Nemirno je srce naše

Prije 50 godina – 1973. – objavljen je u Zagrebu, u Kršćanskoj sadašnjosti, treći hrvatski prijevod s latinskoga jezika glasovitih Ispovijesti sv. Augustina (354.-430.), hiponskoga biskupa, u današnjem Alžiru. Taj je prijevod prof. Stjepana Hosua (1913.-1985.) prošle 2022. godine doživio četrnaesto izdanje. Dr. Vjekoslav Bajsić (1924.-1994.) donio je na kraju knjige dokumentaran pregled Augustinova života i njegovih pisanih djela.

Prethodna dva prijevoda bila su: Ispovijesti sv. Aurelija Augustina, preveo, uvodom i bilješkama popratio Antun Sasso, Zagreb, 1894. i Ispovijesti Svetog Augustina, Knjiga I. do X., preveo i uvod napisao Andrija Živković, Zagreb, 1930. Taj je prijevod izišao u povodu 1500. obljetnice smrti sv. Augustina, velikoga naučitelja Crkve. Dostojno je i pravedno sjetiti ga se o njegovu crkvenom spomendanu, 28. kolovoza.

Malo tko od nas nije više puta čuo, bilo za vrijeme školovanja, bilo prigodom duhovnih vježbi ili slušanja propovijedi, za Svečevu izreku: Stvorio si nas, Bože, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi (Ispovijesti, knjiga I., glava 1, br. 1).

 Ljudsko srce

Augustin je u svojoj duhovnoj autobiografiji pošao od ljudskoga srca koje je fizički sićušno da u šaku stane, a po izvornim težnjama izdiže se iznad oblaka, do Tvorca svoga. U njemu je sadržan sav svemir, odnosno sav nemir svjetski. Taj mali tjelesni organčić kroz koji kola životna krv i struji ljudska osjećajnost, koje neprestano kuca, ključa, voli, mrzi, uzdiše, po prirodi je svojoj stjecište nemira i mira, izvorište suza i smijeha. Zato i jest u svih naroda označeno kao simbol vjernosti i ljubavi, odnosno sinonim za ljudsko stvorenje. Mozak, oči i drugi tjelesni dijelovi, u kojima se odražavaju duhovne moći, imaju svoju granicu gdje treba stati, jer se ne može dalje. A srce se pokazuje kao neiscrpiv izvor, pohotna praznina koja se ispunjava samo nadilazeći samu sebe. Srce je tjelesno smrvljivo, ali je životno neispitljivo. Ima svoju zakonitost, logiku i razloge, koje razum uvijek i ne razumije, kako već iskustveno reče francuski mislilac B. Pascal, kojemu je ove godine 400. obljetnica rođenja. Ukazuje se kao stjecište ljubavi, ljubomore i mržnje. Stoga može biti bistro kao rijeka tekućica, tvrdo kao kamen, gorko kao pelin… Uvijek hoće nešto više od onoga što je postiglo: ne znaš mu dubinu, među i mjeru. Mjera mu je, čini se, da žudi bez mjere. Začetnik mu stoga može biti netko tko je veći, neizmjerniji od njega. Ono što je u fizičkom svijetu atomska kugla sa svojom silovitom udarnom ili razornom snagom, tako je nešto slično u duhovnom pogledu ljudsko srce: kadro prsnuti i zasuti sve unaokolo, do kraja zemlje. Vulkan ljubavi, veselja i sreće, ali i ponor mržnje, praznine i unesrećenja. I dok čovjek čita ono što je sv. Augustin pisao iz srca o srcu za ljudska srca, ne može ne osjećati utapanja u misli, s kojima se slaže jer su izvučene iz svakoga od nas. Auktor je doživio ono što ljudsko srce doživjeti može. Iskusio je svu njegovu putanju i muku, gazio po travnjacima ovoga svijeta napajajući strasti tijela, primajući časti ljudi, tražeći smiraj u zagrljaju žene, u prihvatu manihejstva, u naučavanju govorništva, u prijateljstvu s drugovima. Sve je proživio, ali se nemirno srce nije nigdje smirilo dok nije prispjelo u zagrljaj Onoga koji je „srce naše bio ranio strelicama svoje ljubavi“, te smo Njegove „riječi nosili zabodene u svojim grudima“ (IX.,2,3), dok dakle nije palo u „čvrsti zagrljaj kojega ne raskida zasićenost“ (X.,6,8).

