Neka ide za mnom
Nakon nadahnuta Petrova priznanja Isusova mesijanstva i božanstva, i nakon Kristova jedinstvena obećanja „ključeva“ Petru, stijeni Crkve Gospodinove, Učitelj stade poučavati svoje učenike posve svjestan svoga puta i cilja, a oni ne znaju ni svoga ni Njegova ni puta ni cilja. Na tome putu prvi je Isusu neprijatelj židovski Sinedrij ili Veliko vijeće koje se sastojaše od tročlane koalicije, kako započinje Matejev evanđeoski odlomak 22. nedjelje kroz godinu A (16,21-27).
Sastav Sinedrija
»Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne« (Mt 16,21).
U ovom prvom navještaju svoje Muke i Smrti Isus spominje trovrsne članove Sinedrija, koji je u vrijeme rimske uprave djelovao od 6. do 70. godine nakon Krista, sastojao se od 70 članova, a svakomu članu bijaše više od 60 godina. Jedni bijahu Starješine, drugi saducejski Glavari svećenički, a treći farizejski Pismoznanci. Sve tri se vrste ujediniše i urotiše protiv Isusa jer im potkopava unutrašnje uvjerenje i moć kao i vanjsku ulogu i organizaciju. Zato im je zajednička odluka: nasilno ukloniti Isusa (Iv 11,53), svjesni da to ne smiju sami učiniti nego ga politički optužiti i fizički izručiti Ponciju Pilatu. Deklarirani neprijatelji. Ali Isus je također svjestan da će treći dan uskrsnuti od mrtvih i ući u novi život. Učenici tu novu istinu niti dobro čuše niti dokučiše. Isus jasno reče i Ivan evanđelist jasno zapisa: „Nitko mi život ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga“ (Iv 10,18). To je Očev plan. I taj se plan ostvaruje u promjenljivosti zemaljskih zbivanja. Sve će se odvijati pod savršenom voljom Božjom, pod zapovijeđu.
– I tko se toj božanskoj volji podloži i prepusti, taj će ispuniti i svoju volju i Božji plan.
Petrova kriva obrana
»Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: ‘Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!’ Isus se okrene i reče Petru: ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’« (Mt 16,22-23).
Kada napast dolazi od neprijatelja, to se i očekuje. Ali kada dolazi od prijatelja, to je neobično. Podsjetimo se da Isus kao čovjek u početku svoga javnog djelovanja bȋ napastovan u pustinji u tri maha, ali svaki put odbi neprijateljsku zavodljivost: i kruha, i senzacionalizma, i vlasti. Đavao mu ne naškodi, ali ga se ni ne okani. Udalji se od njega „do druge prilike“ (Lk 4,13). Nova se prigoda ukaza u Cezareji Filipovoj, i to upravo u prijateljskom obliku. Petru, naime, Isusove riječi o Njegovoj Muci i Smrti zazvučaše kao nevjerojatne, nehumane, i on, ne razmišljajući puno, prijateljski uze Isusa na stranu, stavi mu ruku na rame i poče ga odvraćati od „samoubilačkih“ ideja: Ti Mesija! Ti Sin Boga Živoga! Daleko od Tebe takva trpnja, pogotovo nasilna smrt! Na Isusovo načelo: Krist „treba da pođe u smrt“, Petar suprotstavlja svoje načelo: „To se tebi ne smije dogoditi!“ Petar ne slijedi ni Isusove objave, ni Božjega plana i programa, nego impulse svoje naravi, kao što uostalom svaki od nas u sebi osjeća. Takvim odvraćanjem Isusa od puta Božjega, Puta križa, Petar se stavlja na stranu napasnika, sotone. Petar do kraja ni ne izreče svoj naopaki savjet, a Isus se okrene prema njemu i oštro ga prekori. Riječima kojima udalji napasnika u pustinji: „Odlazi sotono“ (Mt 4,10) odbi i Petra u Cezareji: „Nosi se od mene, sotono“ (16,21). Bio si započeo u duhu, kako ti je Otac objavio, a ti završio u tijelu kako ti „put i tijelo“ kazuju. Sotona je protivnik, neprijatelj, a ne prijatelj! Sablazan si mi ili škandal, smetnja na mome putu koji mi je Otac zacrtao. Ja slušam Oca svoga! Petar se povuče.
– Očev je plan spasenje čovječanstva, a to će spasenje izvesti Njegov Sin. I izvest će ga s pomoću najneprikladnijih ljudskih sredstava i putova, preko krvava križa i sramotne smrti, završivši u slavi uskrsnuća. Ono što je ljudima nemoguće, to je Bogu moguće. Jer ljudske misli nisu Božje misli i Božji puti nisu ljudski puti. Božja logika ljubavi beskrajno nadilazi ljudsku logiku kratkovidnosti.
Neka uzme svoj križ
Isus u nekoliko svojih učiteljskih načela odlučan i nepopustljiv. Osvrćemo se na svako načelo pojedinačno.
»Tada Isus reče svojim učenicima: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom’« (Mt 16,24).
Evo Isusova životnoga pravila: Ako se netko, po Božjoj milosti i u svojoj slobodi, opredijeli za Isusa, neka se istodobno odrekne samoga sebe, tj. svoga „ja“, neka se odrekne svoje volje, svoje slobode, i stavi je pod volju Božju; neka uzme svoj križ, koji svatko od ljudi ima u svome života na svoj način, i neka se stavi u red za Isusom na križnom putu. Sv. Luka ističe: neka danomice nosi križ svoj (9,23). I neka ide za Isusom kao učenik.
