Nikola V., papa: 1447.-1455.
Papa Nikola V., krsnim imenom Tommaso, Parentucelli, rodio se 1397. u Sarzani u Liguriji, oko 400 km sjeverno od Rima. Otac mu bijaše liječnik, kojega Tommaso izgubi kada mu bijahu 4 godine, a majka mu se preuda i s novim mužem donese na svijet tri sina. S očuhom Tommaso ne bijaše najbolje sreće.
Godina 1410. – Izvanredno gustih talenata već u 13. godini dolazi studirati u Bolognu. Učenje mu glatko ide, ali ne i sredstva za život i školovanje pa se preusmjeruje na drugi kolosijek.
Od 1415. do 1419. zarađuje za daljnji studij dajući privatne instrukcije sinovima aristokrata u Firenci. Tako ulazi u krug poznatih kulturnjaka svoga doba.
Godina 1420. – Vrativši se na studij u Bolognu slučajno dospijeva na Biskupski ordinarijat gdje ga biskup Nicola Albergati, Papin povjerenik za razne delikatne diplomatske misije, prima kao obletarca, a on se pokazuje spretnim službenikom i administratorom kuće. Doktorira iz teologije.
Godine 1423. zaređen za svećenika. Postaje kanonikom 1426. Biskup mu daje povjerenje: s njime kao pomoćnik obavlja razne papinske diplomatske poslove po Europi.
Godine 1426. biskup Albergati postaje kardinalom, seli u Rim i sa sobom vodi svoga „tajnika“ don Tommasa, koji ne ostaje neprimijećen i na Papinu dvoru. Zajedno s kard. Albergatijem ide u misije u Englesku, Francusku, Njemačku. Prati ga na koncil u Ferraru i Firenzu. Usput skuplja starinske rukopise: skupio ih je tijekom vremena oko 1200, grčkih i latinskih, pravo bibliofilsko blago.
Godine 1443. umire kard. Albergati, a istodobno Eugen IV., nakon devet godina izgnanstva, iz Firence dolazi u Rim.
Godine 1444. Papa imenuje don Tommasa biskupom u Bologni, kardinalom već 1446. Vrlo učen humanist, vješt i sposoban diplomat. Nakon smrti Eugena IV. oči se stožernih izbornika usmjeruju na mladoga kard. Tommasa, nema mu ni 50 godina.
Godina 1447. U trećem izbornom krugu izabiru ga kardinali za Papu. Prihvaća i uzima ime Nikola u čast svoga zaštitnika i mecene kard. Albergatija. Pomiruje zavađene plemićke obitelji u Rimu. Polazi mu za rukom pod Papinsku državu vratiti Anconu, Bolognu. Rješava problem protupape Feliksa V. (1439.-1449.), zadržavajući mu kardinalat i dajući mu malo srebreniju penziju, a njegove kardinale uključuje u svoj kardinalski gremij, 1449.
Godine 1450. slavi se veliki Jubilej u Rimu. Rijeke hodočasnika slijevaju se po oproste u papinski Grad. Od prispjelih prihoda i Papa se rješava svih dugova.
Godine 1451. svetim proglašava Bernardina Sijenskoga (1390.-1444.).
Godine 1453. najveća mu je muka što Carigrad pada pod Turke, što europski velmože ne organiziraju uspješnu vojnu u obranu Istočnoga carstva.
Godine 1455. u svojoj 58. godini života i 9. godini papinstva umire u Rimu, bogatiji zaslugama negoli godinama. Pokopan u Sv. Petru.[1]
Nikola V. i Hrvati
Kao Papa izdaje dva dokumenta vezana uz ime sv. Jeronima (347.-419./20), rođena u gradiću Stridonu, na granici Dalmacije i Panonije, glasovita crkvenoga naučitelja, a u oba slučaja riječ je o hrvatskoj zajednici, bilo onoj hodočasničkoj u Štrigovi u Međimurju, bilo onoj također hodočasničkoj u Rimu.
Gloriosus Deus, 1447.