Svjestan umnih sposobnosti

Augustin je tek u svojoj odrasloj dobi uspio spoznati božansku i ljudsku istinu: sve što jesmo i što imamo, jesmo i imamo ne od sebe nego od Boga. Bio je svjestan svojih sposobnosti, posebno umnih. Prema vlastitoj izjavi, nije mu nedostajalo pamćenja i darovitosti (I.,11,15). Aristotelovih je Deset kategorija u svojoj dvadesetoj godini pročitao i sam shvatio bez ičije pomoći, dok su drugi jedva mogli i razumjeti „premda su im vrlo učeni učitelji ne samo usmeno tumačili nego im mnogo i u pijesku crtali“. A između onih marljivih i nadarenih učenika bio je najbolji onaj koji nije presporo slijedio Augustinova izlaganja (IV.,16,28.30). Augustin je bio svjestan svojih darova, ali im za dugo nije znao za izvor. Tek je nakon obraćenja doznao da oni dolaze putem roditelja, ali ne „od njih, nego preko njih: jer od tebe dolaze sva dobra, Bože“ (I.,6,7). Kako se čovjek zna uzobijestiti zbog darova koje posjeduje i koje smatra svojom svojinom! Slobodu, taj najveći dar, smrvi u prah i misli da je postao slobodan. Nastupa neodgovorno i traži da to drugi poštuju. Spušta se ispod nagona usađena i u životinju i govori da je sebe osmislio. Zatvarajući se u svoje srčane klijetke i umnu žaruljicu kao puž u svoju kućicu, čovjek se gubi u sebi. Što se više udaljuje od izvora, to mu je svrha nejasnija. Odlazi od Boga, teži za „bogatom bijedom i sramotnom slavom“ (I.,12,19). I to je zapravo nered: misliti da sam ja od sebe sve, da nisam na vezalu svoga gospodara i da me on u svakom trenutku može povući i sve mi oduzeti. Ali taj je gospodar toliki Gospodin da pušta ljudsko biće da se hvali koliko usta mogu podnijeti i da u svojoj hvalisavosti napreduje.

Iskustvo putena grijeha

Grijeh odnosno zlo jest „samo odsutnost dobra sve do onoga stupnja kad više ničega nema“ (III.,7,12). I dok čovjek tako misli, čini i juri za samim sobom, dok bludi u svojoj ludosti, ljudi mu dovikuju: „Sjajno, sjajno!“ (I.,13,21). A što je sjajno, crna zemljo pokrivena ljudskom prašinom i paučinom! Zar je sjajno zaiskriti nekoliko trenutaka u svojoj sudbinskoj slobodi odijelivši se od vječnoga žara i plamena? Zar je sjajno trčati munjevitom brzinom duha i puti – izvan puta? Je li zbilja sjajno lebdjeti nad bezdanim ponorom, u koji se čovjek može svakoga momenta strovaliti ako se ne želi osloniti na stup istine, smisla i života? Znanost ovoga svijeta zanosi, svjetska sjena opsjenjuje i čovjek umišlja da nešto jest kada se napuni prazne taštine i naužije prirodne porivnosti. Ali ishod je već tu: zar se nakon takvih požudnih napitaka ubrzo ne dolazi do uvida da je čovjek sam od sebe napuhana mješina… Točnije: on je spoj zemlje i neba; jednim je dijelom glina, ropstvo, zakon, a drugim je dijelom nebo, misao, sloboda. Samo, ljudsko se biće više puta ne slaže s time. Ono se želi potpuno zakopati u zemlju, i onda to mučno stanje naziva sjajno ostvarenje. I želi da mu drugi povikuju: Splendide, splendide!

