Noina najveća ostavština
Pojmovi. Ostávština su tvarna i duhovna dobra koja ostaju nakon čije smrti, ono što nasljeđuju budući naraštaji. U pravu ostavìna je sve što je bilo ostaviteljevo u času njegove smrti. Ostaviteljevom smrću ostavina prelazi na nasljednika i postaje njegovo nasljedstvo.
Náslijēđe[1] je potomstvo, nasljedstvo;[2] ono što se prenosi s koljena na koljeno, baština,[3] djedovina, očevina; nasljedna svojstva koja se s roditelja prenose na potomke; kulturna dobra i odlike života koje su ostavili predci ili prijašnja razdoblja. U pravu násljedstvo je imovina umrloga (ostavitelja) koja pripada komu u naslijeđe; dobra koja čijom smrću dobiva nasljednik.
Sadržaj. Čovjekovo su naslijeđe vrijedne stvari koje je učinio. Glavno potomstvo, tvorevina ili djelo pravednih ljudi njihova su dobra djela. Istinsko potomstvo nisu fizička djeca (biološka ili posvojena) koju netko ostavlja iza sebe, nego djela istine i dobrote.
Što je ostalo od Noe? Svetopisamsko pripovijedanje o Noi počinje sažetkom: „’êlle tōvlḏōṯ Nōaḥ“ (Postanak 6, 9) – „Ovo su porodi Noini“. Prema hrvatskim prijevodima Svetoga Pisma: „Ova su porođenja Noeva“ (Kašić, 1561.), „Ovo su porođaji Noema“ (Katančić, 1831.), „Ovo su Noini potomci“ (Grubišić, 1973.).
Ostali hrvatski prevoditelji udaljuju se od masoretskoga izvornika tōvlḏōṯ i kanonskih prijevoda (Septuaginta αἱ γενέσεις [hai genéseis]; Vulgata generationes) te donose: „Ovo je zgodopisje Noaha“ (Skarić, 1858.), „Ovo su događaji Nojevi“ (Daničić-Rešetar, 1895.), „Ovo je povijest Noina“ (Šarić, 1941., i Stvarnost, 1968.). Time prilagođavaju imenski prirok (predikat) uvodne rečenice onoj koja će doći nakon nje i uskraćuju čitatelju bogatstvo nadahnutoga teksta.
Naime, nakon navještaja nasljednika, koji navodi čitatelja da očekuje kako će odmah biti navedena imena Noine djece, dolazi šok. Umjesto fizičkoga potomstva, nabrajanja Noina poroda, onih koje je ostavio iza sebe, pisac Knjige Postanka ne ističe tko su mu nasljednici, nego koje je njegovo naslijeđe, kakav je bio sȃm Noa, pa kaže: „Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio” (Postanak 6, 9). Tako tema sljedećih redaka nije Noina obitelj nego njegova životna priča.
Pravednost ostaje. Što je najveća ostavština koju je Noa ostavio svijetu? Mnogi će jednostavno odgovoriti: čovječanstvo. Činjenica da na ovom svijetu postoje ljudi najveće je naslijeđe koje je Noa mogao ostaviti. Pa ipak Sveto Pismo to ne ističe kao prvu točku njegove ostavine. Bog je ljudima naložio da se plode, množe i napune zemlju (Postanak 1, 28; 9, 1; 9, 7). Tako ljudi imaju djecu, ali i djeca su ljudska bića. Prolazna na Zemlji. I ona će umrijeti i otići s ovoga svijeta. Međutim, ima nešto što možemo učiniti na ovom svijetu što je vječno i nikada ne će nestati, a to su naša dobra djela.[4]
Sveto Pismo navodi da su Adamovi potomci u osmom naraštaju bili: Jabal, prvi nomadski uzgajivač stoke (Postanak 4, 20), Jabal, prvi glazbenik (Postanak 4, 21) i Tubal-Kajin, prvi kovač (Postanak 4, 22). Potop je odnio njihove potomke i njihove ostavštine. Njihova sestra bila je Naama (Postanak 4, 22), prema židovskoj predaji Noina žena. Ona je jedina preživjela od Kajinova potomstva. Poruka je da ostvarenja, čak stvaranje glavnih gospodarskih grana i umjetnosti jesu divna i krasna, ali nisu trajna. Ne ostaju zauvijek. Jedino što je, uz mijenu, doista neprolazno na ovom svijetu jesu duhovnost i dobra djela. Zato su glavno potomstvo pravednikā – njihova dobra djela.
Čovjek treba voljeti svoja dobra djela onako kako voli vlastitu djecu, a dobra djela treba činiti iz ljubavi, a ne iz osjećaja dužnosti. Dobro djelo nikad ne valja podcijeniti misleći da je beznačajno, jednako kao što se ne prestaje voljeti dijete koje nema nekih naročitih sposobnosti. I čovjek bi trebao dati sve od sebe da usavrši svoja djela, onako kao što ne štedi truda da pomogne svomu djetetu.
Nasljednici. U šestom poglavlju u desetom retku Knjige Postanka navode se tri Noina potomka: „Tri su se sina rodila Noi: Šem, Ham i Jafet”. Iako su im imena spomenuta već prije (Postanak 5, 32), ovdje se ponavljaju u sklopu govora o Noinoj pravednosti, kako bi se naznačilo da je Noa usadio takvo postupanje i u svoju djecu. Doista, roditelj djetetu ne prenosi samo gene, biološki život, nego i značaj, odgojem. Zato začeće i rođenje nisu dovoljni u onom što treba dati djetetu; treba mu osigurati i doličan odgoj.[5]
[1] Latinski prōgĕnĭes (engleski descent, lineage, race, family); hērēdĭtas (engleski heirship, inheritance) i successĭo (engleski a following after, succeeding, succession); njemački Erbschaft.
[2] Latinski hērēdĭum, engleski an hereditary estate, njemački Erbhof.
[3] Latinski pătrĭmōnĭum, engleski patrimony, njemački Erbe, francuski patrimoine, kastilski patrimonio, slovenski dediščina, slovački dedičstvo, češki dědictví, poljski dziedzictwo, ukrajinski спадщина [spadščina], bjeloruski спадчына [spadčina].
[4] Yissocher Frand, u: Divrej Tora (Zagreb), VII (2013.) 2 / 5. X., str. 11–12.
[5] Sv. Toma Akvinski, Liber de veritate catholicae fidei contra errores infidelium (Summa contra gentiles), liber III, caput 122: Toma Akvinski, Suma protiv pogana, 2, preveo Augustin Pavlović, Zagreb, 1994., str. 544: „Oportet contra bonum hominis esse si semen emittatur quod generatio sequi possit, sed conveniens educatio impediatur“.
