Petak, 21 siječnja

Nekadašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema


Uvod


U vremenu između Tridentskog i Drugog vatikanskog sabora na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije bilo je u upotrebi više različitih, iako međusobno sličnih, obrednika, koji se mogu grupirati u tri skupine: rimski, krajevni i vlastiti obrednici. Pod pojmom rimski obrednici podrazumijevamo više latinskih izdanja Rituale Romanum i njegova četiri prijevoda na hrvatski jezik, pod pojmom krajevni obrednici podrazumijevamo obrednike Ostrogonske, Kaločke i Zagrebačke (nad)biskupije, dok se sintagma vlastiti obrednici odnosi na dva obrednika Đakovačke i Srijemske biskupije, te na njihova dva izvatka.[1] Ovdje ćemo pružiti određeni uvid u te i neke druge obrednike, prvenstveno s nakanom da se na taj način vidi kako su i koliko stariji obrednici utjecali na oblikovanje Obrednika biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske iz 1878., kao i na očuvanje obrednih posebnosti Đakovačke i Srijemske biskupije nakon hrvatskog izdanja Rimskog obrednika iz 1929., mjerodavnog obrednika za sve biskupije Jugoslavije do Drugog vatikanskog sabora. Prije toga ćemo donijeti općeniti kratki uvod o nastanku obrednika, kao jedne od najvažnijih liturgijskih knjiga, kako bi se na takav način mogli kontekstualizirati i vrednovati kasnije nastali obrednici, kako rimski, tako i krajevni i vlastiti.


1. Kratak pregled nastanka obrednika[2]


Obrednik, kao liturgijska knjiga Katoličke crkve koja sadrži obrede potrebne svećeniku pri dijeljenju sakramenata i sakramentala, ima svoju dugu povijest, koja se vezuje uz nastanak prvih liturgijskih knjiga, štoviše i prije, uz liturgijsku praksu prve Crkve. Naime, u počecima Crkve nije bilo nekih propisanih molitvenih obrazaca, nego su apostoli, a kasnije i biskupi, izgovarali molitve kao izraz trenutne situacije i nadahnuća Duha Svetoga, no budući da nisu svi mogli tako improvizirati, uskoro se ustaljuju neki obredi. O tome svjedoče mnogi liturgijski spisi prvih stoljeća, a posebno se ističu Didachè i Traditio Apostolica Hipolita Rimskog. Sa širenjem Crkve dolazi do nastanka novih crkvenih središta, ali zbog različitih povijesnih okolnosti u kojima su se oni nalazili, uskoro će doći do međusobnih nepodudaranja i u pogledu liturgije. Ne samo što će se jasnije uočiti razlika između Istoka i Zapada, nego će se i unutar njih oblikovati više različitih liturgija. Tako će se na Istoku razviti sirsko-antiohijska, armenska, bizantska, maronitska, kaldejska, nestorijanska, malabrska, koptska i etiopska,[3] a na Zapadu rimska, ambrozijanska, mozarapska, keltska i galikanska.[4] Rimska se liturgija u prvo vrijeme zapravo odnosi samo na grad Rim, ali će se s vremenom, s potiskivanjem galikanske liturgije, taj naziv općenito koristiti za latinsku liturgiju cijele Zapadne crkve.[5]

S konkretnijim uobličenjem liturgije dolazi i do nastanka prvih liturgijskih knjiga, a s obzirom na nastanak obrednika, važnu su ulogu odigrali ponajprije sakramentari, a potom i benedikcionali, pontifikali i procesionali. Prvi su sakramentari nastali u 6. st.,[6] a u njima su se nalazile molitve koje bi svećenik ili biskup na misi čitao ili pjevao, a s vremenom su, prema potrebama, neki dijelovi bili izuzimani, te bi se od njih formirale nove liturgijske knjige. Tako su i blagoslovi najprije svoje mjesto imali u sakramentarima, ali kako je on postajao preglomazan, izdvojeni su u benedikcionale, a potom i u pontifikale. Iz sakramentara i pontifikala su pak sami sebi svećenici izrađivali male priručnike, potrebne za vršenje svećeničke službe, koji su se različito nazivali: Ordinarium, Obesquiale, Manuale, Liber agendorum, Agenda o Agendae, Pastorale itd.[7] K njima treba pridodati i samostanske priručnike, koji su sadržavali iste obrede kao i Ordines, ali su bili namijenjeni redovničkom kleru.[8] S vremenom su se ti priručnici ujedinjavali, te su tako nastajali biskupijski i provincijalni (pred)obrednici. Njihove se liturgijske posebnosti uglavnom neće održati u čistom obliku, nego će češće dolaziti do manjeg ili većeg ispreplitanja, napose onih koji su geografski bili bliži.

Zbog velike šarolikosti, a još više zbog činjenice kako su mnogi Ordines sadržavali praznovjerne elemente, javljaju se nastojanja oko izdavanja jednog obrednika za cijelu Zapadnu crkvu. U tom smislu posebno valja istaknuti Liber sacerdotalis Alberta Castellania (oko 1523., prema nekima 1537.), Sacerdotale Francesca Samarina (1579.; ponovno ga je izao Angelo Rocca 1586.), te neobjavljeni Rituale Giulia Antonia Santoria (1586.). Oni će, napose posljednji, biti temelj Rimskom obredniku, dok će istovremeno nastajati mnogi krajevni obrednici, koji će se velikim dijelom bazirati na Rimskom, ali će imati i svoje vlastitosti.


2. Rimski obrednici


2.1. Latinska izdanja Rituale Romanum (1614.-1952.)


Kako je u srednjem vijeku za Zapadu vladala velika šarolikost obreda i običaja, sve se više osjećala potreba za unificiranjem liturgije, a taj je zahtjev jasno izražen na Tridentskom saboru (1545.-1563.), te u vremenu između 1568. i 1614. god, kada su izdane najvažnije liturgijske knjige, i proveden u djelo. Tako je najprije papa Pio V. izdao Rimski brevijar (1568.)[9] i Rimski misal (1570.),[10] te time obvezao sve one Crkve čiji brevijari i misali nisu stariji od 200 godina da se moraju služiti rimskim, zatim je papa Grgur XIII. izdao Rimski martirologij (1584.),[11] papa Klement VIII. Rimski pontifikal (1595./96.)[12] i Biskupski ceremonijal (1600.),[13] te na kraju papa Pavao V. Rimski obrednik (1614.)[14] i Rimski gradual (1614.).[15] Sve su te liturgijske knjige nastale na temelju tradicije i odredbi Tridentskog sabora, te su kao takve bitno utjecale na oblikovanje rimskog obreda i uopće shvaćanje liturgije u narednim stoljećima, sve do Drugog vatikanskog sabora. Isto se, dakako, odnosi i na Rituale Romanum.

Prema riječima pape Pavla V., nakon što su njegovi prethodnici izdali Časoslov, Rimski misal, Pontifikal i Ceremonijal, njemu je ostala prijeka dužnost izdati obrednik, i to takav koji će voditi računa o nekim kriterijima, a napose će biti važno sljedeće: 1. autoritet Apostolske Stolice, 2. unificiranost (jedna knjiga), 3. usklađenost obreda s naukom Katoličke crkve i 4. obvezatnost (nasuprot improvizaciji). Naime, kako su do tada zapravo postojali mnogi (pred)obrednici, i to vrlo šaroliki, često liturgijski i teološki udaljeni od crkvenih normi, samo se vlašću Svete Stolice mogla dokinuti, ili barem bitno smanjiti, takva proizvoljnost. Iako je, kao što smo naveli, takvih pokušaja bilo i prije, bez papinskog autoriteta nisu mogli postići pravu svrhu. Stoga je Pavao V. taj posao povjerio nekolicini kardinala Svetog zbora za obrede, a oni su pregledali različite obrednike, posebno starinske i raširene, napose pak Rituale kardinala Giulia Antonia Santoria, te su, posavjetovavši se s učenim ljudima, zrelo prosudili i po nadahnuću božanske blagosti sastavili obrednik, koliko je trebalo kraći. Kada ga je papa pregledao, odlučio ga je izdati pod naslovom Rituale Romanum, kako bi kao takav bio na opće dobro Crkve Božje, te je konačno to i učinio 17. lipnja 1614. god.[16] Iako je bio preporučljiv, a ne strogo obezujući kao druge rimske liturgijske knjige, razumljivo je što se uskoro proširio po cijeloj Zapadnoj crkvi.

Obrednik je tiskan na 236 stranica, dvobojno (crvenom upute, a crnom molitve), s ukrašenim inicijalnim slovom na počecima većih cjelina i ornamentom na njihovim krajevima, a sadržajno se, iako bez takve precizne vidljive diobe, može podijeliti na sakramentalna i nesakramentalna slavlja. Tako se u okviru sakramentalnih slavlja nalaze oni obredi koji su vezani uz sakramente koje dijeli svećenik, i to ovim redom: krštenje, pokora, euharistija, posljednje pomazanje i ženidba, dok su potvrda i sveti red, jer ne spadaju na službu prezbitera, ispušteni, a euharistija, jer svoje prvotno mjesto ima u misalu, ovdje sažeta samo pod vidom pričesti i štovanja. Između sakramenta posljednjeg pomazanja i sakramenta ženidbe, strukturalno prilično nezgrapno, a kvantitativno prilično opsežno, smješteni su obredi vezani uz umiranje i sprovod. U preostalom nesakramentalnom dijelu Obrednika, nalaze se redom: blagoslovi, ophodi i zaklinjanja, te na samom kraju formule kako se upisuje u matice.

Ubrzo nakon prvog izdanja Rituale Romanum dolazi do novih raznih latinskih izdanja, a koja su, uz izvorni tekst, običavala donositi i neke dodatke, i to bez ovlasti Svete Stolice. Tako npr. s obzirom na naše krajeve valja istaknuti izdanja Rimskog obrednika koja su tiskana u venecijanskim tiskarama, jer u njima redovito pronalazimo, u prvim vremenima uz neke druge dodatke, blagoslov vode uoči Vodokršća (Bogojavljenja). Prvi je pak službeni dodatak bio blagoslov naroda i polja, a odobrio ga je, u suglasnosti s papom, Sveti zbor obreda 1635. god. Povremeno će isti Zbor i pokoji papa odobravati i neke druge dodatke i donositi određene naputke vezane uz postojeće ili nove obrede, što će s vremenom utjecati na nova revidirana tipska izdanja Rituale Romanum. Njih su pak izdali najprije papa Benedikt XIV. (1752.),[17] zatim Pio IX. (1872.),[18] Lav XIII. (1884.),[19] Pio X. (1913.),[20] Pio XI. (1925.),[21] te Pio XII. (1952.).[22] Općenito uzevši, te su se revizije prvenstveno odnosile na dodavanje novih blagoslova, dok su se tek ponekad ticale promjena vezanih uz postojeće obrede.[23]

Još samo napominjemo kako se u Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva čak 17 različitih latinskih izdanja Rituale Romanum, i to u vremenu između 1663. i 1937., iako uglavnom tek s jednim primjerkom.[24] Sačuvani primjerci iz 17. i 18. st., uglavnom dotrajali od upotrebe, isključivo su oni koji su tiskani u Venciji, što upućuje na zaključak kako su se samo oni, a ne i tipska izdanja, koristili na ovim područjima.[25]


2.2. Hrvatska izdanja Rimskog obrednika


a) Hrvatski (pred)obrednici


Dok je u cijeloj Zapadnoj crkvi službeni jezik u liturgiji bio latinski, hrvatski su narodi imali povlasticu služiti se staroslavenskim jezikom i glagoljskim pismom. S obzirom na to, sačuvan nam je veliki broj liturgijskih glagoljskih fragmenata, rukopisnih kodeksa, inkunabula i kasnijih rukopisnih i tiskanih knjiga staroslavenske redakcije, napose do vremena izdavanja potridentskih rimskih liturgijskih knjiga.[26] Današnja saznanja pokazuju kako oni koji su ih priređivali nisu bili puki prepisivači, nego i vrsni prevoditelji i redaktori. Za predloške su imali ne samo latinske, nego, posebice u prvo vrijeme slavenske pismenosti, i istočne izvore. Među značajnije glagoljske liturgijske knjige valja spomenuti rukopise: Prvi vrbnički brevijar, najstariji poznati hrvatskoglagoljski brevijar koji potječe iz 13./14. st.,[27] Misal kneza Novaka iz 1368., koji je poslužio kao podloga prvom tiskanom hrvatskoglagoljskom misalu,[28] Hrvojev misal iz 1404., po mnogima najljepša hrvatska glagoljska knjiga s čak 94 prekrasne iluminacije, kojega je napisao pisar Butko za bosanskoga vojvodu i splitskoga hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića,[29] itd. S obzirom na tiskane liturgijske glagoljske knjige, spominjemo najstariju hrvatskoglagoljsku inkunabulu i prvi europski misal koji nije tiskan latinicom, Misal po zakonu rimskoga dvora, otisnut 22. veljače 1483.,[30] zatim Brevijar po zakonu rimskoga dvora (Kosinjski brevijar) iz 1491.,[31] Baromićev brevijar iz 1493.,[32] Senjski misal iz 1494,[33] Brozićev brevijar iz 1561. itd.[34]

Ukoliko se usredotočimo samo na glagoljske ritualne tekstove, pronalazimo ih u četrdesetak slučajeva, a obično se nalaze kao sastavnice misala, brevijara, misala-brevijara-rituala, ili pak nekih zasebnih zbirki, a tek pokatkad kao cjeloviti priručnici.[35] Prema dosadašnjim saznanjima, većina je glagoljskih ritualnih tekstova latinske provenijencije, no neki su i istočnog podrijetla, nastali u prvo vrijeme slavenske pismenosti, a na to upućuje činjenica kako su prepisani iz staroslavenskih izvora srodnih Sinajskom euhologiju, koji je nastao u Makedoniji u 11. st. Među te valja uvrstiti molitvu za blagoslov jela na Uskrs, molitve uz blagoslov kuće, te molitve prigodom prvoga striženja kose. Također, moguće je kako su neki istočni obredi uvršteni izvornim prevođenjem s grčkog jezika. Ipak, većinom su glagoljski ritualni tekstovi nastali na temelju latinskih predložaka, koji su dolazili raznim putovima u različitim vremenima od 12.-15. st., a čini se kako su podrijetlom iz Francuske i Bavarske.[36]

Poznata su nam tek četiri sačuvana zaokružena glagoljska (pred)obrednika, i to dva rukopisna fragmenta i dva tiskana.[37] Jedan se tiskani, poznat pod nazivom Senjski ritual, nalazi uz knjižicu Meštrija od dobra umrtija (prijevod tada vrlo popularne i raširene knjižice u Zapadnoj crkvi – Ars bene moriendi), po svemu sudeći tiskane u Senjskoj tiskari, a kako ni jedan od dva sačuvana primjerka nema ni početka ni svršetka ni kolofona, nije moguće sa sigurnošću odgonetnuti vrijeme nastanka.[38] Ipak, moguće je da ga treba smjestiti još u 15. st., a ne u 1507./1508. god, kako se ranije smatralo, a kao takav spadao bi među prve tiskane (pred)obrednike na Zapadu.[39] Podsjećamo, naime, kako se Liber sacerdotalis Alberta Castellania, nastao oko 1523. god., dakle nakon Senjskog rituala, smatra prvim općenitijim obrednim priručnikom na Zapadu.

Senjski ritual nije nastao na temelju nekog latinskog predloška, nego je riječ o kodifikaciji domaćih ritualnih glagoljskih tekstova, onih koji su se već više stoljeća upotrebljavali na našim područjima. U njemu pronalazimo sljedeće obrede: pričest bolesnika, bolesničko pomazanje, preporuka duše na samrti, sprovod odraslih i sprovod djece, blagoslov vode na Veliku subotu i krštenje, molitve prigodom prvoga striženja kose, blagoslov prstena s misom, blagoslov kuće, blagoslov soli i vode svake nedjelje, uskrsni blagoslov mlijeka i janjeta, blagoslov sočiva na sv. Barbaru, blagoslov soli i zobi na sv. Stjepana, blagoslov vina na sv. Ivana, blagoslov svijeća na Svijećnicu, blagoslov voća na sv. Blaža i blagoslov vode na Bogojavljenje. Iako u njemu ne pronalazimo (osim ukoliko im prvotno mjesto nije bilo na kraju obrednika, a koji nije sačuvan) neke tada poznatije blagoslove, kao npr. blagoslov grožđa na sv. Siksta ili sv. Agapita, ili blagoslov zlata, tamjana i smirne, u njemu se nalaze rijetki ritualni tekstovi, kao npr. blagoslov kuće i blagoslov voća na sv. Blaža. U svakom slučaju, uz činjenicu kako je jedan od najstarijih predobrednika na Zapadu, njegova je vrijednost iznimna već u samoj činjenici da je, do tada razasuta hrvatska glagoljska ritualna tradicija, sabrana u jedno.[40]

Drugi glagoljski (pred)obrednik nosi naslov Knjižice krsta, a tiskan je u tiskari Zadranina Šimuna Kožičića Benje, biskupa modruškoga, u Rijeci 1531. god. Sačuvana su tri primjerka, od kojih se jedan čuva u Parizu, drugi u Sankt Peterburgu, a treći, nedavno otkriven, u Vicenzi.[41] Za razliku od prvog (pred)obrednika, ovaj je nastao na temelju latinskog predloška, a s obzirom na izbor obrazaca i s obzirom na redakciju značajnije odudara od dotadašnje glagoljske tradicije. S obzirom pak na koncepciju, najprije donosi obred krštenja djeteta, zatim blagoslov prstena, pričest bolesnika, obred posljednjega pomazanja, obred preporučenja duše, te na kraju sprovod djece i odraslih. U odnosu na Senjski ritual, obrednik Knjižice krsta je svojim sadržajem i opsegom znatno suženiji, a zanimljivo je primjetiti da uopće ne donosi blagoslove i procesije, iako ćemo njih npr. pronaći u tada već raširenom Liber sacerdotalis Alberta Castellania.

