Portal katoličkih teologa
Nezahvalnost

Nezahvalnost


Onome kojem si dao skoro pa svu vlast nije mu bilo dovoljno. Nije mu bilo dosta što si mu oprostio izdaju i nazvao ga stijenom. Pita te: A on, koji se svega odrekao i pošao za tobom, što će dobiti zauzvrat? Što se još može dati onome koji u tvoje ime ono što sveže na zemlji ostaje neoprošteno u vječnosti i ono što odveže na zemlji i što svi smatraju neoprostivim u vječnosti biva oprošteno? Što se može još dati takvom čovjeku? Možda biti Bog?

Nezajažljiva je moja želja za posjedovanjem. Nimalo recipročna u odnosu na ono što tražim od tebe i ono što ti zauzvrat nudim. Za malčice odricanja od tebe, hoću sve. I ako mi ne uzvratiš i ono malo što za tebe činim, s tim ti prijetim kako više ni to najmanje neću činiti. Beskrajna je moja megalomanija. I nezahvalnost. Svoje odricanje smatram tako velikim i dubokim da sve što mi ponudiš odbacujem s prijezirom. Ja stalno hoću sve više i više od tebe. Neka svoja odricanja uzdižem u nebesa koliko ih smatram teškim i nepodnošljivim, iako to uopće nisu. Sebe smatram najvećim asketom i isposnikom dok potajno stalno od tebe tražim još.

I moje pitanje koje ti postavljam: Evo, ja koji sam se svega odrekao, što ću od tebe dobiti zauzvrat?, postalo je kao neka vrsta prokletstva. Nikad mi nije dosta. I kad mi konačno govoriš u Pismu kako ću stostruko primiti i život vječni baštiniti, samo prijezirno frknem s onim razočaravajućim pogledom, stvarno zar ništa više neću dobiti? Neizmjerna je dubina moje nezahvalnosti prema tebi i onome što sam već od tebe primio. Tješim se svjedočanstvima iz Pisma kako ni tvoji učenici nisu bili bolji jer ne samo da su se otimali za položaje u budućoj hijerarhiji nego su te odmah na početku pitali što će dobiti zauzvrat jer su se svega odrekli radi tebe.

Utjeha kojom opravdam svoje zahtjeve i prohtjeve koje ti stalno upućujem. Daj mi ovo. Ili ono. Hoću još. Hoću sve. I pitaš me: Ali što može biti više od biti baštinik vječnog života? Pitaš me što ti mogu dati više i veće od vječnosti? Ne znam. Znam da sam nezadovoljan onim što mi pružaš. Moje nezadovoljstvo je krinka. Precjenjivanje samog sebe. Moćno sredstvo iluzije i samozavaravanja da kad bi mi dao više ja bih onda bio istinski tvoj. Ja bih se mogao dokazati. Ali, ti svakom daješ prema njegovim mogućnostima. I sposobnostima. Prema njegovim djelima. I prije nego si me pozvao, vagnuo si me na tezulji i našao me sposobnim i dostojnim za ono što mi daješ, ali ne i za ono što bih svojom lakomošću i nesavjesnošću upropastio kada bih se tog dočepao.

Iz duboke nezahvalnosti prema tebi potpuno sam izgubio samokritičnost. Ja znam sve. Mogu sve. Za sve sam sposoban. Iz moje nezahvalnosti rodila se zavist prema onome koji je od mene savjesniji i svetiji i njegov uspon i uspjeh tumačim ljudskim mjerilima i mjerom. Zbog svoje nezahvalnosti postao sam nesposoban prepoznati da se treba radovati jer si nekom drugom dao puno više kako bi radosnije i bolje o tebi svjedočio i tebe naviještao. Moja nezahvalnost bi sve glave koje se ističu svojom sposobnošću, pameću, pobožnošću, ustrajnošću i vjerom sjekla na mjeru moje visine i moje glave. Za mene i moju nezahvalnost nitko ne može biti iznad mene, može biti pored mene jednake visine, ali najbolje je kad je ispod mene i niže od mene.

Iz nezahvalnosti sam postao sebičan. Ne zanimaju me drugi i njihovo odricanje. U njihovom odricanju ne vidim primjer i ideal za nasljedovanje. Mene zanima samo ja. Što ću dobiti ja koji sam se svega odrekao zbog tebe?

I to moje svega je dvolično. Jer odrekao sam se vrlo malo. Gotovo nimalo. Između moga života prije susreta s tobom i života nakon što sam te susreo skoro pa i nema razlike. Odricanje mi je tek paravan za predstavu koju igram pred publikom kako bih promovirao i istaknuo svoju lažnu  duhovnu i svaku drugu veličinu. Moja zahvalnost je mimikrija. Oponašanje onih koji se istinski i stvarno odriču svega poradi tebe, čak i vlastitog života. Zavidim im i zbog toga ih prezirem i mrzim, iako za publiku o njima govorim u superlativima. Jer oni su se zaista odrekli svega, nikada te i ne pitajući a što će oni dobiti zauzvrat jer su pošli za tobom. Odrekli su se svega i ništa nisu sa sobom ponijeli kad su u tvoje ime odlazili s ovoga svijeta. Nisu ni željeli. Nisu ni tražili. Oni su baštinici vječnog života.

