Nit se žene niti se udaju
Evanđeoski odlomak sv. Luke 32. nedjelje kroz godinu C sadrži jedno saducejsko nedobronamjerno pitanje i Isusov odgovor koji vrijedi za vječna vremena. Riječ je o uskrsnuću mrtvih.
Saducejsko pitanje: „Učitelju, Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat, koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svome. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći i tako redom sva sedmorica pomriješe, ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Ta, dakle, žena o uskrsnuću, kojemu će od njih pripasti? Jer sedmorica su je imala za ženu“ (Lk 20,27-33).
Prije nego pristupimo razmatranju Isusova odgovora, kratko se osvrćemo na dva židovska pojma koja se u tekstu spominju, i na razlike između saduceja i farizeja, dviju glavnih stranaka u Isusovo doba.
Levirat. Mojsije, koji je živio u 13. stoljeću prije Krista, propisao je Izraelcima: Ako jedan oženjen čovjek umre bez sina, neka njegov brat uzme nevjestu za suprugu, i prvi sin, koji se od njega rodi, neka se vodi kao sin preminuloga brata (Pnz 25,5-10), da se spasi i rod i imovina. To je bio zakon levirata. Na latinskom jeziku levir znači djever.
Saduceji. Pozivali su se da su nastali od velikoga svećenika Sadoka – odatle im i ime – koji je pomazao Salomona za kralja (1 Kr 1,39) u 10. stoljeću prije Krista. Iz te loze uglavnom su određivani veliki svećenici, „glavari svećenički“, aristokrati, malobrojna stranka. On su bili vodeći u Isusovoj osudi na smrt, jer su njegove riječi tumačili kako Isus kani razoriti Hram (Mt 26,61-62), o kojemu su oni egzistencijalno ovisili. A Isus je mislio na hram svoga tijela, kako veli sv. Ivan (2,21). Saduceji su nestali s povijesne pozornice upravo s razorenjem Hrama oko 70. godine nakon Krista.
Razlike između saduceja i farizeja. Osim što su farizeji bili uglavnom religiozna stranka i prihvaćali svaki politički poredak samo ako im je dopuštao obavljanje vjerskih obreda, a saduceji svećenička kasta, politički kolaboracionisti sa svakim režimom, da spase svoje materijalno bogatstvo, među njima je bila bitna razlika i u vjerovanju.[1]
1/ Zakon i predaje – Farizeji su priznavali sav pisani Mojsijev zakon i sve usmene „predaje starih“ (613 pravila, i to 248 zapovijedi i 365 zabrana[2]), osobito pravila o obdržavanju subote i o pranju ruku.
Saduceji su držali samo do pisana Mojsijeva zakona, tj. do Tore ili Petoknjižja (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon). Do usmene predaje nisu držali.
2/ Uskrsnuće mrtvih – Farizeji su vjerovali u uskrsnuće mrtvih, u anđele i uopće u duhove. Njima je bio problem hoće li ljudi uskrsnuti odjeveni ili neodjeveni; u onim haljinama u kojima su pokopani ili u nekoj drugoj odjeći, a ne hoće li uopće uskrsnuti.
Saduceji nisu vjerovali ni u uskrsnuće mrtvih, ni u anđele, ni i u kakve duhove. Uživjeli se samo u ovaj svijet, da im bude dobro na zemlji.
3/ Sudbina – Farizeji su vjerovali u sudbinu: Bog je sve planirao i odredio.
Saduceji su naučavali široku slobodnu volju.
4/ Mesija – Farizeji su vjerovali i očekivali Mesijin dolazak.
Saduceji nisu vjerovali u Mesiju, a bojali se, ako bi slučajno došao, da bi im pomrsio bogate račune.
I, sada, saduceji, koji ne vjeruju u uskrsnuće tijela, jer se ono uopće ne spominje u Petoknjižju, iako se spominje u proroka Daniela (12,2-3) i u vrijeme Makabejaca (2 Mak 7,9.14), dolaze k Isusu, Mesiji, s izmišljenim i smiješnim pitanjem o navodnoj ženi koja se na zemlji zakonito udavala sedam puta za sedmoricu braće koja su redom umirala: čija će ta sedmerostruka udovica biti u nebu, o „uskrsnuću tijela“? Saduceji su bili uvjereni da će Isusa uhvatiti u neprilici, jer su ga s tom nakanom i pitali: ako kaže da ne će biti ničija, onda nema ni uskrsnuća ni vječnoga života; a ako kaže da će biti sve sedmorice braće, pravo protuslovlje.
Isusov nadvremenski odgovor. „Djeca se ovog svijeta žene i udavaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti se žene niti udavaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu. Ta anđelima jednaki, kao sinovi uskrsnuća, sinovi su Božji“ (Lk 20,34-37). Isus razlikuje dvije kategorije ljudi: „djecu ovoga svijeta“ i one koji su „dostojni onoga svijeta“, sinove uskrsnuća. Isus zna kakvi su zakoni na ovome svijetu, ali on pred svojim slušateljima, saducejima, upire kažiprstom u „onaj svijet“, u „uskrsnuće od mrtvih“, gdje više ne vrijede zakoni zemaljski i materijalni, nego će oni koji se nađu „dostojni“ toga drugoga svijeta, biti „sinovi uskrsnuća“ i u tom pogledu „jednaki anđelima“.
