Nove ideje pred ovjekovljenjem u praksi
Nema, sigurno, za praksu, boljega kriterija u ocjenjivanju vrijednosti ideja od onoga lakonskoga Kristova: »Po plodovima njihovim poznat ćete ih!« (Mat 7, 16. 20.). Božanski ga je Učitelj i božanski psiholog postavio. Praktično je neprevarljiv i siguran. Univerzalno je uporabljiv. Vrijedi za svaku situaciju. Veliki ga i mali mogu jednako dobro upotrijebiti. Ne zahtijeva putno umovanja, erudicije, spekulacije, eksperimentiranja. Upire se o osnovni zakon životnog etičkog reda: da dobro uvijek gradi, a zlo uvijek razgrađuje. A jer je Bog dobro, — najčišće dobro, dobro bez primjese i bez granica, — sve, što od Boga dolazi i Boga u sebi nosi, mora oplemenjivati i mora, na kraju, usrećivati.
Kriterij plodova. Najviši je. Svi drugi kriteriji moraju pred njim ustuknuti. On im je korektura. Teoretiziranje lako čovjeka smuti. Lijepe su riječi mnogo puta himbene. Govor ima često svoju računicu: naumice mistificira, muti, zbunjuje; prodaje staklo pod dragulje, lim pod zlato. Reklama je majstor u varanju i u svjesnom pokrivanju lažnih vrijednosti etiketom onih pravih. Malo je ljudi tako bistrih i tako umno školovanih, da znadu ideje analizirati i klasificirati. Originalnost, novina, forma, mnogo ih više impresionira nego sadržaj.
Tko hoće da se ne zaleti i da se ne prevari, mora biti oprezan. Mora se čuvati od prenaglih opredjeljenja i prebrzih sudova. Mora se rezervirati i čekati. Pokazat će se doskora plodovi. Doći će do transpozicije ideja u životu. A taj nam je, svima, blizu. U njemu se lakše snalazimo i sigurnije krećemo. U njemu nas sve neposredno tangira. U njemu svi imamo pomalo iskustva. On nam govori jezikom, koji svatko razumije. Neposredan kontakt, kušanje, najbolje otvara ljudima oči pred »drvetom spoznanja dobra i zla« (Post 2, 9. 17.; 3, 5. 7.).
Na religioznom području dobiva taj veliki prirodni psihološki kriterij istine još jednu, — nadnaravnu, — modifikaciju. Dobiva još konkretniji smisao i pointu. Krist nam je, u Evanđelju, ostavio zakone života. Jasne, konkretne, praktične. Posve je otvoreno rekao, što je, — u životu, na djelu, — dobro, a što je zlo. Svi to znamo: iz svagdanje vjerske pouke; sa oltara, iz ispovijedi, po zapovijedima Crkve, po stoljetnim tradicijama kršćanskog života. Što u te, evanđeoske, zakone dira, što se protivi tim posvećenim kršćanskim tradicijama, zlo je. Krist se ne vara; Evanđelje se ne ispravlja. Teorija je, naprotiv, i u religioznom životu, uvijek pomalo uvijena u tamu i u nejasnoće. Njom mnogi ne vladaju; nje mnogi ne razumiju. U njoj se nije lako orijentirati. Nju nije lako ni prezreti ni ocijeniti. Treba za nju biti teološki školovan. Ona je više, da ostanemo kod evanđeoske slike, list i cvijet, nego plod. I za nju stoga vrijedi Kristov princip: »Po plodovima njihovim poznat ćete ih!« Mora čovjek pred njom biti oprezan: mora se uvijek i neprestance obazirati na Evanđelje; mora gledati, čim rađa u praksi: je li njezin plod u skladu sa velikim zakonima života, što ih je, jasno i za sve nas normativno, proklamirao Krist.
Obični se katolički vjernici toga redovito i drže. Oni se instinktivno rezerviraju od svega, što nije »iskušeno«: što nije sankcionirano tradicionalnim učenjem i praksom Crkve.
Samo, dakako, mi svećenici nijesmo obični vjernici. A nijesmo ni lajici u teologiji. Nas svaka novost zanima. I sa filozofsko-kulturnog, i sa religioznog, i sa pastoralnog gledišta. Pogotovu svaka novost na crkvenom području. Mi slobodnije, ležernije, kritičnije, pristupamo k problemima, što ih život, svuda oko nas, stavlja na tapet. Mi ne zaziremo toliko od novosti: znamo, da i crkveni život mora imati svoju zakonitu evoluciju. No baš zato smo i u većoj pogibli, da postanemo žrtvom sugestije; da se dadnemo impresionirati od smionih, ali i problematičnih ideja. Može i nas lako zaslijepiti blještavilo novosti, snaga retorike, efekat i majstorstvo propagande. A može, isto tako, i subjektivna dobronamjernost osobe. Nijesmo svi ni sveci, da nas vodi instinkt milosti, ni geniji teološke kulture i intuicije, da odmah nepogrješivo reagiramo na nelogičnosti, pretjerivanja, zablude. Osobito u prvim momentima. Osobito na kolektivnoj bazi.
