(Ne)klečanje na svetoj Misi tijekom molitve „Jaganjče Božji“
S vremena na vrijeme isplivaju na površinu pitanja treba li se, može li se i smije li se klečati za vrijeme svete Mise dok se govori Evo Jaganjca Božjeg…, a primjećujemo da su odgovori različiti. Neki će tako isticati kako je osnovni stav u svetoj Misi stajanje, kako je to bilo u ranoj Crkvi, kada nisu postojala ni sjedeća mjesta ni mjesta za klečanje, a znak je to prisutnosti Krista uskrsloga i proslavljenoga, kao i našeg dostojanstva zadobivenoga po Kristovu vazmenom otajstvu, te će na temelju takvih polazišta teološki zagovarati potpuno odbacivanje klečanja tijekom svete Mise. Štoviše, isticat će kako je klečanje znak pokore i podčinjenosti, a u tom smislu nedostojan čin onoga tko je svjestan svoga otkupljenja. Drugi će krenuti od istih ili sličnih polazišta, ali će biti nešto fleksibilniji pa će tako teološki i liturgijski opravdavati klečanje pod svetom Misom za vrijeme posvećenja, kao posebno svetog čina unutar kojeg se zbiva pretvorba kruha u Tijelo Kristovo, a vina u njegovu Krv, dok će takvu mogućnost odbacivati za vrijeme npr. cijele euharistijske molitve ili za vrijeme Jaganjca Božjeg, a posebno za vrijeme primanja pričesti te nakon pričesti. Treći će opet tvrditi da je svaki od navedenih stavova klečanja opravdan, ali ne i nužan, dok će četvrti ići za tim da se svi oni pokažu obvezatnima.
E, sad, ono što teologiju ponekad čini čudnom znanošću, to je činjenica da se sva četiri navedena stava mogu teološki i opravdati i osporiti. Međutim, ima vjernika koji će htjeti znati čine li oni npr. grijeh propusta ili možda neposlušnosti ukoliko ne kleknu onda kada bi se od njih očekivalo da kleknu ili pak kleknu onda kada bi se očekivalo da ne kleknu. Dodatnu pomutnju ponekad stvaraju svećenici kada s oltara izravno zagovaraju jedno ili drugo i na takav način možda i nesvjesno stvaraju vjernicima pritisak u savjesti. Po načelu: Koliko ljudi, toliko ćudi, može se reći: Koliko ljudi, toliko i savjesti, pa je dobro imati u vidu da nekome svećenikovo obrazloženje može dobro sjesti, ali drugome se može činiti sablazan. Zato je i tom pitanju kada kleknuti ili ne kleknuti važno pristupiti s velikom obazrivošću.
Da ne duljimo priču, držimo da se ovdje treba pridržavati naputaka koje čitamo u Općoj uredbi Rimskog misala, u br. 43., gdje se u imperativnoj formi (“Neka vjernici…”) navodi kada se u svetoj Misi stoji, kada sjedi, a kada kleči. Iako ti naputci nemaju strogu normativnu vrijednost, ipak ih je dobro razumjeti kao one koji obvezuju. Tako, s obzirom na klečanje tijekom svete Mise, Opća uredba propisuje da vjernici kleče (samo) “pri posvećenju, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga”.
Imajući u vidu navedeno, možemo primijetiti kako postoji jedan solidan broj onih koji će tumačiti da se tijekom svete Mise može i smije klečati isključivo za vrijeme posvećenja, a neki će svećenici kategorički zahtijevati od svojih župljana da se toga pridržavaju, do mjere da će onoga koji klekne u neko drugo vrijeme pred svima oštro prekoriti. Međutim, isti broj Opće uredbe kaže nešto dalje ovako: “Gdje je običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati.” Ako imamo u vidu da je klečanje od Svet do završetka euharistijske molitve, a posebno za vrijeme dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, donedavno bilo redovito u svim našim župama, držimo da bi barem iz te činjenice valjalo poštovati uvriježene običaje, čak i onda kada bi im se teško moglo naći vjerodostojno teološko opravdanje. Ovdje, štoviše, Opća uredba podvlači da ih je pohvalno zadržati.
Klečanje za vrijeme Jaganjca Božjeg, čvrsto vjerujemo, mnogim vjernicima nipošto nije znak farizejštine i lažne duhovnosti, kako im se to često imputira, niti znak neposlušnosti, pa čak ne mora biti ni rezultat nepoznavanja gore navedenih preporuka Opće uredbe ili nerazumijevanje teoloških razloga koji idu u korist stajanju, nego je naprotiv riječ o dubokoj duhovnoj potrebi takvih vjernika da se u zahvalnosti Bogu stope vanjski znak i unutrašnji treptaj duha. Konkretno, na svećenikove riječi: Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu, prirodan je uzvratan osjećaj duboke zahvale Bogu na takvom daru pozvanosti na Gozbu nad gozbama, a onda u tom smislu i potreba da se ta zahvala, uz riječi: Gospodine nisam dostojan…, izrazi i dubokim poklonstvenim stavom tijela. Stoga držimo da je preziranje takvih duhovnih potreba, koje rese, a ne nagrđuju jedan dio vjernika, ne samo nepravda, nego i prilično teška sablazan.
Iako će Opća uredba u istom 43. broju mudro isticati važnost ujednačenosti, a kojim bi cijela zajednica izražavala skladnost i jednodušje, bilo da je riječ o tome da svi vjernici stoje ili svi kleče, ipak bismo, ukoliko se takav sklad ne može postići, daleko prije opravdali i istaknuli duhovne potrebe i pravo onih koji žele klečati za vrijeme dijelova svete Mise kada to nije propisano liturgijskim odredbama, nego nastojanja onih koji te potrebe zanemaruju i žele ih potisnuti. Za takvo uvjerenje potvrdu pronalazimo i u odgovoru Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata od 5. lipnja 2003. god., koji se odnosi na slobodu vjernika s obzirom na klečanje nakon pričesti, a koji se, bez imalo sumnje, s jednakom sigurnošću može primijeniti i na klečanje za vrijeme Jaganjca Božjeg.