Iako se glagoljska tradicija prvenstveno vezuje za primorske biskupije, a tu prednjači Senjska i Modruška, opravdano je pretpostaviti kako se ona upotrebljavala i na području današnje istočne Hrvatske i Srijema, ali je s vremenom iščezla. O njezinoj upotrebi svjedoči pokoji otkriveni glagoljski grafit na području istočne Hrvatske, primjerice u grobljanskoj crkvi sv. Martina u Lovčiću ili grafit s freske u crkvi sv. Dimitrija u Brodskom Drenovcu (14.-15. st.).[42] U tom smislu, moguće je da su svojevremeno, prije turskog razdoblja, postojale neke glagoljske liturgijske knjige i na tom području, pa tako i Agende, no kako o tome nemamo sačuvanih svjedočanstava, ostajemo samo na pretpostavkama.

Kada su u pitanju latinični ritualni tekstovi na hrvatskom jeziku, valja još istaknuti nastanak i razvoj tzv. šćaveta, odnosno postupno uvođenje živog hrvatskog jezika u liturgiju.[43] Naime, crkvenoslavenski jezik je s vremenom postao arhaičan, skučen gotovo isključivo na liturgijsku uporabu, te je kao takav s vremenom postao nerazumljiv. Slično se može reći i za glagoljsko pismo. Stoga se postupno počinje upotrebljavati živi hrvatski jezik u bogoslužju, koji se najprije odnosio na čitanje evanđelja i poslanice, a kasnije i na one dijelove mise u kojima je sudjelovao narod (Pristup, Slava, Vjerovanje i Očenaš, također i Muka), zatim na moljenje psalama u Jutarnjoj i Večernjoj, na dijelove obreda kod krštenja, pričesti i ženidbe, na podjeljivanje javnih blagoslova, pjevanje u procesijama (posebno Velike litanije) i dr.[44] To će se uvođenje živog jezika u liturgiju s vremenom proširiti i u kontinentalnim dijelovima, pa tako i na područje današnje istočne Hrvatske i Srijema.[45] S obzirom na to, do Kašićeva prijevoda Rimskog obrednika posebnu će ulogu imati lekcionari, a za nas su vrlo zanimljivi jer su gotovo redovito donosili i neke ritualne tekstove, napose spominjani blagoslov vode uoči (ponekad na) Bogojavljenja(-e). Njega npr. pronalazimo još u rukopisnim lekcionarima: Korčulanskom iz 14. st. (nepotpun) i Zadarskom iz prve pol. 15. st., a također, iako ne u potpunosti isti, u prvoj latiničnoj inkunabuli (gotskoga tipa) na hrvatskom jeziku – Lekcionaru Bernardina Splićanina (Drvodilića) iz 1495. god.,[46] kao i u mnogim ponovljenim i prerađenim izdanjima koja su slijedila.[47] Njega će preuzeti Kašić u svom Ritualu rimskom, a osim što će kasnije pronalaziti svoje mjesto i u štokavskim, napose slavonskim lekcionarima 18. i 19. st.,[48] i u venecijanskim latinskim izdanjima Rituale Romanum, naći će se najprije u Branjugovu obredniku, zatim Kaločkom, Vrhovčevu, Ostrogonskom iz 1859. i na kraju Strossmayerovom. Na takav će način blagoslov vode uoči Vodokršća postati specificum naših krajeva koji će se zadržati do nedavnih vremena, a svoje korijenje, po svemu sudeći, vuče još iz glagoljske tradicije.


b) Kašićev prijevod Rituale Romanum (1614.)


Već sedam godina nakon izdanja Rimskog obrednika pape Pavla V. 1614., dolazi do objavljivanja njegova prvog prijevoda. Riječ je o djelomičnom prijevodu na albanski jezik, kojega je priredio biskup Petar Budi, a tiskan je u Rimu 1621. god.[49] Prvi pak cjeloviti prijevod bio je prijevod našeg poznatog jezikoslovca, sastavljača prve Gramatike (1604.), isusovca Bartola Kašića (1575.-1650.), ponekad potpisivana i Bogdančić ili s dodatkom Pažanin, dakako na hrvatski jezik.[50] On je najprije 1622. god. počeo na hrvatski jezik prevoditi Novi zavjet, ali je tri godine poslije dobio nalog od rimske Propagande da prevede cijelo Sveto pismo. Kada ga je 1633. godine dovršio i dobio odobrenje za tisak, neki su mu našijenci, koji su bili protiv novog hrvatskog književnog i liturgijskog jezika, pisanog latinicom, počeli stvarati nemale poteškoće, što je rezultiralo zabranom njegova tiskanja. Taj će prijevod Svetog pisma biti objelodanjen tek 1999. godine.[51]

Prijevod Rimskog obrednika takvoj je sudbini tek zamalo izbjegao. Naime, iako je na molbu tadašnjega tajnika Propagande, Francesca Ingolia, Kašić preveo Rituale Romanum još 1636., zbog iznimno teških okolnosti, izazvanih većim dijelom navedenom polemikama oko hrvatskoga književnoga jezika, kao i činjenicom da brevijar, kao važnija liturgijska knjiga, još nije tiskana na hrvatskom jeziku, uspio ga je, i to teškom mukom, objaviti tek 1640. godine.[52] Čini se kako je oko toga najviše nesuglasica imao s fra Rafaelom Levakovićem, tadašnjim urednikom hrvatskih liturgijskih knjiga u Propagandinoj tiskari, koji se zalagao za rusificiranu inačicu glagoljice, a uz to se i sam nudio za prevođenje Rituala, dakako glagoljskog.[53]

Danas nam još uvijek ostaje nejasno kako se Propaganda odlučila izdati Obrednik na živom hrvatskom jeziku, pogotovo kada se zna kako su kardinali te Kongregacije, u nazočnosti pape Urbana VIII., na svojoj sjednici od 17. prosinca 1627. god., donijeli odluku da se liturgijske knjige za Hrvate tiskaju na ćirilici i glagoljici.[54] Listajući Kašićevu autobiografiju, stječemo dojam kako bi jedan od razloga mogao biti i Kašićev podnesak Svetoj Stolici o apostolskoj vizitaciji na području pod Turcima, a koji se dojmio pape Urbana VIII. Naime, Kašiću je bilo jasno kako je narod tu gotovo bez duhovnog vodstva i u velikom vjerskom neznanju, pa bi mogao potpasti pod utjecaj šizmatika i heretika, a kako bi se to spriječilo, važno je da mu otajstva budu razumljiva, tj. na živom jeziku. U tom smislu, kada bi obrednik tiskao na glagoljici, kako su drugi htjeli, on bi imao određeno, iako i tu sve manje, značenje za primorske krajeve, ali za ostala područja praktički nikakvo. Na takav zaključak upućuje i činjenica kako je Kašić, nakon što je u studenom 1640. god. primio 25 počasnih tiskanih Rituala, tražio i dobio još 25, jer je svoje djelo htio raširiti ne samo po Istri, Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i među svoje prijatelje, isusovce misionare i župnike koje je svojevremeno upoznao, u Srijemu, Slavoniji, južnoj Ugarskoj i Srbiji. Također, u tom smjeru treba shvatiti i činjenicu kako je Kašić Obrednik preveo na štokavsku ikavicu, jezik koji on naziva našim ili bosanskim, odnosno jezik koji je u raznolikosti narječjâ hrvatskoga jezika bio najrašireniji i najvećem broju hrvatskih naroda najrazumljiviji.[55]

Na samom se početku nalazi latinski naslov Obrednika, potom slijedi zahvala papi Urbanu VIII. što je Hrvatima dao povlasticu prevesti Ritual, pjesma njemu u čast, hrvatski naslov Obrednika, imprimatur kojega je izdao general isusovačkog reda Vitelleschi i imprimatur kojega je u ime Svete Stolice potvrdio Splićanin Franjo Manolla, te Poslanica pape Pavla V. Nakon toga slijedi autorov predgovor pod naslovom Blagomu i milomu štiocu, u kojemu, između ostaloga, objašnjava zašto je izabrao baš “bosanski jezik”, potom sadržaj Obrednika i popis psalama po abecedi, pismo pape Grgura XIII. o Grgurovskom kalendaru iz 1581. god.,[56] te sam Kalendar na 82 stranice.[57] Potom dolazi Spovidanje prave vire koje se ima činiti slovinski od istočnih karstjana, a koje će tek 1642. god. doživjeti službeno latinsko izdanje. Riječ je revidiranoj ispovjesti vjere pape Grgura XIII., koju je papa Urban VIII. odobrio i propisao 23. lipnja 1633. god., a vjerojatno je njezino uvrštenje u Ritual rezultat nastojanja Propagande da se ta nova Urbanova ispovijest što prije raširi.[58] Napokon dolazi prijevod Rituale Romanum, s označenim stranicama od 1-394, a nakon njega Kašić donosi nekoliko dodataka na ukupno 51 stranici: blagoslov vode uoči Vodokršća, zaklinjanja primoguća i vridna, još jednu zakletvu protiv nevremena, te blagoslov krunica i blagoslov ruža Presv. Rožarija. Na samom se kraju Obrednika nalaze još 4 stranice ispravaka.

Blagoslov vode uoči Bogojavljenja svoje će mjesto naći u nekim krajevnim obrednicima, vjerojatno zaslugama franjevaca koji će u turskom razdoblju svoje djelovanje proširiti duboko u područje južne Ugarske, a na takav će način jedan prastari hrvatski blagoslov zaživjeti ne samo na hrvatskim, nego i na mađarskim područjima. Navedena će zaklinjanja s vremenom iščeznuti, dok će se blagoslov krunica i blagoslov ruža Društva Presvetoga Ružarija, podijeljeni Redu sv. Dominika, zadržati, te sadržajno nepromijenjeni naći u hrvatskim izdanjima Rimskog obrednika iz 1893. i 1929. god.

Pretpostavljamo kako se Kašićev obrednik mogao značajnije koristiti na području današnje istočne Hrvatske i Srijema do kraja turskog razdoblja, odnosno do razdiobe crkvenih granica, no isto tako vjerujemo da su od tada ugarske crkvene vlasti, pod čiju je jurisdikciju ponovno potpalo to područje, u rukama svećenika radije željele vidjeti Ostrogonski ili barem latinski Rimski obrednik, nego hrvatski. Osim toga, konkretni su primjerci Kašićeva obrednika, bez ponovljenog izdanja, s vremenom morali dotrajati i tako se i sami diskvalificirati. Na takav je način Kašićev prijevod, unatoč njegovoj živoj želji da se Obrednik usidri i u krajevima pod Turcima, ipak svoje pravo mjesto našao u drugim, napose primorskim biskupijama, a kao takav prvenstveno bio pomoć popovima glagoljašima koji nisu znali latinski, kao i onim svećenicima koji nisu dostatno poznavali ni glagoljicu ni latinski jezik.


c) Drugo izdanje Rimskog obrednika iz 1827.


Ni drugo hrvatsko izdanje Rimskog obrednika iz 1827. god., koje se pripisuje prvom splitsko-makarskom biskupu Pavlu Kačiću,[59] neće svoje značajnije uporište naći u području današnje istočne Hrvatske i Srijema, gdje su već odavno prevladali latinski obrednici. Taj je Rimski obrednik prijevod drugog latinskog izdanja Rituale Romanum, kojega je objelodanio papa Benedikt XIV. još 1752. god. Nakon naslovne stranice najprije donosi izvadak iz poslanice navedenog pape od 25. ožujka 1752. god., a zatim slijedi Naredba od Svete Skupštine od soslovja u obzir Rituala Rimskoga, proglašena na 11. sičnja 1725. Prema toj naredbi zabranjuju se svi dotadašnji ili budući dodaci Rimskom obredniku bez dopuštenja Kongregacije obreda, a posebno Zaklinjanja primoguća i vridna… i Blagoslov vode uoči Bogojavljenja, a oba, kao što smo vidjeli, nalazimo u Kašićevu izdanju Rituale Romanum. Potom slijedi sadržaj obrednika, koji je, izuzev tri nova obreda, jezične posuvremenjenosti i bolje preglednosti, istovjetan Kašićevu obredniku. Novi obredi su apostolski blagoslov na času smrti (odobren 1747. god. biskupima, a 1752. i svećenicima s biskupovim dopuštenjem), blagoslov zemlje i naroda (odobren još 1635. god.), te način kako navijestiti da će se u određeni dan podijeliti papinski blagoslov i obred koji će slaviti redovnici koje je Sveta Stolica ovlastila (odobren 1748. god.).

Izdanje Obrednika diktirano je pastoralnim potrebama, odnosno namijenjeno je prvenstveno popovima glagoljašima koji nisu znali latinski jezik, te su se očigledno služili isključivo Kašićevim prijevodom, čiji su primjerci gotovo stogodišnjom svakodnevnom uporabom, morali dotrajati. Tri nova obreda i neznatna jezična korektura zacijelo nisu imali prevagu u odluci o izdavanju novog “hrvatskog” obrednika.

Iako smo rekli kako na području današnje istočne Hrvatske i Srijema Kašićevo i Kačićevo izdanje Rimskog obrednika nije zaživjelo, ipak se ponegdje i ponekad koristio Rimski obrednik na hrvatskom jeziku. Ovdje, ilustracije radi, spominjemo kako je svojevremeno Pečuška biskupija, jer nije imala dovoljno vlastitih, pozivala svećenike iz Like, Dalmacije i Primorja, pa je tako nešto prije razgraničenja Pečuške biskupije 1780./81. god., došao i don Luka Sučić, pop glagoljaš rođenjem iz okolice Sinja, koji je dobio skrb za Komletince, tadašnju filijalu župe Nijemci. S pripojenjem župe Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, ostao je i dalje na službi, a kada su Komletinci 1798. god. postali župa, imenovan je njezinim župnikom. On je misu slavio iz glagoljskog misala, kojega je, uz neke druge glagoljske knjige, ponio sa sobom, a također je ponio i Kašićev obrednik, prema kojemu je na živom hrvatskom jeziku, iako tada već arhaičnom, dijelio sakramente i blagoslovine. I danas u Komletincima postoji pojam gagulati i gagulani za glagoljanje i glagoljaši. Po sličnom se spominju i neki drugi svećenici, napose Vid Maslać, iz Trebinjsko-mrkanjske biskupije, koji se školovao kod don Luke Sučića, a djelovao je u Komletincima, Ivankovu, Otoku i Sotinu, zatim Matiša Sladojević iz Poljica, koji je bio župnik u Rajevom Selu početkom 19. st., Ilija Okrugić Sriemac, Osječanin Jakob Stojanović, župnik u Vinkovcima, u 20. st. Ferdo Gerstner, a možda i Mato Topalović.[60]


d) Parčićev prijevod Rituale Romanum (1893.)


Treći prijevod Rituale Romanum priredio je Dragutin Parčić i objavio 1893. god.[61] Njegovo je izdanje prilično bilo zasjenjeno mnogostrukim komplikacijama vezanima uz Parčićev rad oko glagoljskog misala, koji je objelodanjen iste godine, a uz njegov je nastanak vezano ime J. J. Strossmayera. Naime, kako je latinština razarala biskupiju, biskup Strossmayer je odlučio izdati nove liturgijske knjige na staroslavenskom (starohrvatskom), pa je, posredovanjem Franje Račkoga, pozvao ex fratra Dragutina Parčića, poznatog ali nedovoljno priznatog stručnjaka za glagoljicu, u svoju biskupiju, te ga 1876. god. poslao u Rim i namjestio za svoga kanonika u Zavodu sv. Jeronima, s nakanom da ovaj priredi novi glagoljski misal. Nakon niza godina mukotrpnog rada, praćenog mnogostrukim protivljenjima i usporovanjima, misal je ugledao svjetlost dana 2. veljače 1893. god. Nakon rusificiranih izdanja 17. i 18. st., koja su kod klera i naroda doveli gotovo do odioznosti prema staroslavenskom i glagoljici, tim je misalom ponovno vraćen čisti crkvenoslavenski jezik u starohrvatskoj redakciji.[62]

Iste je godine Parčić objavio i novi prijevod Rituale Romanum na hrvatski jezik, no u svjetlu veličine objavljenog misala i ostalog Parčićeva znanstvenoga rada, Obrednik se obično spominje samo usput. Čini se kako ga je Parčić zapravo usputno i pripravljao, ni sam ne vjerujući, s obzirom na političke i druge zakulisne igre, kako će on biti izdan. Štoviše, njegova je sudbina bila u opasnosti i nakon tiskanja. Zato je Parčić, kako bi spriječio da Obrednik dođe u ruke neprijateljima glagoljice i hrvatskog jezika, što je bio slučaj s većim brojem primjeraka Misala, uz pomoć redovnika trećoredaca iz Rima, pakirao obrednike u vreće i poslao ih u Crnu Goru, koja je još 18. kolovoza 1886. god., Strossmayerovim posredovanjem, sklopila konkordat sa Svetom Stolicom, a odande su preko Biskupskog ordinarijata u Kotoru proslijeđeni tajnim posrednim putovima u hrvatske biskupije.[63]

S obzirom na njegov sadržaj, nakon naslovne strane, imprimatura i Apostolske poslanica pape Benedikta XIV., slijedi tekst obrednika, jezično posuvremenjen, a sadržajno, ne računajući dodatke, gotovo istovjetan prethodnom. Jedina je razlika vidljiva u tome što su navedena tri blagoslova prethodnog Obrednika ovdje smještena na drugim mjestima. No, ovaj Obrednik ima dodatak s naslovom: Blagoslovi odobreni po Sv. Stolici, crpljeni iz priloga k Rimskomu Ritualu, u kojemu se nalaze 42 različita blagoslova. Na samom se kraju nalazi Zakon krstiti vodu u predvečerje ili na blagdan Sv. tri kralja, s naznakom kako je odobren za njekoje biskupije po Dalmaciji. Zanimljivo je primijetiti kako je taj obred potpuno drukčiji od spominjanog blagoslova vode uoči Vodokršća, koji je, budući da se odredba iz 1725. god. nije poštivala, ponovno zabranjen 1890. god.[64]


e) Rimski obrednik iz 1929. god.


