Nejasnoće u Izjavi Svete Stolice o sinodalnom putu
Već duže vrijeme u javnosti baratamo pojmovima sinodski hod, sinodalni hod, sinodski put i sinodalni put, ali nama, a vjerojatno i većini drugih vjernika, uopće nije jasna razlika između njih, ni na jezičnom ni na sadržajnom području. U pokušaju njihova razumijevanja, uočavamo da neki mediji ona nastojanja oko promjene paradigme, kako se to danas voli reći, odnosno onoga što nam nudi dio Crkve u Njemačkoj, nazivaju sinodalni put, a drugi sinodski put, dok se sinodalnim ili sinodskim hodom naziva proces osluškivanja poticaja Duha Svetoga i uključivanje vjernika u nastojanje oko postizanja sinodalne Crkve kroz zajedništvo, sudjelovanje i poslanje.
Što to doista znači, teško nam je dokučiti. Ovdje se, naime, osjećamo kao učenik koji nije u stanju razumjeti neko gradivo pa ga jednostavno nauči napamet. Tako i mi možemo ponavljati nejasno formulirane misli i procese koji nam se nude kroz smjernice i dokumente, ali stvarno ne znamo što bi bio taj sinodski hod niti koja mu je svrha. Znamo da je započeo 10. listopada 2021. god., da se odvija na razini cijele Crkve i da treba završiti u listopadu 2023. godine proslavom XVI. opće skupštine Biskupske sinode. Navodno i neke naše župe i biskupije ozbiljno rade na uključivanju naroda Božjeg u taj proces, ali čini se da je ipak većina njih ostala potpuno ili uglavnom nezainteresirana. I sami smo, recimo, sudjelovali u tom hodu kroz razgovor po zadanim pitanjima i u donošenju nekih zaključaka, a sve nam se to učinilo prilično nebitno za današnji život Crkve, dok se ona prava pitanja koja tište možda i većinu vjernika nisu ni dotakla.
Ne znamo, dakle, što bi bio sinodalni ili sinodski hod u svojoj srži i ne djeluje nam da bi on mogao dati bogati duhovni urod, ali nam se ipak sve to čini manji problem. Problem je u njegovoj prevelikoj jezičnoj, a možda i sadržajnoj sličnosti s drugim procesom, koji se ne odvija u univerzalnoj, nego u partikularnoj Crkvi, a spomenut je već pod nazivom njemački sinodalni (sinodski) put. Taj njemački sinodalni put sve svoje udružene snage – i laičke i kleričke – troši na promicanje onoga za što nas Katekizam Katoličke Crkve (još uvijek) jasno poučava da je protivno Božjem i naravnom zakonu. To se napose odnosi na stalna nastojanja da se promijeni učenje Crkve o homoseksualnosti, kontracepciji, pobačaju, umjetnoj oplodnji, eutanaziji, celibatu, ređenju žena, pristupu sakramentima rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih itd.
Ono što se nama čini kao poseban problem u svemu tome, to je da se, pod utjecajem stavova nekih medijski promoviranih klerika i laika, takav njemački put mnogima čini sve manje nakaradan i sve više prihvatljiv, s vjerojatnošću da će se u dogledno vrijeme na njega gledati kao na milosni dar Duha Svetoga, zamotan u teološku kovanicu razlučivanje. Prije svega dvije-tri godine najveći bi se broj vjernika doslovno zgražao nad tim, ali je sada ipak stanje bitno promijenjeno.
Da je situacija ozbiljna pokazuje i nedovoljno jasna Izjava Svete Stolice, objavljena 21. srpnja (hrvatski prijevod ovdje), a odnosi se na njemački sinodalni put. Ponajprije nam je upala u oči nepreciznost izražavanja, a po kojoj nije razvidna razlika između pojmova hod i put, a time i između njemačkog sinodalnog puta i sinodalnog hoda cijele Crkve. Štoviše, kao i mnoge druge izjave koje zadnjih godina dolaze iz Vatikana, i ova nudi dvoznačnosti. U njoj se tako na početku kaže:
“Kako bi se zaštitila sloboda Božjega naroda i obavljanje biskupske službe, čini se potrebnim precizirati da ‘Sinodski hod’ u Njemačkoj nema snagu obvezivati biskupe i vjernike na nove načine upravljanja i nove pristupe doktrini i moralu.”
