Neutemeljenost mjera Stožera civilne zaštite o sudjelovanju 25 osoba na svetoj Misi


Uvod ili o mjerama ograničenja za crkve


Prije nekoliko dana, točnije 27. studenoga 2020. god., Stožer za civilnu zaštitu donio je nove mjere s obzirom na suzbijanje pandemije koronavirusa, koje vrijede od 28. studenoga do 21. prosinca 2020., a one, između ostaloga, kako je to protumačio premijer Andrej Plenković, iako se to teško može iščitati iz same Odluke (usp. III, 2, na kraju), određuju da na svetoj Misi može biti nazočno najviše 25 osoba.

Na čudnovatost takve odluke, koja ne vodi računa o veličini prostora i koja shodno tome npr. određuje da jedna velika crkva čiji je kapacitet 2.500 osoba sada smije primiti tek 1%, mnogi su već upozoravali. Većina crkava vjerojatno može primiti 400-500 ljudi, što znači da je za njih dozvoljeno sudjelovanje tek kojih 5-6% vjernika.

Bez želje da se nekim drugim područjima pooštre mjere, nego tek da se istakne nepravednost i nesrazmjer koji proizlaze iz same Odluke, valja upozoriti kako je za neke izrijekom navedena popunjenost do 40%, dok su za neka druga područja, koja nisu ni životno ni duhovno nezamjenjivo važna, ograničenja, u odnosu na mjeru koja je propisana za crkve, još znatno blaža. Stoga nam se ne čine neosnovane primjedbe onih koji ističu kako su te mjere ne samo diskriminatorne, nego i izravno uperene protiv vjernika i vjerničke slobode. Ili su, u boljem slučaju, tek rezultat prepisivanja onoga što su civilne vlasti drugih nekih država propisale za svoja područja.

Ovdje je, s obzirom na zadnju pretpostavku, dobro napomenuti kako su biskupi nekih država koje su donijele slične odluke podnijeli tužbe i dobili parnice na najvišim sudovima, a iz čijih je presuda razvidno da je riječ o očitoj diskriminaciji vjernika i nesrazmjeru poduzetih mjera i ugroze koja proizlazi iz opasnosti koronavirusa (usp. npr. ovdje ili ovdje). Nadamo se da i mi nećemo biti natjerani da svoja vjernička prava i svoje dostojanstvo tražimo istim putevima.


Duhovno i duševno zdravlje vjernika – zanemareni problem


Nažalost, takvim se skretanjem na pravnu stranu prilično gubi srž problema koju nosi novo ograničenje za vjernike, a to je da svakako valja imati na pameti važnost zaštite ljudskog zdravlja i brige za druge, ali i da to mora biti u granicama razumnosti, pravednosti, zakonitosti i poštene preraspodjele tereta, a s obzirom na Crkvu da se još k tome u potpunosti poštuju njezina svrha i poslanje.

Konkretno, to znači da treba nastojati oko očuvanja tjelesnoga zdravlja, ali na način da se nikako ne dovede u opasnost duhovno zdravlje vjernika. U tom smislu ovdje valja najprije imati na pameti duboku čežnju za Bogom koju vjernik nosi u sebi i koju katolici na najizvrsniji način doživljavaju u svetoj Misi, kao povlaštenom mjestu susreta Boga i čovjeka kroz naviještenu riječ Božju i kroz darovanost Kristova Tijela i Krvi, te u sakramentu ispovijedi, kao još jednom posebno milosnom sredstvu Božje ljubavi, a onda i činjenicu kako im uskraćivanje baš tih sakramenata izaziva duboku bol i tjeskobu i time ozbiljno narušava duševno i duhovno, a onda vjerojatno i tjelesno zdravlje.

Duševno se zdravlje ovdje odnosi na duboke tjeskobe koje proživljavaju zbog svega što se zbivalo i zbiva, a duhovno zdravlje na ozbiljno kolebanje u vjeri i s obzirom na cjelovitost nauka o Crkvi i s obzirom na pouzdanje u Božju providnost, a sve je to uzrokovano padom povjerenja u crkvenu hijerarhiju i uvjerenjem da su biskupi obustavom svetih Misa s narodom u ožujku na određeni način izdali i Boga i vjernike. Jedan, dakle, nezanemariv broj vjernika osjeća takvu ili sličnu unutrašnju težinu.