Za razliku od prethodnih hrvatskih izdanja Rituale Romanum, koja su nastala kao rezultat napora pojedinaca, a Sveta Stolica ih je samo odobrila, četvrto je izdanje proizašlo nastojanjem i brigom episkopata naših krajeva, a kao takvo je poprimilo notu obvezatnosti za sve biskupije Jugoslavije.[65] Riječ je o prijevodu Rituale Romanum iz 1925. god., a njega je, prema prijedlogu Dragutina Kniewalda zagrebačkom nadbiskupu Antunu Baueru, priredio Fran Bibički, ali kako je on, poput prethodnih izdanja, bio odveć ropski, više je stručnjaka dulje vremena radilo na njegovu revidiranju. U tom smislu posebno treba istaknuti Antuna Sovića, koji je preveo, i Franju Dugana, koji je uglazbio Psalme, te Milana Pavelića, glavnog jezičnog redaktora. Obrednik je konačno tiskan 1929. god.,[66] no još je trebalo pričekati do 19. veljače 1930. odobrenje Kongregacije obreda, te su tek tada primjerci mogli stići svećenicima u ruke.[67]

I taj Obrednik slijedi uhodanu strukturu, ali se od prethodnih hrvatskih izdanja ipak značajnije razlikuje i u njegovu glavnom dijelu, bez dodataka. Ponajprije, riječ je o usklađenosti sa Zakonikom kanonskoga prava iz 1917. god., što je utjecalo na izmjene ili dopune uvodnih ili popratnih rubrika kod mnogih obreda, napose kad su u pitanju sakramenti, a kod posljednjeg pomazanja čak je i sam obred ponešto izmijenjen. Novinu glavnog dijela Obrednika čine i litanije (presvetog imena Isusova, presvetog srca Isusova, lauretanske i sv. Josipa), kao i zaklinjanje protiv sotone i anđela odmetnika. S obzirom na dodatak, Obrednik najprije donosi nove obrede, naputke ili molitve, a koji se odnose na sakramente krsta, potvrde, euharistije i ženidbe, te dva obrasca posvete onesvećenih oltara, a potom slijedi 70 nepridržanih blagoslova, 18 pridržanih, 52 vlastita blagoslova nekih redova, te 9 blagoslova odobrenih za neka mjesta. Zanimljivo je primijetiti kako blagoslov vode uoči Bogojavljenja, jednak kao u prethodnom hrvatskom izdanju, sada postaje pridržan, odnosno onaj kojega smije dijeliti biskup ili njegov delegat.

Taj je Obrednik dobro zaživio u pastoralu i bio je službeno u upotrebi do Drugog vatikanskog sabora, točnije do posaborskih izdanja niza obrednika, a zasigurno nećemo pogriješiti kada kažemo da se mnogi svećenici i danas djelomično služe njime. Na kraju još samo spominjemo kako se češće i obrednici iz 1824. (Ježić), 1859. (Ožegović), 1878. (Strossmayer) i 1887. (Stadler) spominju kao izdanja Kašićeva obrednika, no kako među svima njima postoje ne samo jezična odstupanja, nego manje ili veće razlike u izboru obreda, a uz to je Stadlerov obrednik uglavnom na latinskom, smatramo kako je takva ocjena neopravdana, te da te obrednike, umjesto među rimske, treba smjestiti u krajevne.


3. Krajevni obrednici


Kako Rimski obrednik pape Pavla V. nije bio obvezujući, mnogi su (nad)biskupi izdali obrednike vlastitih (nad)biskupija, a oni su obično nastajali kompilacijom Rituale Romanum i ranije korištenih (pred)obrednika. Na ovim će područjima tako, do Drugog vatikanskog sabora, značajnu ulogu imati Ostrogonski, Kaločki, Zagrebački i Đakovački obrednici, od kojih su tek posljednji na hrvatskom jeziku, a ostali na latinskom.


3.1. Ostrogonski obrednici


Još je hunski kralj Atila odabrao Ostrogon (lat Strigonium, mađ. Esztergom, njem. Gran), grad na sjeveru današnje Mađarske, nedaleko od Budimpešte, za svoju prijestolnicu, a isto je učinio 960. god. i mađarski vladar Geza, te je on od tada postao i prijestolnica ugarskih kraljeva.[68] U njemu je bio rođen, pokršten i okrunjen prvi ugarski kralj sv. Stjepan, koji je 1001. god. utemeljio i nadbiskupiju. Njezin nadbiskup nosi naslov primas Ugarske crkve. U početku je primas imao pravo na sazivanje sinoda i krunjenje kralja, ali će se s vremenom njegove ovlasti dosta proširiti. 1242. god. grad su razrušili Tatari, ali ga je kralj Bela IV. obnovio, te je od tada postajao sve važnije kulturno, političko i vjersko središte. Međutim, 1543. god. Turci su osvojili grad, stanovništvo se, kako je to bilo i na drugim osvojenim područjima, uglavnom povuklo u slobodne krajeve, a primas je svoje sjedište premjestio u Trnavu. Ono će biti vraćeno u Ostrogon tek 1820. god.

Uz druga hrvatska područja, i područje današnje istočne Hrvatske i Srijema imalo je višestoljetne uske veze kako s gradom Ostrogonom, tako i s ostrogonskom nadbiskupijom.[69] Naime, u kasnijim je stoljećima srednjega vijeka u političkom smislu navedeno područje bilo dio Ugarske, odnosno kasnije Hrvatsko-ugarske kraljevine, dok je u crkvenom smislu uglavnom potpadalo pod jurisdikciju kaločkoga nadbiskupa. Kraljevstvo je tako bilo podijeljeno na dvije nadbiskupije: Ostrogonsku, u koju su načelno spadala zapadna, sjeverna i sjeveroistočna područja, i Kaločku (kasnije Bačko-Kaločku), kojoj su uglavnom pripadala jugozapadna, južna i jugoistočna područja. No, kako je ostrogonski primas imao određeno prvenstvo u Ugarskoj crkvi, jurisdikcija kaločkog nadbiskupa nije bila uvijek u punom smislu riječi potpuna. S obzirom pak na liturgijske posebnosti, na cjelokupnom su području Kraljevine postojale četiri glavne inačice, koje se obično simplificirano nazivaju ostrogonski, zagrebački, kaločki i varadinski obred. Svi su oni imali svoje vlastite misale, brevijare, antifonale, graduale, lekcionare i druge liturgijske knjige koje su ostavljale poseban pečan svakoj od navedenih liturgija.[70] Njihov konkretan sadržaj i podrijetlo osvijetlili bi i mnoga pitanja vezana uz tekstove kasnijih obrednika, no kako takav rudarski posao zahtijeva afirmaciju i korelaciju mnogih, prema području znanosti raznorodnih, međunarodnih stručnjaka, određene pretpostavke o podrijetlu pojedinih ritualnih tekstova, zapravo su tapkanje u mraku. Tome pridonosi i činjenica kako su i gotovo sve druge biskupije imale manje liturgijske specifičnosti.

Ostrogonski obred se u najčišćem obliku održao u Ostrogonu, Budimu i Požunu, ali je u drugim dijelovima, napose u središnjoj i sjevernoj Ugarskoj, živio u manjim inačicama, sličnijima onima u Transilvaniji (Varadinu). Najstarija sačuvana liturgijska knjige ostrogonskog obreda kompilirana je prema rimsko-germanskom Pontifikalu, a potječe s kraja 11. st. Već su u njoj vidljive karakteristične točke toga obreda, a riječ je o ophodima na Svijećnicu i Pepelnicu, te o obredima Velikoga tjedna.[71] Između ostalih liturgijskih knjiga, Ostrogonska je crkva imala i svoje Manuale, Agende, Sacerdotale, koje će s vremenom dovesti do konkretnijih (pred)obrednika. U tom su smislu poseban obol dali Ordo Agendorum Nikole Olaha (1560.)[72] i Agendarius Nikole Telegdyija (1583.),[73] koji će bitno utjecati na sadržaj prvog Ostrogonskog obrednika.[74] Iako će nadbiskup Petar Pazmany na nacionalnoj sinodi od 1630.-1633. ukinuti ostrogonski obred i uvesti rimski,[75] neke će se posebnosti ipak zadržati, velikim dijelom zahvaljujući i Ostrogonskom obredniku.

Njega je izdao isti primas, Petar Pazmany, 1625. god.,[76] a doživjet će više ponovljenih i nekoliko manje revidiranih izdanja. U tom smislu valja istaknuti kako nadbiskupi Juraj Lippay 1656. i Juraj Szelepcsényi 1682. god. ponovno izdaju Pazmanijev obrednik, ali mu dodaju vlastite uvode, a potom primas Juraj Szechenyi 1692. god. objavljuje drugo izdanje Ostrogonskog obrednika, kojega će 1715. god. nadbiskup Kristijan August ponoviti, dodavši mu vlastiti uvod.[77] Treće izdanje 1745. god. objavit će nadbiskup Emerik Esztérhazy,[78] četvrto Ivan Scitovszky 1859.,[79] te peto Franjo Vaszary 1907.[80]

Pazmanijev obrednik ima 298 stranica, a prethodi mu primasova poslanica, dok se u dodatku nalaze Odluke trnavske sinode iz 1611., koje se uvelike tiču budućeg obrednika.[81] Strukturalno i sadržajno slijedi Rituale Romanum Pavla V., ali katkad ponešto ispušta, ponešto dodaje i ponešto izmjenjuje. Tako npr. ispušta sedam pokorničkih psalama i litanije unutar poglavlja o posljednjem pomazanju, službu za mrtve i službu kada nema pokojnikova tijela unutar poglavlja o sprovodu, te ophode na Blagdan očišćenja Blažene Djevice Marije i na Cvjetnicu, ali donosi neke obrede kojih nema u Rimskom obredniku: blagoslov krstionice u nuždi, uvod mlade u crkvu nakon vjenčanja, obred drugog vjenčanja (udovca i udovice), blagoslov za sve, blagoslov vina na Blagdan sv. Ivana Evanđeliste, blagoslov triju darova na Bogojavljenje, jabuka na Dan sv. Blaža, grožđa na Preobraženje Gospodinovo, te trava na Veliku Gospu. Također ima i ophode na Uskrsnuće i na Dane moljenja, dok su ophodi na Markovo i Tijelovo znatno širi i obredno bitno različiti od Rimskog obrednika. Tome treba pridodati kako se obredi krštenja i vjenčanja, osim što su dijalozi doneseni u četiri stupca, na latinskom, mađarskom, njemačkom i slovačkom, ponešto razlikuju od istih obreda u Rimskom obredniku.

Drugo će izdanje sadržajno ostati nepromijenjeno, dok će se treće razlikovati od njih tek po dodavanju obreda posjete i blagoslova bolesnoga djeteta. U četvrtom se izdanju pak vide značajnija odstupanja i, čini se, veliki utjecaj Kaločkog obrednika. U njemu će se tako naći na više mjesta razni prigodni nagovori, kratko poglavlje o sakramentu potvrde, neki novi blagoslovi koje je u međuvremenu odobrila Kongregacija obreda, a također i neki će postojeći obredi biti nešto preinačeni. Posebno valja istaknuti kako taj obrednik po prvi puta donosi i blagoslov vode na Bogojavljenje, koji se do tada nalazio, uz Kašićev obrednik i venecijanska izdanja Rituale Romanum, samo u izdanjima Zagrebačkog i Kaločkog obrednika. Osim toga, treba imati u vidu kako ni jedno od navedenih izdanja ne donosi dijaloge kod krštenja i vjenčanja na hrvatskom jeziku, nego su zastupljeni latinski, mađarski, njemački i slovački, što upućuje na zaključak kako ta izdanja nisu bila primarno namijenjena biskupijama s područja današnje istočne Hrvatske i Srijema, iako su se i tu koristila. Tek peto izdanje, na današnjim hrvatskim područjima namijenjeno samo preostalim četirima dekanatima Pečuške biskupije, a koji će 1923. postati Apostolska administratura đakovačkog i srijemskog biskupa, ima dijaloge i na hrvatskom jeziku. Kod njega se još više vidi usklađenost s novijim izdanjima Rimskog obrednika, iako se ne može reći ni da je tradicija zanemarena.

Sve u svemu, možemo zaključiti kako je Ostrogonski obrednik imao važnu gotovo tristogodišnju ulogu na širem ili užem području današnje istočne Hrvatske i Srijema, a taj je utjecaj s jedne strane izravan, što podrazumijeva upotrebu navedenih izdanja Obrednika u pastoralu, a s druge neizravan, a to se prvenstveno odnosi na utjecaj koji će Ostrogonski obrednik imati pri nastanku kasnijih obrednika, korištenih na istom području. Taj će se utjecaj ponajprije osjetiti kod prvog izdanja Zagrebačkog obrednika.[82]


3.2. Zagrebački obrednici


S jedne strane, kako bi učvrstio svoj položaj u novostečenoj Posavskoj Hrvatskoj, a s druge strane, kako bi taj kraj izveo iz zablude idolopoklonstva, ugarski je kralj Ladislav I. Arpadović (oko) 1094. god., prema nekima između 1087. i 1090., na području negdašnje Sisačke biskupije, utemeljio Zagrebačku biskupiju, te je podložio Ostrogonskoj nadbiskupiji.[83] Za prvoga biskupa postavio je svećenika Duha, vjerojatno podrijetlom Čeha, koji je sa sobom donio neke liturgijske knjige.[84] Moguće je kako su među njima bili i sljedeći latinski rukopisi, koji su danas, kao najstariji sačuvani, pohranjeni u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu: Sacramentarium sanctae Margaretae MR 126 (ili Sakramentar iz Zagreba), nastao u drugoj polovici 11. st., pisan karolinom, a moguće namijenjen benediktinskoj opatiji Sv. Margarete de Hahòt kod Samogyvara, Evangeliarium MR 153 iz 11. st., također pisan karolinom, kao i Agenda pontificalis MR 165 (“Missale antiquissimum”) s kraja 11. st., pontifikalni obrednik za mise preko cijele liturgijske godine, pisan za đurskog biskupa Hartviga-Harduina.[85] Pretpostavlja se kako su one postavile temelj liturgiji Zagrebačke crkve, za koju se uvriježio neadekvatan naziv zagrebački obred.[86] U tom smislu posebno treba imati u vidu njihove marginalije, koje svjedoče o počecima te posebne liturgije, iako vrlo bliske dominantnom ostrogonskom obredu. Ovdje ćemo samo, ilustarcije radi, navesti npr. kako Agenda pontificalis, između ostaloga, sadrži istočni blagoslov vode na Bogojavljenje, blagoslov koji će u našim krajevima, iako ponešto modificiran i skraćen, preživjeti do druge polovice 20. st., velikim dijelom zahvaljujući i obrednicima.[87] Otkriće njegova (glagoljskoga?) podrijetla, vjerojatno bi osvijetlilo mnoga pitanja.[88] Osim toga, valja istaknuti kako je ista liturgijska knjiga plijenila posebnu pozornost znanstvenika svojim dvjema liturgijskim dramama, na Uskrs i Bogojavljenje,[89] koje predstavljaju početke hrvatske drame, kao i svojim neumatskim zapisima. Iz nešto kasnijeg vremena, posebno valja istaknuti Missale Zagrabiense 1/43, najstariji sačuvani misal, nastao prije 1230., a pisan u Zagrebu i za Zagreb, te Misal MR 70, najstariji potpuni misal sačuvan u metropolitanskoj knjižnici.[90] U to vrijeme Zagrebačka biskupija nije više u sklopu Ostrogonske nadbiskupije, nego se, još od 1180. god., nalazi pod jurisdikcijom kaločkog nadbiskupa, što je vodilo većim sličnostima zagrebačkog i kaločkog obreda, tako da neki mađarski autori i koriste sintagmu kaločko-zagrebački obred.

