Ni od Boga straha, ni od ljudi srama

Ni od Boga straha, ni od ljudi srama


Isusovu parabolu 29. nedjelje kroz godinu C o bezbožnu sudcu i o moliteljici udovici sv. Luka (18,1-8) prenosi da istakne Gospodinovu poruku kako je potrebno uvijek moliti i nikada se ne umoriti.

Duh molitve. Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati (Lk 18,1). Isus kazuje naslov svoje prispodobe: Molitva. Definira je i s pozitivne i s negativne strane s obzirom na vrijeme: svagda moliti, nikada ne sustati. Razumije se da se ne može stalno moliti. I ne misli se na to. Misli se na stanje čovjekove duše, na duh molitve, na poniznost koja Boga moli, na spremnost uvijek zazvati Božju pomoć. A to nije nemoguće.

Da protumači potrebu i smisao molitve, Gospodin uzima događaj iz nekoga grada, gdje vidi udovicu i sudca, dvije osobe suprotne i po rodu, i po zvanju, i po imovinskom stanju, i po društvenom položaju, i po vjeri u Boga, i po duhu moljenja. 


Karakteristike sudca


Boga ga nije strah, ljudi ga nije sram. „U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario“ (Lk 18,2).

Kao primjer krajnje nevaljalosti ljudskoga srca i karaktera, Isus uzima jednoga sudca u nekome gradu. Ne spominje imena ni sudcu, ni gradu. Može se odnositi na bilo kojega čovjeka u svakome mjestu i vremenu, koji se u Isusovim riječima može prepoznati i hoće popraviti.

Zamisli darovita studenta koji je s odlikom „čistio“ godinu za godinom i završio visoke pravne škole na sveučilištu. I kojega je mjerodavna vlast postavila na sudačku stolicu da ljudima mjeri pravdu. On je nezavisan u svome sudovanju, slobodan, ideal sudstva – daleko od politike. Pravda, i samo pravda.

Ali već druge ili treće godine sudac se promeće na drugu stranu. Presuđuje nepravedno i naopako. Samo s dvije rečenice Isus prikazuje toga obrazovana a bezobzirna presuditelja: Boga nije štovao, a ljudi se nije bojao. Niti ima poštovanja prema Božjim svetinjama, niti razumijevanja prema ljudskim bijedama. Evo, bud ne vjeruje u nevidljivoga Boga – Bogu ionako ne može uteći! – ali kako se ne srami vidljivih i drugih moćnih ljudi? I njih prezire i za njih ne mari. On je u gradu najmoćniji i svoju premoć i položaj uvelike zlorabi. On smatra da Bog nije Sudac, koji će i njega jednom suditi po svojim vječnim mjerilima. Nema dakle ni u primisli od Boga trepeta, ni od ljudi procesa. Ne zna se što je gore i u Božjim i u ljudskim očima.

Sudac najbolje zna kako bi se trebao držati određenih pravila koja vrijede i na nebu i na zemlji. A to je Pravda. Suum cuique – svakomu svoje, rekao bi rimski državnik i govornik Ciceron (106.-43. pr. Krista). A osam stoljeća prije Krista u Drugoj knjizi Ljetopisa izrečeno je pravilo za izraelske sudce. Kralj Jošafat (870.-848.pr. Kr.) „postavi suce u zemlji u svim tvrdim judejskim gradovima, u svakome gradu. I reče im: ‘Gledajte što radite, jer ne sudite u ime čovjeka, nego u ime Gospodina Boga. On je s vama dok sudite. Sada, dakle, neka bude strah Gospodnji nad vama; pazite i savjesno radite, jer u Gospodina, Boga našega, nema nepravde ni osobne pristranosti, niti on prima mita“ (19,5-7). Kako jasna tri načela za vječna vremena: pravedno, nepristrano, nepodmitljivo! Svako to pravilo svaki sudac zna, ali ovaj je sudac iz prispodobe svjestan da ide direktno protiv tih pravila: Boga se ne boji, ljudi ne poštuje, a mito prima! On ne razlikuje nepravde od pravde, a zasjeo na stolicu gdje samo to treba razlikovati. Za njega je novac cilj, a sudstvo sredstvo da proživi na ovom svijetu, a ne da pravdu kroji i dijeli.

Poganski sudac. Prema Isusovoj paraboli, ovo ne bi bio židovski sudac. Teško bi on izdržao sa svojim bezboštvom pokraj Vrhovnoga vijeća ili Sinedrija. Vjerojatno se radi o nekom sudcu kojega je postavio rimski upravitelj u nekom gradu u Judeji ili, možda, kojega je imenovao kralj Herod Antipa u Galileji. Ali je i sudac bio svjestan da mora izricati pravdu, a ne svoju samovolju. Odvjetnik jednako brani i lopova i poštenjaka, samo neka plati. Ovaj sudac nehuman do kraja. Tužbe prima od onih koji mu mogu platiti, a sirotinju drži daleko, jer ga ne može dostatno podmititi, a njemu mito duša.