K tome treba dodati kako je mnogima između njih duševno i duhovno zdravlje bilo duboko narušeno još u prvom valu koronavirusa,  kako je ono s nizom različitih mjera koje su slijedile još više kopnilo, te da se s ovim najnovijim mjerama može govoriti o dubokoj i vrlo opasnoj duhovnoj bolesti, koja, ako se ubrzo ne prione na liječenje, može izroditi jedan broj onih koji će zbog tolike sablazni koju su, prema osobnom uvjerenju, doživjeli od svojih pastira, otpasti od vjere.

Dakle, riječ je u svemu tome o spasenju duša, onome na što je Crkva prije svega pozvana. Pitanje je, stoga, je li pravedno i srazmjerno dobru koje se želi postići, a onda u tom smislu moralno i zakonski opravdano, ograničiti broj vjernika na svetim Misama na 25 osoba i time najvećem broju izravno oduzeti ono što im je važno koliko i udah zraka? Poticanje na praćenje svetih Misa preko interneta i televizije za njih je samo još dodatna šaka soli na ranu.


Propisane mjere i pitanje pravednosti i razmjernosti


To pitanje o pravednosti donošenja takve jedne odluke valja postaviti kako civilnim vlastima, tako i hrvatskim biskupima.

Prvima s upitom zašto se tolike stroge mjere primjenjuju selektivno i time, osim očigledne neravnomjerne podjele tereta koronakrize i neuočavanja koliko je nekome nešto životno važno, suptilno navodi zakinute skupine na zavidnost i iskaljivanje svoga nezadovoljstva na krivim adresama? Pri tome apostrofiramo aktualan primjer dvojice muškaraca koji su obezvrijedili svetost posvećenog prostora unošenjem sprava za vježbanje i vježbanjem u jednoj zagrebačkoj katoličkoj crkvi, a iz razloga jer su, unatoč tolikim restriktivnim mjerama kojima su izloženi katolici, od svih “povlaštenih skupina” prepoznali baš Katoličku Crkvu i baš u njoj, a ne u odluci Stožera, vidjeli uzrok zatvaranju teretana. Taj nam primjer zorno pokazuje opasnost koja proizlazi iz takvih nedovoljno promišljenih i u biti duboko nepravednih mjera, jer nam svjedoči, uz niz sličnih primjera u Europi i svijetu, kako su često žrtve vjernici, najčešće k tome katolici, a koji redovito s uzrokom nečijeg nezadovoljstva, kako se to i u ovom hrvatskom slučaju pokazalo, nemaju nikakve veze.


Zašto biskupi šute?


To pitanje o pravednosti donesenih mjera i njihovu bespogovornom prihvaćanju od strane Crkve, valja postaviti i našim biskupima. Naime, koliko je javnosti poznato, biskupi na te odredbe nisu ni na koji način odgovorili onima koji su ih donijeli, a čini se, kako to proizlazi iz riječi glasnogovornika HBK-a, da ih nitko pri tome nije ništa ni pitao, nego su donesene jednostrano, bez uvažavanja ranijih dogovora između predstavnika civilne i crkvene vlasti. Jedina reakcija biskupa, i to ne svih, nego pojedinih, vidljiva je u preporukama svojim svećenicima kako će u novonastalim okolnostima organizirati pastoralnu skrb. Valja istaknuti da se, u okvirima mogućega, preporuke nekih biskupa čine vrlo mudre i pastoralno vrijedne, ali se i preporuke nekih drugih čine dodatno nepravedne i nerazborite i u tom smislu pastoralno štetne.  


Može li Stožer za civilnu zaštitu na zakonit način donijeti mjere kojima se ograničava bogoslužje i ima li ovlasti kažnjavati?


No, nas u ovom promišljanju zapravo nešto drugo zanima, a to je pitanje smije li uopće Stožer za civilnu zaštitu donijeti takve, štoviše ikakve odredbe za bogoštovna mjesta, s obzirom da su ona u apsolutnom vlasništvu Crkve? Još nas više zanima smiju li se na temelju tih odredbi provoditi ikakve represivne mjere, odnosno konkretno smije li policija, inspekcija ili već neko drugo “ovlašteno” tijelo ulaziti (ili bi možda bila primjerenija riječ upadati) u crkve i kažnjavati one koji se eventualno ne bi pridržavali tih propisa? To je pitanje kojim bi se svakako trebali pozabaviti naši crkveni pravnici, a onda i teolozi drugih nekih teoloških grana, jer će vjerojatno ova Odluka imati dalekosežne posljedice za slobode vjere i dostojanstvo vjernika u budućnosti. S obzirom da takvog crkveno-pravnog osvrta za sada nismo vidjeli, mi ćemo ovdje iznijeti svoje mišljenje o slučaju, a ono je više poticaj navedenim stručnjacima da daju svoj doprinos, nego što je rezultat potpunog poznavanja materije.