U prvoj će polovici 14. st. zagrebački biskup bl. Augustin Kažotić (1303.-1322.) reformirati liturgiju Zagrebačke crkve, tj. s jedne strane će ju uskladiti s rimskim obredom, a s druge strane s potrebama dominikanskoga reda, kojemu je i sam pripadao. Novinu zasigurno čine priprema darova kruha i vina na oltaru na početku mise i podizanje kruha i vina nakon pretvorbe.[91] U istom će se stoljeću liturgija zagrebačke crkve ustaliti, što će rezultirati nastankom mnogih liturgijskih knjiga u 15. i 16. st., bogatijih i od liturgijskih knjiga Ostrogonske crkve. Ovdje samo spominjemo prve tiskane, a to su Breviarium secundum usum Ecclesiae Zagrabiensis iz 1484. god. i Missale secundum chorum et rubricam almi episcopatus Zagrabiensis Ecclesiae iz 1511.[92]

Primas Pazmany je nastojao ukinuti i liturgiju Zagrebačke crkve i uvesti rimski obred, no u tome nije uspio. Nije ju ugušila ni konstituciji Urbana VIII. Exponi nobis od 28. studenoga 1635. god., kojom se zabranjuje upotreba Zagrebačkog misala i Zagrebačkog brevijara, iako je od tog vremena opstala samo in choro stolne crkve, dok su ostale crkve, što zbog nedostatka knjiga, što iz praktičnih razloga, uglavnom prešle na rimski obred. No, kako su pritisci bivali sve žešći, i zagrebački je obred konačno morao biti ukinut. Naime, car Josip II. je zahtijevao da se odredba o bogoslužju, koju je izdao 1786. god., mora primijeniti i na zagrebačku stolnu crkvu, a nju će provesti biskup Maksimilijan Vrhovac, uredbom Regulatio divinorum in ecclesia cathedrali 1788. god., iste godine kada je postao zagrebačkim biskupom. No, kako se kaptol nije htio podvrgnuti toj odredbi, biskup Vrhovac je zabranu ponovio 1794. i 1800. god., nakon čega se bogoslužje i u zagrebačkoj stolnoj crkvi počinje služiti prema rimskom obredu.[93]

Iako je Zagrebačka crkva kroz taj niz stoljeća imala mnoge liturgijske knjige, nije nam poznato je li imala i cjelovitih (pred)obrednika ili su se ritualni tekstovi isključivo nalazili unutar drugih liturgijskih knjiga. Ipak, valja spomenuti rukopisni Pavlinski zbornik iz 1644. god., pretiskan 1991.,[94] kojega stariji autori kadšto nazivaju i Pavlinski obredni priručnik.[95] Nastao je na području sjeverne Hrvatske, možda u Lepoglavi, a kao mogući autor navodi se pavlin Franjo Mlinec.[96] Veliki dio zbornika zauzimaju crkvene kajkavske pjesme, ali se u njemu nalazi i značajan broj blagoslova i egzorcizama. Tako su tu sadržani i neki blagoslovi, gore navedeni kao novi u Pazmanijevu obredniku, a isti će se naći i u prvom i drugom izdanju Zagrebačkog obrednika. Uz njih će se još neki naći kasnije u Kaločkom obredniku, a pokoji i u drugom izdanju Zagrebačkog obrednika. Uz taj Zbornik, treba spomenuti kako su franjevci Provincije sv. Ladislava imali svoj vlastiti obrednik iz 1702.,[97] gotovo u potpunosti preuzet od franjevačkog obrednika austrijskih franjevaca iz 1656., a koristili su ga, osim u obredima specifičnima za Franjin red, kod procesija na Svijećnicu, Cvjetnicu, Uskrsnuće, Dušni Dan, i na blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije i sv. Antuna Padovanskog, dok su se u slavlju mise služili Rimskim misalom, a u dijeljenju sakramenata Ostrogonskim obrednikom, a kasnije Branjugovim Rituale Zagrabiense.[98]

Gotovo cijelo stoljeće nakon izdanje Pazmanijeva obrednika, točnije 1729. god., zagrebački biskup Juraj Branjug izdaje prvi obrednik Zagrebačke biskupije, a on će gotovo vjerno slijediti sadržaj Ostrogonskog obrednika.[99] Jedine su vidljive razlike, osim bolje preglednosti, u tome što donosi dijaloge kod obreda krštenja i ženidbe na dva jezika, latinskom i hrvatskom, što ima blagoslov i uvod žene koja je preminula u porodu, što izostavlja obrasce upisa u matične knjige, te što na početku, tj. prije samog obrednika, donosi ispovijest vjere prema običaju Zagrebačke crkve,[100] a u dodatku blagoslov vode uoči Bogojavljenja. Iz toga se može zaključiti kako se Zagrebačka biskupija ravnala prema sinodalnim odredbama Ugarske crkve, te da su se mnogi istovjetni obredi slavili na cijelom području, no činjenica je kako su se na području Kaločke nadbiskupije, dakle i Zagrebačke biskupije, slavili i neki drugi obredi, napose blagoslovi, koji ipak nisu, tko zna zbog kojih razloga, uvršteni u Branjugov obrednik.

Taj se Branjugov obrednik koristio na cijelom području Zagrebačke biskupije sve do 1796. god., kada biskup Maksimilijan Vrhovac izdaje Rituale Romano-Zagrabiense.[101] S obzirom pak na područje današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, oni su se upotrebljavali samo u 10 župa Brodskog kraja, s tim da se Vrhovčev obrednik oficijelno koristio samo 4 godine, tj. do pripojenja tih župa Bosansko-srijemskoj biskupiji. Ipak, prema izvještajima kanonskih vizitacija tijekom 18 st., proizlazi kako se Zagrebački obrednik dugo vremena koristio u Srijemskoj Mitrovici, a zanimljivo bi bilo istražiti zašto. Dok se, kako je rečeno, Branjugov obrednik naslanjao na Ostrogonski, Vrhovčev će obrednik nastati velikim dijelom na temelju Kaločkog obrednika iz 1738., odnosno bolje rečeno kako će on značajnije uvažavati vlastitu (kaločko-zagrebačku ili bolje rečeno: zagrebačko-kaločku) tradiciju. Tako će neke obrede, koje ćemo spomenuti nešto niže, preuzeti iz Kaločkog obrednika, ali će, uz blagoslov i uvod žene koja je preminula u porodu, a kojega se do tada pronalazi još samo u Branjugovu obredniku, imati i dva nova obreda: red pomirenja otpadnika, raskolnika i krivovjernika, te red posjete biskupa i kanonika. Također, u Vrhovčevu obredniku se nalazi i apostolski blagoslov na času smrti, odobren 1747./52. Uz to, valja napomenuti kako Vrhovac preuzima od Kaločkog obrednika i mnoge nagovore, ali ih kadšto modificira ili nadopunjuje. Slično se može reći i za rasporedbu samog sadržaja Obrednika. Iako se drugo izdanje Zagrebačkog obrednika službeno koristilo kratko, i to na relativno malom području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, čini se kako je ono neslužbeno ipak zaživjelo, odnosno kako će se neki njegovi specifični obredi kasnije naći u Obredniku Bosansko-đakovačke i Srijemske biskupije, o čemu će biti govora kasnije.

Branjugovu i Vrhovčevu obredniku treba pribrojiti i više izdanja malih obrednika, obrednih knjižica koje su sadržavale pastoralno najznačajnije obrede, poput krštenja djeteta, obrede vezane uz sakrament posljednjeg pomazanja, sprovod, obred ženidbe, neke blagoslove itd.[102] Te su knjižice bile vrlo raširene, a čini nam se opravdanim pretpostaviti, iako su bile službeno namijenjene Zagrebačkoj (nad)biskupiji, kako su se koristile i na području današnje istočne Hrvatske i Srijema, napose u okviru Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije, i to do izdanja Đakovačkog obrednika.


3.3. Kaločki obrednici


Ugarski kralj sv. Stjepan je, uz Ostrogonsku, utemeljio i Kaločku nadbiskupiju, sa sjedištem u istoimenom gradu, koji se danas nalazi u Bačko-kiškunskoj županiji, odnosno u jednoj od sedam mađarskih regija, pod nazivom Južni Alföld. Njezin prvi biskup bio je sv. Astrik, kojemu se pripisuje da je donio sv. Stjepanu krunu od pape Silvestra II. Oko 1090. god. kralj Ladislav je utemeljio Bačku nadbiskupiju, s kojom je 1135. godine ujedinjena Kaločka. Vjerojatno se i kaločki obred do turskog razdoblja zavidno razvio, no o tome nemamo puno svjedočanstva, jer je većina liturgijskih knjiga u narednom razdoblju uništena. Jedna od rijetkih sačuvanih je Breviarium Colocense iz 1479. god. Nakon pogibije nadbiskupa Pavla Tomorija u Mohačkoj bici 1526. i uništenja Kaloče 1529., svećenstvo se gotovo u potpunosti sklanja u sigurnije krajeve, a kako je biskupima, kao namjesnicima neprijateljskog vladara, bio zabranjen ulazak u zemlju, Nadbiskupija de facto prestaje postojati. Štoviše, nakon pada Budima 1541. god., trećina središnje Ugarske dolazi u turske ruke, a pastoralnu skrb nad upražnjenim župama za preostale i doseljene vjernike, mahom Hrvate, i na tim će područjima, zahvaljujući dobrim odnosima s Turcima, preuzeti franjevci Provincije Bosne Srebrene.[103] Nije neutemeljeno misliti kako su oni sa sobom u srce Nadbiskupije donijeli i mnoge uvriježene liturgijske običaje hrvatskih i bosanskih krajeva, te da će neki od njih kasnije ući u prvo izdanje Kaločkog obrednika.

Njega je 1738. god. izdao kaločki nadbiskup Herman Gabrijel Patačić,[104] Hrvat iz plemićke obitelji koja se početkom 16. st. doselila iz Bosne u Hrvatsko zagorje, a po svojem najpoznatijem dvorcu uzela dodatak de Zajezda. Prije imenovanja za kaločkog nadbiskupa bio je zagrebački kanonik, a potom srijemski biskup. Iako mu se, kao kaločkom nadbiskupu, pripisuje mađarizacija i zatiranje svega hrvatskoga,[105] čini nam se kako je takva ocjena neutemeljena, a opravdavamo je pretpostavkom kako je u Kaločki obrednik unio dvostoljetne uvriježene obrede hrvatskih krajeva. Naime, i u odnosu na Ostrogonski, i u odnosu na Branjugov obrednik, Kaločki obrednik ima uistinu značajne novine, a teško je povjerovati kako one nemaju nikakve veze s prethodnim pastoralnim djelovanjem franjevaca.

Posebnu novost toga Obrednika čine razni nagovori, upute i opomene, a koje Patačić namjenjuje raznim adresatima (npr. kumovima kod krštenja, krizmanicima, ispovjednicima, penitentima, zaručnicima itd.), što vjerojatno valja shvatiti u kontekstu zamaha moralne i odgojne obnove svećenstva i naroda. Svaki od njih, kao i dijalozi kod krštenja i vjenčanja, pisan je trima jezicima: najprije na mađarskom, potom na hrvatskom (ilirskom) i na kraju njemačkom. Nadalje, ovaj Obrednik donosi i tekst o sakramentu potvrde i svetog reda, govori o ispovjednoj tajni, pričesti zarobljenika i zatvorenika, ima upute kojih se treba pridržavati u vrijeme kuge, govori o prisustvovanju kod izršenja smrtne kazne, ima pokop mrtvog heretika i drugo. Također, uz blagoslov vode uoči Bogojavljenja, neznatno izmijenjen u odnosu na Branjugov obrednik i venecijanska izdanja Rituale Romanum, donosi nekoliko zaklinjanja i cijeli niz novih blagoslova, kao npr. blagoslov svijeća na blagdan sv. Blaža, djece kod oblačenja zavjetnom odjećom, svijeća za umiruće, sv. Antuna Padovanskog s molitvom da se nađu izgubljene stvari, žitnice, staje, ribnjaka, polja protiv štetočina i insekata, više vojnih blagoslova itd. Taj Obrednik ima i ispovijest vjere koju trebaju učiniti istočni kršćani kod prelaska na katoličku vjeru, a riječ je o formuli čija se prva potvrda nalazi u Kašićevu obredniku. Dakako, uz navedene novine Kaločkog obrednika, treba naglasiti kako on preuzima sve obrede Ostrogonskog obrednika, a uz to ima i ispovijest vjere iz Branjugova, ali ne i uvod žene koja je preminula u porodu, što će do prvog Đakovačkog obrednika biti vlastitost Zagrebačkih. Još samo podsjećamo kako će Vrhovac u svom Obredniku preuzeti mnoge dijelove, napose uglavnom nepromijenjene ili neznatno proširene nagovore, dok će druge, većim dijelom blagoslove, ispustiti, a treće ponešto nadopuniti.

Patačićev obrednik je znatno bogatiji od svih dotadašnjih obrednika korištenih na području današnje istočne Hrvatske i Srijema, no kako je u načelu imao samo ponovljena izdanja sve do 1833. god.,[106] a i to izdanje karakterizira samo izostavljanje nekoliko blagoslova i jednog nagovora, s vremenom će ga istisnuti znatno dorađenije četvrto, a još više peto izdanje Ostrogonskog obrednika, dakako tada samo na području četiriju dekanata južne Baranje i Sjeverne Slavonije. Ipak, upravo će Kaločki obrednik imati najveći utjecaj na nastanak prvog Đakovačkog obrednika, kojega je izdao biskup Josip Juraj Strossmayer.


3.4. Đakovački obrednici


Kako je nakon oslobođenja od Turaka Ugarska opet zadobila jurisdikciju nad cijelim područjem Banske Hrvatske i Slavonije, u narednom su vremenu ta područja sve više gubila svoju samostalnost, ne samo u političkom, nego i u vjerskom smislu. Primjerice, i nakon što je 1852. god. Zagrebačka biskupija uzdignuta na čast nadbiskupije, kaločki i ostrogonski nadbiskupi će još dulje vremena pokušavati nametati svoju jurisdikciju i nepriznavati samostalnost nove Nadbiskupije.[107] Štoviše, to se odnosilo i na Đakovačku i Srijemsku biskupiju, koja je navedenim činom izuzeta ispod jurisdikcije kaločkog nadbiskupa i, kao sufraganska Zagrebačkoj nadbiskupiji, uz Senjsku i Modrušku biskupiju i Križevačku eparhiju, uvrštena u novu, Hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. U tom je smislu razumljivo što đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer ulaže znatno napora kako bi oživio staroslavensko bogoslužje, razarano natruhama nametnute latinštine. No, zbog mnogostrukih protivljenja, u tome će uspjeti tek djelomično. Svakako je jedan od važnih rezultata i činjenica kako je 1878. god. izdao Đakovački obrednik, doduše ne na staroslavenskom, ali zato na hrvatskom jeziku (s dijalozima kod krštenja i vjenčanja i na njemačkom).[108]

Osim naslovnice, Strossmayerova predgovora, kazala i ispravaka, Obrednik sadrži 293 stranice, a po svom sadržaju kompilira sve dotadašnje korištene obrednike, i rimske i krajevne, ali ima i solidan broj obreda kojima ne znamo izvor. Prema riječima biskupa Strossmayera u predgovoru, Obrednik je nastao iz nužde, odnosno jer stari obrednici izdadoše, što se vjerojatno velikim dijelom odnosilo na mrtvilo latinskoga jezika, koje je zasigurno slabo doticalo i vjernike i svećenike. Strossmayerov obrednik, za razliku od svih prijašnjih, redovito nema nikakve uvodne napomene, nego odmah donosi obrede. Oni pak, u dijelu o sakramentima, uglavnom slijede uhodanu strukturu krajevnih obrednika, dok se u ostalim dijelovima osjeća manje ili veće odstupanje. Ponajprije, valja istaknuti kako donosi uvod žene koja je preminula u porodu, obred koji do tada imaju samo Zagrebački obrednici, ali ima i opjev groba, kojega nema ni jedan od prijašnjih obrednika. I sam se obred sprovoda ponešto razlikuje od prethodnih obrednika, a izravan utjecaj je najvjerojatnije izvršio Compendium Ritualis Zagrebačke nadbiskupije, korišten u to vrijeme. Nadalje, vidljivo je kako ovaj Obrednik preuzima solidan broj blagoslova krajevnih obrednika, napose Kaločkoga, ali također da ima neke novije blagoslove, koje je u međuvremenu odobrila Kongregacija obreda, te da ima i nekoliko vlastitih, iako kadšto sličnih s rimskim: blagoslov mreže, polja protiv štetočina, konja i drugih životinja o Jurjevu, te medaljica i krunica. Također, novinu predstavlja i ophod na Dan sv. Florijana, te obred prve pričesti, smješten u dodatak Obrednika, zajedno s ispovješću vjere na njemačkom jeziku.

Po odobrenju đakovačkog i srijemskog biskupa Antuna Akšamovića 1922. god., kao prijelazno rješenje do izdavanja novog, prijeko potrebnog, hrvatskog obrednika, Strossmayerov je obrednik izdan u obliku izvatka, unutar kojeg su doneseni samo najznačajniji obredi, i to isključivo vezani uz sakramente.[109] Nakon pak četvrtog hrvatskog izdanja Rimskog obrednika 1929. god., isti je biskup 1933. god. izdao i njegov dodatak za Đakovačku i Srijemsku biskupiju i za područje Apostolske administrature, pod nazivom Priručni obrednik.[110] Ne računajući biskupovu okružnicu i sadržaj, Obrednik ima 158 stranica, a u njemu se češće osjeća modificiranje dotadašnjih krajevnih običaja i približavanje rimskom, iako kao vjernost tradiciji posebno valja istaknuti obred vjenčanja. Slično se može reći i za obnovu krsnih zavjeta na prvoj pričesti, gdje se vidi određena kompilacija Strossmayerova i Stadlerova obrednika, izdana 1887. god. za područje cijele Bosne i Hercegovine. Uz spomenuti opjev groba, kojega ovaj Obrednik preuzima iz Strossmayerova, svakako valja istaknuti novine, a to su: opjev mrtvačkoga odra, molitve nakon litanija i večernjih, razni himni, zahvalnice i zazivi, instalacija župnika, zlatna misa, te molitva za djelo dobre štampe. Neki od tih obreda su vrlo slični ili čak istovjetni Zagrebačkom priručniku, tj. dodatku Rimskom obredniku za Zagrebačku biskupiju, a kojega je izdao zagrebački nadbiskup Antun Bauer iste godine. Osim navedenoga, valja napomenuti kako Obrednik izostavlja uvriježeni blagoslov vode uoči Bogojavljenja, a kako je on ponovno zabranjen još 1890., to je sasvim razumljivo.

