Ni kamen na kamenu
U dijelu Isusova eshatološkoga govora, koji se čita za vrijeme sv. Mise 33. nedjelje kroz godinu C suvremeni pismoznanci uočavaju tri proroštva: razorenje Hrama, Drugi Isusov dolazak, progonstvo kao trajna pratnja Kristovih učenika na zemlji. Sve tri su teme u tekstu isprepletene i uvezane pa ih valja raščlaniti. I čuti Isusovu poruku. Malo se dulje zadržavamo na prikazu jeruzalemske katastrofe.
Jeruzalem. Dogodilo se ono najgore, prava grozota pustoši, koju je Isus nagovijestio: „I dok su neki razgovarali o Hramu kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi“, Gospodin proreče njegovu sudbinu potresnim rječnikom: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“ (Lk 21,5-6).
Te događaje kao očevidac opisuje Josip Flavije u svome povijesnom djelu Židovski rat (koji je trajao od 66. do 73. nakon Kristu).
Josip, nazvan Flavije, rođen 37. godine poslije Krista, a umro oko 100. godine. Sin židovskoga svećenika. I sam aktivan svećenik i rabin. Kada je najprije izbio ustanak Galilejaca protiv Rimljana, 66. godine, Jeruzalemski je sinedrij poslao toga svećenika Josipa kao svoga člana i čovjeka povjerenja u Galileju da organizira otpor Rimljanima. Rimski ga vojskovođa Vespazijan Sabin Flavije Tit zarobio. Josip je tomu vojskovođi prorekao da će postati rimski car. A tomu Vespazijanu prva je pomoć bio njegov sin Tit Flavije Sabin Vespazijan (obrnut poredak riječi u imenima). Kada je Vespazijan otac 69. godine, dok je gušio židovsku pobunu u Palestini, bio proglašen carem, ostavio je sina Tita da ratuje i rat izvojuje, a on pošao u Rim preuzeti carsko žezlo. Josip je 69. godine izdao svoje Židove i prešao na stranu Rimljana. Preuzeo je čak i rimsko carsko prezime Flavije: car ga je posinio, koliko mu je bio vjeran. S rimskom je vojskom bio u osvajanju Jeruzalema. Potom se nastanio u Rimu, imao svoju vilu i kao dvorski povjesničar živio visokim standardom. Židovi ga, naravno, smatraju prvoklasnim veleizdajnikom.
Osvajanje grada. U travnju 70. godine vojskovođa Tit Vespazijan sa svoje četiri legije (24.000 vojnika) dohrli pred grad Jeruzalem. Bijaše blagdan Pashe. U gradu, gdje bijahu silna mnoštva hodočasnika, tomu se nitko ne nadaše. A još i ova nesreća: nekoliko mjeseci prije toga u gradu bijahu izgorjele sve zalihe žita. Tako Židovi ne bijahu uopće spremni izdržati dulju opsadu grada. Tit uvidje da ne može ući u grad koji stoji na gori, na Sionu, zato otpoče metodom izgladnjivanja! Grad je opsjedan nekoliko mjeseci. A onda ga u tri dana opkoli u duljini od 8 kilometara dugim obručom. Zabrani bilo kakav ulaz ili izlaz, osim na križ i na vješala. Bijaše fizički nemoguće niti ući u grad niti izaći iz njega. Kada Gospodin Isus bijaše najavljivao „grozotu pustoši“ u Hramu, govoraše da tih dana ljudi bježe u planine, a ne u grad (Lk 21,21). A ovdje se sve živo zbilo u grad, u svoju propast.
Brojni riskantno izlažahu iz grada u potrazi za hranom, ali Rimljani bi svakoga uhvatili i raspeli. Ta jesu li proglasili policijski sat?! Za opsjedanja grada dnevno je bivalo raspeto do 500 Židova, tako da se za kratko vrijeme nije više moglo naći mjesta za nove križeve ni križeva za nove nesretnike. Bio se najednom pronio glas da Židovi na brijegu gutaju zlatni novac kako bi ga sakrili, pa su im Rimljani stali otvarati trbuh, tako da je u samo jedne noći, kako piše Josip Flavije, ta nečuvena okrutnost bila izvršena na oko dvije tisuće osoba.[1]
Kako se ovdje ne sjetiti sve one bezumne vike i samoosude židovske svjetine koja se čula na Gabati pred Pilatom kada bijaše suđenje Isusu 40-ak godina prije toga: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ To je značilo: oni sami sebe proglašavaju čistima i nevinima, a Isus je krivac koji zaslužuje smrt, i to tako krvavu smrt.