Štoviše, svjesni smo činjenice da se ovlasti koje ima/nema Stožer za civilnu zaštitu mogu tumačiti i na jedan i na drugi način i da će se upravo zbog toga teško neki crkveni pravnik odvažiti javno iznijeti argumentaciju, pogotovo takvu da ona bude uvjerljiva za sve, ali držimo da je pitanje vrlo važno pa se upuštamo u ovo analiziranje, s nadom da će se naći onih koji će eventualne krive zaključke znati i htjeti argumentirano ispraviti.


Teza: Ne, Stožer za civilnu zaštitu ne može donositi odluke kojima se ograničava bogoslužje i kojima se mogu provoditi represivne mjere nad vjernicima


S obzirom na to i s obzirom na postavljeno pitanje, odmah na njega odgovaramo da držimo kako Stožer za civilnu zaštitu nema legitimne ovlasti niti da propisuje ograničenje broja vjernika na svetim Misama niti da se na temelju donesene Odluke mogu i smiju provoditi bilo kakve represivne mjere i inspekcijski nadzori. Pri tome se pozivamo na Ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske, napose na Ugovor o pravnim pitanjimakoji je potpisan 19. prosinca 1996. godine.


Ugovor Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima određuje neovisnost i samostalnost Crkve i države 


U čl. 1. Ugovora o pravnim pitanjima piše:

“Republika Hrvatska i Sveta Stolica, potvrđujući da su Država i Katolička Crkva, svaka u svom poretku, neovisne i samostalne, obvezuju se da će u međusobnim odnosima potpuno poštivati to načelo te da će međusobno surađivati u brizi za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i u promicanju općega dobra.”

Taj Ugovor, dakle, ponajprije jamči da su i Katolička Crkva i Republika Hrvatska neovisne i samostalne te se obvezuju da će to potpuno poštovati. S obzirom na navedeno, iz jednostrano donesenih mjera, u kojima strana Katoličke Crkve, kako to, ponavljamo još jednom, tvrdi glasnogovornik HBK (“Odluka nas je zatekla…”), a slično se da iščitati i iz komentara predsjednika Hrvatske biskupske konferencije Želimira Puljića, nije konzultirana ni upoznata s restrikcijama prije njezinih donošenja, zaključujemo da Stožer za civilnu zaštitu i Vlada Republike Hrvatske, koje u ovoj stvari predstavljaju Republiku Hrvatsku, nisu poštovali neovisnost i samostalnost Crkve, nego su ih grubo povrijedili. Ukoliko je doista riječ o ignoriranju druge strane, onda se može reći da je takav čin pravno ništavan, a moralno bezočan.


Obveza i Crkve i države da surađuju u brizi za cjeloviti i duhovni i materijalni razvitak čovjeka


Istina, u navedenom se članku Ugovora navodi kako će dvije strane “surađivati u brizi za cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka i u promicanju općeg dobra”, iz čega bi se moglo zaključiti da je, u situaciji ugroze koja izvire iz opasnosti koronavirusa, opravdano poduzimati mjere za zaštitu i promicanje tjelesnog zdravlja, ali se pri tome ne smije zaboraviti kako je istim člankom određena “suradnja” (koja nije, sudeći po svemu, bila potpuno poštena i transparentna od strane predstavnika države i u tom je smislu hinjena), te da je tjelesno zdravlje samo jedan dio, s obzirom da se obje strane Ugovora obvezuju na “cjelovit duhovni i materijalni razvoj čovjeka”. Valja uz to zapaziti da je na prvom mjestu naveden cjelovit duhovni pa tek onda materijalni razvoj čovjeka, a mjera koja propisuje ograničenje broja vjernika koji mogu sudjelovati na svetim Misama na 25 nikako ne odražava uvažavanje duhovnih potreba vjernika, nego se može označiti kao nepriznavanje i nepoštivanje pravne osobnosti Hrvatske biskupske konferencije i u tom smislu kršenje čl. 2.1. i 2.2. 