Biskup Akšamović je 1939. god. izdao i Obrednik za pokope,[111] u kojemu su preuzeti sljedeći obredi iz Priručnog obrednika: pokop odraslog mrtvaca, pokop malene djece, opjev groba i opjev mrtvačkog odra, te uvod žene koja je preminula u porodu iz Strossmayerova. Priručni će obrednik, jednako kao i Rimski obrednik iz 1929., službeno ostati u upotrebi sve do izdanja niza novih obrednika nakon Drugog vatikanskog sabora, ali će i pokoji neuvršteni obred, ili barem dio obreda, starije krajevne tradicije, doživjeti to vrijeme, štoviše živi i dan-danas.


3.5. Ostali obrednici hrvatskog jezičnog područja


Uz navedene obrednike, one koji su se koristili na području današnje istočne Hrvatske i Srijema, spomenut ćemo i obrednike s ostalih hrvatskih područja, no bez dubljeg ulaženja u njihovu strukturu. Ponajprije, treba istaknuti kako je prvi službeni obrednik na hrvatskom jeziku, za Senjsku i Modrušku biskupiju, izdao biskup Ivan Ježić još 1824. god.[112] Nešto prije, ali iste godine, isti je biskup izdao i lekcionar-misal, tzv. Šćavet, kojim je službeno uveo hrvatski jezik u misu, iako bez odobrenja viših crkvenih instanci.[113] On je, pak, nastao na temelju ranijih rukopisnih šćavetanskih misala, od kojih je najstariji poznati (od ukupno osam sačuvanih), naslovljen Missal hervaski, sastavio Juraj Manzin († oko 1680.), župnik na Trsatu i kanonik zbornog kaptola riječkoga.[114] Ježićev Šćavet se tekstualno i sadržajno najvećim dijelom naslanja na lekcionar Ivana Bandulavića, iako ima i prilično nadopuna. Za naše je istraživanje važan jer u dodatku donosi neke ritualne tekstove: blagoslov vode na Vodokršće, blagoslov polja na Markovo, procesiju na Tijelovo, zaklinjanje protiv zlog vremena, procesiju za kišu, za vedrinu, u vrijeme rata, u vrijeme pomora i kuge, u svakoj nevolji, te u vrijeme glada, a također donosi i Litanije svih svetih, himan Tebe Boga hvalimo, te na kraju pjesmu Poslan bi anjeo Gabriel.

Kada je u pitanju Ježićev obrednik, nije nam poznato jesu li prije njega postojali šćavetanski rukopisni obrednici, no, s obzirom kako je od 1640. god. postojao obrednik na hrvatskom jeziku, pretpostavljamo kako za tim nije bilo potrebe, osim ukoliko nije riječ o njegovu prepisivanju, uvjetovanom dotrajalašću postojećih primjeraka.

Ježićev obrednik većim dijelom preuzima obrede iz Rituale Romanum, i to ne sve, nego samo one koji su pastoralno najvažniji, obično ili izostavljajući uvodne napomene na početku većih i manjih cjelina, ili ih donoseći u drukčijoj formi, a također ima i neke dijelove koji se razlikuju i od rimskih obrednika i od navedenih krajevnih. Tako se, s obzirom na obred krštenja djece, pričest, ženidbu i sprovod, ne razlikuje od Rituale Romanum, ali se zato unutar govora o posljednjem pomazanju značajnije razlikuje i od rimskih i od krajevnih, a to se prvenstveno odnosi na višestruka uzdisanja bolesnika i umirućega. Tome treba pridodati i činjenicu kako taj Obrednik govori i o sakramentima berme (potvrde) i svetog reda, iako na drukčiji način od Kaločkog i Vrhovčeva obrednika. Valja istaknuti i neke specifičnosti unutar poglavlja o blagoslovima: blagoslov odraslih nemoćnika, blagoslov pčela (kasnije će Rimski obrednik iz 1929. imati blagoslov istog naziva, ali sadržajno drukčiji), molitvu za zemlju vladara, molitvu za potrebe svih kršćana, kao i neke obrasce vjere i druge obredne posebnosti koje se nalaze unutar ovoga Obrednika, a po svojoj naravi ne spadaju nužno na tu liturgijsku knjigu, kao npr. molitva Zdravo kraljice, pjesma prije propovijedi, čin vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja, red kako se čini služba Božja nedjeljom itd.

Tridesetpet godina nakon Ježićeva obrednika, točnije 1859. god., senjsko-modruški biskup Mirko Ožegović izdat će novi Senjsko-modruški obrednik, najvećim dijelom preuzimajući tekstove prethodnoga, ali uz dodavanje nekih novih blagoslova i drugih obreda.[115] U tom smislu valja istaknuti blagoslov kuća na blagdan Sv. tri kralja, blagoslov svijeća i grla na dan sv. Blaža, niz pridržanih blagoslova koje promalazimo još u prvom izdanju Rituale Romanum, zatim ophod protiv kuge na Dan sv. Roka, razne molitve, krunice, pjesme itd.

Osim navedena dva obrednika Senjske i Modruške biskupije, valja istaknuti i Obrednik cijele Bosne i Hercegovine, kojega je 1887. god. izdao prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, u zajedništvu s drugim biskupima Bosne i Hercegovine.[116] Taj je obrednik pisan latinskim jezikom, dok su tek neki dijelovi na hrvatskom. Svojom strukturom i sadržajem velikim dijelom slijedi Rituale Romanum, iako ima i neke obrede kojima ne znamo izravan izvor. To se prije svega odnosi na obred prve pričesti, instalaciju župnika, slavlje zlatnog pira i slavlje zaruka. Inače, iako je manjeg formata, Obrednik je znatno bogatije i grafički dotjeranije uređen od svih prethodno spomenutih obrednika. U njemu se tako pronalaze i mnogi novi, odnosno do tada odobreni blagoslovi, a zanimljivo je primijetiti kako većina njih još uvijek neće biti uvrštena u Parčićevom izdanju Rimskog obrednika, iako je on izdan šest godina nakon Stadlerova.

Nakon što je 1929. god. izdan Rimski obrednik na hrvatskom jeziku, obvezujući za sve biskupije Jugoslavije, raniji obrednici manje-više zamiru. Ipak, Zagrebačka nadbiskupija, Senjska i Modruška biskupija, te Đakovačka i Srijemska biskupija, vrednujući obredne specifičnosti svojih Crkava, izdat će i svojevrsne dodatke Rimskom obredniku. Tako je najprije zagrebački nadbiskup Antun Bauer 1933. god. izdao Priručnik Rimskom obredniku,[117] iste je godine to učinio, što smo već naveli, i đakovačko-srijemski biskup Antun Akšamović, a nešto poslije i senjsko-modruški biskup Viktor Burić.[118] Štoviše, valja istaknuti kako je pomoćni zagrebački biskup Josip Salač, htijući sačuvati obredne specifičnosti svoje biskupije vezane uz sprovod, i nakon Drugog vatikanskog sabora, odnosno nakon novog Reda sprovoda, točnije 1973. god., izdao takav obrednik.[119]


Zaključak


Uviđajući iznimnu važnost obrednika, biskup Strossmayer na početku predgovora Obrednika Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske kaže kako je ta knjiga, poslije Svetoga pisma, najvažnija, jer se po njoj sveta otajstva dijele, a ostala služba Božja i spas duše obavlja. Osim liturgijsko-pastoralnog značaja, obrednici su zanimljivi za istraživanje i pod povijesnim, jezičnim, etnografskim i drugim vidovima, no unatoč tome, uglavnom nisu pobudili veće zanimanje znanstvenika. Naime, doslovno se na prste mogu nabrojati objavljeni radovi koji primarno govore o toj tematici. U tom je smislu cilj ovoga rada bio, uz pružanje polazišnih točaka za eventualna kasnija konkretnija proučavanja korištenih obrednika na našim područjima, napose na području današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, pokazati liturgijsko bogatstvo proteklih vremena, te ga tako, barem teoretski, spasiti od zaborava.


[1] Više o konkretnijem području i vremenu korištenja pojedinih obrednika usp. Snježana MAJDANDŽIĆ-GLADIĆ, Negdašnji obrednici: Kontekstualizacija obrednika, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 137(2009)1, str. 58-62, ovdje: 59-61. Ovdje samo napominjemo kako je svojevremeno područje današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije bilo, u crkvenom pogledu, pod Kaločkom nadbiskupijom, i to tako da je, uz teritorij Srijemske i Bosanske ili đakovačke biskupije, najveći broj župa pripadao Pečuškoj biskupiji, a nekoliko Zagrebačkoj biskupiji, dok su gradovi Osijek i Petrovaradin bili izravno pod ostrogonskim primasom. S obzirom na to, razumljiva je upotreba Ostrogonskog, Kaločkog i Zagrebačkog obrednika na tim područjima. Više o crkvenim granicama tijekom povijesti usp. Snježana MAJDANDŽIĆ-GLADIĆ, Povijesni orisi Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije.

[2] Za studiozan i detaljan prikaz nastanka i razvoja obrednika usp. Catholic Encyclopedia, online, pojam Ritual, u: http://www.newadvent.org/cathen/13088b.htm.

[3] Usp. Catholic Encyclopedia, online, Rites. The old rites (Catholic and schizmatical), u: http://www.newadvent.org/cathen/13064b.htm.

[4] Više o njima usp. Catholic Encyclopedia, pojmovi: Ambrosian Liturgy and Rite; Mozarabic rite; The Celtic rite; The Galican Rite. O uvriježenoj podjeli zapadnog i istočnog liturgijskog tipa usp. i Vladimir ZAGORAC, Kristova svećenička služba. Temeljni pojmovi bogoslužja. Povijest liturgije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 216-253. Milanska crkva je imala i svoj obrednik, koji je doživio više izdanja, od kojih donosimo ovo: Il sacerdote provveduto per l’asssistenza de’ moribondi Per l’occorrenza di varie Benedizioni, e per l’Amministrazione di alcuni Sacramenti e varj Esorcismi. Operetta tratta dal Rituale e Sacerdotale romano Aggiuntavi la Benedizione Pontificia, giusta il modo assegnato dal SS. P. Benedetto XIV. e l’altro per le Campagne, Edizione nuovissima, Da Giacomo Agnelli Librajo e Stampatore Arcivescovile, Milano 1828. Danas se Ambrozijanski obrednik tek ponešto razlikuje od rimskog. Predaja Armenske crkve također spominje postojanje svojevrsnog armenskog obrednika, koji se pripisuje Mesrobu Mashdotzu iz 5. st., uz kojega se vezuje i oblikovanje armenskog pisma. Usp. Elise Antreassian BAYIZIAN, Mesrob Mashdotz a 5th century life: a retelling of Koriun’s Life of Mashdotz, St. Vartan Press, New York 1984. Danas u Zapadnoj crkvi, uz rimsku liturgiju, postoji samo još ambrozijanska i mozarapska (toledski tip u Španjolskoj i braški u Portugalu). Njima još treba pridodati i liturgije nekih redova, koji predstavljaju određenu varijaciju latinske i vlastite: kartuzijanska, cistercitska, dominikanska, franjevačka, benediktinska itd. O redu mise prema starom Toledanskom misalu iz 1499. i njegovoj usporedbi s Rimskim misalom iz 1474. i Mozarapskim misalom iz 1500. usp. Juan Manuel SIERRA LOPEZ, El Ordo Missae del Misal Toledano de 1499, u: Toletana, 12(2005), str. 63-113. O svim liturgijama Katoličke crkve usp. http://credo.stormloader.com/ritesofc.htm. Usp. i Marijan STEINER, Liturgijska raznolikost u prošlosti i liturgijski pluralizam u sadašnjosti, u: Bogoslovska smotra, 73(2003)2-3, str. 329-339.

[5] Tome je posebno pripomoglo hodočašćenje pojedinih biskupa i monaha na grobove rimskih mučenika, odakle bi sa sobom donosili rimske liturgijske knjige, a službeno započinje s krunjenjem Pipina Malog 754. god., koji je smatrao da je galikanska siromašna liturgija nedostojna takvog čina, te da je jedino bogata i raskošna rimska odgovarajuća. Štoviše, njegov sin Karlo Veliki tražit će od pape Hadrijana originalne rimske liturgijske knjige, pa će mu ovaj poslati Grgurovski sakramentar, no kako se u njemu nisu nalazile sve nedjelje po Duhovima i po Božiću i nedostajali su mnogi novi blagdani, Karlov je liturgičar Alkuin načinio dodatak, tzv. Hucusque ili Supplementum. Kasniji su prepisivači Alkuinove dodatke izmiješali s Grgurovim obrascima, tako da su nastali mnogi miješani oblici, a koji su se jednim imenom nazivali mladogelasiana. Sama je rimska liturgija u tim franačko-galskim crkvama bila još obogaćena, a to se posebno vidi u dramatizacijama, kao npr. klanjanje križu na Veliki petak, blagoslov ognja i uskrsne svijeće na Veliku subotu, procesija s grančicama na Cvjetnicu, zatim u sakramentima mazanje kod biskupskog i prezbiterskog ređenja, te kod blagoslova posveta crkve.

[6] Tri najstarija sačuvana su Leonov sakramentar (ili Veronski), Gelazijev sakramentar i Grgurov sakramentar. Više o njima usp. Leo Cunibert MOHLBERG (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria, Roma 1978.; Andrew CASAD, Sacramentarium Veronense, u: http://edoras.duhs.duke.edu/papers/THEO_560_1.pdf; Leo Cunibert MOHLBERG (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder, Roma 1981.; Klaus GAMBER, Sacramentarium Gregorianum. Das Stationsmessbuch des Papstes Gregor, Pustet, Regensburg 1966.; Jean DESHUSSES (prir.), Le sacramentaire Grégorien, I. Le Sacrramentaire, Le Supplément d’Aniane, I-III, Fribourg 1979.

[7] Više o njima usp. Michel ANDRIEU, Les Ordines Romani du haut moyen Age, Spicilegium Sacrum Lovaniense, Louvain 1961.-1974.

[8] Bilo bi preciznije reći kako su prvi obrednici namijenjeni redovnicima, a koristili su ih i svjetovni svećenici. Usp. Miroslav VANINO, Bartola Kašića “Ritual Rimski”, u: Vrela i Prinosi, 11(1940), str. 98-115, ovdje: 99.

[9] Breviarium Romanum Ex Decreto Sacrosancti Concilii Tridentini restitutum. Pii V. Pont. Max. iussu editum, Apud Paulum Manutium, Roma 1568. = Manlio SODI – Achille Maria TRIACCA, Breviarium Romanum. Editio princeps (1568), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1999. (Monumenta Liturgica Concilii Tridentini 3).

[10] Missale Romanum Ex Decreto Sacrosancti Concilii Tridentini restitutum. Pii V. Pont. Max. iussu editum, Apud heredes Bartholomæi Faletti, Ioannem Variscum et socios, Roma 1570. = Manlio SODI – Achille Maria TRIACCA, Missale Romanum Editio princeps (1570), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1998. (Monumenta Liturgica Concilii Tridentini 2).

[11] Martyrologium Romanum Ad novam Kalendarii rationem, & Ecclesiasticæ historiæ veritatem restitutum. Gregorii XIII Pont. Maximi iussu editum, Ex typographia Dominici Basæ, Roma 1584. = Manlio SODI – Roberto FUSCO, Martyrologium Romanum. Editio princeps (1584), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2005. (Monumenta Liturgica Concilii Tridentini 6).

[12] Pontificale Romanum Clementis VIII. Pont. Max. iussu restitutum atque editum, Apud Iacobum Lunam, impensis Leonardi Parasoli et sociorum Roma 1595. = Manlio SODI – Achille Maria TRIACCA, Pontificale Romanum. Editio princeps (1595–1596), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1997. (Monumenta Liturgica Concilii Tridentini 1).

[13] Cæremoniale Episcoporum iussu Clementis VIII. Pont. Max. novissime reformatum. Omnibus Ecclesiis, præcipue autem Metropolitanis, Cathedralibus, & Collegiatis, perutile, ac necessarium, Ex typographia linguarum externarum, Roma 1600. = Achille Maria TRIACCA – Manlio SODI, Cæremoniale Episcoporum. Editio princeps (1600), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2000. (Monumenta Liturgica Concilii Tridentini 4).

[14] Rituale Romanum Pauli V. Pont. Max. iussu editum, Ex typographia Reverendæ Cameræ Apostolicæ, Roma 1614. = Manlio SODI – Juan Javier Flores ARCAS, Rituale Romanum. Editio princeps (1614), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2004. (Monumenta Liturgica Concilii Tridentini 5).

[15] Graduale de Tempore Iuxta ritum Sacrosanctæ Romanæ Ecclesiæ cum Cantu Pauli V. Pont Max. iussu Reformato, Ex Typographia Medicæa, Roma 1614. = Giacomo BAROFFIO – Manlio SODI, Graduale de tempore iuxta ritum sacrosanctæ Romanæ ecclesiæ. Editio princeps (1614), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2001. (Monumenta Studia Instrumenta Liturgica 10); Graduale de Sanctis Iuxta ritum Sacrosanctæ Romanæ Ecclesiæ cum Cantu Pauli V. Pont Max. iussu Reformato, Ex Typographia Medicæa, Roma 1614. = Giacomo BAROFFIO – Eun Ju KIM, Graduale de sanctis iuxta ritum sacrosanctæ Romanæ ecclesiæ. Editio princeps (1614–1615), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2001. (Monumenta Studia Instrumenta Liturgica 11).

[16] Usp. Rituale Romanum Pauli V. Pont. Max. iussu editum, Poslanica Pavla V. Ad futuram rei memoriam.