Prvi dokument izlazi u prvoj godini Nikolina pontifikata, kratko jednostranično pismo ili apostolski breve Gloriosus Deus in Sanctis suis [Bog slavan u Svetima svojima] kojim obdaruje indulgencijama crkvu sv. Jeronima u Štrigovi, tada Zagrebačkoj dijecezi, a danas Varaždinskoj. U Štrigovi, oko 25 km od Čakovca, bijahu dvije crkve od pamtivijeka: župna sv. Marije Magdalene i svetište sv. Jeronima. Breve se odnosi na crkvu sv. Jeronima i ima čudnu sudbinu. Potpisan je 10. studenoga 1447., danas mu 575 godina.
Dva su primjerka brevea jednako originalna: jedan je uredski ili radni,[2] a drugi je namijenjen naslovniku. Taj originalni primjerak, koji je trebao biti poslan naslovniku, preuzet je „tek 1698. godine u Rimu iz arhiva rimskog prvosvećenika“ i „nije poznato gdje se on danas nalazi i je li uopće sačuvan“.[3]
Godine 1718. o. Michael Bombardi (1683.-1729.), isusovac iz Tirola, objavljuje Papin breve Gloriosus na latinskom u knjizi Topografija velikoga kraljevstva Madžarske, 1718.[4] i 1750.
Godine 1752. o. Josip Bedeković (1668.-1760.), hrvatski pavlin, izdaje isti apostolski breve na latinskom u svome djelu Rodna gruda velikoga naučitelja Crkve sv. Jeronima.[5]
Godine 1902. don Luka Jelić (1864.-1922.), povjesničar, u Zadru tiska dio toga Papina pisma na latinskom jeziku u svome talijanskom djelu Hrvatski institut u Rimu.[6]
Godine 2004. uredski primjerak brevea, koji se čuva u Vatikanskom tajnom arhivu, pronalazi don Andrija Lukinović (1944.-2018.), arhivski savjetnik Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, i objavljuje.[7]
Godine 2017. izlazi Bedekovićeva knjiga iz 1752. u hrvatskom prijevodu Marka Rašića. I u njoj breve.[8]
Godine 2019. dr. Matija Berljak, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, pravnik, publicira studiju o tom Papinu breveu,[9] kojom se uglavnom služimo u ovom ogledu.
Godine 2020. isti auktor tiska drugo izdanje, dopunjeno, stavljajući naglasak na sv. Jeronima, njegovu 1600. obljetnicu smrti i na njegovu rodnu grudu.[10]
U breveu Nikola V. pozdravlja sve Kristove vjernike te na molbu graditelja nove crkve sv. Jeronima, bana Slavonije celjskoga grofa Miroslava, svima koji o blagdanu sv. Jeronima, 30. rujna, pohode njegovu proštenišnu crkvu u Štrigovi, ispovjede se, pokaju i pričeste, Papa im „pet godina i isto toliko četrdesetnica“ udjeljuje oprost od vremenitih kazni koje budu vezane uz pokore. Upravo da se poveća čašćenje Jeronimove sv. uspomene, daju se te povlastice.
Prijevod brevea Gloriosus
„Papa Nikola, sluga slugu Božjih. Svim Kristovim vjernicima koji kane pomno pročitati ovu ispravu pozdrav itd. Bog slavan u svecima svojim, i veseleći se skupa s njima u njihovom slavljenju, tim ugodnije se raduje u štovanju svetoga Jeronima, svoga vjeroispovjednika, što je ovaj uzvišenije od ostalih proslavio svetu majku Crkvu poput svijetle goruće svjetiljke postavljene na svijećnjak u domu Gospodnjem, rastjeravši tminu zablude. Jer je stoga, kako smo doznali, dragi sin, plemeniti muž Miroslav (Fridericus), grof Celja (Cilia), Ortenbera (Ortenburga) i Zagorja (Zagoria), te ban kraljevine Slavonije, razmišljajući o vlastitom spasenju i želeći nagomilati veliko blago u nebeskim stvarima dao projektirati i sagraditi te svečano i bogato opremiti crkvu (ecclesiam sive curam[11]) sv. Jeronima u Štrigovi (Stridonium) Zagrebačke