»Zasijani na dobru zemlju - to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje...« (Mt 13,23a)

Nekadašnji blagoslov vode na Vodokršće (Bogojavljenje)

U našim je krajevima nekada bio raširen posebno svečani blagoslov vode uoči Bogojavljenja ili na sam blagdan (koji se po tome i nazivao Vodokršće), a koji je službena Crkva dugo vremena bezuspješno pokušavala suzbiti, jer je svoje podrijetlo vukao iz istočne liturgije, a kod nas je došao putem glagoljske baštine.



Duga je tradicija u Katoličkoj Crkvi da se uoči ili na blagdan Bogojavljenja blagoslivlja voda. Danas je taj blagoslov, u odnosu na ranija vremena, prilično osiromašen i s nedovoljno istaknutom porukom. Ako zavirimo u negdašnje obrednike, one koji su se upotrebljavali na našim područjima, počevši od prvog “službenog” Rituale Romanum pape Pavla V. iz 1614. god., pa sve do Drugog vatikanskog sabora, možemo vidjeti kako mnogi obrednici imaju taj blagoslov i kako se on u mnogima od njih manje ili više razlikuje. Tako pronalazimo još u Kašićevu obredniku iz 1640. god., prvom cjelovitom prijevodu  Rimskog obrednika, veoma liturgijski bogat i lijep, a vremenski prilično dugačak blagoslov, koji svoje podrijetlo vuče iz istočne liturgije, a u zapadne liturgijske knjige je ušao prenošenjem glagoljske baštine.

Povijesno gledano, blagoslov vode uoči Bogojavljenja vezan je uz slavlje Božića i zimski solsticij, dok svoje teološko značenje preuzima iz otajstva Vazmenog bdjenja. Sam se blagdan Bogojavljenja javlja u 4. st. na Istoku, a početak mu je sličan nastanku blagdana Božića na Zapadu. Naime, oba su blagdana nastala kako bi, u svojim područjima, suzbila poganski kult bogu Suncu, a koji je bio raširen o zimskom solsticiju, jer se vjerovalo kako baš tada Sunce daje posebnu moć nad vodama. Zato je razumljivo što su kršćani od tada korištenju vode na taj blagdan dali poseban smisao i vezali ga uz otajstvo krštenja, prema kojemu Krist – Mlado sunce – svojim rođenjem i krštenjem posvećuje vodu i za naše krštenje.

Teološki gledano, blagdan Bogojavljenja je usko vezan uz otajstvo Vazmene noći, odnosno uz prijelaz iz smrti u život, a kako se tada slave krštenja, razumljivo je da će to preuzeti i blagdan Bogojavljenja. No, kada je nestalo krštavanje odraslih, u načelu se prestaje krstiti na Bogojavljenje, ali ostaje blagoslov vode.

Blagoslov vode uoči ili na Bogojavljenje, kako je već rečeno, pronalazimo u mnogim obrednicima, korištenima na području istočne Hrvatske, ali među većinom postoje veće li manje razlike. Prvi njegov spomen, s obzirom na obrednike, bilježimo u dodatku Kašićeva rituala iz 1640. god., kao i u dodacima latinskih venecijanskih izdanja Rimskog obrednika (koja su se upotrebljavala na našim područjima), ali ga ne pronalazimo i u službenim rimskim izdanjima. Jednako tako, taj ćemo blagoslov, naslovno jednak, ali sadržajno bitno drukčiji u odnosu na Kašićev, pronaći u trećem i četvrtom hrvatskom izdanju Rimskog obrednika, tj. iz 1893. i 1929.

Blagoslov vode uoči/na Vodokršće, kakav donosi Kašić, pronalazimo i u nekim ranijim liturgijskim knjigama, kao i u obrednicima nekih drugih biskupija, a koji su se tijekom stoljeća koristili na našim područjima. To se ponajprije odnosi na kaločke, zagrebačke i ostrogonske obrednike.

Blagoslov je započinjao moljenjem Psalama 28, 67 i 90, nakon čega je slijedio poseban responzorij, Litanije svih svetih, opet responzorij, a potom je svećenik tri puta puhao u vodu uz riječi: Izgonim te, sva četo đavaoska, iz vode ove, u ime Oca… Zatim je slijedilo zaklinjanje vode, čitanje Br 20,2-6 i Iv 7,37-39a, a nakon toga je slijedio niz naizmjeničnih zaklinjanja, blagoslova i molitava nad vodom i solju. Pri tome je svećenik dijelio rukom vodu na sve četiri strane svijeta, doticao rukom vodu, tri puta zamakao križ u nju, uz riječi: Koji si gorku vodu, umočiv drvo osladio, dostoj se blagosloviti, i posvetiti ovaj stvor vode: u ime Oca… Nakon toga svećenik je molio nekoliko uzastopnih molitava da blagoslovljena voda odbije sve sotonske napade, te da onaj tko bude škropljen tom blagoslovljenom vodom primi od Boga obilje blagoslova. Potom se molilo Vjerovanja i škropio narod uz antifonu: Poškropit ćeš me… U nekim je obrednicima bio i dodatak koji se odnosio na čitanje Lk 3,21-38, pjevanje Tebe Boga hvalimo…, a onda se zaključio obred molitvom da Bog pošalje svoga anđela koji će braniti sve koji stanuju u tom prebivalištu.

Iako je taj blagoslov lijepo zaživio u našim krajevima, nikada nije bio blagonaklono prihvaćen od strane službene Crkve, prvenstveno zbog istočnog podrijetla. Unatoč tomu i unatoč činjenici da je bio dva puta zabranjen (1725. i 1890.), blagoslov se u nekim našim krajevima (npr. ondašnja Đakovačka i Srijemska biskupija) održao sve do Drugog vatikanskog sabora. U tome velika zasluga ide biskupu Strossmayeru, koji je prepoznao ljepotu toga blagoslova i uvrstio ga u svoj Obrednik, koji je izdao 1878. god.

U donjim se poveznicama može vidjeti blagoslov vode na ili uoči Vodokršća prema četirima izdvojenim obrednicima, a iz kojih se vidi da je nekadašnji opisani blagoslov vode prisutan u KašićevomĐakovačkom obredniku, ali i da je neki sasvim drukčiji u Rimskim obrednicima iz 1983. i 1929. god.

Na kraju donosimo i usporedbe toga blagoslova prema nekoliko negdašnjih obrednika: