Niže svećenstvo
Reakcija nekih otaca na trećem zasjedanju II. vatikanskog sabora, u jesen g. 1964., koji su se odlučno usprotivili prvom nacrtu i previše kratke a šture saborske sheme o mjestu i ulozi t. zv. »nižeg svećenstva« u crkvenom životu i zatražili, da sabor o tom predmetu progovori puno opširnije i s više topline, izazvala je među svećenstvom čitava katoličkog svijeta iskreno oduševljenje i jednodušno priznanje i zahvalnost. Osobito se svećenstvu dopao ton i riječi, kojima su ti oci motivirali svoj istup. Isticali su, — neki i vrlo rječito, — presudnu i providencijalnu ulogu, koju pastoralno svećenstvo vrši u životu Crkve; honorirali su, s emfazom, njegove apostolske napore, pregnuća, žrtve, na terenu, na fronti, u neposrednoj duhovnoj službi dušama.
Gesta je to bila, i po našemu mišljenju, i lijepa i potrebna. Ti su biskupi pokazali tim i finoću svoga apostolskoga i velesvećeničkog srca i širinu i superiornost svojih pogleda na problematiku crkvenog života u cjelini. A spriječili su tim, iza kako se je s njihovom sugestijom složio, više manje, čitav sabor, i jednu stvarnu anomaliju: anomaliju, da svećenstvo kao stalež, — kao najmasovniji, pa, u izvjesnu smislu, i najosnovniji hijerarhijski razred u nutarnjem crkvenom ustrojstvu, — pane potpuno u sjenu Episkopata. A donekle i u sjenu lajikata, o kojemu se je na saboru toliko govorilo i u koji sabor, s pravom, polaže velike nade. A to niti bi bilo oportuno, niti bi bilo teološki i ekleziološki ispravno.
U pitanju nijesu sentimenti. Nije, na koncu, ni samo prestiž nižega klera. Ne radi se ni o čijoj osjetljivosti. Svaki pametan i dobar svećenik zna, da je uistinu velik samo onaj, koji je pred Bogom velik (Luk 12, 21.), a da ta veličina ne o ovisi ni o imenu, ni o staležu i o društvenom ili hijerarhijskom položaju, nego o kvalitetama srca i o djelotvornoj, požrtvovnoj, ljubavi k Bogu i k dušama. Mjerodavna nas, Božja, kvalifikacija i klasifikacija čeka istom na nebu (Mat 6, 4. 6.; 1 Kor 4, 5.). Gore će mnogi »posljednji biti prvi, a prvi posljednji« (Mat 20, 18.; 19, 30.; 7, 22. 23.; Mark. 10, 31.; Luk. 13, 30.). Pomaknut će božanski Domaćin, za svojim nebeskim stolom, mnogoga poniznoga uzvanika sa zadnjega mjesta na prvo, a mnogoga će i ukloniti sa začelja i dignuti ga sa stolice (Luk 14, 7—11.). Ništa ne ćemo izgubiti, ni ako čitav život ostanemo u sjeni, samo ako svome Gospodinu budemo vjerno i revno služili (Luk 12, 37.).
U pitanju nije ni rivalitet malih prema velikima. Žalosno bi bilo, kad bi bilo tako. Probleme te vrsti davno je kršćanstvo skinulo s dnevnoga reda. U katoličkoj Crkvi nema nitko od njezinih svećenika pretenzija, da skida biskupe s njihova višega položaja i da provodi hijerarhijsku nivelaciju u kleru. Davno su prošla vremena reformacije s njezinom pobunom protiv hijerarhije, ali i vremena galikanskog, febronijanskog i jozefinističkog očijukanja sa ujednačenjem svećenstva. Nitko ne će danas povlačiti iz prašine njihovih futilnih argumenata sa sofistički izvrnutim smislom Jeronimovu tekstu: »Idem est presbyter, qui et episcopus« (In Tit 1, 5.). Davno je prošao i tridentinski i I. vatikanski sabor. Definirana je nauka, da su samo biskupi nasljednici apostola i njihove učiteljske i upravne vlasti u Crkvi. Svećenički je red samo participacija na punini apostola ta, kojemu su nosioci biskupi. Ograničen je i u svom opsegu i u slobodi svoga djelokruga. Ovisan je i podređen, i ako je i on božanskoga prava i Crkvi bitan, a po naravi svojoj sakramentalan: ustanovljen izravno od Krista. U tom pogledu eventualna saborska deklaracija o svećenstvu nema šta dodavati crkvenoj nauci o konstituciji Crkve. Nema šta na njoj puno ni tumačiti. Konstitucijom o Crkvi sa II. vatikanskog koncila stavljena je zauvijek pod tu materiju točka.
Ne radi se više uopće o teoretsko-teološkim problemima. Problem nižega svećenstva u Crkvi i na saboru u cijelosti je praktični problem Crkve. Problem organizacijski, pastoralni, religiozno-psihološki. Treba samo istaknuti praktično značenje nižega klera u Crkvi. Moraju svi faktori u Crkvi postati svjesni, koliko baš o tome kleru ovisi stvarni razmah i procvat crkvenog života; koliki u njemu leže za Crkvu duhovni kapitali i snage; od kolike je važnosti, da se sve, što taj kler tangira, jasno uoči, a onda i uredi na način, kako bi on što uspješnije i što savršenije vršio svoje funkcije: sa što više sistema, što harmoničnije i skladnije, sa što više spontanosti i inicijative, sa zadovoljstvom i radošću duha u Bogu.
A s te strane to je, možemo mirno reći, centralni problem Crkve u naše dane. I prvi problem sabora, koji je sebe, odmah još od početka, proglasio pastoralno-organizacijskim: saborom pastoralnog posavremenjivanja i pastoralno-organizacijske reforme. O aktivnosti se Crkve radi, a prvi aktivni elemenat u Crkvi jest baš svećenstvo.
Konkretnosti i detalji s toga područja, — u ovoj fazi sabora može se to već prilično jasno predvidjeti, — rješavat će se tek kasnije i postepeno, u postkoncilskoj periodi: u prvom redu adaptacijom i revizijom crkvenog prava. Saborska će se deklaracija o svećenstvu, u koliko bude usvojena i donesena, kretati samo u generalnim linijama.
Ali tu treba da ona, po našemu mišljenju, jasno naglasi dvije stvari. Najprije presudnu funkciju, koju niži kler vrši u Crkvi, i njegov ne samo pasivni, nego i aktivni udio u uvijek življem i uvijek plodnijem razvitku pastirske službe Crkve. A, onda, njegov moralni auktoritet, kao punopravnog sunositelja milosti svetoga Reda i hijerarhijskog suradnika Episkopata.
Stvari su, u tom pogledu, čini nam se, evidentne. Ako je niži kler u vodstvu i u direktivnim i auktoritativnim funkcijama Crkve sekundaran, u njezinoj konkretnoj pastoralnoj aktivnosti on nikako nije sekundaran: u praktičnoj aplikaciji crkvene misije, u evangelizaciji i spašavanju duša, on je primaran.
Niži kler predstavlja ogromnu većinu, danas već polumilijunsku masu, apostolskih poslenika; on radi na terenu, u neposrednom dodiru s vjernicima i dušama; bez njega je praktično nemoguć duhovni kontakt Crkve s lajičkim svijetom: glavnim objektom i otkupljenja i crkvene djelatnosti. O kleru iz pastve najviše ovisi konkretni uspjeh Kraljevstva Božjega na zemlji. O njegovoj sposobnosti, duhu, revnosti i svetosti. Uzalud je sav rad biskupa, uzalud su sve njegove i najljepše ideje, ako se ne može osloniti na svoj kler: ako kler zataji; ako nije na visini. Odmah su mu podsječene ruke: njegov će glas ostati »glas onoga, što viče u pustinji«. Kler u pastvi, to je indispenzabilna, neophodna, »longa manus« crkvene hijerarhije: samo on može poslušati njezine direktive i provesti njezine osnove. Bez klera je biskup komandant i general bez časnika i bez vojske: učitelj pred praznom dvoranom.