Augustin se nadisao zemaljske prašine, nauživao stola i postelje, kupao u bludu svome „rasipajući sve više i više besplodno sjeme boli, ohol u poniženju i nemiran u umoru“ (II.,2,2), udaljujući se od Boga i tražeći sebe u sebi i u drugim bićima. I dok su ga drugi smatrali „dječakom velike nade“ (I.,16,26), on priznaje da je bio: „tako malen dječak, a već tako velik grešnik“ (I.,12,19). On je iskusio trnje požude, koje mu je prebujalo preko glave, i doživio trenutke užitaka, koji su mu bili zasuti čemerom, da bi i sebi i drugima mogao reći gorku istinu: „tolika je sljepoća ljudska da se ljudi sljepoćom i hvale!“ (III.,3,6). Takvo je čovjekovo srce koje se napuhuje i pred sobom i pred drugima.

Proces griješenja i obraćenja

On, koji se osmjelio u prevrtljivim i mračnim ljubavima (II.,1,1), kojemu se iz pokvarene volje rodila požuda, iz ove navika, iz navike nužda (VIII.,5,10), koji se nije mogao lako okaniti jetkih briga častohleplja i stjecanja novca, valjanja i nadraživanja u svrabu požuda (IX.,1), nije ni mogao, razumije se, shvatiti koji je smisao bežena stanja. Jer bolesnim očima mrsko je svjetlo koje je čistim očima ljupko (VII.,16,22). No on je znao da je uz pelin pio i ljubav i da je ljubiti i biti ljubljen slatka i smislena stvarnost. Ljudi su bića koja ne može ništa ni razviti ni razbiti osim ljubavi. Ona kao vrjednota nadilazi vrijeme, obuhvaća prostor, vrjednija od svake vrijednosti, bogatija od svakoga bogatstva, veća od svake sreće. Ljubav otapa mrzlotine koje se hvataju oko ljudskoga srca. A budući da je slobodna i prema tomu odgovorna, ukazuje se kao drvo spoznanja dobra i zla: ako je krivo usmjerena, čovjek će danima i godinama bolnim suzama zalijevati to drvo; a ako je upravljena na pravi cilj, može mu postati osmišljateljica života i bitka.

Koliko je bilo muke da se pođe iz sebe, prijeđe prag, zakorači na lađu i zaplovi pučinom poštena življenja. Već se bio oslobodio laži, ali još nije dohvatio istinu (VI.,1,1). Imao je dosta primjera prethodnika, ali mu se nije dalo odmah poći na put.

Majčina uloga u rađanju i preporađanju

Augustin je pošao u duhovni preporod. Ne sam. Dok se „nadut od oholosti sam sebi činio velik“ (III.,5,9), dok je bio sjajan u samom preobilju opakosti, bio je Netko na nebu i mislio na njega pripremajući od njega posudu za svoju obilnu milost, i bila je jedna osoba na zemlji koja se neprestano za nj molila Bogu. Njegova majka Monika koja je bila spremna da ga za vječno spasenje još većom ljubavlju rodi u svome čistom srcu (I.,11,17). Godine 374. priključio se manihejskoj zabludi u kojoj je ostao punih 9 godina. Pobožna mati molila madaurskoga biskupa Antigona da ga zovne na razgovor. Ali tko će heretika uhvatiti. Na majčin gorki plač stari je biskup samo dodao: “Nemoguće je da propadne sin tolikih suza” (III.,12,21). Potekli su potoci suza za razmetnim sinom. Razočarao ga manihejski biskup Faust. Nije mu znao odgovoriti ni na jedno životno pitanje, a on tražio samo istinu da mu ispuni srce. Manihejstvo ga nije zadovoljilo. I prekinuo s njime, ali ne i s nekim manihejcima, koji su ga poslali na studij retorike u Rim. Dopro do carskoga grada Milana, gdje je posve raskinuo s manihejcima, a nastupilo nezadovoljstvo u svakom pogledu. On, kao mladić, dolazio je u sukob sa svojom majkom. Ali njoj je bilo najgore kada je, slagavši joj – „onakvoj majci!“- pobjegao iz Kartage u Rim. Nakon što ga je optužila zbog prijevare i okrutnosti, počela je opet za njega moliti. Bog joj je ispunio srž njezine želje „ne obzirući se na ono što je tada molila, da bi joj ispunio ono što je uvijek molila“ (V.,8,15). Ali ona, jaka u ljubavi i sigurna u svim pogiblima po Bogu (VI.,1,1), dostigla ga je u Milanu. I ona. I njezine suze. I molitve.