biskupije, koja je nekada bila očinski dom samoga sveca i u kojoj je bio othranjen i odgojen, od dobara, bjelodano odozgo mu povjerenih, blistajući u vjeri prema Crkvi zbog posebnog i izuzetnog osjećaja pobožnosti koju pokazuju i drugi Kristovi vjernici onih krajeva prema svetome vjeroispovjedniku Jeronimu. Mi, želeći da se spomenuta crkva posjećuje uz dužna štovanja i da se primjereno održava u svojim zidovima i građevinama te da se tako znatnije povećava pobožnost vjernika i da se sami vjernici tim radije okupljaju oko nje zbog pobožnosti, te da tako spremnije pružaju ruke pomoćnice za njeno uzdržavanje kako bi se tako istodobno osjećali cjelovitije ispunjeni darom nebeske milosti, odani molitvama zahvalnosti prema spomenutom grofu u ovom kraju, pouzdano vjerujući u milosrđe svemogućeg Boga i u zagovor svetih apostola Petra i Pavla, svima uistinu onima, koji se pokaju i ispovjede, a koji na blagdan Svetog Jeronima svake godine skrušeno posjete prije spomenutu crkvu i koji tako pruže ruke pomoćnice za njeno održavanje pet godina i isto toliko [5] četrdesetnica, milosrdno ih odrješujemo od zadanih im pokora koje će biti obvezne neprekidno u sadašnja i buduća vremena. Želimo pak da ova isprava ostane bez svake snage ili vrijednosti ako onima koji posjećuju samu crkvu ili pružaju ruke pomoćnice za odgovarajuće održavanje ili ondje daju pobožne milodare, bude od nas dopušten inače neki drugi oprost, koji će trajati zauvijek ili na određeno, još neisteklo vrijeme.
Izdano u Rimu kod sv. Petra godine utjelovljenja Gospodnjeg 1447. Četvrti dan novembarskih Ida [10. studenoga], prve godine našeg pontifikata“.[12]
Štrigova – Stridon? U apostolskom se pismu navodi da je na mjestu te obnovljene crkve bio „nekoć očinski dom“ [olim domus paterna] sv. Jeronima. Nije to glavna tema pisma, ali jest zanimljivo da to Papa spominje a da se ne služi klauzulom: fertur ili traditur, tj. priča se, prenosi se. Kao da se samo po sebi razumije da je Štrigova onaj Stridon, rodna gruda Jeronimova. O Štrigovi kao rodnom mjestu sv. Jeronima dr. Berljak objavio je poseban članak.[13] Jeronimov Stridon do sada nije jednoznačno ni lokaliziran, ni identificiran. Koliko auktora, toliko hipoteza. Stridon se izričito ne spominje izvan Jeronimovih naznaka o njegovu rođenju, a po njegovoj odrednici nalazio se na granici Dalmacije i Panonije.[14] Nismo sigurni ni kuda je išla granica Panonije i Dalmacije, a da znamo za srušeno i nestalo antičko naselje na toj neodređenoj relaciji![15]
Piis fidelium votis, 1453.
Drugi dokument Nikole V. jest breve Piis fidelium votis [Pobožnim molbama vjernika] kojim Papa dopušta, na temelju molbe drugoga Jeronima, iz pelješkoga Potomlja, predsjednika udruge „Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi Sancti Petri“ [Časna bratovština Slavena predgrađa sv. Petra], da se ruševna i nerabljena crkva sv. Marine[16] popravi i uredi za službu Božju, da se uz nju sagradi gostinjac za siromašne i zdrave osobe, a bolnica za siromašne i bolesne. Apostolski je breve izdan 21. travnja 1453. i više je puta izvlačen iz ladice, i predstavljen čak i na Vrhovnom sudu Svete Rimske Rote [1656]. Tu će crkvu hrvatska kolonija ubrzo popraviti i prenamijeniti u čast sv. Jeronima. Na zemljištu oko crkve nastajat će ustanove, osim gostinjca i bolnice, također kongregacija, kaptol, zavod.