[17] Rituale Romanum, Caeremoniale episcoporum ac Pontificale romanum Sanctissimi Domini Nostri Benedicti Papae XIV jussu edita et aucta, Generosus Salamonj, Romae MDCCLII (1752.). Potpuni tekst izdanja toga obrednika iz 1847. god. može se naći na: http://books.google.com/books?id=9r0PAAAAIAAJ&oe=UTF-8.

[18] Rituale Romanum Pauli V. Pontificis Maximi jussu editum et a Benedicto XIV. auctum et castigatum cui novissima accedit Benedictionum et Instructionum Appendix, Chartis et Typis Friderici Pustet, Ratisbonæ 1872.

[19] Lav XIII. je zapravo dotadašnje blagoslove, koji su nastajali usporedo s Rituale Romanum, izdao unutar jedne knjige, pod nazivom Benedictionale Romanum sive sacrae benedictiones in Rituali Romano et in ejus adprobata appendice ac in Missali necnon Pontificali Romano, Pustet, Ratisbonae 1884.

[20] Rituale Romanum Pauli V. Pontificis Maximi jussu editum a Benedicto XIV et a Pio X castigatum et auctum cui accedunt Benedictionum et Instructionum Appendices duae, Editio typica, Pustet, Ratisbonae et Romae MCMXIII (1913.).

[21] Rituale Romanum Pauli V Pontificis Maximi jussu editum aliorumquae Pontificum cura recognitum atquae auctoritate Ss. mi D. N. Pii Papae XI ad normam Codicis Juris Canonici accommodatum, Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, Romae MDCCCCXXV (1925.).

[22] Rituale Romanum Pauli V Pontificis Maximi jussu editum aliorumquae Pontificum cura recognitum atquae ad normam Codicis Juris Canonici accommodatum Ssmi D. N. Pii Papae XII auctoritate ordinatum et auctum, Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, MDCCCCLII (1952.) = Manlio SODI – Alessandro TONIOLO, Rituale Romanum. Editio typica 1952., Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 2008.

[23] Usporedbu sadržaja Rituale Romaunum iz 1614. i 1952. vidi u: Manlio SODI – Juan Javier Flores ARCAS, Rituale Romanum. Editio princeps (1614), str. LXII-LXXIII.

[24] Godine izdanja su sljedeće: 1663., 1700., 1735., 1738., 1760., 1788., 1794., 1854., 1870., 1882., 1893., 1903., 1913., 1916., 1925., 1926., 1937. Također i druge, napose samostanske knjižnice po Slavoniji, uglavnom posjeduju više izdanja Rituale Romanum.

[25] Ovdje napominjemo kako je u Veneciji blagoslov vode uoči Bogojavljenja, za venecijansku crkvu Sv. Marka, tiskan kao zasebno izdanje: Benediction aquae quae sit in nocte epiphanie, juxta consuetudinem ecclesiae ducalis Sancti Marci Venetiarum, Andrae Poleti, Venice 1722. Zanimljivo bi bilo istražiti je li ta crkva imala značajnije veze s hrvatskim krajevima.

[26] Iscrpan kronološki popis najvažnijih poznatih glagoljskih spomenika usp. Darko ŽUBRINIĆ, Kronološki popis najvažnijih glagoljskih spomenika, u: http://www.croatianhistory.net/glagoljica/glkro.html.

[27] Usp. Josef VAJS, Nejstarší breviář chrvatsko-hlaholský (Prvý breviář Vrbnický), Král. čes. společnost nauk, Praha 1910.

[28] Više o tome usp. Marija PANTELIĆ, Prvotisak glagoljskog misala iz 1483. prema Misalu kneza Novaka iz 1368., u: Slovo, 6(1967), str. 5-108.

[29] O Hrvojevu misalu usp. Marija PANTELIĆ, Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala, u: Slovo 20(1970), str. 39-96.

[30] Pretiskan je 1971. god.: Slavko GOLDSTEIN (za izdavača), Misal po zakonu rimskog dvora: prvotisak 1483., Liber – Mladost, Zagreb 1971. Cijeli se Misal može naći na: http://www.nsk.hr/Bastina/knjige/Misal/misal.html. Usp. i Frane PARO, Tipografska analiza hrvatskoglagoljskog prvotiska Misala po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine, u: Slovo, 34(1984), str. 91-110.

[31] Pretiskan je 1991.:Anica NAZOR (ur.), Brevijar po zakonu rimskoga dvora (1491), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1991. Usp. i Josip TANDARIĆ, Hrvatskoglagoljski tiskani brevijar iz 1491., u: Slovo, 3481984), str. 125-157.

[32] Usp. Biserka GRABAR, Tiskani glagoljski Baromićev brevijar, u: Slovo, 34(1984), str. 159-180.

[33] Usp. Milan MOGUŠ – Anica NAZOR (ur.), Senjski glagoljski misal iz 1494., faksimilni pretisak, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1994.

[34] Više o tome usp. Anica NAZOR, Tiskana glagoljska knjiga od prvotiska Misala 1483. do Brozićeva brevijara 1561., u: Slovo, 34(1984), str. 7-16. Mi ćemo se ovdje ograničiti isključivo na govor o glagoljskim obrednicima, ali skrećemo pozornost, uz teksove u časopisu Slovo, samo na nekoliko značajnih novijih djela vezanih uz glagoljicu i crkvenoslavenske liturgijske knjige: Josip BRATULIĆ, Leksikon hrvatske glagoljice, Minerva, Zagreb 1995.; Stjepan DAMJANOVIĆ, Slovo iskona, drugo dopunjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 2004.; Josip BRATULIĆ – Stjepan DAMJANOVIĆ, Hrvatska pisana kultura. Izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća, sv. 1 (VIII.-XVII. st.), Veda, Križevci – Zagreb 2005., sv. 2 (XVIII. i XIX. st.), Veda, Križevci – Zagreb 2007.; Darko ŽUBRINIĆ, Mala enciklopedija hrvatske glagoljice, online, u: http://www.croatianhistory.net/etf/lex.html; Mile BOGOVIĆ, Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, posebno izdanje Senjskog zbornika, 25/1998.

[35] Detaljniji prikaz zastupljenosti ritualnih tekstova unutar liturgijskih knjiga usp. Josip TANDARIĆ, Hrvatskoglagoljski ritual, u: Slovo, 30(1980), str. 17-87, ovdje: 31-49; Rudolf STROHAL, Hrvatska glagolska knjiga, Troškom piščevim, Tiskara Merkur, Zagreb 1915., str. 47-53. (knjiga je u cijelosti objavljena na internetu: http://www.croatianhistory.net/etf/stroh/index.html). Napominjemo kako se do sada, prema našim saznanjima, jedino Josip Leonard Tandarić izravno i sustavno bavio tematikom glagoljskih rituala, na čemu je 1979. i doktoriraro, dok su ih drugi autori uglavnom obrađivali u okviru drugih tema.

[36] Usp. Anica NAZOR, In memoriam: Josip Tandarić (Kotari 1935. – Zagreb 1986.), u: Slovo, 36(1986), str. 227-234, ovdje: 229.

[37] Jedan se rukopisni fragment čuva u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1 a 60), a drugi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (R 6/1968). Više o glagoljskim predobrednicima usp. Josip TANDARIĆ, Hrvatskoglagoljski ritual, cijeli članak; ISTI, Crkvenoslavenska jezična norma u hrvatskoglagoljskom ritualu, u: Slovo, 32-33(1983), str. 53-83.

[38] Više o njemu usp. Josip TANDARIĆ, Senjski ritual iz 1507. i njegovo mjesto u glagoljskoj pismenosti, u: Croatica Christiana Periodica, 3(1979)3, str. 185-189.

[39] Usp. Marijana JAKŠIĆ, Senjske inkunabule i senjska tiskara, virtualna knjiga, u: http://www.croatianhistory.net/etf/senj4.html#6; Matija Maša VEKIĆ, Glagoljica još uvijek zaokuplja. Razgovor s akademkinjom Anicom Nazor, u: Matica. Mjesečna revija Hrvatske matice iseljenika, 12/2006., str. 54.

[40] Usp. Josip TANDARIĆ, Senjski ritual iz 1507. i njegovo mjesto u glagoljskoj pismenosti, str. 187.

[41] Pariški primjerak je ponovno izdan 1984., a tada mu je dodana latinična transkripcija, komentar i rječnik. Usp. Šimun KOŽIČIĆ, Knjižice krsta. Transkripcija, komentar, rječnik, Prir. Anica Nazor, Cankarjeva založba, Ljubljana – Zagreb 1984. Treći primjerak, potpun i uščuvan, otkrila je bibliotekarka Cinzia Reghellin u Biblioteci Civica Bertoliana, u Vicenzi, a ondje je dospio sa zbirkom knjiga grofa Arnalda Tornierija. Usp. Anica NAZOR, Treći primjerak Kožičićeve Knjižice krsta, u: Vjesnik, 7. travnja 2009., str. 23.

[42] Više o tome usp. Milan PAUN, Glagoljski natpisi u Brodskom Drenovcu i Lovčićima, u: Scrinia Slavonica, 4(2004), str. 117-131; ISTI, Glagoljski grafiti u Sv. Martinu u Lovčiću i Glagoljska slova u Sv. Dimitriju u Brodskom Drenovcu, u: http://www.croatianhistory.net/etf/dren.html (4. 3. 2009.).

[43] Mlečani su taj govorni liturgijski jezik podrugljivo nazivali šćaveto, a liturgijske knjige knjige šćava, tj. sužanja, robova, te je odatle i nastao navedeni naziv. Usp. Kerubin ŠEGVIĆ, Hrvatski jezik u katoličkom bogoštovlju. Prigodom 1300-godišnjice pokatoličenja Hrvata, Tisak i naklada Knjižare St. Kugli, Zagreb 1941., str. 78. Nakon duljeg vremena nelegalnog korištenja šćaveta, službeno će ga, iako bez pristanka viših crkvenih instanci, u svoju biskupiju uvesti senjski i modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić. Više o tome usp. Mihovil BOLONIĆ, Otok Krk – kolijevka glagoljice, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1980., str. 35-43.

[44] Usp. Kerubin ŠEGVIĆ, Hrvatski jezik u katoličkom bogoštovlju, str. 78. Više o šćavetu i šćavetanskim knjigama usp. Josip BURIĆ, Pobjeda “Šćaveta” (Povodom uvođenja živog narodnog jezika u liturgiju), Poseban otisak iz Novoga života, 5(1966)4, Rim 1966., str. 246-257; Eduard HERCIGONJA, Pogodba slova Illyricki, i slovnica, s’Latinim… (jedno razmatranje o grafijama iz dvadesetih godina 18. stoljeća), u: Suvremena lingvistika, 41-42(1996)1-2, str. 199-212, ovdje: 201-206.

[45] Usp. Tomo MATIĆ, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1945., str. 13.

[46] Euangelia et Epistole cum prephationibus & benedicitonibus pe anni circulum. In lingua Yllirica feliciter expliciunt: Emendata et diligenter correcta per fratrem Bernardinum Spalatensem, Impressum Venetijs per Damianum Mediolanensem. Anno d. MCCCCXCV. die XII. Martij. Sačuvana su tri primjerka Lekcionara, od kojih se jedan čuva u Znanstvenoj knjižnici “Juraj Habdelić” u Zagrebu, pod brojem 4082, drugi, teško oštećen, u knjižnici Franjevačkog samostana u Zagrebu (na Kaptolu), pod signaturom R I 4-1 (ranije se čuvao na Trsatu), a treći, nepotpun, u Državnoj biblioteci “Maksim Gorki” u Odesi, gdje je dospio 1865. god. Pretiskan je 1991.: Josip BRATULIĆ (ur.), Lekcionar Bernardina Splićanina 1495., pretisak, Književni krug Split – Zavod za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Split 1991. Blagoslov vode uoči Bogojavljenja se nalazi na str. 192-199.

[47] Više o lekcionarima usp. Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga glagoljaštva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1975.

[48] Svakako valja istaknuti prvi tiskani štokavski lekcionar kojega je na temelju Drvodilićeva lekcionara, ali i prema uvriježenoj jezičnoj tradiciji, izdao bosanski franjevac Ivan Bandulavić 1613. u Veneciji (i kasnije nekoliko izdanja), a koji se koristio na širokim područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te izvršio znatan utjecaj na kasnija slavonska i dalmatinska izdanja: Pistole i evangelya Priko su(ega) Godiscta novo istomacena po razlogv Missala dvora rimskoga Dosadascgnya ad mnozijih pomognkanyih ocisctena: i sasuijmi, koya dosad u Slouinschi yezik magnkaha s’vellikom pomognyom istomacena, i virno prinessena. Pristupisce k’gnim mnoghij blagosoui: Raed Karsctenya: i Kalendar Papae Gargura: s Tabulom Blagdanijh pomisctgliuijh, Po f. Ivanv Bandulavichiv, Skop. R. M. B., V Bnecieh 1613. Jedan se nepotpuni primjerak čuva u Franjevačkom samostanu u Košljunu. Više o Bandulavićevim lekcionarima usp. Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga glagoljaštva, str. 219-226. Ovdje samo još spominjemo slavonske lekcionare, nastale na temelju Bandulavićeva lekcionara, koje su izdali najprije Nikola i Antun Kesić 1740. god., zatim Emerik Pavić 1764., Marijan Lanosović 1794. i Kajo Agjić 1851. Više o njima usp. Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga glagoljaštva, str. 240-247.

[49] Ritvale Romanvm et Specvlvm Confessionis. In Epyroticam linguam a Petro Bvdi Episcopo Sapatense & Sardanense translata. Sanctissimi Domini Nostri Gregorii XV liberalitate typis data. Apud Haeredem Bartholomaei Zannetti, Svperiorvm permissv, Romae 1621. Obrednik ukupno ima 360 stranica, od 1. do 130. str. pisan je albanskim jezikom, od 131. do 326. latinskim, a od 327. do 356. opet albanskim. Više o njemu usp. Marko BABIĆ, “Ritual Rimski” Bartola Kašića i razvoj hrvatske liturgijske terminologije, u: Vladimir HORVAT, Isusovci u Hrvata. Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija “Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata”, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu – Hrvatski povijesni institut u Beču, Zagreb 1992., str. 370-399, ovdje: 370; http://www.forumishqiptar.com/showpost.php?p=1624379&postcount=12 (3. 3. 2009.)

[50] O Kašiću i njegovu radu usp. Miroslav GRANIĆ – Nikica KOLUMBIĆ (ur.), Život i djelo Bartola Kašića. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa u povodu 340. obljetnice Kašićeve smrti, Zadar – Pag, 18.-21. travnja 1991., Hrvatsko filološko društvo, Zadar 1994.

[51] Versio Illirica Selecta, seu Declaratio Vulgatae Editionis Latinae. Bartholomaei Cassij Curictensis e Societate Iesu Professi, ac Sacerdotis Theologi. Ex mandato Sacrae Congregationis de propag. Fide. Anno 1625., Ediderunt Hans Rothe et Christian Hannick e codicibus manuscriptis transtulerunt Petar Bašić et Julije Derossi et Zlata Derossi curis elaboravit atquae apparatu critico instruxit Petar Bašić, Ferdinand Schoning, Paderborn-München-Wien-Zürich 1999. (Biblia sacra). Više o razlozima zbog kojih Kašić nije uspio objaviti svoj prijevod Biblije usp. Antal MOLNAR, Kašićev prijevod Biblije, isusovački red i Sveta Stolica (O propalom pokušaju izdanja jedne knjige), u: Povijesni prilozi, (2004)26, str. 99-133.

[52] Ima latinsku i ilirsku naslovnicu: Ritvale Romanum Vrbani VIII. Pont. Max. ivssv editvm Illyrica lingva, Ex Typographia Sac. Congreg. de Propag. Fide, Svperiorvm permissv, Romae MDCXL (1640.) / Ritval Rimski istomaccen slovinski po Bartolomeu Kaſsichiu Popu Bogoslovçu od Druxbæ Yeſuſovae Penitençiru Apoſtolskomu, Iz Vtieſteniçæ Sfet: Skuppa od Razplodyenya S. Vierræ, V Rimv 1640. Tiskan je u formatu male četvrtine (215 x 155 mm), na ukupno 566 stranica, u 2500 primjeraka. O tristotoj obljetnici objavljivanja Obrednika, Kršćanska sadašnjost i Zavod za hrvatski jezik Hrvatskoga filološkog instituta izdali su u Zagrebu 1993. god. njegovo reprint izdanje, i to prema primjercima koji se čuvaju u isusovačkoj Znanstvenoj knjižnici “Juraj Habdelić” u Zagrebu. Cjelokupan tekst Kašićeva obrednika objavljen je na internetu: http://books.google.com/books?id=E-RJAAAAMAAJ&lr=&pg=PP5&ci=35,42,926,889&source=bookclip.

[53] Više o tome usp. Miroslav VANINO, Bartola Kašića “Ritual Rimski”, str. 100-101; Vladimir HORVAT, Prvi hrvatski jezikoslovac. Bartol Kašić i njegov Ritual Rimski. Od prvotiska (1640) do pretiska (1993), u: Obnovljeni život, 48(2)(1993), str. 127-147, ovdje: 132. Članak je nešto modificiran i proširen, te mu je dodana Kašićeva bibliografija i bibliografija o Kašiću, objavljen u knjizi Vladimir HORVAT, (prev. i prir.), Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku (1575.-1625.), kao i na španjolskom: Vladimir HORVAT, Bartol Kašić y cuatro siglos de lingüística croata, u: http://www.studiacroatica.org/revistas/144/1440101.htm (Studia Croatica, (2002)144).

