Nikola Šop – pjesnik posebne duhovnosti
Nikola Šop (19. kolovoza 1904. – 2. siječnja 1982.) jedan je od onih iznimnih pjesnika i dramatičara, u čijim se djelima uvijek presijava posebna religiozna dubina, pa i onda kada naoko progovara o sasvim ovozemaljskim stvarima. Iako ga je život višestruko teško ranjavao, i iako je dugo godina bio prikovan uz krevet, gotovo potpuno nepokretan, svojim pjesmama i dramskim tekstovima svjedoči o posebnoj snazi vjere i Božjoj ljubavi kojoj se svim svojim bićem predavao.
Nikola Šop je rođen u Jajcu 19. kolovoza 1904. god., gdje je završio pučku školu, daljnje školovanje nastavio u Banjoj Luci, zatim u Beogradu, gdje je jedno vrijeme studirao rimsko pravo, a potom prešao na studij komparativne književnosti i latinskog jezika i to diplomirao, te je nakon toga u tom gradu radio kao profesor latinskoga jezika.
Kada je Njemačka 6. travnja 1941. god. bombardirala Beograd, da bi spasio život, skočio je s prvog kata i teško ozlijedio kralježnicu. Iako se u početku kretao sa štapom, s godinama je, a posebice nakon pogrešne terapije, njegovo zdravstveno stanje postajalo sve teže.
Kao Hrvat, i još k tomu onaj koji piše djela uronjena u kršćansku tematiku, postaje nepodoban u Beogradu, te se 1941. god. seli u Hrvatsku – u Zemun, a 1943. se, sa svojom suprugom Antonijom, stalno nastanjuje u Zagrebu. Komunistički režim mu je zabranjivao tiskanje djela, te je tako taj izniman književnik ostao zapostavljen i slabo poznat među širim čitateljstvom. U takvim je okolnostima živio vrlo teško, odnosno uglavnom se bavio prevođenjem i lektoriranjem, pa mu, između ostaloga, možemo zahvaliti na tome što je preveo mnoga djela starih latinista.
Iako je neka svoja pjesnička i dramska djela uspio objaviti, ona koja su izražavala njegovu istinsku religioznost i svakodnevnu suživljenost s prijateljem Isusom, a koja čine srž njegove književne preokupacije, teže su pronalazila put do svjetla dana, odnosno uglavnom su objavljivana u zbirkama, zbornicima, časopisima i drugim prilozima koji su izlazili unutar crkvenih i domoljubnih krugova.
Čini se kako je rodni kraj imao posebnog utjecaja na razvoj njegovog književnog stila, odnosno istinska produhovljenost i naoko jednostavna, ali ujedno i duboka religioznost koja se mogla osjetiti u svakodnevici običnih ljudi njegova djetinjstva, prelijevala se i u njegove pjesme i u dramske tekstove. Uz to valja dodati kako je rano ostao bez roditelja, odnosno otac mu je umro u osmoj, a majka u četrnaestoj godini, što je također utjecalo na oblikovanje njegove misli, a koja je istovremeno odražavala sjetu i nadu, tugu i pouzdanje u Božju ljubav. To je posebno uočljivo u ciklusu pjesama u kojima izravno ili neizravno progovara o Isusu, ili još bolje jednostavno razgovara s njim. Neke od takvih pjesama su npr. San magaradi, Poziv dragom Isusu, Kuda bih vodio Isusa, Isus čita novine, Pred gradskim pijetlom itd.
Njegova je bolest tijekom godina sve više jačala, tako da se već pedesetih godina 20. st. kreće samo unutar svoga stana, dok će od šezdesetih godina do smrti – 2. siječnja 1982. god., biti trajno prikovan uz krevet, gotovo potpuno nepokretan. Mogao je, naime, tek micati glavom i lijevom rukom. Unatoč tome, i uz svesrdnu podršku supruge Antonije, održava četvrtkom uz svoju bolesničku postelju susrete s književnicima, iako su mnogi od njih, zazirući od teškog pjesnikova fizičkog stanja, došli samo jednom.
Njegova mu je supruga bila velika potpora u svakom pogledu i kroz svo vrijeme, a posebno zadnjih godina kada on sam ne može ni pisati svoja književna ostvarenja, nego ih njoj diktira. Unatoč takvoj životno teškoj situaciji, u kojoj bi bilo ljudski razumljivo da se kroz njegova djela iščitava ogorčenost, Nikola Šop, naprotiv, odsijeva posebnom metafizičkom snagom i ljepotom, koja svjedoči o potpunoj zahvalnosti Bogu i predanosti da se suživi s Kristovom patnjom, odnosno s patnjom svoga najboljeg prijatelja Isusa. Štoviše, od jednostavno, ponizno i krotko, sa zahvalnošću živi svaki trenutak koji mu Bog daruje.
MOLITVA DA SVI IMAJU POSLA
O Bože, teško li je u doba časa snenog
prisloniti na ruku svoj umorni sluh,
i slušati u njoj zvuk posla izgubljenog,
koji nam je svet, ko neki dragi duh.
Ah, na nebu tvome vlada divan red.
Anđeli, sveci tvoji svaki posla ima.
I pčela mrtva gore opet skuplja med
po tvome nebeskom cvijeću i poljima.
Obilje posla daj i svakome čovjeku,
neka mu radošću urodi svaki sat.
I neka tebi samo, kad dani mu proteku,
blistav od rada preda svoj alat.
KUDA BIH VODIO ISUSA
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koji liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.
ISUS ČITA NOVINE
Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.
SAN MAGARADI
Isuse, u ovom kasnom času sad
u sve staje ćemo ući
Od nježnosti ti ćeš svu magarad
blago za uho povući.
I kad odeš, u doba to gluho
među njima će riječi da kruže:
ko je taj koga si za uho
držo najduže.
I svaki će usnuti opet,
sa najljepšim snom u duši :
da tvoja meka ruka miluje
baš njegove uši
MOLITVA ZA NJEZINO TIJELO
U ovaj čas duša mi je bijela,
ko vez zavjese, koju suton njiše.
O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela.
Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše.
Na prstima mojim drhti balzama puna žara.
Balzama, što ga sakupi roj uskršnjih pčela.
Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara
da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela.
Ruka ti svemoguća izvajala je čari,
koje šum lana krije satkan u odijelo.
Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari,
da nijeme i slijepe služe njeno tijelo.
Bože, ne svijaj tegobom ramena ona.
Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe.
Neka se pognu samo kad tebe slave zvona,
prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe.
BALADE O MOM RAZREDU
I.
Na svakoj klupi po jedan san spava.
I tajno po njima šuštanje me prene.
To vjetar po klupama prelistava
Mnoge zadatke neriješene.
I negdje iz tame skrivenog kuta
Nešto se čuje tapa-tap.
Kao da je mastionica izvrnuta,
I mastilo kaplje kap po kap.
Teška u njima slova se kriju,
Zato im je udar tako jak.
Padaju na pod, bljesnu i uzavriju,
I rasplinu se u muk i u mrak.
U razredu kakvu sad tutnjavu čuh?
Kao da netko podom valja kuglu.
Gle to izlazi matematičarev duh.
U fraku je i jaše na trougu.
U torbi nosi mnogo raznih sprava.
U ruci mu raskliman šestar.
Na ploči on do zore rješava
zadatak jedan nerješiv i star.
Kreda za kredom pod rukom mu se mrvi.
Hitro leprša mu fraka skut,
A kada kukuriknu pijetao prvi,
Na trougu on odjaše ljut.
II.
U tamno drvo urezana slova
otkriju mi davnu dosadu i jed:
Imena, imena mnogih drugova.
I do reda red i do drugog reda red.
U prvom su sjedili dobri đaci.
Oni su znali sve napamet.
U posljednjem šutljivi zanesenjaci,
Koji su uvijek htjeli u svijet-u svijet.
A drugi se u zbijenom skupu krili.
Svrstani vješto između nas.
Iz nezgode svake, u kojoj su bili,
Izvlačio ih je šaptačev glas.
Šta je sad s njima i s ostalima
Koje odnese brižni dan?
Nezadovoljni ovim životom malim,
Misle li na svoj školski san:
Kada nas je u jednom času večernjem
opčarao davne priče sjaj.
Pa skočismo, navukosmo oklop i šljem
u krvavi odjahasmo okršaj.
Al’ brzo nas prenu gnjev profesora:
Šta je to, kakvi su to snovi?
Ej ti što sanjaš daleka mora,
de sada predavanje moje ponovi.