Sloboda i samostalnost Crkve u vršenju apostolskog poslanja, bogoštovlja, upravljanja i naučavanja


Držimo da je uvođenjem mjere ograničenja broja vjernika na 25 posebno prekršen članak 4., u kojem stoji ovako:

“Poštujući pravo na vjersku slobodu, Republika Hrvatska priznaje Katoličkoj Crkvi, i njezinim zajednicama bilo kojega obreda slobodu vršenja njezina apostolskoga poslanja, posebno u onome što se odnosi na bogoštovlje, upravu, učiteljstvo i djelatnost društava o kojima se govori u članku 14.”

Ukoliko pri donošenju ove mjere nije bilo zajedničkog dogovora, Odlukom su povrijeđena prava Crkve jer joj je uskraćena sloboda u vršenju vlastitog apostolskog poslanja, i to i s obzirom na bogoštovlje (bez pravnog uporišta država se upliće u oblik bogoštovlja i način održavanja bogoslužja), niječe pravo Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i svakom biskupu napose da upravljaju svojim područjem, tj. za svoje biskupije samostalno donose odredbe, te im u tom svjetlu onemogućava i učiteljsku službu. 

Nadalje, mjerom je na najgrublji način povrijeđen čl. 7.1., koji izrijekom glasi: “Republika Hrvatska jamči Katoličkoj Crkvi slobodu obavljanja bogoštovlja”, kao i čl. 7.2.: “Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkava, kapela te crkvenih prostora.” Prema tome, dakle, proizlazi da su uplitanjem civilne vlasti u bogoštovlje, bogoslužje i upravljanje vlastitim prostorom Crkvi dokinuta prava koja su joj zakonom zajamčena.


Iznimna stanja hitnosti kada država može poduzeti sigurnosne mjere bez obavijesti crkvene vlasti


Ipak, treba ovdje dodati i čl. 7.3. i 7.4., koji navode kako prava koja proizlaze iz prethodna dva broja nisu apsolutna, nego se mogu ograničiti pod ovim uvjetima:

“3. Samo zbog posebno važnih razloga, te s izričitim pristankom crkvene vlasti, ta mjesta mogu biti namijenjena u druge svrhe.

4. Nadležna tijela Republike Hrvatske mogu poduzeti sigurnosne mjere u tim mjestima i bez prethodne obavijesti nadležnih crkvenih vlasti, ako je to hitno zbog zaštite života i zdravlja ili zbog spasavanja dobara posebne povijesne i kulturne vrijednosti.”

Na temelju ta dva članka, kako neki tumače, proizlazi da bi država imala pravo u ovom slučaju ograničiti vjerska prava i legitimno donijeti mjere koje je donijela, jer je riječ o zaštiti života i zdravlja, no valja u svemu tome uočiti nekoliko naglasaka. Ponajprije, u br. 3. se kaže da moraju biti u pitanju posebno važni razlozi, i to uz izričiti pristanak crkvene vlasti, da se bogoštovna mjesta prenamijene, no kako se Odlukom uopće nije prenamjenjivao bogoštovni prostor, taj je broj irelevantan, pa čak ni nije bitno što pri njezinu donošenju nije bilo nikakvog, a kamoli izričitog pristanka crkvene vlasti.


Kako tumačit hitnost i opravdanost ograničenja broja osoba


Naredni broj omogućuje nadležnim tijelima Republike Hrvatske da poduzimaju sigurnosne mjere u bogoštovnim mjestima i bez prethodne obavijesti nadležne crkvene vlasti, ali samo ako je to hitno zbog zaštite života ili zbog spašavanja povijesno-kulturnih dobara. Ograničenje broja vjernika na 25 osoba, a s ciljem da se spriječi širenje koronavirusa, može se protumačiti kao opravdane sigurnosne mjere, ali s obzirom da se sama Odluka, točnije najava nekih strožih mjera za koje se nije precizno znalo što sadrže, provodila danima prije no što je Odluka donesena, potpuno bi neopravdano bilo tumačiti da je riječ o hitnosti i da su neposredno ugroženi ljudski životi.

S druge strane, ukoliko bi netko ipak tvrdio da je situacija toliko ozbiljna da je bilo nužno i hitno (odmah sada) poduzeti navedene mjere, onda odgovaramo protupitanjem zašto ta hitnost i nužnost ne vrijedi za sva životna područja, nego npr. u javnom prijevozu može biti do 40% putnika, u školama na relativno mali prostor jedne učionice 20-30 učenika, u trgovačkim centrima promenada itd. Ako je, naime, riječ o tolikoj opasnosti da su masovno ugroženi životi i zdravlje, kako je to npr. bilo u Domovinskom ratu, onda je razumljivo da se proglašava izvanredno stanje u državi, izvodi vojska na ulice i uvodi policijski sat, a nipošto se ne donose odredbe koje su za jedna područja neodgodiva i restriktivna, a za drugu podnose ekstenzivnu primjenu. Drugim riječima, predsjednik države nije proglasio izvanredno stanje i tu se nikako ne može govoriti o hitnosti. 


