(Ne)važnost počasnih naslova klerika

Tko zna kada je i kako točno krenulo s nazivanjem klerika počasnim naslovima, ali oni su svoje mjesto našli u crkvenim odredbama ranijih vremena i, iako djelomično izmijenjeni ili dokinuti, zadržali su se do danas. Ipak, s obzirom na današnji način komunikacije u svjetovnim okvirima, takvo se tituliranje nekome može činiti neumjesnim. Uvriježeno je tako da se svećenici i đakoni oslovljavaju s velečasni, a time se ne stavlja toliko naglasak na njihovu osobu, kao da bi oni bili uzvišeniji od drugih ljudi, nego više na njihovu službu. Budući da je sveti red svet, jer ga je utemeljio sam Gospodin, pozvani su svojim dostojanstvom utemeljenom na sakramentu potvrđivati da su izdvojeni od ostalog naroda i posvećeni Bogu i ljudima na službu. Titula velečasni želi to istaknuti. Naime, ona dolazi od prefiksa vele i imenice čast. Čast se može označiti kao dostojanstvo, čestitost, poštovanje, priznanje ili ugled koji neka osoba uživa kod drugih ljudi, a poradi svoje moralnosti i poštenja. Častan je, dakle, onaj koji ima takve časti. Vele kao prvi dio riječi još dodatno to povećava. Prema tome, počasni naslov velečasni u sebi sadrži i poštovanje prema svećeniku i đakonu kao osobama koje radi svoje moralnosti zaslužuju biti cijenjene, a također i poštovanje prema svetoj službi koju obnašaju. Ukoliko pak neki od njih to ne bi zaslužili svojim ponašanjem, titula velečasni poprima pejorativno značenje, odnosno netko ih tako naziva samo iz razloga izrugivanja. Moglo bi se zato reći da nazivanje nekog svećenika ili đakona naslovom velečasni i danas ima svoga velikoga opravdanja, ali ukoliko bi to nekome paralo uši, sasvim je u redu osloviti ih nekim drugim uljuđenim prikladnim naslovom.

Pri tome valja paziti da se ne miješa osobni status i oslovljavanje iz poštovanja. Tako se redovito prije svećenikovog imena stavlja titula njegova statusa, pa će se tako negdje koristiti vlč. (velečasni), drugdje fr. ili fra (fratar, u narodu češće pratar), p. (pater), o. (otac), don, dom, pop, dum itd., ovisno o kraju i je li riječ o dijecezanskom ili redovničkom svećeniku. Ukidanjem tih naslova, zadiralo bi se u njihov kanonskopravni status i obezvrjeđivalo službu, budući da bi se ona time spustila na razinu bilo koje profesije. Dobro je stoga zadržati te naslove jer oni nisu počasni i ne bi se trebali nikome činiti neprimjerenima.  

S druge strane, u Katoličkoj je Crkvi uobičajeno neke više rangirane klerike oslovljavati posebnim počasnim naslovima, a koji se dodjeljuju iz osobitih zasluga ili poradi obnašanja neke važne službe. Tako će naslov prečasni dodijeliti biskup nekim istaknutim svećenicima, kao što su npr. dekani, kanonici, generali redova ili oni koji rade u nekim važnim crkvenim uredima. Naslov monsinjor podjeljuje papa, i to onima koji su se posebno istaknuli svojim radom u biskupskoj kuriji ili crkvenoj zajednici. Svi su biskupi samom službom monsinjori. Biskupe i nadbiskupe oslovljava se i s preuzvišeni ili ekscelencijo, kardinale i katoličke patrijarhe uzoriti ili eminencijo, dok se papa naziva Sveti Otac, a u oslovljavanju mu se obraća s Vaša Svetosti. Uz navedene temeljne titule postoji niz drugih, obično vezanih uz posebno važne službe u kuriji.

Iako se ti naslovi danas mogu više činiti takvima da ih je lakše povezati uz čast i vlast, nego uz poniznost i služenje, posebno ako ih prate neki neskromni izvanjski znakovi poput isticanja boje ili vlastite liturgijske odjeće, ipak treba imati u vidu da je po sebi važna vidljiva razlika između svećenika i biskupa, a biskupa i pape, jer svatko od njih ima svoju službu i po toj službi specifičan način kako služi Bogu i Crkvi. Uljudnost nas uči da s posebnim poštovanjem oslovljavamo one osobe koje iznimno cijenimo, pa je iz istog razloga opravdano i crkvenim velikodostojnicima pridijevati navedene počasne naslove. Opet se želi istaknuti da to priznanje zaslužuju i po dostojanstvu svoga života i po dostojanstvu svetoga reda i svoje službe, odnosno ne zaslužuju ako toga dostojanstva nema. Uz to, i ovdje vrijedi isto što je rečeno za svećenike, pa ako se nekome u današnje vrijeme čini neprimjerenim koristiti navedene titule, sasvim je opravdano upotrijebiti one koje mu se čine primjerene. 

U tom svjetlu rekli bismo da ovdje vrijedi pravilo umjerenosti i odmjerenosti. Potpuno izbacivanje počasnih naslova klerika vjerojatno bi vodilo gubitku njihova dostojanstva i autoriteta, ali i prenaglašavanje tih titula vodi do gubitka shvaćanja važnosti svetoga reda i crkvenih službi. Ako pak sami klerici, bilo kojeg stupnja, drže do svog svećeničkog i ljudskog dostojanstva, drugi će im se obraćati s poštovanjem, bez obzira kako ih točno oslovili. A vrijedi i obratno.