeničena pridjeva muškoga roda (mălus): zli, Zli, vrag, bijes, zloduh, đavao, demon, hudi, hulja, podlac, loši, gadni, pogibeljni, štetni, škodljivi, ljuti, urokljivi, crni, opaki, nepravedni, zlohotni, zlobni, zluradi, nećudoredni, pokvareni, grješni, pakosni, lupeški, nevaljali, nesretni, štetni, pogubni, ružni, opasni. Ili ablativ jednine imenice srednjega roda (mălum): zlo, nesreća, nevolja, nedaća, bijeda, muka, nezgoda, mana, šteta, kazna, pogibelj, nedjelo, opačina.
Na prvo značenje (od Zla, Zloga, vraga) upućuju:
- uporaba člana (tū͂) u grčkom izvorniku Mateja 6, 13;
- kontekst Matejeva evanđelja u kojem izbavljenje od vraga izgleda povezano s napastovanjem Isusa (Mateja 4, 1–11). Budući da Ga je Duh Božji odveo u pustinju da Ga Zli napastuje, vjernici sada sudjeluju u Njegovoj pobjedi;
i usporedni novozavjetni primjeri:
- „Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli (ὁ πονηρὸς, ho ponēròs, malus) te otima što mu je u srcu posijano“ (Matej 13, 19);
- „Vaša riječ neka bude: Da, da, – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga (ἐκ τοῦ πονηροῦ, ek tū͂ ponērū͂, a malo) je“ (Matej 5, 37);
- „Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga (τοῦ πονηροῦ, toũ ponērū͂, nequam)“ (Matej 13, 38);
- „Ne molim Te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga (ἐκ τοῦ πονηροῦ, ek tū͂ ponērū͂, a malo)“ (Ivan 17, 15);
- „Ali vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i očuvati od Zloga (ἀπὸ τοῦ πονηροῦ, apò toũ ponērū͂, a malo)“ (Druga Solunjanima 3, 3);
- „Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga (τὸν πονηρόν, tòn ponērón, malignum)“ (Prva Ivanova 2, 13b).
Na drugo značenje (od zla, nevolja, nesreće) upućuju:
- razlaganje sv. Tome u ovom poglavlju;
- ustaljeni tekst molitve na hrvatskom jeziku;
i usporedna novozavjetna mjesta:
- „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo (πᾶν πονηρὸν, pãn ponēròn, omne malum) slažu protiv vas!“ (Matej 5, 11);
- „Ako ti je pak oko nevaljalo (πονηρὸς, ponēròs, nequam), sve će tijelo tvoje biti tamno“ (Matej 6, 23a);
- „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela (ἀπὸ παντὸς ἔργου πονηροῦ, apò pantòs érgū ponērū͂, ab omni opere malo) i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo“ (Druga Timoteju 4, 18).
„Ovdje je bolji osobni smisao, od Zloga, zbog jakog značenja napasti. Svakako se ovdje izraz zlo povezuje s nekom zlom silom“ (Novi Zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1992., str. 49, bilješka e).
[6] Misli se vijenac pravednosti: „pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac“ (Druga Timoteju 4, 8); vijenac slave: „Stavit će ti (mudrost) ljupki vijenac na glavu i obdarit će te krasnom krunom“ (Mudre izrjeke 4, 9); „U Gospodinovoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svoga“ (Izaija 62, 3); „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti, stavi na glavu vijenac slave Vječnoga“ (Baruh 5, 1–2), „kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (Prva Petrova 5, 4); odnosno vijenac života: „Blago čovjeku koji pretrpi napast, jer će, nakon što je prokušan, primiti vijenac života“ (Jakovljeva 1, 12); „Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života“ (Otkrivenje 2, 10).