Kako tumačiti hitnost i opravdanost racija u crkvama i kažnjavanje eventualnih prekršitelja


Neki tu hitnost tumače pod vidom odobravanja inspekcijskog nadzora i policijskih racija, a onda i opravdanja kažnjavanja onih koji se ne bi držali propisanih mjera, što znači da bi po tom tumačenju policija imala pravo upadati u crkve i u druga mjesta u crkvenom vlasništvu i provoditi prekršajne i kaznene postupke nad vjernicima. Međutim, opet dolazimo do hitnosti zbog izravne ugroženosti života i zdravlja, a toga nema, jer će policajac, ili netko drugi, samo hitno napisati prekršajnu ili kaznenu prijavu, a nikoga neće izvlačiti iz crkve da bi mu spasio život.  Drugim riječima, sama narav stvari jasno pokazuje da se ta hitnost odnosi na neposredno spašavanje ljudskih života kao što su npr. potresi ili požari, i gdje je nužno reagirati odmah, ne čekajući dozvolu crkvene vlasti kao vlasnika crkvenog prostora, jer minutu poslije može biti kasno. 


Stožer za civilnu zaštitu nije imao pravo propisanim mjerama ograničiti vjerske slobode i nema pravo vršiti nadzor nad njihovom provedbom niti kažnjavati eventualne prekršitelje, jer je to pravo zajamčeno Ugovorima Svete Stolice i Republike Hrvatske Ustavom Republike Hrvatske


S obzirom na sve rečeno, držimo da Stožer civilne zaštite nije imao niti može imati ikakvog zakonskog uporišta za donošenje bilo kakvih odluka kojima bi se ograničavala gore navedena vjerska prava, a jednako tako nema nikakvo zakonsko uporište po kojemu bi mogao bilo kojeg vjernika, svećenika, redovnika ili biskupa kazniti zbog nepoštivanja tih mjera. Ta im prava jamče Ugovori sa Svetom Stolicom, a posebno analizirani Ugovor o pravnim pitanjima i ne mogu biti osporena nikakvim nižim zakonima, pravilnicima ili odlukama. 

Naime, Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske spadaju u međunarodne ugovore, a oni su po snazi iznad nacionalnih i svih nižih zakona i njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo prema uvjetima koji su određeni pri njihovu sklapanju. Tako, trenutačnu nepovredivost Ugovora o pravnim pitanjima, na koji smo se pozvali i čije smo pojedine članke analizirali, izrijekom jamči Ustav Republike Hrvatske u svom čl. 141.

“Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.”

Ovdje dodajemo da je u čl. 18. i 19. Ugovora o pravnim pitanjima predviđena mogućnost kako se rješavaju možebitne dvojbe i razilaženja dviju strana kod tumačenja ili primjene, tj. da je to nužno učiniti diplomatskim putem, odnosno da se najprije mora oformiti povjerenstvo u čiji će sastav ući predstavnici obiju strana. Transparentnosti radi, donosimo te članke:

“Članak 18.

1. Republika Hrvatska i Sveta Stolica u međusobnom će dogovoru, diplomatskim putem, rješavati dvojbe ili teškoće koje bi mogle nastati glede tumačenja ili primjene odredbi ovoga Ugovora.

2. Mješovita komisija, sastavljena od predstavnika dviju Strana, raspravljat će o svim pitanjima od zajedničkoga interesa koja će zahtijevati nova ili dodatna rješenja te će svoje prijedloge podastrijeti mjerodavnim Vlastima na odluku.

Članak 19.

1. Ovaj će Ugovor biti ratificiran prema pravnim propisima visokih ugovornih Strana i stupit će na snagu u trenutku razmjene ratifikacijskih instrumenta.

2. U slučaju da jedna od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će odgovarajuće pregovore.”

S obzirom da nikakvo povjerenstvo nikada nije u navedenom smislu čak ni oformljeno, jasno je da je ovdje apsolutno na snazi navedeni članak Ustava, a koji, držimo, Ugovorom o pravnim pitanjima nepovredivo štiti pravo Crkve da samostalno odlučuje o svim svojim pitanjima, što uključuje i nepovredivost svetih mjesta i organizaciju bogoštovlja i bogoslužja prema svojim ciljevima i potrebama.


Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ne obvezuje Crkvu i vjernike


Imajući u vidu sve rečeno, smatramo da nikakve izmjene i dopune Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolestijer je riječ o zakonu nižeg ranga od Ugovora o pravnim pitanjima, nema, s obzirom na one odredbe koje bi se mogle odnositi na crkve, baš nikakvu pravnu snagu. Jednako tako, bilo kakav policijski nadzor nad crkvama i eventualno kažnjavanje, sve dok situacija nije toliko hitna da se u njima doslovno umire od koronavirusa, nemaju baš nikakvo ni zakonsko ni moralno opravdanje, nego mogu samo biti preporuke, a u suprotnom izraz tiranije. Zato ponovno podsjećamo kako su u nekim državama podignute tužbe i dobivene parnice zbog diskriminacije vjernika i povrede slobode bogoslužja i bogoštovlja, a imajući u vidu da je jedna od njih visoko sekularizirana Francuska, predmnijevamo kako vjernička prava nisu tako zaštićena kao kod nas ni njihovim ustavom ni ugovorima između države i Svete Stolice. Stoga bi nadležnima bilo mudro imati na pameti i te činjenice kada se od drugih država kopiraju modeli po kojima se vjernicima u Hrvatskoj ograničavaju prava, a Crkvi oduzima sloboda i samostalnost, jer time vrše pritisak da se posegne za pravnim lijekom.


Narušenost duševnog i duhovnog zdravlja vjernika – temeljni, a nedovoljno prepoznat problem


I na kraju možemo opet ponoviti da je vrlo žalosno, ponižavajuće i nepotrebno, a za vjernike iznimno bolno i štetno duhovnom i duševnom zdravlju, što je uopće bilo potrebno praviti ovakvu jednu analizu i obranu vjerničkih prava, i pri tome koristiti hladni, apologetski i pomalo tužilački pravnički jezik, jer je pravi problem u svemu tome negdje drugdje, a on nikako da nađe svoje dostatno i dostojanstveno mjesto u javnosti. Dakako da mnogima treba ohrabrenje i uvjerenje da država nema zakonsko uporište kažnjavati vjernike i tjerati ih van iz svetog prostora, jer crkva, uz poštovanje higijenskih uvjeta, nije nimalo opasnije područje za širenje koronavirusa od jedne škole, kinodvorane ili mnogih drugih prostora, ali je od toga puno važnije da se prepozna i cijeni vjernička glad i žeđ za Bogom, a koja se može utažiti samo onim Kruhom i onim Vinom koje ne mogu blagovati ni kod kuće ni preko televizije, nego u crkvi.

Jednako tako, treba imati u vidu i težinu boli koju nose mnogi i svećenici i redovnici i vjernici laici zato što njihovi pastiri bezpogovorno prihvaćaju sve odluke Stožera, pa tako i ovakve koje su evidentno diskriminatorne, nezakonite i u svojoj biti nesuvisle, a uz to donesene mimo volje crkvene vlasti i bez njezina znanja. To dakako ne znači da bi na temelju postojećeg stanja trebalo dizati tužbe protiv države, ali svakako znači da Hrvatska biskupska konferencija ima pravo i dužnost prema svojim vjernicima, a odgovornost pred Bogom i Crkvom, tražiti odgovore i obrazloženja na ovdje postavljena pitanja. Ovako se stječe dojam kako Crkva iz dana u dan postaje sve veća sluškinja svijeta, a jednako se tako iz dana u dan zbog toga otvara sve veći prostor za progone vjernika.


Zaključak


Sve te nepravde kojima su vjernici, naime, izloženi, a mnogima se čini da udaraju i sa strane državne i sa strane crkvene vlasti, mogu dovesti do kontraefekta, u kojem će se iz bunta i boli stvarati prkos i otpor. To naravno, imajući u vidu relativno duboku ozbiljnost situacije prouzrokovane širenjem zaraze koronavirusa, nipošto ne bi bilo dobro, jer će kolateralne žrtve postati oni koji već i jesu žrtve – teško oboljeli. Upravo iz tog razloga i potrebe da se nađe prava mjera i ravnoteža u postizanju tjelesnog i duhovnog dobra za sve ljude i sva područja, važno je da se sve odvija u okvirima pravednosti i istinoljubivosti, a mi bismo vjernici rekli u okviru prave kršćanske ljubavi.