Oznake udovičine


Jadna udovica. „U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’.“ (Lk 18,3).

U Bibliji, i uglavnom posvuda, udovica je osoba slabo zaštićena, neuvažavana, često siromašna. Nemoćna do kraja, ovisna o drugima, o onima koji je, ne kažem: zlostavljaju, ali svakako zapostavljaju. Jesu li apostoli ustanovili red đakonata da doskoče problemu zanemarivanja udovica? (Dj 6,4). Susjedi ovu jadnicu pljačkaju kako hoće. Mora se obraćati nepoštenu odvjetniku da je oslobodi od još nepoštenijih susjeda i njihovih ujeda. Ovo je imovinska parnica, pitanje osnovne ljudske pravde, okućnice, ovaca, ograde, životnih uvjeta.

Ova sirota i tužna, koja i Boga časti i ljude dostojno poštuje, ljudsku nepravdu svaki dan podnosi. Obratila se upravo ovomu sudcu da ga zamoli za pomoć. Ona nema ništa osim komadićka okrajka. Nema muža, nema sina, nema zeta, nema brata, nema nikoga do Boga.

Nepošteni susjedi. A susjedi se digli na nju da joj otmu i taj okrajak u kojem se nađe pokoja travka, voćka i glavica kupusa. Svako toliko susjedi pomiču granice na njezinu štetu. Ona plače, kuka, moli, ali uzalud. Oni sve bezočniji. Štoviše, tužakaju nju na sudu da je ona svemu kriva i da je ona proizvela sve te parničke svađe, koje sudac iskorištava, odgađa i produžuje. Optužuju nju da je ona uzela od njih! Janje vuku vodu muti! A Bog šuti.

Uporna. A ona, jadna kakva jest, k tomu nepravednu odvjetniku da je zaštiti od nepravednika. A nema mu ništa dati, jer je već od susjeda opljačkana. Tako jedan dan, tako danima i mjesecima. Čim je sudac ugleda s prozora, zovne tajnicu da je s praga odbije, da je on „na službenom putu“. Ali ona, udovica uporna i ustrajna, navalila:

– „Samo da mu reknem jednu riječ, draga djevojko. Ne ću više od jedne“, govori ona tajnici. A sudac je „ne htjede zadugo“ primiti. Konačno je primi i razabere njezinu molbu – jadikovku.

 „Obrani me, moj sinko, Bog ti dao!“, veli mu tužna udovica, kojoj također ne znamo imena, pa se i pod tom bezimenkom može naći svaka slična osoba.

Sudačko ponašanje: „No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me’.“ (Lk 18,4-5). Ono što je osobito upadljivo u tekstu: ne samo da Isus sudcu pridaje takvu karakteristiku, tj. da se Boga ne straši, a ljudi ne srami, nego i on osobno to ponavlja, posve uvjeren u takvo svoje bolesno stanje i posve se pomirio s takvim odnosom i prema Bogu i prema ljudima. A na tako odgovornu položaju! Jesu li ga zato mjesne vlasti stavile za okružnoga sudca u gradu? Da prosuđuje kako hoće? Da odbija koga hoće? Da daje komu hoće, odnosno da prima tko mu više daje i da on tomu dosudi, pa makar bilo bjelodano svima da je nepravedno? On je pravdu pogazio, a sebe i svoju pokvarenu volju mjesto pravde postavio. Nije ovo uopće daleko od stvarnosti. Vidiš li da ga u prvome retku Isus predstavlja kakav je bio: bezočnik prve klase. On nije imao mrve obraza, kapi srama pred drugima, pred narodom. Njemu apsolutno nije stalo što će narod pričati, što će novine pisati, što će čaršija komentirati. On ima samo svoj džep i svoj đon.

Uzme taj sudac udovičinu parnicu u ruke, ne iz neke sućuti prema toj sirotici i iz poštovanja prema pravdi, nego da mu više ne dodijava, da se više u dvorištu ne pojavljuje, da je njegove oči više ne vide! I obrani je od njezinih tužitelja i pljačkaša. Nije joj htio ništa ni naplatiti. Iz bezbožna sudca prometnuo se u direktora Caritasa.


Kakav je Bog?


Zainteresiran. Nato reče Gospodin: „Čujte što govori nepravedni sudac!“ (Lk 18,6). A Isus mu je dao pravi naslov: nepravedni sudac. Kakva kontradikcija, sudac a nepravedan, prava pjesnička figura zvana oksimoron: živi mrtvac, svjedočki lažac, poštena bludnica, gorostasni patuljak, inteligentna budala.

„Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu“, dodaje Gospodin (Lk 18,7-8). Bog u svojoj strpljivosti i providnosti očito

– pozorno prati osiljena i obogaćena sudca kao i osiromašenu udovicu;

– udovicu uslišava, iako joj stvar odgađa;

– ustaje žurno i parnicu rješava, bez obzira kako se nama činilo koja su doba, koliko je opljačkana i koliko je vremena moljakala za svoju parnicu;

– Bog i kada zakasni, ne kasni: stigne na vrijeme. Ako ne riješi u sredini naših dana, riješit će potkraj života. Ako ne riješi u vremenu, riješit će u vječnosti. Ima svu vječnost na raspolaganju. Za njega je svejedno ili riješio sada ili u vječnosti. Ionako mu je sve na dlanu. To je Božja oznaka, odlika, odluka.