– Isus je prokrčitelj toga bespuća prigodom nošenja križa: Kuda Isus, tuda mi – istom stazom, istim hodom, istom odlučnošću: Isus na molitvu, mi na molitvu. Isus liječi bolesnike, mi u pomoć bolesnicima. Isus uz Kalvariju, mi uz Kalvariju. Isus prašta s križa, mi praštamo s križa! Nije to samo hod u stopu, nego poziv da budemo poput Isusa u djelotvornoj sućuti i dobročinstvu pa ćemo biti njemu slični i u uskrsnuća tijela.
Spasenje života
»Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga« (Mt 16,25).
Dva su stanja za ovo što mi nazivamo opstojnošću: postojati i živjeti. Postojati ili egzistirati znači da pluća dišu, probava funkcionira, tijelo vegetira. I životinje postoje. I one dišu, žvaču, vegetiraju. One postoje od pojave na svijetu do nestanka sa svijeta. To su prazne egzistencije. A živjeti znači moći svjesno doživljavati velik mir u duši, radost u srcu, zadovoljstvo u savjesti. To je kvalitativno neusporedivo više od pukoga disanja i spontana igranja. Životinje nemaju ni duše, ni razuma. Čovjek je po duši, tj. razumu i slobodnoj volji, usmjeren na drugi svijet. Isus govori o dvjema fazama života. Jedna je zemaljska, a druga je nebeska. A poveznica ovih dviju faza jest vjera, nada „poradi Krista“. Ako želiš spasiti ovaj život, napuštajući vjeru u Isusa i u drugi život, izgubit ćeš drugi život, a izgubit ćeš i ovaj. Jer ovomu životu vrijednost daje onaj drugi život. Onaj se rodio kao dječačić, a poginuo kao razbojnik! Kakav je to život! Rodila se kao djevojčica, a umrla kao sretna benediktinka! Pa to je posve drukčiji život! Osmišljen u Kristu.
– Mi bismo htjeli da nas Bog ljubi kako mi želimo, kako mu mi molitveno kazujemo. A On kaže da nas može ljubiti samo na božanski način, koji beskrajno nadilazi sve ljudske razine. I tko se u povjerenju u Isusa preda tomu božanskom načinu, tko moli da mu Bog uskladi buntovnu volju sa svojom presvetom Voljom, taj je na putu spasenja. Kakav bi to bio Bog kada bi se ravnao po našoj plitkoj pameti i prkosnoj želji!
Stjecanje svijeta
»Tȁ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj?« (Mt 16,26).
Aleksandar Veliki (356.-323. pr. Kr.) u 13 godina svojega olujevanja od 336. do 323. polomio, porobio, osvojio 13 kraljevstava svijeta, od Perzije do Indije. Sve natjerao da mu daju poreze. Proglasio se ne samo „sinom božjim“, nego i „bogom“. Godine 324. u perzijskom gradu Suzi (Šušu) organizirao „noć vjenčanja“. On prvi, uza ženu svoju Roksanu, vjenčao se sa Statirom, kćeri Darijevom, i Parisatidom, kćeri Artakserksovom. A 10.000 njegovih vojnika vjenčalo se s 10.000 Perzijanki. Svadba Europe i Azije, Zapada i Istoka.[1] I Prva Makabejska o njemu piše: „Aleksandar Makedonac, sin Filipov… Dopro je do nakraj svijeta i poplijenio mnoge narode. Sva zemlja pred njim umuknu, a srce se njegovo uznese i uzoholi. Sakupi silnu vojsku, podloži svojoj vlasti krajeve, narode i vladare da mu plaćaju danak“ (1,1.3-4). Pred njim bijaše još zapad: Italija i Španjolska. Ali jedan mali nemili komarac slučajno zazuja i ubode ga, strese ga malarija i u svojoj 33. godini života preko glave u grob. Da ga je tko u toj bolesti uspio upitati što bi dao da može i dalje živjeti, vjerojatno bi odgovorio da bi dao sve što bijaše poplijenio. Kaže Isus: to više nije moguće. Samo je jedan život, i kada on istekne na zemlji, nastavlja se na drugome svijetu u drukčijem obliku.
– Aleksandar u svojoj 33. godini završi život porobovši što je mogao porobiti. ISUS umrije u 33. godini života otkupivši sve ljude od grijeha njihovih. Mi smo na svijetu da svakim danom izgrađujemo svoju osobnost koju nosimo na drugi svijet, a ne da stječemo vidljive tvari, koje ostavljamo na zemlji jer mrtvačke košulje nemaju džepova. Bog nam je dušu stvorio i rekao koja joj je cijena: Muka i Smrt Kristova! Čovjek koji prodaje svoju dušu u bescjenje, za strasti, za porobljavanje narodâ, što će dati „u zamjenu“ za život vječni? Povijest najvećega pljačkaša svijeta naziva „velikim“! Što bi to ti, čovječe, želio biti – uznositi i oholi Aleksandar „veliki“?
Vječna naplata
»Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim« (Mt 16,27).
I konačno neizostavno načelo i nepobitna istina: Sve će nas u slavi Očevoj anđeli Njegovi privesti na Sud gdje će nam se presuditi kako smo živjeli u ovom smrtnom tijelu: koji su činili dobro – ulaze u život vječni kao pune osobe s dušom i uskrslim tijelom, a koji su činili zlo – ulaze kao pune osobe s uskrslim tijelom u osudu vječnu. To će biti naplata po djelima našim.
– Čovjek se može vladati kao da to ne zna, da to nije istina, da je ljudsko biće na razini životinje koja vegetira i nestaje, a život u vječnosti – Isusovi mitovi! Onaj odreknućem izgubio ovaj propadljivi život poradi Krista pa stekao život vječni. A onaj nesretno nagrajisao na ovome svijetu. Što ako mu se isto dogodi i na onome?
[1] Plutarh, Aleksandar Veliki, knjiga III., preveo Z. Dukat, Zagreb, 1988., str. 5-96.