Nekadašnji ophod na Tijelovo
Ukratko o Tijelovu
Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, Tijelovo ili Brašančevo, slavi se u četvrtak nakon Presvetog Trojstva, a nastala je, s jedne strane, kao reakcija na krivovjerna učenja o stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji, a s druge strane kao rezultat pokreta pobožnosti prema Oltarskome Sakramentu.
Naime, u 12./13. st. bilo je rašireno vjerovanje katara, koji su naučavali kako Krist nije stvarno, nego je tek simbolički prisutan u prilikama kruha i vina. To se naučavanje prilično raširilo i bitno je ugrožavalo ispravan crkveni nauk, pa su nastajale značajne polemike o tom pitanju.
S druge strane, u puku je nastalo iskrivljeno štovanje prema Tijelu i Krvi Kristovoj, odnosno od poželjnog strahopoštovanja prema Kristovoj žrtvi, došlo se do razine velikog straha za mogućnost obeščašćivanja posvećenih hostija i vina. Taj je strah bio toliko veliki da su ljudi, bojeći se da npr. hostija ne padne na pod ili se na nekakav drugi način obeščasti, ili da se kapljica vina ne prolije, jednostavno prestali pričešćivati, a pojavio se oblik “duhovne pričesti”, odnosno izvanjsko čašćenje Krista pod prilikama kruha, koje je postajalo sve svečanije i svečanije. Zbog veće vjerojatnosti da se nezgoda može dogoditi s vinom nego s kruhom, oblik štovanja krvi Kristove se u tom smislu nije ni razvio.
Izravan poticaj za uvođenje blagdana bilo je viđenje redovnice augustinskog reda, Julijane iz Liège-a 1209. god., nakon čega je najprije tamošnji biskup 1246. god. uveo slavlje ovog blagdana za svoju dijecezu, a papa Urban IV. ga je 1264. proširio na cijelu Zapadnu crkvu, dok se od 1317. obvezno slavi u cijeloj Zapadnoj Crkvi u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva.
Tijelovski ophod prije Drugog vatikanskog sabora
Povijesna svjedočanstva potvrđuju kako se uskoro uz taj blagdan vezuje i procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom, koji je najprije bio zastrt, a potom se svečano nosi u pokaznici ili monstranci (riječ je o tzv. teoforičnoj procesiji).
U počecima je, naime, bila riječ o potrebi iskrenog štovanja Kristove žrtve i odraz vjere u njegovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, ali kako su u narednim stoljećima učestali otvoreni i manje otvoreni nasrtaji na Crkvu i njezin poklad, javio se i određeni otpor, takav gdje se kroz velebne tijelovske (i druge) ophode, željela pokazati veličina i snaga Crkve i njezina nauka, što se s jedne strane može i razumjeti i opravdati, ali se s druge strane treba i kritički promotriti.
Drugim riječima, tijelovski ophodi su imali veliku vrijednost, jer se kroz njih uistinu nastojalo štovati otajstvo Presvetog Oltarskog Sakramenta, ali je nerijetko bila riječ više o svojevrsnom obliku folklora, a manje o iskrenoj vjeri.
S obzirom na sam ophod, on se u načelu sastojao od kretanja prema četiri vanjska oltara, odnosno postavljena na četiri različita mjesta izvan crkve, a kod svakog se čitao početak jednog evanđelja, ili neka druga svetopisamska čitanja, ovisno o kraju, nakon čega bi se izgovarale prosne molitve i dijelio blagoslov.
S vremenom se u taj ophod uvuklo mnogo različitih, često i praznovjernih, elemenata. Štoviše, budući da se za vrijeme te procesije moli za opći napredak, a protiv svih nepogoda, u nju su bile uključene politička zajednica i druga građanska društva, što je dovelo do pretjerivanja u svečanosti samih ceremonija, dok je smisao blagdana i ophoda obično ostajao po strani.
Taj ophod možemo pronaći u svim nekadašnjim obrednicima korištenima na područjima istočne Hrvatske i Srijema (ostrogonski, kaločki, zagrebački, rimski, đakovački), gdje možemo uočiti kako među krajevnim obrednicima postoje manje razlike, dok se svi oni od rimskih bitno razlikuju.
Taj se, najsvečaniji provod u svem crkvenom godištu, slavio nakon mise, tako što bi svećenik, u bijelom plaštu, najprije stavio Sakrament u pokaznicu, okadio ga, te bi, zaogrnut velumom (tj. posebnim ukrašenim platnom) uzeo monstrancu (pokaznicu, odnosno liturgijski predmet u koji se stavlja i svečano štuje hostija) krenuo prema narodu pod baldahin, te bi ophod krenuo pjevajući euharistijske ili druge pjesme.
Tom bi se prigodom ne samo crkva posebno ukrasila, nego bi se i lijepo uresile i kuće i ulice kojima bi ophod prolazio, a napose bi bili svečano okićena za tu prigodu pripremljena četiri oltara.
Koliko je taj ophod bio važan, vidi se i iz odredbe koju donosi Zakonik kanonskog prava iz 1917. god., kan 1291, § 1.:
“Na dan svetkovine Tijelova, ako ne bi postojao drugačiji običaj od pamtivijeka ili bi to tražile mjesne prilike, po razboritom sudu Ordinarija, ima se u jednom te istom mjestu voditi samo jedan jedini svečani ophod po javnim ulicama, i to iz najodličnije crkve, a kod ovoga moraju prisustvovati svi duhovnici i muške redovničke obitelji, pa i izuzete, te svjetovnjačke bratovštine, osim izuzetih redodržnih redovnika, koji trajno žive u strogom zatvorenju, ili su udaljeni tri tisuće koraka od grada.”
