»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Nisu oni odbacili tebe, nego mene…


Čitanja: 1Sam 8, 4-7.10-22a; Ps 89, 16-19; Mk 2, 1-12


Ima jedna zločesta poslovica koja otprilike ovako kaže: Hoćeš dobro? Neću. Hoćeš zlo? Hoću u obje ruke! To nekada doživljavamo od svoje djece, a takvi smo i mi i to ne baš tako rijetko. Uzaludne su opomene, uzaludna su upućivanja na loša iskustva drugih koji su tako postupali. Ne. Mi se želimo sami opeći.

Eto, sličnih problema ima i Bog s nama. Takav primjer nalazimo danas u Prvoj knjizi o Samuelu. U vrijeme ovoga proroka Izraelom su u Božje ime vladali suci, dakle različite vođe, bez kraljevske časti i bez kraljevske loze. I onda su Izraelci došli proroku Samuelu – posljednjem od tih sudsamuelaca – i zatražili da im on postavi kralja, kako je u svih drugih naroda. Samuel nije bio sretan zbog te njihove želje. Govorio im je:

“Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi.”

Međutim, Izraelci su ustrajali. Tada Bog reče Samuelu: Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima. Nije potrebno naglašavati da je Izraelcima s njihovim kraljevima bilo upravo onako, kako im je to predskazao Samuel. Bili su često vlastohlepni, oholi, osvetoljubivi, nasilnici. Tražili su bogatstvo, čast, vlast, slabo mareći za svoj narod.

Što ovo izvješće govori nama danas? Rekao bih, sljedeće. Ne daje Bog nama samo zapovijedi koje nas na nešto obvezuju. Bog nam progovara kao otac, upućuje nas u ono što je za nas dobro, odnosno, što je za nas bolje. Ne može se sve u našem životu svesti na razlikovanje onoga što jest grijeh i onoga što to nije. Široko je područje između grijeha i kreposti. Bog nam u Pismu poručuje: “Tvojem dobru te učim” (Iz 48,17).

Razmislimo, gdje se mi podliježemo ovosvjetskoj modi i mudrosti ovoga svijeta. Izraelci su htjeli imati kralja kao i svi ostali. I mi želimo imati i činiti puno toga, jer to drugi imaju i čine. I onda dopuštamo da nas posvema obuzmu reklame, ono što nam govori televizija i novine. Obuzima nas ono što drugi čine, pa i mi želimo. Tako se događa da i ne primjećujemo kako nas obuzimaju stvari koje nas udaljavaju od Boga i od naše prave ljudske naravi. Trudimo se da više steknemo, da imamo najnoviji model mobitela, da obavezno idemo na skijanje, da pratimo ovo ili ono na televiziji, ukratko da živimo izvan sebe, da bježimo od sebe i svoje obitelji, da se sve više i više onečovječujemo. Zaboravljamo na trenutke molitve, sabranosti, prijateljskog razgovora u obitelji. Zaboravljamo se zanimati za potrebe i nevolje drugih. Ne primjećujemo svoje najbliže, život nam juri ispred glave kao ubrzani film.

I onda se čudimo kad vidimo da nam život izgleda prazno i tupo; čudimo se što nas ne vesele naši dani i stvari za kojima trčimo. A Bog nam poručuje da zastanemo, da otkrijemo ono duhovno u nama. Bog nas upozorava da trebamo svoj život prihvatiti kao njegov poziv. Poziv da ostvarujemo njegovo kraljevstvo u sebi i u svijetu u kojem živimo. Samo tako ćemo svoj život ispuniti mirom, radošću, nadom i ljubavlju koja sve pokriva i sve oplemenjuje.