Kontrastna parabola. Ova prispodoba o zemaljskom sudcu, ne da bi sličila Božjemu Sudcu, nego upravo suprotno, apsolutno ne priliči, ne može se uopće prispodobiti po sličnosti nego samo po različnosti.

Kraljevstvo Božje i nebeski Sudac samo nije kao sudovanje ovoga bezimena, bezbožna i nepravedna sudca u nepoznatu gradu.

Naš Bog samo nije kao ovaj sudac u svome uredu i u sudskoj praksi.

Bog je suprotan tomu nepravedniku. Kada presuđuje, ne čini to iz krivih razloga da se naše molbe otarasi. Bog našu molbu očinski i pravedno rješava po svome mjerilu i u svoje vrijeme.

Pa čak i kada pusti da se malo vremenski čeka, on i to čekanje pretvara u plodnost, u zaslugu, i nagrađuje u vječnosti. On i sudcu daje vremena da se popravi.

Pravila molitve.  Iz ove parabole mogli bismo izvući više pravila molitve:

Prvo: najbolje rješenje. Bog zna kudikamo bolje negoli mi što je za nas dobro, bolje. On nam želi dati najbolje rješenje. Zato nekada čeka i u strpljivosti nas vježba. Mi se nerijetko odnosimo prema Bogu kao dijete koje se uskače uz majku i nešto cmizdreći ište. Majka gleda je li to djetetu korisno i dobro. Ako nije korisno, razborita mati ne će mu dati.

Mi živimo u jednome hipu. A Bog živi u vječnosti. On sve vidi: i ono što je iza nas i ono što je ispred nas. Ako mi nešto ištemo na njegovoj svjetskoj tržnici, on nam veli: Imam ja za vas malo bolje robe. Budite strpljivi! Ustrajte!

Drugo: naši krivi zazivi. Molitva nam mora biti iskrena. Sjetimo se Augustinove naopake molitve prije obraćenja, koju on osobno žestoko kritizira. Molio je ovako: „Gospodine, učini me čistim, ali ne odmah!“[1] Kakva je to molitva i varanje sama sebe! Ako ćeš se obraćati, obrati se večeras, a ne čekaj došašća!

Treće: su-radnja, a ne ne-radnja. Naša je suradnja s Bogom nužna. Liječnik liječi samo ako bolesnik sudjeluje ili barem ne pruža otpora u operacijama i terapijama. Bog pomaže na ispitu samo ako smo se dobro pripremili za ispit. On će ukloniti strah, podsjetit će nas na pravu riječ i na pravi odgovor u pravi trenutak. Pristojno ćemo se ponašati na ispitu. Profesori znaju biti čudna čeljad!

Četvrto: neka se volja Božja ispuni. Kada smo sve učinili, što smo bili dužni učiniti, onda recimo: Neka se volja Božja ispuni i primijeni, a ne promijeni po našoj samovolji! Ako nisi položio vozačkoga ispita i ne znaš voziti, a sjedaš u auto, i moliš krunicu ili se zavjetuješ svetom Anti, očekuj da ćeš na prvom zavoju u draču ili u jamu i s krunicom i sa svečevom slikom. Ne će Bog podržavati našu nerazumnost i lijenost! Njegova je volja razumna i od nas traži razumnost.

Peto: mi molimo kako nam se priviđa. A Bog daje kako treba. Nitko ne smije misliti da je Bog nezainteresiran za naše molitve, a niti misliti da Bog postupa po našim trenutačnim besmislenim željama! Svi smo uvjereni milijun posto, i to svaki dan kažemo, da „sunce izlazi“, a zemlja stoji na mjestu. I vidimo to svojim očima. Barem oči – ne varaju! Eto, nije tako. Zemlja se vrti oko svoje osi jednom u 24 sata. A oko sunca jednom u 365/6 dana. Mi od Boga molimo nešto kako nam se očima čini, priviđa, a on nam daje onako kako nam treba. Mi mislimo da je riba, a ono – zmija! Mi mislimo kruh, a ono – kamen! Bog nam daje ribe i kruha, a ne ono što mi ištemo: zmiju i kamen.

Vjera.Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” (Lk 18,8), tako Isus završava ovu pouku. Kada Gospodin odluči vratiti se po drugi put na zemlju, u sjaju svoje slavne Parusije ili Drugoga dolaska, hoće li naći vjere na zemlji? To jest hoće li naći ljudi koji će čeznuti za Isusovim dolaskom i sudom? Ili će se svi vladati kao onaj bezbožni, neljudski, nepravedni i osiljeni sudac u nekome gradu?


[1] Sv. Augustin, Ispovijesti, VIII., 7, 17.