Godine 1863. breve izdaje njemački povjesničar A. Theiner (1804.-1874.) na latinskom jeziku u Rimu iz svetojeronimskih kopija.[17]
Godine 1901. breve na talijanskom jeziku objavljuje fra Stjepan Ivančić (1852.-1925.), hrvatski trećoredac, Cresanin, u knjizi o tadašnjoj svetojeronimskoj aferi.[18]
Godine 1902. breve na latinskom jeziku objavljuje spomenuti don Luka Jelić u svome zadarskom djelu o Hrvatskoj ustanovi u Rimu.[19]
Godine 1953. svečano se proslavlja 500-obljetnica svetojeronimske ustanove, konkretno apostolskoga pisma kojim Nikola V. utemeljuje hrvatski gostinjac za narode Dalmacije i Slavonije Piis fidelium votis. Izlazi i monografija na talijanskom[20] i prijevod na hrvatskom jeziku.[21] Upadljivo je da se tom prigodom nije objavilo to temeljno Papino pismo ni na latinskom ni na talijanskom ni na hrvatskom jeziku.
Godine 1966. senjski svećenik dr. don Josip Burić (1910.-1997.) tiska dragocjene pabirke iz povijesti hrvatske naseobine u Rimu. On donosi podatak: „Što se tiče prvih početaka bratovštine sv. Jeronima, vrijedno je spomenuti, da se molba eremite Jeronima iz Potomlja od 21. travnja 1453., kojom moli papu Nikolu V., da dopusti gradnju gostinjca i bolnice za hrvatske hodočasnike i siromahe hrvatske kolonije u Rimu, nalazi u Vatikanskom arhivu u ‘Registro delle suppliche’ vol. 465, fol. 268v,269, a papin breve ‘Piis fidelium votis’ od istoga datuma nalazi se u prijepisu iz g. 1467. u Reg. Lat. vol. 636, fol. 124, 124v istoga arhiva. Za jedno i drugo se dosad nije znalo, gdje se nalazi.“[22]
Prijevod brevea Piis fidelium votis
„Časnomu bratu, biskupu Tivolija, pozdrav i apostolski blagoslov. Pobožnim molbama vjernika rado udovoljavamo i prikladno ih podržavamo, posebno kada je posrijedi ugošćenje i pružanje pomoći siromašnim i bijednim osobama.
Tako, prije nekoga vremena naši dragi sinovi, Jeronim iz Potomlja i drugi siromašni pustinjaci narodâ Dalmacije i Slavonije[23] koji žive u Rimu, podniješe molbu u kojoj je rečeno da postoji, kao što je znano, u slavnome gradu mnogo domova za primanje siromaha i potrebnika različitih naroda, koji s vremena na vrijeme dolaze, dok je poznato da dalmatinskom i slavenskom narodu nedostaje dom za primanje posebno siromaha iz istih naroda, zbog čega sami [molitelji] dirnuti samilošću žele primati takve siromahe da pobožnim milodarjem vjernika podignu i sagrade gostinjac pod zazivom Sv. Jeronima pri razrušenoj i razotkrivenoj crkvi Sv. Marine u Martovskom polju [Campo Martio], gdje je naš ljubljeni sin Filip, kardinal-prezbiter naslovnik Sv. Lovre u Lucini, kojemu spomenuta crkva pripada zbog istoga naslova, uza suglasnost rečenoga kardinala, te da istu crkvu poprave, rasporede i urede u njoj sve što je potrebno za gostoprimstvo.
Stoga Nas Jeronim i ostali siromašni pustinjaci ponizno zamoli da se, s obzirom na navedeno, udostojimo apostolskom dobrostivošću dopustiti im i darovati spomenutu crkvu sa svim pripadnim vlastitostima da osnuju taj gostinjac za gore spomenutu uporabu.
Mi, dakle, itd. nakloni takvim molbama, zapovijedamo tebi, brate, da se o svim i pojedinačnim spomenutim stvarima, kao i o svim njihovim okolnostima, revnosno raspitaš te – ako za ovu informaciju kojom zadužujemo tvoju savjest budeš utvrdio istinitost stvari, a neka se doda i suglasnost naslovnika – s istom ovlašću daruj i dopusti istim pustinjacima rečenu crkvu, čiji plodovi, dohotci i prihodi, kako sami pustinjaci tvrde, ne prelaze dva florena u komornom zlatu prema općoj procjeni, sa svim gore navedenim pravima i pripadnostima za osnivanje i izgradnju toga gostinjca… tako da spomenuti Jeronim svojom vlašću, kako za sebe tako i za druge, može slobodno ući u cjelovit posjed crkve i gore navedenih prava i pripadnosti te pretvoriti plodove, dohotke i prihode od toga (uvijek podložni pravu gore spomenutog naslova) na korištenje i dobrobit za crkvu i gostinjac i spomenutu sirotinju, a da ni najmanje ne tražiš nečiju dozvolu za ovo, unatoč apostolskim konstitucijama i odredbama i bilo čemu drugomu protivnomu.