Židovi su tijekom pet mjeseci davali žestoke otpore, ali glad je glad, i moradoše napokon pokleknuti. Sveto Pismo govori: „I da se oni dani ne skrate, ne bi se spasio ni jedan čovjek“ (Mt 24,22). To se i dogodilo. Jeruzalem pade prije negoli je itko to očekivao. U gradu nastade neopisiva pomutnja. Židovski revnitelji ili zeloti stadoše ubijati sve po redu koga su god vidjeli da bježi ili da se predaje. Branitelji pobjegli s položaja, sa svojih kula.
Flavije opisuje kako Rimljani s tri strane vojnički nahrupiše na Jeruzalem. Svaka strana imađaše svoje posebne navalne postrojbe. Prema tadašnjem načinu ratovanja, neki odredi posebnim napravama pobacaše u grad velike kamene kugle, koje sve razarahu.
Dana 17. srpnja 70. godine prestade se u Hramu prikazivati svakodnevna žrtva, jer više ne bijaše ni vjernika koji bi joj pribivali, ni svećenika koji se bijahu razbježali. A u to je vrijeme u Palestini moglo biti oko 20.000 aktivnih svećenika.
Najprije, 25. srpnja, pade tvrđava Antonija, na sjeverozapadu Hrama. Hram osta još jedina neosvojena utvrda u osvojenu gradu. A Hram bijaše jedna od najvelebnijih građevina staroga svijeta. Građen od bijeloga mramora, a krov obložen suhim zlatom. Kada bi sunce sjalo, ne bi se moglo gledati u Hram od njegova sjaja. U dvorištu Hrama trijemovi, a svaki stup trijema od mramorna komada 8 m visok, a nijedan stup ne mogahu obuhvatiti trojica ljudi raširenih i povezanih ruku. Pojedini ugaoni kamenovi Hrama bijahu teški i do 100 tona. Gospodin Isus proreče da hramski kamen na kamenu ne će ostati nauzgor. Tako i bî. Sve doslovno razoreno i razbijeno.
Dana 4. kolovoza Rimljani pokušaše prodrijeti u Svetište, gdje bijaše zlatni Kovčeg zavjetni. Ne onaj izvorni s Pločama Zakona,[2] nego neka imitacija. A toga dana rimskim vojnicima ne pođe za rukom provaliti u Svetište.
Sljedećega dana, da sebi prokrče prolaz, zapališe jedan dio unutrašnjeg dvorišta i prodriješe unutra. Vojskovođa Tit naloži svojima da se Svetište očuva. Ali jedan rimski vojnik zgrabi goruću zublju i baci je u Svetište, koje zahvati plamen, uz urlik onih koji bijahu utaboreni u Hramu i uz tjeskobne vapaje mnoštva, što se nagomilalo u gornjem dijelu grada. Vatra se proširi po unutrašnjim trijemovima i uzalud je vojnici pokušavahu ugasiti. Kada Tit vidje da se požar ne će utrnuti, sam požuri u Svetište, znajući da je tu najveće blago, srebro i zlato. Iz Svetišta dade iznijeti dragocjeni namještaj. Uze zlatni židovski sedmokraki svijećnjak ili menoru, koji će mu biti trofej u Rimu kada mu budu priređivali trijumf. Ostade menora i kao uspomena na Titovu slavoluku kod Koloseja u Rimu sve do danas.
Vojnici zatim pobiju rimske zastave pred Nikanorova vrata, prinesu žrtvu svojim poganskim bogovima i uz velike poklike pozdravljahu Tita osvajača i pobjednika: Morituri te salutant. – Smrtnici te pozdravljaju! Trijumf je već počeo.