I za nas je stoga dobro, da se držimo Gospodinove maksime: »Po plodovima njihovim poznat ćete ih!«
Ima i kršćanstvo, ima i Crkva, ima i Evanđelje, svoje aksiome: svoje sigurne orijentacione točke. Ima i svoje ideale, a koje ne da dirati; o kojima ne dopušta diskusije. U njih valja gledati u takvim kritičnim i labilnim situacijama. Iza njih se valja zabarikadirati, ako nećemo da izgubimo tlo pod nogama i da se otisnemo predaleko. A ima, kršćanstvo, i svoja praktična mjerila, — termometre i barometre, — religioznoga života, koji točno pokazuju njegovu razinu i njegova strujanja, kretanja, atmosferu.
A nama se čini, da po tim mjerilima, idealima, aksiomima, koješta, što se danas, pogdjegdje i pokatkada, reklamira kao prinova i reforma u crkveno-vjerskom životu, mora propasti na ispitu. Ljudi, kojima u Crkvi smeta ispovijed, koji dovode u pitanje celibat klera, koji hoće da nas pomire sa novim seksualno-bračnim moralom »pilula«, koji govore o »takozvanim istinama vjere« i o »dogmama, koje treba ispraviti«, koji kritiziraju katoličku ascezu i žele izvesti svećenike i redovnice na arenu i na plaže, ne će Crkvi donijeti blagoslova ni kršćanstvu jakosti. Njih pogađa i diskvalificira ono Gospodinovo: »Po plodovima njihovim poznat ćete ih!« Ispod njihovih nogu ne buja Božja pšenica; iza njih ostaju samo pusti ugari.
Govore već to pomalo i statistike. U krajevima, gdje su takve ideje stale, i među katolicima, hvatati maha, zatvaraju se samostani i prazne sjemeništa i crkve. Opada i natalitet, slabi iz dana u dan seksualni i bračni moral, idealizam je omladine u sve većoj krizi.
Čitali smo, ovih dana, u jednom uglednom engleskom katoličkom tjedniku, koji je inače na široko bio otvorio svoje stupce novinama u crkvenom životu (»The Universe and Catholic Times«, 26. III. 1964.) nešto, što već pomalo zvoni kao signal na uzbunu. Zabrinulo ih je konstantno opadanje broja konvertita na katolicizam u anglosaksonskim zemljama, kroz ovih nekoliko zadnjih godina. Pa su o tom proveli anketu među katolicima. Velika većina anketiranih svalila je krivnju, prije svega, na tri faktora: na krivo shvaćeni ekumenizam, na loš moral katoličkih vjernika i na popuštanje duha i revnosti među klerom. A istaknuti komentator lista (Fr. Gordon Albion) popratio je to od svoje strane pritužbom, da su mnogi katolički krugovi II. vatikanski koncil, koji je po namjerama Svete Stolice imao prvotno da bude koncil obnove duhovno-crkvenog života iznutra pokušali prikazati kao, više manje, isključivi instrumenat unije pod svaku cijenu, pa i na račun katoličke istine. Misli pritom, očito, na uniju s protestantima: za uniju sa, izrazito tradicionalnim, pa i konzervativnim, pravoslavljem i odviše je jasno, da bi ta metoda bila najgora i najnesretnija. Izrijekom u tom kontekstu spominje, kao tipičnog nosioca takvih ideja, mladoga profesora iz Tübingena Dr. Kuenga i citira njegove knjige: »Koncil i ujedinjenje« i »Živa Crkva«. Raščišćenje situacije očekuje jedino od Svetoga Oca i od zaključnih sesija sabora. A u Americi je opet biskup F. Sheen, — svakako čovjek i dalekovidan i »široka duha, — već opetovno ustajao, u katoličkoj štampi, protiv pokušaja, da se pod vidom reforme unese u katolički i crkveni život lajicizacija i sekularizam. Pa i inače se, — i u Americi i drugdje po katoličkom svijetu, — sve češće čuju glasovi protiv »nove teologije« i oživljavanja »modernizma«. Dolaze kojiput ti glasovi i sa vrlo auktoritativnih i kompetentnih strana. Bilo je i vrlo rezolutnih izjava i upozorenja.
Eto, zar to sve troje nije samo još jedna, nova i savremena, primjena velikoga Gospodinova, kriterija: »Po plodovima njihovim poznat ćete ih!« A na jednu aktualnu temu iz katoličkog života naših dana. Na temu modernog kompenzacionizma u kršćanstvu.
Kod nas, na sreću, nije ta tema, dosada, toliko aktualna. Ali nije ni posve neaktualna. Ni za našu svećeničku javnost! Ni za našu katoličku štampu!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 215-218. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