Od svijesti i od duha toga, nižega, klera najviše žive i Crkva i duše. I od njegovih žrtava. I od njegova primjera. Po tom kleru i vjernici, i nevjernici i inovjerci prosuđuju Crkvu: cijene je ili omalovažavaju; respektiraju je ili ignoriraju. S njim se jedinim susreću: on im je jedini svaki dan pred očima. Auktoritet toga klera auktoritet je Crkve. A na tom kleru, — moramo biti lojalni, — leže i najveći tereti. »Mučenici« su, dakako, i biskupi: u naša vremena osobito. Na njima je glavna odgovornost i pred Bogom i pred historijom; njih mori više velikih, općih briga; oni donose najdelikatnije odluke; na njih se svi obraćaju, na njih svi navaljuju (2 Kor 11, 28.). Ali, to su ipak, prvotno, moralni tereti: oni fizički padaju najviše na leđa nižemu kleru. Male u svećenstvu pati samoća; oni se lome po bespućima i zarazuju bacilima po bolnicama i sirotinjskim brlozima; njih bude po noći; oni su glavna žrtva vjerničke surovosti, bezobzirnosti i primitivizma; oni se na propovjedaonici i u ispovjedaonici naprežu do iznemoglosti; oni, mnogo puta, trpe i materijalnu oskudicu, a još češće ostaju i bez najelementarnijih udobnosti života. Na njima je, s te strane, sigurno, sva »tegoba i žega dana« (Mat 20, 12.). Mnogi od njih mogao bi, s pravom, i za sebe ponoviti onu Apostolovu jadikovku o mnogim »pogiblima«, o »trudu i muci«, o »mnogom nespavanju«, o »gladu i žeđi«, o »zimi i golotinji« (2 Kor 11, 26. 27.).
I pastoralna su iskustva toga, nižega, klera najbogatija i najneposrednija. On opaža i prati probleme na izvoru, u korijenu, na terenu. Njemu se oni najzornije i najuvjerljivije nameću. On eksperimentalno iskušava pastoralne metode i gleda njihov praktični efekat na živim primjerima. On se frontalno suočuje s njihovim prednostima, ali i s njihovim manjcima, s njihovim slabim stranama. On, prvi, nailazi na poteškoće i zapreke u njihovoj primjeni. Grjehota bi ga bilo zaobilaziti, kad se izrađuju planovi, donose definitivne odluke, sastavljaju bilance. Pastoralni realizam traži, da ga se čuje. A traži to, možda, još više, kumulacija tolikih intelektualnih i milosnih talenata i kapitala, koji se kriju u glavama i dušama mnogih od tih stotina tisuća službenika oltara i prvoboraca kršćanske obnove.
Eto, zašto, po našemu mišljenju, — i po mišljenju mnogih, — mora interes Crkve, i u ove saborske dane, biti upravljen prvotno, baš na taj, niži, kler: na njegov odgoj, na njegovo posvećenje, na njegovu apostolsku samosvijest, na njegov osjećaj pastoralne samoodgovornosti. Dobro je i brojno svećenstvo prvi problem Crkve: bude li on dobro riješen, ostalo će doći samo od sebe. Teško je stvoriti dobro i brojno svećenstvo. Ako smo ga jedanput stvorili, lako je onda od njega uzimati i kreirati biskupe: potreban je samo jedan dekret, — papinska bula o imenovanju, — i dva sata crkvenih obreda, biskupskog posvećenja.
Eto, zašto, po našem mišljenju, — i po mišljenju mnogih, — valja da i sabor Crkve tome, nižemu, kleru upravi riječ ohrabrenja i priznanja; da mu, u načelu, prizna pravo na votum i sugestije u crkvenom životu; da ga sjeti i njegovih visokih dužnosti, ali i njegove veličine i odabranja.
Apostoli su uvijek govorili kao »conseniores« svećeničkim seniorima i starješinama oko sebe (1 Petir 5, 1.; Dj Ap 20, 17.; Filip 1, 1.; 1 Tim 5, 17—22.; Hebr 13, 7. 24,; Jak 5. 14.). Gospodin je i njih slao, da propovijedaju (Luk 10, 1—24.), priznavao im auktoritet (Luk 10, 16. 21—24.), obećavao nagradu (Luk 10, 20.). Crkva i njih, kod svećeničkog rođenja, izrijekom nagovara, oslovljuje, kao Isusove »prijatelje«; kao one, koje je on izabrao i s kojima dijeli svoje tajne: »Vi ste prijatelji moji!« »Nijeste vi mene izabrali, nego sam ja izabrao, vas i postavio sam vas, da idete, i da rod rodite, i da vaš rod ostane!« (Iv 15, 14—16.).
Svećenstvo je, tim, već odavna dobilo u ruke svoju: »magna charta«, od Krista i od Crkve. Valjalo bi je danas samo ponoviti: za novo vrijeme novim, auktoritativnim, dokumentom!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 51-55. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