Dana 8. rujna pade i cio Gornji grad u ruke Rimljana. Tit ga dade doslovno sravniti sa zemljom, porušivši zidove koji ga opkoljavahu. Uskoro sve četiri rimske legije uđoše u Jeruzalem, ali ne u osvojeni grad, nego u grobnicu glađu, bolešću i međusobnim borbama izmrcvarenih židovskih revnitelja. Kada pljačkaši zađoše po kućama, ne mogoše od užasa u njih ulaziti. Josip Flavije veli da od Hrama ne ostade ništa, tako da čovjek ne bi rekao da je ikada na onome mjestu stajala ikakva zgrada. Ni danas se ne može povući točna crta kuda se Hram protezao. Inače, na tom velikom prostoru postoji danas muslimansko svetište Kupola na stijeni i džamija Al-Aksa.
Isus jasno pozivaše narod, farizeje i pismoznance, političare i zelote, da odustanu od svojih zemaljskih maštovitosti i obmana te da pođu stazom Božjih zapovijedi. Doživješe neviđenu i nečuvenu katastrofu.
Rezultat židovskoga rata, prema Flaviju: poginulo oko 1.100.000 osoba, a zarobljeno 97.000 ljudi. Hram Božji, slava Izraelova, potpuno srušen i zbrisan s lica zemlje do dana današnjega.
Pojavak. Sugovornici pitaju Isusa dvije stvari: Kada će to biti i koji je tomu znak? Na prvo pitanje Isus ne odgovara, a s obzirom na drugo, učiteljski im tumači da ustanci i ratovi, potresi i pošasti nisu znak svršetka svijeta. To je, na žalost, svakidašnja pojava ljudske povijesti, jer te borbe nastaju iz čovjekove oholosti, iz požude za vlašću i nasiljem. Isus, međutim, upozorava s obzirom na svoj Drugi dolazak: „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će, doista, doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i „Vrijeme se približilo’. Ne idite za njima“ (Lk 21,8). Evanđelist inzistira na doktrinarnu zavođenju: takvi zavoditelji sebi pripisuju Isusov ugled i auktoritet. Drugi Isusov dolazak središnja je istina naše vjere. U sv. Misi, u najsvetijem dijelu, na misnikov poklik „Tajna vjere“, sav puk odgovara: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!“
Progonstva. Isus nagovješćuje da je njegova Crkva obilježena progonstvima: „vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog Imena moga“ (Lk 21,12-13), radi svjedočenja. Nije to poniženje, nego povlastica: vjernici su pravi kršćani kada osjete radost što su bili „dostojni podnijeti pogrde za Ime“ Isusovo (Dj 5,40), uvjereni da su na putu blaženstava slijedeći primjer Krista, mučenoga i uskrsloga (Lk 24,46). Stoga se pravi vjernici ne će bojati što reći ili ne reći, jer će im sam Gospodin „dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik“ (Lk 21,15). Prema statistikama, i danas ima više od 360 milijuna kršćana koji doživljavaju visok stupanj progona i diskriminacije zbog svoje vjere.[3]
Zaključak. „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (21,19), završava Isus svoj ovonedjeljni govor. Uzalud je što si jednom ili dvaput bio dobar, pošten, marljiv. Traži se svaki put i svaki dan. Brojni se upisaše na fakultete, nemali se broj uputi prema redovništvu i svećeništvu, najveća većina uđe u bračni život, a kada nahrupiše uragani, u tolikih od postojanosti ne osta ni jedno slovo! A Isusova je istina: „Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti“ (Mt 10,22). Strpljen – spašen.
[1] J. Flavije, Židovski rat, V. Vidi sažeto: J. Burić, Život i običaji Svete zemlje u Isusovo vrijeme, prir. A. Mateljan, Split, 1998., str. 67-70.
[2] Ne zna se kada je i kamo nestao Kovčeg zavjetni, koji je bio u prostoru Svetinje nad Svetinjama, kamo je svake godine samo jednom mogao stupiti nogom Veliki svećenik da prikaže žrtvu pomirnicu. Svakako nakon 587. godine prije Krista izvornoga Kovčega nema više u Jeruzalemu.
[3] https://www.vita.it/it/article/2022/01/20/sono-360-milioni-i-cristiani-perseguitati-nel-mondo/161622/