[7] Rimljanima 5, 3:
„οὐ μόνον δέ, ἀλλὰ καὶ καυχώμεθα ἐν ταῖς θλίψεσιν, εἰδότες ὅτι ἡ θλῖψις ὑπομονὴν κατεργάζεται – ū mónon dé, allà kaì kaukhṓmetha en taĩs thlípsesin, eidótes hóti hē thlĩpsis hypomonḕn katergázetai“ (grčki izvornik);
„Non solum autem, sed et gloriamur in tribulationibus: scientes quod tribulatio patientiam operatur“ (Vulgata);
„Ne tačiju da i slavim se v skrběh viduće êko skrb trpěnie saděvaet“ (Hrvojev misal, 1404.);
„Ne samo že: na i slavimo sê v bedah, znaûĉe êko beda trpenie sadelaet“ (Misal hruacki Šimuna Kožičića Benje, 1531.);
„Ne tačiju že, na i slavim se v skrbeh: věduće jako skrb trpěnje sděvajet“ (Vajsov misal, 1927.);
„A ne istom samo, negoli se jošte slavimo u žalostijeh i nevoljah znajući jer nevolja ustrpljenje djeluje“ (Ivan Drkoličič Ričić, 1570.);
„A ne samo, nego se i slavimo u tugovanjih: znajući da tugovanje ustarpljenstvo dieluje“ (Bartol Kašić, 1625.);
„A ne samo, nego se i slavimo u tugovanjeh, znajući da tugovanje ustrpjenstvo djeluje“ (Dubrovački lekcionar, 1641., 1784. i 1841.);
„Ne samo pak, nego se i slavimo u nevoljama znajuć, da nevolja ustrplenje diluje“ (Petar Katančić);
„Ali ne samo to, dali se dičimo i nevoljami, jer znamo da nevolja daje prigoda ustrpjenju“ (Ivan Matij Skarić);
„Ne samo pako to, nego se hvalimo i nevoljami, znajuć da nevolja trpljenje gradi“ (Bogoslav Šulek);
„Ne samo pak to, nego se hvalimo i nevoljama, znajući da nevolja trpljenje gradi“ (Milan Rešetar);
„Ne samo pak to, nego se i ponosimo nevoljama, znajući da nevolja porađa ustrpljivost“ (Petar Vlašić);
„Ne samo to, nego se ponosimo i nevoljama znajući, da nevolja gradi ustrajnost“ (Franjo Zagoda);
„I ne samo to, nego se hvalimo i nevoljama, znajući da nevolja daje postojanost“ (Lujo Bakotić);
„A ne samo to, nego se hvalimo i nevoljama znajući, da nevolja vodi k strpljivosti“ (Ivan Evanđelist Šarić);
„Ali ne samo to, nego se ponosimo i nevoljama, znajući, da nevolja rađa strpljivošću“ (Gracijan Raspudić);
„I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću“ (Jerko Fućak);
„A k tome, i ponosimo se svojim nevoljama, znajući da nevolja rađa strpljivost“ (Ljudevit Rupčić).
[8] Tobija 3, 13:
„Benedictum est nomen tuum, Deus patrum nostrorum: qui cum iratus fueris, misericordiam facies, et in tempore tribulationis peccata dimittis his qui invocant te“ (Vugata);
„Blagosovljeno jest ime tvoje, Bože otaca našieh, koji, budući bio rasrđen, milosrđe ćeš učiniti i u vrieme od tugovanja griehe praštaš oveziema koji zazivaju tebe“ (Kašić);
„blagosovljeno je i ime tvoje, Bože otacah naših, koi kad se rasrdiš milosrđe učinit ćeš i u vrime obnevoljenja grihe odpuštaš onim koi zazivaju tebe“ (Katančić);
„budi blagoslovljeno tvoje ime, Bože naših otacah, koj razljutivši se diluješ milostivo, i u vrime nevolje praštaš grihe onim, koji te zazivlju“ (Skarić);
„Neka je blagosloveno ime tvoje, Bože otaca naših! Ti činiš milosrđe, kad si se rasrdio, i opraštaš u vrijeme nevolje grijehe onima, koji te zazovu“ (Šarić).