[54] Usp. Miroslav VANINO, Bartola Kašića “Ritual Rimski”, str. 101.

[55] Više o tome usp. Sanja KNEŽEVIĆ, Nazivi hrvatskoga jezika u dopreporodnim gramatikama, u: Croatica et Slavica Iadertina, 3(2007), str. 41-69, ovdje: 42-43.

[56] Papa Grgur XIII. proglasio je novi gregorijanski kalendar 24. veljače 1582., a ne 1581. kako navodi Kašić (i neki drugi), bulom Inter gravissimas. Tekst bule može se naći na: http://www.bluewaterarts.com/calendar/NewInterGravissimas.htm.

[57] Zanimljivo je primijetiti kako Kašić ima stare hrvatske nazive mjeseci, kako ih i mi danas nazivamo.

[58] Usp. Miroslav VANINO, Bartola Kašića “Ritual Rimski”, str. 112-113; Ivan GOLUB – Marko MIŠERDA – Tomislav MRKONJIĆ, Hrvatski teološki termini „Rituala Rimskog” Bartola Kašića (1640), u: Bogoslovska smotra, (1979)3, str. 331-357, ovdje: 333.

[59] Ritual rimski utišten po naredbi S. Otca Pape Pavla Petoga, a sada uzmnoxan i ispravljen po prisvetomu Gospodinu našemu Benediktu XIV. U komuse nahode pomnjivo postavljena sva ona, kojase čine potrebita Xupnicim za sluxbu od Sakramenata, za Blagoslove, i Zaklinjanja, Utišten i dat na svitlost kod Frane Andreole, U Mletcim MDCCCXXVII. (1827.). Usp. Marko BABIĆ, “Ritual Rimski” Bartola Kašića i razvoj hrvatske liturgijske terminologije, str. 371. Po našim saznanjima, to je jedini članak u kojemu se nešto konkretnije, iako i tu prilično šturo, govori o navedenom Obredniku. Napominjemo kako se u njemu, vjerojatno slučajno, krivo navodi godina izdanja: umjesto 1827., navodi se 1727.

[60] Usp. Tomo MATIĆ, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, str. 54. Ilija MARTINOVIĆ, Slava va višnjih Bogu. O glagoljici, bosančici i starohrvatskom jeziku, u: Godišnjak zan kulturu, umjetnost i društvena pitanja, br. 13./1995., Ogranak Matice Hrvatske, Vinkovci 1996., str. 133-164, ovdje 137-140; Milica LUKIĆ, Tragom slavonskih glagoljaša ili o glagoljaškim nastojanjima don Luke Sučića (1753.-1827.), u: Stjepan DAMJANOVIĆ (ur.), Drugi Hercigonjin zbornik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2005., str. 247-253; Milka LUKIĆ, Uvod u problematiku glagoljaštva u Slavoniji, u: Jezikoslovlje, 1(1998)1, str. 80-88, ovdje: 86-87; Rudolf HORVAT, Selo Komletinci u Srijemu, u: Hrvatski dnevnik, br. 1686/1941., str. 15; Josip BRÜSZTLE, Povijest katoličkih župa u istočnom dijelu Hrvatske do 1880. godine, Državni arhiv, Osijek 1999., str. 33. U Komletincima i Vinkovcima se svojevremeno nalazio i glagoljski misal. Posljednji komletinski glagoljaš bio je tamošnji župnik Ferdo Gerstner, koji je još 1938. god. prigodice glagoljao. Usp. o tome i o drugim glagoljašima u Slavoniji Ilija MARTINOVIĆ, Slava va višnjih Bogu. O glagoljici, bosančici i starohrvatskom jeziku, str. 158-162, i uopće cijeli članak.

[61] Rimski Ritual (obrednik) izdan po zapoviedi Sv. Otca Pape Pavla V a pomnožan i poizpravljen Benediktom XIV čestite uspomene s dodatkom raznih novijih blagoslova, Tisak Sv. Sbora “de Propaganda Fide”, Rim 1893. Više o Parčiću usp. Mihovil BOLONIĆ, Život i djelo Dragutina Antuna Parčića (U povodu 150. obljetnice rođenja i 80. obljetnice smrti), u: Croatica Christiana Periodica, 6(1982)10, str. 172-188; DAROSLAV (Kvirin Klement BONEFAČIĆ), Dragutin A. Parčić (26. V. 1832. – 25. XII. 1902.), Tisak tiskare „Kurykta”, Krk 1903.

[62] Naime, najprije je još 1631. i 1648. god. Rafael Levaković, pod utjecajem ukrajinskih bazilijanaca, koji su se uspjeli nametnuti Propagandi, a pod prividom ekumenizma, izdao rusificirani (rutenizirani) glagoljski misal, te time napustio raniju hrvatsku redakciju glagoljice. Još se jača rusifikacija osjetila u narednim izdanjima 18. st.: Ivan Paštrić – 1706., te Matej Karaman i Mate Sović – 1741. i 1774. Kako je takav oblik staroslavenskoga bio stran narodu i kleru, a njegovo se nametanje doživljavalo u svjetlu popravoslavljivanja, nije čudo što se stvorio takav otpor. Usp. Vladimir HORVAT, Prvi hrvatski jezikoslovac. Bartol Kašić i njegov Ritual Rimski, str. 135-136. Mile BOGOVIĆ, Veze Zagrebačke i Senjsko-modruške biskupije, u: Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb, str. 283-293, ovdje: 291; Anica NAZOR, Biskup Strossmayer, papa Lav XIII. i slavenski apostoli Ćiril i Metod, u: Franjo ŠANJEK (ur.), Josip Juraj Strossmayer. Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa povodom 190. obljetnice rođenja i 100. obljetnice smrti, Zagreb, 19. svibnja 2005. – Đakovo, 20 svibnja. 2005., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2006., str. 67-78, ovdje: 74. S druge strane, kada je Parčić izdao svoj misal, narod i svećenstvo se već bilo naviklo na šćavet, pa se sada stvorio otpor prema novom glagoljskom misalu. Više o svemu usp. Mile BOGOVIĆ, Staroslavenska liturgija u biskupijama Senjskoj i Modruškoj i Parčićev misal (1893.), u: Riječki teološki časopis, 1(1993)2, str. 209-225; Tomislav MRKONJIĆ, J. J. Strossmayer i glagoljski misal iz 1893., u: Slovo, 56-57(2006.-07.), str. 379-389; Antun Josip SOLDO, Antun Dragutin Parčić i njegov glagoljski misal, u: Slovo, (1989.-90)39-40, str. 167-186; Marijo RELJANOVIĆ, Enciklika Grande Munus i pitanje obnove glagoljaštva u Dalmaciji, u: Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, (2001)43, str. 355-374; N. N., Novo izdanje glagoljskoga misala, u: Zagrebački katolički list, 44(1983)10, str. 78-79; Agneza SZABO, Senjska bogolsovija i prihvaćanje Parčićeva misala za biskupa Posilovića 1876.-1894., u: Riječki teološki časopis, 16(2007)2, str. 295-308; Milica LUKIĆ, Uvođenje Parčićeva misala u Biskupiju senjsko-modrušku (Prema izvješćima Glasnika Biskupija Bosanske i Sriemske), U: Godišnjak Matice hrvatske Vinkovci, br. 18, Vinkovci 2001., str. 173-176.

[63] Više o tome usp. Mihovil BOLONIĆ, O životu i radu Dragutina A. Parčića; Josip PEČARIĆ, Strossmayer i Srbija i Crna Gora, u: Franjo ŠANJEK (ur.), Josip Juraj Strossmayer, str. 189-214, ovdje: 205. U povodu 70. obljetnice smrti, u: Bogoslovska smotra, 42(1972)4, str. 413-433, ovdje: 425. Valja istaknuti kako se Dragutin Parčić bavio i fotografijom, odnosno da je bio pionir fotografije u Hrvatskoj. Prva njegova fotografija, snimljena u Prvić-Luci kod Šibenika, datira iz 1859. god., a fotografija buhe pod povećalom mikroskopa predstavlja prvu znanstvenu fotografiju, dok je snimka pomrčine sunca 1961. prva astronomska slika u svijetu. Više o Parčiću kao fotografu usp. Isto, str. 430-432.

[64] Usp. Josip BURIĆ, Pobjeda “Šćaveta” (Povodom uvođenja živog narodnog jezika u liturgiju), str. 252-253, s napomenom kako autor krivo navodi da je prva zabrana bila 1715. god.

[65] Okružnica nadbiskupa Antuna Bauera, br. 2582: Časnome svećenstvu nadbiskupije zagrebačke! (O rimskom obredniku u hrvatskom prijevodu), od 7. travnja 1930., u: Katolički List, 81(1930)15, naslovna str.

[66] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija XI. udešen prema Zborniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Tisak nadbiskupske tiskare, Zagreb 1929.

[67] O svemu više usp. Josip LONČARIĆ, “Rituale Romanum” u hrvatskom prijevodu, u: Katolički List, 81(1930)14, str. 169-170; Milan PAVELIĆ, Rimski obrednik odobren, u: Katolički List, 81(1930)16, str. 198-200; ISTI, Doštampavanje Rimskoga Obrednika, u: Katolički List, 81(1930)19, str. 31; Antun SOVIĆ, Psalmi u hrv. izdanju “Rimskog obrednika”, u: Katolički List, 82(1931)1, str. 1-4.

[68] Više o tome usp. Hrvoje PETRIĆ, Ostrogon (Esztergom) – kraljevska prijestolnica na Dunavu, u: http://povijest.net/sadrzaj/teme/putopisi/147-ostrogon.html (4. 4. 2007.).

[69] Valja napomenuti i kako su trojica Hrvata bili ostrogonski nadbiskupi: Ivan Vizet od Sredne (1465.-1472.), Toma Bakač (1498.-1521.) i Antun Vrančić (17. 10. 1569. – 15. 6. 1573.). O Ivanu od Sredne usp. Miroslav KURELAC, Ivan Vitez od Sredne, kanonik kustos zagrebački, nadbiskup ostrogonski i protektor Zagrebačke biskupije u doba kralja Matije Korvina, u: Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994, str. 179-188.

[70] Više o tome usp. Miklós István FÖLDVÁRY, The Use of Esztergom (Ritus Strigoniensis), u: www.execulink.com/~dtribe/blog/the_use_of_ esztergom.pdf.

[71] Usp. Isto; Shawn TRIBE, Introducing the Use of Esztergom and the Monumenta Ritualia Hungarica, u: New Liturgical Movement, 11. 11. 2008. (http://www.newliturgicalmovement.org/2008/11/introducing-use-of-esztergom-and.html).

[72] Ordo et ritus sanctæ metropolitane Ecclesie Strigoniensis, quibus Parochi et alii animarum Pastores in Ecclesiis suis uti debent (Miklos Olah), In ædibus Collegii Cæsarii Societatis Iesu, Wien 1560.

[73] Agendarivs. Liber continens ritvs et caeremonias, qvibvs in administrandis Sacramentis, benedictionibus & alijs quibusdam Ecclesiasticis functionibus, parochi, & alij curati, in Dioecesi & prouincia Strigoniensi vtuntur. Qvibvs additae svnt lingva Vernacvla, piae et Catholicae aliquot exhortaciones, ad eos, qui vtuntur Sacramentis, & qui eorum administrationi inter sunt, Quorum omnium Cathalogum uersa pagella inuenies, Tirnaviae MDLXXXIII (1583.).

[74] Za iscrpan prikaz mađarskih tiskanih predobrednika usp. Ráth GYÖRGYTÖL, Nyomtatott szertartáskönyveink a Római Rituale behozataláig, u: http://epa.oszk.hu/00000/00021/00081/pdf/163-191.pdf. Također iscrpan prikaz o mađarskim predobrednicima unutar govora o ostrogonskom obredu usp. http://209.85.129.132/search?q=cache:APdM6WEQ0pAJ:latin.elte.hu/doc/Szoveg_es_kiadvanyszerkesztesi_vizsgafeladat.doc+Ordo+et+ritus+sanct%C3%A6+metropolitane+Ecclesie+Strigoniensis,+quibus+Parochi+et+alii+animarum+Pastores+in+Ecclesiis+suis+uti+debent+(Miklos+Olah),+In+%C3%A6dibus+Collegii+C%C3%A6sarii+Societatis+Iesu,+Wien+1560.&cd=1&hl=hr&ct=clnk (Földváry Miklós István).

[75] Više o tome usp. Nikola HORVAT, Slavenska liturgija i bogoslužni jezik biskupije zagrebačke, u: Zagrebački katolički list, 15(1864)9, str. 65-69; 10, str. 73-79; 11, str. 82-87; 12, str. 89-91; 13, str. 97-101; 14, str. 105-108; 15, str. 113-116; 16, str. 121-125, ovdje: 114-115.

[76] Rituale Strigoniense seu Formula Agendorum in administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiae publicis functionibus, iussu et authoritate Petri Pázmány nunc recentur editum, Érseki Nyomda, Posonii, 1625. Koliko nam je poznato, ne posjeduju ga knjižnice po Slavoniji i Srijemu, ali ga posjeduje Metropolitanska knjižnica u Zagrebu. Pazmany je rođen u kalvinističkoj obitelji, ali je pod utjecajem maćehe, koja je bila katolkinja, prešao u Katoličku crkvu, i s vremenom postao jedan od stupova katoličke obnove u Ugarskoj. Osnovao je isusovački kolegij u Nagyszombatu (danas Slovačka) 1619., katolički zavod Pazmaneum u Beču 1622., te 1635. sveučilište u Nagyszombatu. Sveučilište će car Josip II. premjestiti u Peštu, a 1993. je rehabilitirano i ustrojeno kao Katoličko sveučilište “Péter Pázmány”. Pazmaneum je od 1762. do 1766. bio u vlasništvu Zagrebačkog kaptola. Više o tome usp. Ilija LUKANOVIĆ, Hrvatski zavod u Beču (1627-1783), u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 14(1986), str. 131-136, ovdje: 132-133; István LOKÖS, Prilozi madžarskoj recepciji Marulićevih djela, u: Colloquia Maruliana, 6(1997), str. 157-167, ovdje: 161-162.

[77] Rituale Strigoniense seu Formula agendorum in administratione sacramentorum, ac caeteris Ecclesiae publicis functionibus iussu, et authoritate eminentissimi, ac serenissimi S. R. E. presbyteri cardinalis Domini, Domini Christiani Augusti nacionis Germanicae protectoris, archi-episcopi Strigoniensis, et S. R. I. principis, ducis Saxoniae, Juliae, Cliviae, & &, Typis Academicis, per Fridericum Gall., Tyrnaviae MDCCXV (1715.). Obrednik je u cijelosti objavljen na internetu: http://books.google.com/books?

[78] Rituale Strigoniense, seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum, ac caeteris Ecclesiae Publicis Functionibus. Jussu, et authoritate celsissimi, ac reverendissimi S. R. I. principis Domini, Domini Emerici è Comitibus Eszterhazy de Galantha, archi-episcopi Strigoniensis, Sacrae Sedis Apostolicae legati nati, primatis Regni Hung. & &, Typis Academicis Societatis Jesu, Tyrnaviae MDCCXLV (1745.)

[79] Rituale Strigoniense seu Formula agendorum in administratione sacramentorum, ac caeteris Ecclesiae publicis functionibus iussu, et auctoritate eminentissimi ac reverendissimi Sancte Romanae Ecclesiae tit. S. crucis in Ierusalem presbyteri cardinalis Domini Domini Ioannis Bapt. Scitovszky de nagy-ker archi-episcopi Strigoniensis Sacrae Sedis Apostolicae legati nati, principis primati Regni Hungariae, etc. etc, Typis, et sumptibus typographiae Caesareo-Regiae Universitatis Pestiensis, Budae 1859.

[80] Rituale Strigoniense seu Formula agendorum in administratione sacramentorum, ac caeteris Ecclesiae functionibus, primum quidem jussu et auctoritate eminentissimi quondam Petri cardinalis Pázmán archiepiscopi Strigoniensis dein saepius aliorum archiepiscoporum Strigoniensium editum, nunc vero jussu et auctoritate eminentissimi ac reverendissimi Domini Domini Claudii Francisci S. R. E. tit. ss. Sylvestri et Martini in Monte Presbyteri cardinalis Vaszary ordinis S. Benedicti, Arhiepiscopi Strigoniensis, inclyti regni Hungariae Principis primatis etc. etc. recognitum, In cancellaria arhiepiscopali, Strigoni MCMVII (1907.). U Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva se ukupno 13 Ostrogonskih obrednika, 2 iz 1715., 1 iz 1745., dva iz 1772., po 1 iz 1801., 1858. (Compendium) i 1859., te 5 iz 1907. god.

[81] Decreta et sacntiones synodi provincialis, ab illvstrissimo atqve reverendissimo in Christo Patre Francisco Forgacz de Ghimes, S. R. E. Presbytero Cardinale, Archiepiscopo Strigoniensi, lociq; ejusdem Comite perpetuo, Primate Vngariae, ac summo Cancellario, Secretario, & Sacrae Regiae Majestatis Consiliario, celebratae Tirnauiae. Anno Salutis M. DC. XI. Octauo. Idus Ianuarij, In Aula Archiepiscopali, Posonii MDCXI (1611.).

[82] Na zagrebačkoj sinodi koju je 1690. god. sazvao biskup Aleksandar Mikulić (1688.-1694.) usvojeno je korištenje Ostrogonskog obrednika za Zagrebačku biskupiju, a to će vrijediti sve do prvog izdanja Rituale Zagrabiense. Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001., str. 77.