Dok su krajevni obrednici, općenito gledano, njegovali svečanost liturgije, rimski su obrednici obično obred pročišćavali od praznovjernih natruha, ali su ih istovremeno nerijetko i u tom svečanom liturgijskom smislu osiromašivali. Tako su oni samo predviđali ophod izvan crkve bez ikakvog zaustavljanja, za vrijeme kojeg bi se pjevali himni: Tebe Boga hvalimo, Blagoslovljen i Veliča, a kad bi se došlo u crkvu, zapjevalo bi se Divnoj dakle, nakon čega bi slijedio responzorij i zaključna molitva, te blagoslov naroda Sakramentom.
Ostali obrednici (ostrogonski, kaločki, zagrebački i đakovački), slično kao kod ophoda na Markovo, predviđali su čitanja iz evanđelja na četiri postaje, a iza kojih bi slijedio responzorij, molitva, te blagoslov naroda Sakramentom.
Kada bi svećenik došao do prve postaje, stavio bi Presveti Oltarski Sakrament na oltar, okadio ga, te bi počeo pjevati evanđelje, nakon kojega bi slijedile još neke molitve. Potom bi se, pjevajući propisane pjesme, krenulo prema drugoj postaji, opet bi svećenik okadio Sakrament, otpjevao predviđeno evanđelje za tu postaju, te bi se molile pripadajuće molitve. Isto bi se učinilo i na trećoj i četvrtoj postaji.
Iako su tu krajevni obrednici vrlo slični, među njima postoje značajnije sadržajne razlike, a one su prvenstveno vidljive u različitim čitanjima i različitim molitvama kod postaja, kao i u različitim pjesmama i molitvama na putu prema crkvi i u njoj. Zajedničko im je samo čitanje na četvrtoj postaji: Ivanov Proslov.
Po završetku molitve na četvrtoj postaji, svi bi krenuli prema crkvi, a za to vrijeme se pjevalo Tebe Boga hvalimo. Kada bi se završio himan, ulazilo se u crkvu, a svećenik bi Presveti Oltarski Sakrament stavio na oltar, okadio ga, a potom ga ponovno uzeo, okrenuo se prema narodu i zapjevao Divnoj dakle (Sakramentu dakle ovom). Pred kraj himna, svećenik bi Sakramentom blagoslovio narod, te bi ga nakon zaključne molitve spremio u svetohranište.
Ophod na Tijelovo danas
Današnja tijelovski ophod također predviđa četiri postaje, na kojima se čitaju četiri čitanja, a iza kojih slijedi, po mogućnosti, pjevani psalam, te, ukoliko je zgodno kratka homilija. Tako se na prvoj postaji čita Iv 6, 41-51 ili 6,51-58 (Isus kruh života), te Ps 84(83), na drugoj Lk 22,7-8.14-20 ili Mk 14,12-16.22-26, te Ps 111(110), na trećoj 1 Kor 11,23-29 ili Heb 9,11-15, te pripjevni psalam na temelju Otk 4, a na četvrtoj postaji Iv 6,24-35 ili 1 Kor 10,16-17, te Ps 23.
Današnji ophod na Tijelovo nakon čitanja, eventualne homilije i molitve u šutnji, na svakoj postaji, donosi litanijsku molitvu, koja se sastoji od uvoda, zaziva i zaključka, s tim da uvod i zaključke čita svećenik, a đakon ili čitač prošnje. Na svakoj postaji se čita druga litanijska molitva. Umjesto nje se može, tamo gdje je običaj, kao npr. u primorskim krajevima, Sakramentom blagoslivljati narod uz poseban obrazac propisan za svaku postaju.
Završetak tijelovskog ophoda se ne razlikuje bitno od vremena prije Drugog vatikanskog sabora. Nakon što ophod stigne u crkvu, pjevači započnu: Tebe Boga hvalimo, a svećenik stavi Sakrament na oltar te, stojeći dolje pred oltarom, pjeva himan do kraja, a potom slijedi: Divnoj dakle i Bogu Ocu, te okadi Sakrament i zapjeva:
R. Kruh s neba dao si njima, aleluja.
O. Koji svaku slast u sebi ima, aleluja,
a nakon čega slijedi ista završna molitva koja se nalazi u ranijim obrednicima. Nakon toga svećenik blagoslovi narod presvetim sakramentom i spremi ga u svetohranište, te otpusti narod.
Umjesto zaključka
Pastoralno gledano, ophod na Tijelovo je imao izuzetno važno mjesto u vjerničkom životu u ranijim vremenima, što potvrđuje i raznolikost i svečanost. Štovanje Tijela (i Krvi) Kristove, uz priznanje postojanja određenih nedovoljno teološki pročišćenih elemenata, bilo je, globalno gledano, znatno snažnije i pobožnije, pa bi valjalo o tome danas porazmisliti, jer se u naše vrijeme osjeća jedno udaljavanje od iskrenog vrjednovanja Kristove žrtve.
Iako i danas Crkva posebno naglašava vrijednost tijelovske procesije, pa ju nastoji oživjeti u gradovima i selima, i iako se kroz nju itekako očituje poštovanje prema Tijelu i Krvi Kristovoj, ipak se, u kontekstu sekularizirajućeg ambijenta unutar kojeg se ophod danas zbiva, osjeća jedna nedorečenost i isforsiranost, pa ostaje pitanje je li bolje oživljavati već gotovo zamrli ophod ili je bolje pronalaziti neki novi oblik svečanog i liturgijski kvalitetnog štovanja Tijela i Krvi Kristove.