Dano u Rimu kod Sv. Petra 1453. godine, sedme naše papinske službe.“[24]
Ovdje se dopušta, nakon svih potrebnih izvida, da se osnuje gostinjac i uza nj nužna bolnica pod naslovom sv. Jeronima u blizini Augustova mauzoleja na lijevoj obali Tibra. A kada je to uspjelo, onda je hrvatska zajednica, opet s dopuštenjem Svete Stolice, i popravljenu crkvu sv. Marine prenijela na naslov sv. Jeronima.
Osvrt
Papa Nikola V. prije 570 godina izdaje hrvatskim zajednicama, u Štrigovi 1447. i u Rimu 1453., isprave koje očituju istinsku dobrohotnost Rimskoga prvosvećenika prema njima. Isprave, iako jedinstvene i dragocjene, nisu se u nepravdi vremenâ očuvale u svečanu izvorniku koji je bio namijenjen moliteljima, a posljedice Papina blagoslova osjećaju se do danas. Ne samo da se nisu očuvali svečani izvornici upućeni naslovnicima, nego i oni uredski ili radni u Vatikanskom arhivu otkriveni su tek u posljednje doba: Piis fidelium votis 1902. te 1966. (i to prijepis iz 1467.), a Gloriosus godine 2004. Razne kopije i jedne i druge isprave doživjele su tijekom vremena određene, nekada i nedopustive, promjene krivočitanja u prvoj (1447.), čak i krivotvorenja u drugoj (1453.). Obje su vezane uz ime sv. Jeronima, Stridonjanina: ona u Štrigovi uz obnovljenu Svečevu proštenišnu crkvu, nastalu na mjestu gdje „nekoć bijaše očeva kuća“ Jeronimova, a kojoj se kao prošteništu daju određene povlastice oprosta ili indulgencije radi vječnoga spasenja pokornika i radi sve većega čašćenja toga crkvenoga naučitelja; ona u Rimu vezana uz gradnju gostinjca pod nazivom sv. Jeronima, a dotadašnja crkvica sv. Marine ubrzo se popravlja i prenamjenjuje u čast istoga naučitelja. Unatoč svojoj nebudnosti ili sili vremena (Napoleon je odnio dio Vatikanskog arhiva, koji je nestao) s obzirom na spomenute isprave, Hrvati su ostali duboko zahvalni papi Nikoli V. dokazujući to i postavljanjem njegova lika uz bok velikoga dobrotvora hrvatskoga naroda Siksta V. u rimskoj crkvi sv. Jeronima iznad vrata i držeći obojicu u živoj uspomeni objavljivanjem brojnih članaka, studija i knjiga o objema temama.[25] I ovaj skroman kratak podsjećaj u povodu 575. obljetnice apostolskoga brevea Gloriosus Deus (1447.-2022.) i izdavanja brevea Piis fidelium votis 1453. neka bude znak zahvalnosti papi Nikoli V. i u čast sv. Jeronimu, koji Bogu dušu predade u Betlehemu prije 1600 godina, i kojega papa Bonifacije VIII. proglasi naučiteljem Crkve 1295. godine.
[1] M. Miglio, „Nicolo V.“, u: Enciclopedia dei papi, II., Roma, 2002., str. 644-658.
[2] Archivio Segreto Vaticano (ASV), Registri Vaticani, vol. 385, ff. 182v-183r.
[3] M. Berljak, Bula pape Nikole V. za crkvu rodnoga mjesta sv. Jeronima u Štrigovi, Zagreb, 2019., str. 21.
[4] M. Bombardius, Topographia magni regni Hungariae (pun naslov ima 88 riječi!), Viennae (Beč), 1718.
[5] J. Bedeković, Natale solum magni Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi (pun naslov ima 54 riječi), Neustadt, 1752.
