Nepogrješivo i nezabludivo kršćanstvo
Vrijeme u kojem živimo dopušta svakom da iznese svoje mišljenje. Ono ne mora biti popraćeno objektivnim poznavanjem informacija i materije. Ali ne možemo reći kako ni danas nema stručnjaka koji znaju objektivno i točno govoriti o određenoj tematici. U kršćanstvu istina vjere o nezabludivosti pape u pitanjima vjere i morala specifična je za katoličko kršćanstvo. Prema toj istini poglavar Katoličke Crkve nezabludivo naučava zajedno s kolegijem biskupa kada se njegovo naučavanje odnosi na pitanja katoličke vjere i katoličkog moralnog učenja. Nije riječ o nepogrješivosti ukoliko pogrješivost označimo kao mogućnost da papa u pitanjima svakodnevnog života i komunikacije napravi grešku, recimo umjesto na sastanak krene na aerodrom. Je li pogriješio? Jeste. Nepogrješivost i nezabludivost nisu istoznačnice i treba ih razlikovati. U novije vrijeme mediji neskloni Katoličkoj Crkvi i njezinim moralnim temeljima razvili su sociološki fenomen medijske nepogrješivosti pape što je posljedično generiralo pojavu nepogrješivog kršćanstva.
Nepogrješivo kršćanstvo je medijski proizvod koji papu tretira kao nepogrješivog ekološkog gurua ili političkog analitičara ili objektivnog povjesničara. Nepogrješivo kršćanstvo smatra da je papa apsolutno nepogrješiv kada govori o ekologiji i zaštiti okoliša, kada govori o političkom uređenju neke zemlje ili uređenju državnih granica ili kada govori o povijesnim događajima. Ukoliko se netko kritički osvrne, recimo, na neku papinu ekološku izjavu, takvog kršćanina nepogrješivo kršćanstvo smatra nekim koga treba izopćiti. Nepogrješivo kršćanstvo predstavlja papu kao nepogrješivog tumača svih društvenih i socioloških procesa posebno u području ekologije i politike, kao da papa apsolutno i objektivno poznaje stvarnost i stanje stvari o kojima se govori. Nepogrješivo kršćanstvo stvorilo je fenomen pape koji nikada za sebe nije rekao, vjerojatno niti neće, da je njegovo mišljenje mjerodavno u pitanjima ekologije i politike, kao da je riječ o istinama vjere i dogmi o papinoj nezabludivosti.
Na drugoj strani, nepogrješivo kršćanstvo koje je papu proglasilo nepovredivim autoritetom za područja koja nisu povezana nužno s pitanjima o vjeri i moralnom učenju, žestoko odbacuje bilo što što taj isti papa govori i propovijeda, kao onaj koji je nezabludiv, i odnosi se na kršćanska učenja o vjeri i moralnim činjenicama. Kada papa govori o pobačaju kao grijehu i ubojstvu, nepogrješivo kršćanstvo kao medijski fenomen takvu izjavu ne smatra obvezujućom za vjernike, nego takvu izjavu pape tumači kao tlapnje „simpatičnog starčića“, iako papa govori ono što je u skladu s naukom Katoličke Crkve, kao nezabludiv autoritet u moralnim pitanjima. Isto vrijedi i za druga pitanja u kojima je papa u pravom smislu riječi nezabludiv kao autoritet. Mediji su proizveli papu koji je nepogrješiv za pitanja koja nisu teološki vezana uz istinu vjere o papinoj nezabludivosti, a odbacuju i prešućuju papu koji kada govori o određenim pitanjima vjere i morala govori kao nezabludiv autoritet.