A evo i trećega biskupa na njegovu putu: sv. Ambrozija milanskoga. U njemu, kaže, nije volio toliko biskupa koliko vrsna govornika, koji ga je osvojio latinskim izražajem, a onda i božanskim sadržajem, doživjevši u njemu auktoritet Katoličke Crkve. Promatrao je uzornoga biskupa Ambrozija i sve mu se kod njega sviđalo: i nauka, i rječitost, i život, i ugled. „Samo mi se njegov celibat činio mučnom stvari“ (VI.,3,3). A čudo bi bilo kada se to ne bi činilo čudnom stvari mladomu govorniku koji u svome rječniku nije uopće imao riječi celibat, osim možda u kakvu iznakaženu značenju. Žena i slavohleplje držali ga još daleko od Boga: “Bože, učini me čistim, ali ne odmah” (VIII.7,17), tako je u neka doba poganski govorio. Godine 385. raskinuo je sa ženom, koja se vratila u Afriku (čini se da je bila posvećena djevica s kojom se nije mogao oženiti zbog njezinih zavjeta[1]). U godini 386. čuo dječji glas: “Tolle, lege – ustaj, čitaj!” I naišao na Rim 13,13: “Ne u pijankama…”. I sve su sumnje nestale. Čitanje Pavlovih Poslanica otvorilo mu je nebeski smisao i Božju milost. U jesen 386. povukao se na pripremu na krštenje, koje je primio na Veliku subotu 387. iz ruke biskupa Ambrozija, zajedno sa sinom mu Adeodatom. Ujesen iste godine vratio se u Afriku. U rimskoj Ostiji umrla mu majka, koju je ovjekovječio u svojim besmrtnim Ispovijestima. Oko 390. godine umro i nepunoljetni sin, o kojem je Augustin napisao da je darovitošću uma nadilazio mnoge ugledne učitelje, a on u njegovoj darovitosti nije imao nikakva “udjela, osim grijeha”.

I majka koja ga je „većom tjeskobom rađala u duhu nego što ga je rodila u tijelu“ (V.,9,16), dvaput ga je rađala: prvi put ga je zanijela s Patricijem poganinom, kojemu je do kraja bila vjerna (a on njoj ne previše), nosila ga je pod svojim srcem devet mjeseci i donijela ga na svijet u svojoj 33. godini, a drugi put: nosila ga je nakon tjelesnoga rađanja točno 33 daljnje godine u svome srcu preporodivši ga na vječni život (IX.,11,28). Spomendan joj slavimo na uočnicu Augustinova blagdana. U ovom drugom rađanju jest sav ljudski smisao. Ništa nam ne bi koristilo što smo se samo tjelesno rodili kada ne bismo imali nikoga tko bi nam pomogao da se preporodimo duhom i uzdignemo na visinu na kojoj se do kraja ostvarujemo. Nije Kraljevstvo Božje u mnoštvu i masi, nego u duhovnom bogatstvu i snazi! Majka je Monika za života postigla za čim je žudila. Štoviše, primila je mnogo više nego što je željela i molila. Ona je vapila Bogu da on postane kršćanin, da se obrati, a on je postao: kršćanin, svećenik, biskup, svetac, crkveni naučitelj – među najvećima u Crkvi Katoličkoj.