[83] Više o tome usp. Tomislav RAUKAR, Hrvatski prostor i kršćanstvo prije Zagrebačke biskupije, u: Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994, str. 81-95; Lujo MARGETIĆ, Krirička raščlamba vrela najstarije povijesti Zagrebačke biskupije, u: Isto, str. 97-101; György GYÖRFFY, Zur frage der gründung des Bistums von Zagreb, u: Isto, str. 103-106.

[84] Više o njemu usp. Marijan LIPOVAC, Biskup Duh, Hrvatsko-češko društvo, Zagreb 2006.

[85] Usp. Vladimir MAGIĆ, Metropolitanska knjižnica, u Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb, str. 421-433, ovdje: 421; Branka BUDIN, Knjižnica Metropolitana: Bibliotheca cathedralis ecclesiae Zagrabiensis, u: Knjižnica, 47(2003)3, str. 165-187, ovdje: 166. Iako se obično u literaturi umjesto Evangeliariuma MR 153 navodi Benedictionale MR 89, skloniji smo prihvatiti znanje i stručnost V. Magića i B. Budin, dugogodišnjih djelatnika Metropolitanske knjižnice. Više o navedenim rukopisima usp. Franjo FANCEV, O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, u: Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, knjiga XVII, JAZU, Zagreb 1925., str. 509-553, ovdje: 521-540; Dragutin KNIEWALD, Zagrebački liturgijski kodeksi XI.-XV. stoljeća, u: Croatia sacra, 10(1940), str. 1-128, ovdje: 7-16, 26-30, 112-113. Iako mnogi zaključci starijih autora zahtijevaju nužnu revalorizaciju, rijetki su današnji znanstvenici koji bi se upustili u takvu zahtjevnu tematiku. U tom smislu, s obzirom na MR 126, usp. Ivan ŠAŠKO, Liturgijski identitet Sakramentara iz Zagreba (Metropolitanska knjižnica u Zagrebu: MR 126 – tzv. “Sacramentarium sanctae Margaretae”). Istraživanje na temelju molitava korizmenoga vremena, u: Croatica Christiana Periodica, 55(2005), str. 7-41. Uz nove argumentirane pretpostavke o podrijetlu teksta, posebno treba istaknuti kako autor predlaže da se ta liturgijska knjiga naziva Sakramentar iz Zagreba, prema mjestu gdje se čuva, što je uobičajeno u Europi, a ne više prema samostanu gdje se pretpostavlja da je napisan.

[86] Usp. Vladimir ZAGORAC, Liturgija Zagrebačke crkve, u: Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb, str. 515-520, ovdje: 515. Rekonstrukciju reda i čina mise po zagrebačkom obredu usp. Dragutin KNIEWALD, Liturgika, Zagreb 1937., str. 347-361.

[87] Usp. Franjo FANCEV, O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, str. 524-527..

[88] Iako većina autora drži da je biskup Duh bio latinaš, neki smatraju mogućim da je on bio glagoljaš, a kao takav da je potomak Čeha koji su se, nakon protjerivanja iz Velike Moravske, poslije Metodove smrti, naselili u Gornjim i Donjim Čehima, nedaleko Zagreba. U tom bi smislu bio razumljiv istočni blagoslov vode uoči Bogojavljenja u Agendi. Međutim, treba imati u vidu kako je taj pontifikalni obrednik na latinskom, što podrazumijeva i navedeni blagoslov. Možda je rješenje njegova podrijetla u činjenici kako je u Češkoj slavensko bogoslužje ostalo u upotrebi, usporedo s latinskim, još dva stoljeća nakon Metodove smrti, pa je možda ondje blagoslov i preveden na latinski.

[89] O liturgijskim dramama u zagrebačkoj katedrali usp. Franjo FANCEV, Liturgijske obredne igre u zagrebačkoj stolnoj crkvi, u: Narodna starina, 1(1925), str. 1-16.

[90] O Missale Zagrabiense 1/43 usp. Hana BREKO, Najstariji zagrebački misal, u: Vijenac, 30. studenoga 1995., str. 25, a o MR 70, s glazbenog stajališta, usp. Hana BREKO, Misal MR 70 zagrebačke metropolitanske knjižnice: kontekst nastanka i primjene srednjovjekovnoga glazbenog rukopisa, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb 2003.

[91] Više o tome usp. Vladimir ZAGORAC, Liturgija Zagrebačke crkve, str. 517-518.

[92] Više o njima usp. Dragutin KNIEWALD, Zagrebački liturgijski kodeksi XI.-XV. stoljeća; ISTI, Obred i obredne knjige zagrebačke stolne crkve 1094-1788 (pretiskano iz Katoličkoga lista), Nadbiskupska tiskara, Zagreb 1940. O prvom tiskanom Zagrebačkom misalu usp. Mirela SLUKAN ALTIĆ, Prvi tiskani misal Zagrebačke biskupije (1511.) s najstarijim poznatim prikazom grada Zagreba, u: Tkalčić, 8(2004), str. 297-310; Milan PELC, Od primanja do stvaranja. Hrvatska grafika 15. i 16. stoljeća, u: Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 48(2005)3-4, str. 16-49, ovdje: 26-27.

[93] Usp. Nikola HORVAT, Slavenska liturgija i bogoslužni jezik biskupije zagrebačke, str. 115.-116; Zvonko PANDŽIĆ, “Misal Rimski” i “Sveta pisma”. O sudbini dva velika jezična projekta Bartula Kašića (1575-1650), u: Filologija, 50(2008), str. 145-196, ovdje: 169.; Dragutin KNIEWALD, Zagrebački liturgijski kodeksi XI.-XV. stoljeća, str. 6-7.

[94] Milan MOGUŠ – Lovro ŽUPANOVIĆ (ur.), Pavlinski zbornik: 1644., 1-2, (faksimilni pretisak, transkripcija i komentar), HAZU – Globus, Zagreb 1991.

[95] Usp. o njemu Dragutin KNIEWALD, Pavlinski obredni priručnik iz g. 1644., u: Katolički List, 91(1940)14, str. 162-164, 15, str. 175-177.

[96] Usp. Vladimir HUZJAN, Lepoglava, u: http://www.varazdin-plus.hr/index.php?vrsta=54&spis=185 (15. veljače 2009.).

[97] Ordo Agendorum et Cantandorum in actibus processionalibus. Pro F. F. Franciscanis Regularis opservantiae in Venerabili Provincia Sancti Ladislai in Sclavonia, Deo famulantibus, Typis Leopoldi Voigt, Viennae 1702. Taj se Obrednik gotovo sigurno nije koristio na području istočne Slavonije i Srijema, jer je malo vjerojatno da bi ga franjevci druge provincije htjeli koristiti.

[98] Usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, str. 85-86.

[99] Rituale Zagrabiense, seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum, ac ceteris Ecclesiae publicis functionibus, authoritate Illustrissimi, ac Reveredissimi domini Georgii Branyugh, DEI, &Apostolicae Sedis Gratia episcopi Zagrabiensis, Abbatis B. Virginis Mariae de Thopuszka, Sacrae Caesareae, Regiaeque Majestatis Consiliarii, Comitatus de Berzencse Suprem Comitis, & etc. editum, Typis Joannis Weitz, Inclyti Regni Croatiae Typographi, Zagrabiae 1729. Prema našim saznanjima, Obrednik posjeduju franjevački samostani u Slavonskom Brodu, Krapini i Kaptolu (Zagreb), te Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Primjerak koji se čuva u Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu može se naći, fotografiran, na: https://share.acrobat.com/adc/adc.do?docid=4b08c685-318c-41de-b791-f9bb3639f479.

[100] Riječ je o Professio fidei Tridentina, koju je papa Pio IV. proglasio 13. 11. 1565. bulom Iniunctum nobis, a puni se tekst može naći na: http://www.preces-latinae.org/thesaurus/Symbola/Tridentinae.html.

[101] Rituale Romano – Zagrabiense, seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum et cæteris Ecclesiæ publicis functionibus rite obeundis observanda ac in usum Zagrabiensis diæcesis accomodata, et utilibus additamentis aucta. Authoritate et opera reverendissimi, illustrissimi, ac excelentissimi domini Maximiliani Verhovacz, miseratione divina episcopi Zagrabiensis, B. M. V. de Thopuszka abbatis. i. comitatus de Berzencze supremi, ac perpetui comitis, S. C. et A. R. M. actualis intimi status consiliarii &c. &c. editum, Typis Consiliarii Regii Antonii Novoszel, Zagrabiæ 1796. Više o Vrhovčevu obredniku usp. Franjo Emanuel HOŠKO, Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007., str. 145-154. Na navedenom se mjestu nalazi i iscrpna sadržajna usporedba Branjugova i Vrhovčeva obrednika, no nažalost, omaškom su neke navedene usporedne stranice ispuštene, tako da je većim dijelom cijela usporedba ispala neprecizna. Osim toga, skrećemo pozornost kako Hoško to drugo izdanje Zagrebačkog obrednika, posebno imajući u vidu nagovore, gleda kao rezultat Vrhovčevih jozefinističkih nastojanja, no to je tek djelomično točno. Naime, izuzev bogatoga predgovora, u kojemu se vide takva nastojanja, malo toga potječe izravno od Vrhovca, nego se preuzima iz Kaločkog obrednika.

[102] Npr. Compendium Ritualis seu formula agendorum in administratione sacramentorum cum additamento pro infirmis et moribundis. In pium animarum zelum, Apud Franciscum Suppan, Zagrabiae (bez godine izdanja); Compendium Ritualis in usum Cleri Archidioecesis Zagrabiensis curam animarum gerentis ex Ritualibus Romano et Dioecesano concinnavit Georgius Šimončić, presbyter Archid. Zagrab., Editio ab Eminentissimo D. Ordinario adprobata, Zagrabiae 1885.

[103] Više o tome usp. István György TÓTH, Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1548.-1716.), u: Scrinia Slavonica, 2(2002), str. 178-201; ISTI, Franjevci Bosne Srebrene u osmanskoj Mađarskoj i Transilvaniji od 16. do 18. stoljeća, u: Bosna Franciscana, 22(2005), str. 16-42.

[104] Rituale Romano – Colocense, seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum et cæteris Ecclesiæ publicis functionibus rite obeundis observanda ac in usum Colocensis, et Com-provincialium dioecesium accomodata, et utilibus additamentis aucta. Authoritate, opera et impensis reverendissimi p. d. Gabrielis Hermanni Dominici miseratione divina Metropolitanae Colocensis et Bacsiensis canonice unitarum ecclesiarum Archi-episcopi, Typis Veronicae Nottensteinin – Viduae, Budae 1738.

[105] Usp. Ante SEKULIĆ, Odnosi Zagrebačke i Bačko-kaločke nadbiskupije između 1526. i 1852., u: Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb, str. 271-281, ovdje: 277.

[106] Rituale Romano – Colocense seu Formula agendorum in Administratione Sacramentorum et cæteris Ecclesiæ publicis functionibus rite obeundis observanda Colocensis et Comprovincialium dioecesium accomodata, Typis Regiae Universitatis Pestiensis, Budae 1833.

[107] Više o tome usp. Tomislav MRKONJIĆ, Uzdignuće Zagrebačke biskupije na nadbiskupiju (11. XII. 1852.) prema spisima Bečke nuncijature, u: Antun ŠKVORČEVIĆ (ur.), Zagrebačka biskupija i Zagreb (1094 – 1994), str. 333-338, posebno: 335-338; Slavko SLIŠKOVIĆ, Strossmayer i Mađari, u: Franjo ŠANJEK (ur.), Josip Juraj Strossmayer, str. 93-117, ovdje: 95.

[108] Obrednik Biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske izdan po naredbi preuzvišenoga, presvietloga i prečastnoga Gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosansko-djakovačkoga i sriemskoga itd., Tisak dioničke tiskare, Zagreb 1878. U Središnjoj nadbiskupijskoj i fakultetskoj knjižnici u Đakovu čuva se i originalni rukopis Obrednika, koji se tek neznatno razlikuje od tiskanoga.

[109] Izvadak iz Obrednika biskupije bosansko-đakovačke i srijemske, izdana po naredbi Josipa Jurja Strossmayera, biskupa bosansko-đakovačkoga i srijemskoga. Prema zaključku jugoslavenskog katoličkog episkopata za privremenu upotrebu odobrio Msgr. Antun Akšamović, biskup bosansko-đakovački i srijemski, Tisak Prve hrvatske dioničke tiskare, Osijek 1922. Ovdje napominjemo kako su se neki obredi slavili prema nekim drugim odredbama, a ne prema Obredniku, o čemu usp. Okružnicu biskupa Akšamovića, br. 135/1924, u: Glasnik Biskupije Bosanske i Srijemske, 52(1924)7, str. 49.

[110] Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Tisak biskupijske tiskare, Đakovo 1933.

[111] Obrednik za pokope. Hrvatski i latinski, Biskupijska tiskara, Đakovo 1939.

[112] Obicaji i molitve iz Rimske katolicanske knjige nauka duhovnoga izvadjene, koje najvech potribne jesu k-sluxbi Redovnika, i Pastira; za mochi dostojno polak Nauka Svete Crakve Rimske Katolicanske sluxiti Svete Sakramente, za pomochi Nemochnike, za Blagoslove podiliti, i ostala Bogo-ljubna Dila u Jeziku Slovinskomu izvarsiti, koja na Duhovne Skarbnike spadahu, Pritiskano slovima Osipa i Antona Karletzky, U Rici 1824. Jerko Fućak navodi kako je u sakristiji župne crkve u Kraljevici pronašao obrednik pod nazivom: Način za sluxiti svete sakramente, çiniti nikoje svete Blagoslove, i potribne Bogoljubnosti, te kako je na prvoj korici iznutra napisano olovkom: Ritual za biskupiju Senjsku i Modrušku iz godine 1810. Tiskan na Rijeci Tiskom Karla Krletskog. Mežnjar Vlatko Jakovčić 27/XII 1917. god. Usp. Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1975., str. 190. Ukoliko bi to bio vjerodostojan podatak, Obrednik iz 1824. nastao bi na temelju toga starijega, no vjerojatnije je kako je riječ o kasnijem pogrešnom datiranju obrednika. Naime, navedeni naslov zapravo je podnaslov Ježićeva obrednika, a nalazi se na novom listu, nakon naslovnice, i ne sadrži druge bitne reference vezane uz njegovo tiskanje, tako da pretpostavljamo kako je izvorna naslovnica tijekom vremena uništena. Vjerojatno je navedeni V. Jakovčić, ili netko drugi, dodao naznačene podatke prema neprovjerenim izvorima, a to se ne odnosi samo na naslov i godinu izdanja Obrednika, nego i na njegova izdavača (od Osipa i Antona Karletzky i Karla Albrechta, koji će tiskati Ožegovićevo izdanje obrednika, ispao je Karlo Krletski).

[113] Epistole i evanjelja priko svega litta po redu Missala rimskoga skupno molitvami i blagoslovmi u jezik slovinski prinesena, Slovima Antona i Josipa Karletzky, U Rici 1824.

[114] Riječ je o nepotpunom misalu kojega je 1981. god. otkrio Darko Deković u župnom uredu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, i to među ostavštinom riječkog kanonika L. M. Torcolettija, a za predložak mu je poslužio Kožičićev glagoljski Misal hrvacki, te je usklađen i s Rimskim misalom pape Pija V. iz 1570. Usp. Eduard HERCIGONJA, Pogodba slova Illyricki, i slovnica, s’Latinim… (jedno razmatranje o grafijama iz dvadesetih godina 18. stoljeća), str. 202; Sanja HOLJEVAC, Missal hervaski Jurja Manzina i vrijeme njegova nastanka, u: Rijeka, 9(2004)2, str. 113-124. Navedena je autorica obradila Manzinov misal s jezičnog stajališta u sklopu svoga magistarskog rada, pod nazivom: Jezik Missala hervaskoga Jurja Manzina s osobitim obzirom na atribuciju.

[115] Ritual ili obrednik Biskupije Senjske i Modruške, tiskan po naredbi i zapovijedi njegove preuzvišenosti, presvijetloga i prečastnoga gospodina gospodina Mirka Barona Ožegovića Barbalaševačkoga, biskupa Senjskoga i Modruškoga, Papinske Stolice Prijestolnika Rimskoga grofa, Austrianskoga reda Leopoldova komandera; njih. C. K. I. Ap. veličanstva pravoga deržavnoga savjetnika, Afrikanskoga družtva začastnoga predsjednika i t d., Berzotiskom Karla Albrechta, U Zagrebu 1859.

[116] Rituale in usum cleri regularis et saecularis totius Bosniae et Hercegovinae jussu et auctoritate Josephi Stadler metropolitae et archiepiscopi Vrhbosniensis, Paschalis Buconjić episcopi Mandetriensis et Dumnensis, Mariani Marković episcopi Danabensis et administratoris Banjalucensis atque Matthaei Vodopić episcopi Ragusani et administratoris dioecesis Merkanensis et Tribuniensis editum, Typis Soc. Styriae, Graecii 1887.

[117] Priručnik Rimskoga obrednika izdan za porabu svećenstvu Nadbiskupije zagrebačke naredbom i oblašću dra Antuna Bauera, nadbiskupa, Tiskom nadbiskupske tiskare, Zagreb 1933

[118] Obrednik Biskupije Senjske i Modruške izdan naredbom i oblašću dr. Viktora Burića biskupa, Tisak “Tipografije” d. d., Zagreb (bez godine izdanja; prema Fućaku, Obrednik je iz 1937.; usp. Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara, str. 188).

[119] Josip SALAČ (prir.), Mali red sprovoda. Priručnik Zagrebačke nadbiskupije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1973. Prvo posaborsko hrvatsko izdanje Reda sprovoda izašlo je 1970. god.: Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Red sprovoda, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1970.