U odnosu prema papi i dalje postoji nezabludivo kršćanstvo, ono koje u njegovom naučavanju u pitanjima vjere i morala vidi istinski teološki autoritet njegove službe, ali to kršćanstvo se organizirano medijski odbacuje, prešućuje i negira. I kršćani su se u odnosu na autoritet pape podijelili. Ima ih koji podržavaju nepogrješivo kršćanstvo, sociološku ideju kako papa ne može pogriješiti u pitanjima ekologije, politike, znanosti, dok ono što papa piše i propovijeda kada se radi o vjerskim pitanjima i moralnim problemima smatraju irelevantnim i neobvezujućim. Ima ih koji odbijaju medijsku ideju nepogrješivog pape u pitanjima koja nisu teološki integralna s vjerom i moralom, nego su često pitanja šireg i općeg društvenog značenja, i smatraju da bi tamo gdje papa ima autoritet nezabludivosti trebalo poslušati i složiti se s papom ukoliko se vjeruje u istinu o njegovoj nezabludivosti. Nezabludivi papa koji govori o teškim problemima vjere i teškim poremećajima na području moralnog življenja medijski je neprihvatljiv. Riječ je o papi koji ne zna što govori i njegovo mišljenje i pisanje nikoga ne smije obvezivati, jer su pitanja vjere i moralna pitanja strogo privatne stvari. Ali papa koji je ekološki osviješten i koji je politički analitičar ne može nikada pogriješiti i bilo koja njegova izjava na tim područjima ima se smatrati svetom istinom koju se ne smije podvrći kritici niti ozbiljnije prostudirati i diskutirati.
Mediji su proizveli neobičan rascjep u osobi pape, stvaraju papu koji ne griješi u pitanima kojima se svatko može i smije baviti, jer nisu nužno teološki povezana s istinom o njegovoj nezabludivosti. S druge strane, mediji prešućuju, skrivaju i negiraju papu koji je vjernički autoritet u onim područjima koja su usko i neodvojivo povezana s istinom o njegovoj nezabludivosti, a to su područja vjerskog i moralnog učenja. Mediji su stvorili dvojicu papa u jednoj osobi, jednog papu koji kada nešto kaže o spašavanju šume i drveća, svi to imaju držati i vjerovati bez pogovora, i papu koji kada govori o moralnim problemima i pitanjima vjere, nitko nema obvezu čak ni čuti što on naučava i o čemu naučava.
Fenomen rascijepljenog pape stvoren od strane medija pojavio se i među samim kršćanima, jer ima kršćana koji kada im kažete da papa nije nezabludiv u pitanju klimatskih promjena i prekrajanju granica, smatraju da ste zreli za izopćenje, jer niječete papinu nepogrješivost. Kada skrenete pozornost da je papa nezabludiv u pitanjima vjere i morala i da je papa izjavio kako su pobačaj i eutanazija teški grijesi protiv života, čut ćete odgovor kako to što je papa rekao nikoga ne obvezuje, jer i papa može pogriješiti, iako ovdje nije riječ o pitanju greške, nego o teološkom vjerovanju u papinu nezabludivost kada se radi o moralnim stvarima.
Na kraju ne smijete se ne složiti s papom kada govori o demokraciji, socijalizmu, kapitalizmu, rastu temperatura, jer ako to učinite, vi niste kršćanin, ali kad papa govori o Bogu, euharistiji, braku, seksualnosti, poželjno je neslagati se s papom, jer ovo drugo je izgleda ipak nešto što nikoga ne obvezuje, iako proizlazi iz onoga što zovemo istinom o nezabludivosti pape kada naučava u pitanjima vjere i morala.
Mediji su nam donijeli jedan potpuno novi fenomen osobe pape i njegovog teološko-moralnog autoriteta za područja na koja se istina o njegovoj nezabludivosti strogo govoreći ne proteže, ali ga mediji baš za ta područja smatraju nekim tko apsolutno nikada ne može nešto krivo izjaviti, dok su mu za ona područja koja su usko povezana s istinom o njegovoj nezabludivosti oduzeli i stalno i uporno oduzimaju autoritet, ističući kako „simpatični starčić“ često pogriješi i ne zna što govori i piše, kada govori i naučava u pitanjima vjere i morala.