I dok im se potajno divim, svjestan da ih nikada neću moći nadmašiti, unaprijed nastupam s opravdanjem. I objašnjenjem. Jer nikada neću moći biti kao netko od njih i kao jedan od njih, zašto bih se onda ičega odricao radi tebe? Nikad neću doseći njihovu vjeru, radost svjedočenja, snagu njihovih uvjerenja da su tvoji i da sve što imaju i jesu primaju od tebe kao dar. Tako sam naumio izbjeći moguće zahtjeve koje bi ti mogao pred mene staviti. I od mene očekivati. Ali, ti si od mene kudikamo mudriji. Govoriš mi u Pismima da ne tražiš od mene ništa više od onoga što ti mogu pružiti unutar svojih mogućnosti i granica. Nema veze ako to nije deset talenata, nego tek dva ili možda čak samo jedan. I taj jedan može biti oruđe zahvalnosti što sam pozvan i što sam se odazvao.

Međutim, kao što to biva sa svakim nezahvalnikom, moj se odnos s tobom sveo na prigovaranje i optužbe. Zašto si onome dao deset talenata i onome pet, a meni samo jedan? Prozreo si moju pokvarenost. I lukavost. Ja sam htio zarad jednog talenta dobiti i onih deset i onih pet koji mi ne pripadaju i nisu moji nego si ih darovao drugom. Znao si da sam takav, da ću i onaj jedan koji si mi dao upropastiti i s pravom si me spriječio da se dokopam onih deset i onih pet jer bi to stvorilo puno više štete nego koristi.

Beskrajno si strpljiv s mojom nezahvalnošću i začuđujuće mudar kad me sprječavaš da uzmem u ruke ono što mi ne pripada i za što objektivno nisam niti sposoban niti imam dara. Ipak i meni takvom, koji svojom nezahvalnošću upropaštava i taj jedan talenat koji sam od tebe primio, nudiš da baštinim vječni život. Jer nije li vječni život istinska baština onome koji smatra da si ga pozvao na svoju njivu, bez obzira na broj talenata koji si mu dao?

Međutim, ja radim, živim i ponašam se drugačije. Ogorčen na tebe, počeo sam samostalno uzimati ono što si mi obećao bez da te pitam smijem li to uzeti i pripada li to meni. Više te i ne pitam što ću dobiti ja koji sam se svega odrekao radi tebe. To moje svega koje proizlazi iz moje nezahvalnosti za ono što već imam i što jesam boluje od neutažive gladi i potrebe za prežderavanjem. Čak sam izgradio i vlastiti sustav i način računanja onoga što mi pripada bez obzira je li to tridesetostruko, šezdesetostruko ili stostruko.

Odvojio sam se od tebe i tvoje ponude da baštinim vječni život i izgradio posve drugačiji način razumijevanja što znači ono svega u onom mom zahtjevu što ću dobiti ja jer sam izabrao slijediti tebe. I taj novi sustav mi donosi svega. Rekao bih donosi mi sve. Imam. U izobilju. I više nego mi treba. Ne odustajem. I dalje smatram da još uvijek nisam dobio dovoljno i koliko trebam dobiti jer sam izabrao slijediti tebe i tvoj poziv.

I sve se pretvorilo u nezahvalnost. I škrtost. Nikad mi nije dovoljno. I više te i ne pitam što ću dobiti zauzvrat ja koji sam se svega odrekao radi tebe. Imam svoj sustav potpuno odvojen od tebe i riječi Pisma. Tek povremeno i ponekad osjetim nelagodu u savjesti zbog onih tvojih riječi iz Pisma da će onaj koji se odrekne svega poradi tebe život vječni baštiniti. S obzirom da živim kao netko tko se nije odrekao ničega, nego još više traži i zahtijeva još, i nikad mu nije dovoljno, uljuljao sam sebe u život kako je vječnost daleko ili kako ne postoji.

Tako se okonča svaka nezahvalnost tebi. Gomilanjem zemaljskog kojim se pokušavam osloboditi te neugodne pomisli i misli kako vječni život postoji, ali kako ga ja, kako stvari stoje, ipak možda na kraju neću baštiniti. Jer nije u pitanju broj talenata. U pitanju je zahvalnost. Zahvalnik s jednim talentom postane svet, kao što i nezahvalnik s deset talenata propadne i promaši vječnost i od budućeg baštinika vječnog života postane vječni osuđenik i prokletnik.