[9] Strpljivost je jedina koja može izvući korist od zla, jer ga upravlja na dobro. Mudre izrjeke 19, 11:
„Doctrina viri per patientiam noscitur, et gloria eius est iniqua praetergredi.“ (Vulgata);
„Nauk človieka ustarpljenjem se pozna: i slava je njegova neprava mimojći“ (Kašić);
„Vižbanje muža po ustrpljenju zna se: a slava njegova je nepravedna mimojti“ (Katančić);
„Spametnost se čovika poznaje u njegovoj ustrpivosti, a njegova je slava mimoći uvridu“ (Skarić);
„Strpljivim čini čovjeka razboritost; čast mu je mimoići krivnje“ (Šarić).
[10] Mudrost (săpĭentĭa) u sv. Tome znači: 1. mudrost u smislu habitusa, suprotnost ludosti (stultĭtĭa), 2. mudrost u smislu djela, sud u svjetlu krajnjih uzroka, 3. mudrost u smislu najviše vrste znanosti, 4. mudrost u smislu osobe, to jest Druge Božanske Osobe (Roy Joseph Deferrari i Inviolata Barry, A Lexicon of St. Thomas Aquinas, Washington, 1948., str. 992).
Mudrost se smatra prvim i najvećim darom Duha Svetoga. Djeluje i na um i na volju, obasjava um i ulijeva privlačnost prema božanskom. Umnost je gledanje pameću, a mudrost je iskustvo koje je srce prošlo. Umnost je svjetlo, mudrost je ljubav. Mudro srce koje voli jest savršenost bogoslovne krjeposti ljubavi.
Sv. Toma piše da je mudrost dar koji prati bogoslovnu krjepost ljubavi i ističe: „Mudromu pripada razmatrati najdublji uzrok, po kojem se o drugima sasvim sigurno sudi i prema kojemu se sve treba urediti. No, najviši uzrok može se uzeti na dva načina, ili jednostavno ili na neki način. Za onoga koji poznaje najdublji uzrok u bilo kojem rodu i pomoću njega može prosuditi i urediti sve što je toga roda kaže se da je mudar u tom polju, kao u medicini ili graditeljstvu, prema onoj: ‘kao mudri graditelj postavih temelj’ (Prva Korinćanima 3, 10). Onaj pak koji jednostavno poznaje najviši uzrok, koji je Bog, naziva se jednostavno mudrim, utoliko što može prosuđivati i urediti sve stvari prema božanskim pravilima. Sud takve vrste čovjek stječe po Duhu Svetom, prema onoj: ‘Duhovan prosuđuje sve’ (Prva Korinćanima 2, 15), jer kako se kaže u istom poglavlju: ‘Duh sve proniče, i dubine Božje’ (Prva Korinćanima 2, 10). Stoga je očito kako je mudrost dar Duha Svetoga“ (Suma teologije, II.–II., 45. pitanje, 1. članak, odgovor).
„Mudrost koja se naziva darom Duha Svetoga razlikuje se od one koja je stečena umna snaga. Naime, ta se stječe ljudskim naporom, a ova „silazi odozgor“ (Jakovljeva 3, 15). Slično tomu, razlikuje se od vjere. Naime, vjera pristaje na božansku istinu po sebi, a daru mudrosti pripada prosuđivati po božanskoj istini. I stoga dar mudrosti pretpostavlja vjeru, jer svatko dobro prosuđuje ono što poznaje“ (Suma teologije, II.–II., 45. pitanje, 1. članak, na 2.).
[11] Odlika je dara mudrosti da uspostavlja mir: „A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena“ (Jakovljeva 3, 17).
[12] Vulgata, i po njoj mnogi prijevodi na Zapadu, imaju „Amen“ na kraju molitve Otče naš. „U završnoj riječi božanske molitve „amen“ klice su mnogih razloga i razmišljanja o kojima smo govorili. A taj hebrejski izraz bio je u Spasiteljevim ustima doista tako čest, da se svidjelo Duhu Svetomu, iz čijega je glasa ta rečenica na neki način uzeta, zadržati ga u Crkvi Božjoj. U toj riječi kao da odzvanja: ‘Znaj da su tvoje molitve uslišane’, jer ima smisao riječi Boga koji odgovara i milostivo otpušta onoga koji je molitvama postigao što je htio“ (Rimski katekizam, IV. dio, XVII. poglavlje, 4. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 526).