[6] L. Jelić, L’Istituto croato a Roma, Zadar, 1902., str. 113-114. (V. Kisić, Appendice: Avvenimenti recentissimi).
[7] A. Lukinović, Povijesni spomenici Zagrebačke biskupije, sv. VII., god. 1441.-1465., Zagreb, 2004., str. 128.
[8] J. Bedeković, Knjiga o sv. Jeronimu, Iliriku i Međimurju, Zagreb-Čakovec, 2017., Breve: str. 171.
[9] M. Berljak, nav. dj., Zagreb, 2019.
[10] Isti, Sveti Jeronim iz Štrigove: Bula pape Nikole V., 2. izdanje, dopunjeno, Donja Lomnica, 2020.
[11] U radnom originalu stoji: ecclesiam sine cura – crkvu bez župnoga djelovanja; usp. M. Berljak, nav. dj. 2019, str. 9 i 22-23.
[12] J. Bedeković, nav. dj., Breve: str. 171; M. Berljak, nav. dj., Breve latinski: str. 11; hrvatski prijevod: str. 12.
[13] M. Berljak, „Jeronimovo zemljopisno podrijetlo – izdanak hrvatskoga podneblja“, u: Hrvatska revija (Zagreb), 4/2020. – https://www.matica.hr/hr/632/jeronimovo-zemljopisno-podrijetlo-izdanak-hrvatskoga-podneblja-31197/
[14] De viris illustribus, 135: PL 23, col. 755: „Hieronymus, patre Eusebio natus, oppido Stridonis, quod, a Gothis eversum, Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuit…“ [Jeronim, rođen od oca Euzebija, u gradu Stridonu, koji su Goti srušili, bijaše nekoć granica Dalmacije i Panonije…“].
[15] Evo nekih mjesta koja pretendiraju da su rodna gruda sv. Jeronima: Glamoč i Grahovopolje u Bosni, Zrinj na Uni, Žejana (Eusebiana) kod Rijeke, Stridone u Istri, Zrenja kod Kopra, Stridone kod Akvileje u Sjevernoj Italiji, Sidrona kod Obrovca, Stržanj kod Duvna, Štrigova u Međimurju, Stridovar u Madžarskoj itd.
[16] Sv. Marina, libanonska monahinja: 715.-750., spomendan 18. lipnja.
[17] A. Theiner, Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, Roma, 1863., str. 523. Prepisuje iz Arhiva sv. Jeronima interpoliranu bulu, na primjer: Dalmatice seu Illirice nationis… umjesto izvorno: Dalmatiae et Slavoniae nationum.*
[18] F.[ra] S.[tjepan] I.[vančić, La Questione di S. Girolamo dei (sic) Schiavoni in Roma in faccia alla storia e al diritto, Rim, 1901., str. 14-16.
[19] L. Jelić, nav. dj., str. 116-117.
[20] G. Magjerec, Istituto S. Girolamo degli Illirici, 1453 – Roma – 1953, Rim, 1953.
[21] Isti, Hrvatski zavod sv. Jeronima – Collegium S. Hieronymi Illyricorum u Rimu, Rim, 1953.
[22] J. Burić, Iz prošlosti hrvatske kolonije u Rimu, Rim, 1966., str. 6. [Taj je latinski prijepis iz 1467. već objavio L. Jelić, nav. dj., str. 116-117, vidi također str. 121, bilješka.]
[23] Izraze Dalmatiae et Slavoniae nationum interpolirao je i promijenio u: Dalmatiae seu Illiricae nationis, vrlo vjerojatno Jeronim Paštrić (1615.-1700.), vidi F.S.I. La Questione, str. 47-106, najvjerojatnije između 30. studenoga 1651. i 18. veljače 1652. (str. 59).
[24] Nismo do sada nigdje naišli na cjelovit hrvatski prijevod brevea Piis fidelium votis.
[25] U zborniku Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima (1901.-2001.),koji je priredio tadašnji rektor msgr. Jure Bogdan, Rim, 2001. u „Bibliografiji o ustanovama svetog Jeronima“ od 1565. do 2001. godine navedeno je 1858 naslova na 120 stranica (1047-1167).