Glas iz Grma. Isus dodaje i jedan drugi, biblijski, dokaz o životu nakon smrti, i to upravo iz Mojsijeve knjige Izlaska, što bi moralo uvjeriti saduceje, ako se žele dati razlogu i držati pisana zakona. Saduceji se pozivaju na Mojsija s obzirom na levirat. Kaže im Isus: U redu. I ja se pozivam na Mojsija i na njegov susret s Bogom na Horebu, na vrhu Sinaja. Kada se Mojsije približio Gorućemu grmu, začuo je iz njega riječi: „Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“ (Izl 3,6). I Isus dodaje: „A nije on Bog mrtvih, nego živih“ (Lk 20,37-38). Gospodin se na Horebu ne predstavlja da je Bog izumrlih bića, nego živih. Prema tomu i patrijarsi Abraham, Izak i Jakov, koji su živjeli na zemlji oko sedam stoljeća prije Mojsija, koji su bili prijatelji Božji, nisu to prestali biti tjelesnom smrću. Oni i dalje stvarno i istinski žive na neki način s Bogom. I živi Bog jest Bog živih. Ovim Isus ne dokazuje uskrsnuće spomenutih patrijarha nego nastavak njihova duhovnoga života u Bogu. Bog očituje svoju snagu da uzdržava čovjeka i nakon smrti, tj. nakon odvojenja tijela od duha. Kada čovjek umre, nije sav umro. Ostaje nešto bitno, živo, neuništivo: duša. Psalmist kaže: „Al ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju, vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu svoju“ (73,23-24). Što je „slava“ nego život vječni! Ali kada dođe vrijeme uskrsnuća, ti će se patrijarsi, koji danas duhovno žive u prijateljstvu i ljubavi s Bogom, naći i svojim preobraženim tijelom dostojni drugoga svijeta i života, bit će sinovi uskrsnuća.
Što je to uskrsnuće? Svakako nije u istom smislu naše buduće uskrsnuće odnosno uskrisenje poput onoga Isusova zova udovičinu sinu u sprovodu u Nainu: „Mladiću, kažem ti, ustani!“ (Lk 7,14); ni 12-godišnjoj Jairovoj kćeri u Kafarnaumu: „Dijete, ustani“ (Lk 8,54); ni onomu u Betaniji: „Lazare, izlazi!“ iz groba (Iv 11,43). Sve troje njih opet je živjelo s tjelesnim potrebama kao i prije i dočekalo smrt, možda s malo većim sprovodom nego prije. Katolička vjera drži da je Otac nebeski uskrisio Isusa od mrtvih ili: sam je Krist, Sin Božji, svojom snagom uskrsnuo od mrtvih: „Imam vlast položiti život i opet ga uzeti“ (Iv 10,17-18). I Gospa, majka Isusova, završivši ovozemni tijek, posebnom povlasticom Božjom bila je uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu (dogma iz 1950. godine). Samo Isus i njegova Majka. Isus je pokazao da je pozivom u život ono troje mladih u Galileji i Judeji božanski moćan pozvati i naša smrtna tijela na besmrtan život. Naše buduće uskrsnuće o Drugom Isusovu dolasku s pozivom na Sud Božji jest preobrazba, snagom Božjom, iz smrti u život onoga našega tijela u kakvoj god formi pepela i praha, kostiju ili nevidljivih čestica bilo, u povezanosti s našom besmrtnom dušom, kojoj je nakon odvojenja od tijela na sudu Božjemu dodijeljena budućnost prema onomu kako je bila zaslužila u tijelu: jednima život vječni, a drugima muka vječna (Mt 25,46). Preobraženo se tijelo s tom spašenom ili osuđenom dušom povezuje i opet nastaje puna preobražena osoba. Te uskrsle ili produhovljene nove osobe lišene su tjelesnih strasti i zemaljskih potreba, posve su s novim svojstvima. One spašene slične su anđelima Božjim. Stoga nemaju ni obiteljskoga života, ni leviratske obveze ni prava, niti se žene niti se udaju. Nema rađanja ni odgajanja djece. Ni griješenja. A besmrtni, ne mogu više umrijeti. Eto komu će pripasti ona levirska udovica!
A kakav je život na nebu? Svi se naraštaji radoznalo pitaju. Jedni to saducejski niječu, drugi zamišljaju poput zemaljskih predodžaba, a treći vjeruju da Bog može dati puno obilnije nego što mi možemo i misliti i moliti. Pravo govoreći, mi to ne znamo, mi vjerujemo. Zato taj život i sam sv. Pavao opisuje ne kakav jest, nego kakav nije, kakav ne možemo pojmiti: Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, što srce ljudsko nije osjetilo, to je Bog pripremio onima koji ga ljube (1 Kor 2,9), a Apostol se poziva na starozavjetnoga Izaiju: 64,3. Nema na ovome svijetu nikakva osjetna iskustva toga budućega života. Isus će u drugim zgodama reći da je nagrada: Uđi u radost… (Mt 25,21). Ali krhka je naša zemaljska radost da bismo je mogli usporediti s nebeskom, rajskom; na zemlji 3 dana lake radosti, a 3 godine teške žalosti!
Kada se prate neki mediji, vidi se da su od njihova polusatna izvješćivanja, dvije trećine po prilici ovakva sadržaja: pobio cio razred, opljačkan, obio banku, ubio majku, zaletio se kamionom u šetače, toliko mrtvih i ranjenih; silovali djevojčicu, obeščastio svoju kćer pa se objesio, spalili kuću, srušili most, uništili grad. Možda je nerijetkima na zemlji lakše predstaviti sebi kakav je pakao negoli kakav je raj! Kažu da u Japanu ima jedan tv-kanal koji 24 sata daje samo dobre vijesti. Ali tko ga gleda? A Japan od nas daleko, čak na Dalekom istoku!
[1] W. Barclay, The Gospel of Luke, Edinburgh, 1973. str. 260-261.
[2] J. Burić, Život i običaji Svete zemlje u Isusovo vrijeme, Split,1998., str. 109-111.