S obzirom na rijetke i uobičajeno nedovoljno precizne reakcije Svete Stolice na njemački sinodalni put (hod), ovaj dio Izjave itekako valja pozdraviti. U njemu se jasno navodi da inicijativa koja je na snazi u Njemačkoj nema nikakvu ovlast nametati bilo kakve promjene biskupima ili vjernicima u učenju ili moralu. (Vjerojatno se ovdje naročito imaju na pameti oni rijetki njemački biskupi i zabrinuti vjernici koji se opiru sinodalnom putu.) Time je dala do znanja da je sinodalni put u Njemačkoj kanonski i ekleziološki nelegitiman. Ipak, bojimo se da to onima koji ga provode neće ništa značiti, pogotovo jer ga Sveta Stolica nije osudila, nego tek navela kao štetan za vjerničke slobode i obavljanje biskupske službe, a onda i proglasila neobvezujućim. Dosad su već mnogi biskupi diljem svijeta podigli svoj glas protiv njemačkog sinodalnog puta i tražili izravnu intervenciju Svete Stolice, ali čini nam se da ovo što je ona ponudila neće primiti kao adekvatan i prihvatljiv odgovor.
Razlog tako mlakom odgovoru vjerojatno treba tražiti u bitno poljuljanom autoritetu Svete Stolice, toliko labavom da je gotovo sigurno kako se protagonisti sinodalnog puta ne bi ni osvrnuli na eventualne prijetnje i zabrane, nego bi radije slijedili primjer Martina Luthera i odvojili se od ostatka Katoličke Crkve. No, još više zbunjuje nastavak Izjave, a iz razloga jer se zbog svoje nejasnoće može tumačiti kao odobravanje njemačkog sinodalnog puta i njegove bitne podudarnosti sa sinodalnim hodom univerzalne Crkve. Tako se dalje kaže:
“Ne bi bilo zakonito pokretati u biskupijama, prije dogovora postignutoga na razini opće Crkve, nove službene strukture ili doktrine, koje bi bile rana crkvenom zajedništvu i prijetnja jedinstvu Crkve.”
Iz toga se nudi zaključak da njemački sinodalni put, istina, nije crkveno-pravno zakonit, ali ne nužno iz razloga krivovjerja, odnosno jer je protivan Božjem i naravnom zakonu, nego tek iz razloga što je odvojen od ostatka Crkve, tj. jer prednjači. Izjava otvara vrata špekuliranju kako cijeli sinodalni hod ima tek zadaću potvrditi njemački sinodalni put i dati mu legitimitet. U tom se svjetlu može razumjeti i namjerna jezična sličnost i isprepletenost dva puta/hoda, kao i zaključak Izjave:
“Želja je stoga da se prijedlozi za Hod partikularnih Crkvi u Njemačkoj spoje sa sinodskim putom kojim ide opća Crkva, u svrhu uzajamnoga obogaćivanja i svjedočanstva jedinstva kojim tijelo Crkve očituje svoju vjernost Kristu Gospodinu.”
Vidjet ćemo kako će se ova Izjava Svete Stolice tumačiti i hoće li i ovdje trebati netko davati službena dodatna pojašnjenja, ali nama se više čini da je ona pohvala sinodalnom putu, nego njegova kritika. Također nam se čini da je ovdje otvoren prostor za sumnju u poštene nakane organiziranja sinodalnog hoda, odnosno da je možda riječ o njegovoj instrumentalizaciji za provođenje smjernica njemačkog sinodalnog puta. Njemačke se partikularne Crkve trebaju samo još malo suspregnuti u svojoj nestrpljivosti, dok se ne dovrši proces senzibiliziranja vjernika kroz vrijeme sinodalnog hoda, a onda će ono što čine postati zakonito i univerzalno. Tako bi, kako to priželjkuje Izjava, a s tim se već slaže predsjedništvo Sinodalnog puta (hrvatski prijevod ovdje), put partikularnih Crkava u Njemačkoj bio spojen sa sinodskim hodom, s ciljem međusobnog obogaćivanja i javnog očitovanja jedinstva, ali bojimo se – bez svjedočanstva vjernosti Kristu Gospodinu.