Čežnja za istinom

Augustin je, spoznavši pravi Put, odlučno pošao njime, pun naravne i svetopisamske vjere u Boga: lakše bih sumnjao da ja živim nego da nema istine koja se dade shvatiti i vidjeti po onome što je stvoreno (Rim 8,20 – VII.,10,16). A po milosti Božjoj postao je ono što jest. Nije stoga čudo da se radi samo o tome da se spozna ono što Bog želi. Ali i to treba izmoliti: „Daj mi što zapovijedaš, pa zapovijedaj što hoćeš“ (X.,29,40). Njegov luk života jest strastvena trka za Istinom i vlastitim osmišljenjem. Neprestano su ga držala budnim egzistencijalna pitanja, kojima je tražio rješenje i u sebi i u svijetu, u materiji i u duhu. Obuzet životnom problematikom: „Sam sam sebi postao veliko pitanje“ (IV.,4,9), odnosno „postao sam sebi zemlja teškoće i znoja silnoga“ (X.,16,25), dao se u potragu za smirenjem i uma i srca. Sve do svoga obraćenja na kršćanstvo, tražio je istinu, a nakon obraćenja istraživao je nađenu istinu i po ljudskoj filozofiji i po Božjoj mudrosti Svetoga Pisma.

Sveti Augustin bio je izvanredan Božji dar svojemu vremenu i Crkvi Katoličkoj, kojoj je ostavio biblioteku remek-djela ljudske i kršćanske misli, zaodjevene u blistavo književno ruho. U povijesti kršćanstva malo koji od crkvenih učenika i učenjaka nije radio na gumnu njegovih misaonih i spoznajnih snopova. Njegova se baština najviše iskorištavala u Crkvi, jer je uspio, na svoj način, spojiti srce s umom, tijelo s dušom, Crkvu sa svijetom, jer je progovorio iskreno, ispovijesno i iskustveno o čovjeku, o sebi, grješniku i obraćeniku, o Bogu i njegovoj milosti. Crkva ga je počastila nazivom „učitelj milosti”. Njegove Ispovijesti jesu u prvome redu hvalospjev Bogu, a onda i Moniki majci, himna milosti i ljubavi, priznanje prijateljima i znancima, pouka ljudskomu rodu kako se od grješnika postaje velikan duha, kako oni koji su se uputili za mudrošću i pravdom, dostižu je kad li – tad li, kako se svima onima koji Boga ljube sve okreće na dobro, pa i grijesi, jer je Bog kadar i naše rugobe preobraziti (IX.,6,14). Ispovijesti su ljudski i biblijski uzdah Bogu, odah od umora zemaljskoga, putokaz zalutalima, zov palima, mlaz mlakima, ohrabrenje ustrajnima, poruka svojemu i ovomu svijetu i vremenu, poticaj ljudskomu srcu da ne spava u očaju govoreći „ne mogu«, nego da se prosudi u ljubavi Božjega milosrđa i „milosti, po kojoj svaki koji je slab postaje jak kad po njoj postaje svjestan svoje slabosti“ (X.,3,4). Zato one ostaju nepresušno vrelo ljudskoga nadahnuća, koje vodi k božanskim obalama vječne ljubavi.[2]

[1] „Sveti Augustin iz drugoga kuta“, u: Službeni vjesnik (Mostar), 1/2010., str. 101-104. https://md-tm.biskupija-mostar.ba/clanci/sveti-augustin-iz-drugoga-kuta

[2] Izvorni članak „Aktualni Augustin“, u: Vrelo života, Sarajevo, br. 1/1975., str. 69-74. (Časopis za duhovnost izlazio je od 1975. do 1992.). Članak ovdje ponegdje dopunjen.