»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Novi koronatest za hrvatske biskupe


Uvod


Opće je poznato da zlostavljači često dolaze iz redova zlostavljanih osoba, a jednako tako da su najbrutalnije revolucije gotovo redovito odgovor na dugotrajni teror. Tu činjenicu nije dobro nikada zanemariti, a također ju nije dobro ignorirati ni kada su vjernici u pitanju. Ili, kako bi se reklo, sve ima svoje granice.


Vjernik i granice strpljivoga podnošenja nepravde


Naime, nekako se očekuje da su kršćani po naravi stvari poslušni, ponizni i u ime suobličenja Kristu patniku pozvani podnositi baš sve životne nedaće i nepravde. Redovito ih se uči da svaku patnju prikažu Bogu i na takav način s jedne strane čine zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe drugih ljudi, a s druge strane da se po njoj uče rasti u svetosti. Pri tome im se kao uzor stavlja pred oči sam Krist koji je sam sebe oplijenio uzevši lik sluge i bio je poslušan do smrti, smrti na križu, ali ga je Bog poradi toga preuzvisio i darovao mu ime, ime nad svakim imenom (usp. Fil 2, 7-9). Zato kršćani duboko razumiju značenje Kristovih riječi: Ako su mene progonili, i vas će progoniti (Iv 15,20b), ali se istovremeno puni pouzdanja nadaju jednom prispjeti nebeskoj slavi, svjesni da im je vrata rajskih dveri otvorio Krist svojom poslušnošću Ocu.

Međutim, valja pri tome imati u vidu kako prihvaćanje nepravdi ima svojih granica, a i njih nam je pokazao sam Krist barem u dvije zgode. Prva se odnosi na činjenicu da je s jedne strane naučavao ovako: Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi (Mt 5,39), ali je ipak upitao onoga slugu koji ga je udario dok je bio na ispitivanju pred velikim svećenikom Anom: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš? (Iv 18, 23). Drugi je primjer onaj kada je bičem istjerao trgovce iz Hrama, uz riječi: Nosite se odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku (Iv 2,16). 

Iz takvih oprečnosti mogli bismo zaključiti da su kršćani pozvani slijediti Krista u njegovu poniženju, odnosno radije biti poslušni, ponizni i strpljivi nego bahati i oni koji se po svaku cijenu pozivaju na svoje pravo, ali isto tako da to ne vrijedi za sve i uvijek. Naime, postoje neke istine koje se nikada i ni pod kojim okolnostima ne smiju zanijekati, a također postoje neke vrijednosti koje se nipošto ne smiju obescijeniti. Evanđelist Ivan tako navodi da su se učenici, nakon što je Isus istjerao trgovce iz Hrama, prisjetili da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj! (usp. Iv 2,17). Time nam je jasno naglasio kako je briga za kuću Očevu ona vrijednost koja ne trpi kompromise.


Revnost vjernika i sveta Misa u koronakrizi


Drugim riječima, važnost crkve i važnost svete Mise ne smiju biti umanjeni, ma iz kojeg god izvora i s kojim god opravdanjem dolazili pokušaji njihova, izravnog ili tek posljedičnog obezvrjeđivanja. Sveta Misa je izvor i vrhunac svega kršćanskog života (Lumen gentium, br. 11), jer se u njoj uprisutnjuje sam Krist i zato je sasvim razumljivo kako ni jedan vjernik koji gori kršćanskom revnošću neće olako pustiti da se te najveće svetinje ni na koji način oskvrnjuju. 

U tom svjetlu valja iščitavati otpor koji su mnogi vjernici i kod nas duboko u sebi doživjeli prema svojim biskupima kada su ovi sredinom ožujka, slijedeći primjer Pape, drugih biskupa i biskupskih konferencija u svijetu, odlučili obustaviti svete Mise s narodom, a s tumačenjem brige za zdravlje, odnosno s ciljem sprječavanja širenja zaraze koronavirusom. Ne ulazeći u ovom trenutku u opasnost koja prijeti ili možebitno prijeti iz same zaraze, nego se zaustavljajući na mišljenju kako ju ne treba ni podcijeniti ni precijeniti, valja primijetiti kako su mnogi vjernici tu njihovu odluku razumjeli kao izdaju Boga i Crkve, tj. kao stavljanje ovozemaljskih vrijednosti ispred onoga što je prva svrha Crkve – spasenje duša. Tomu je pridonijela i činjenica da su crkveni poglavari, od Pape naniže, svoju duhovnu vlast – od Boga im povjerenu i ljudskim zakonima zajamčenu – podredili ovozemaljskim prolaznim upraviteljima.


Otkazivanje svetih Misa i gubitak duhovnoga zdravlja


Ono što posebno pri tome želimo naglasiti, to je da su mnogi vjernici zbog toga doživjeli duboku duhovnu ranjenost, a iako se na opasnost gubitka duhovnog zdravlja kao posljedice svega što se zbivalo višestruko javno upozoravalo, taj se problem nije dovoljno ozbiljno shvatio. Veliki broj je revnih vjernika tako prolazio kroz ove tri faze: najprije su bili zatečeni i zbunjeni, jer se sve odvijalo velikom brzinom, odnosno doživjeli su snažan šok i nevjericu da je takvo nešto moguće, potom su osjetili duboku tugu i žalost jer se u cijelom svijetu prestala prinositi Kristova žrtva s narodom i konačno se sve to pretočilo u snažnu ljutnju i nepovjerenje prema crkvenim poglavarima, do razine odbacivanja poslušnosti, a kod nekih čak i do razine gnušanja.

S obzirom da su to osjećaji koji muče relativno veliki broj revnih vjernika, crkveni bi se poglavari doista nad tom činjenicom trebali duboko, duboko zabrinuti. Može se očekivati da će oni prigodni vjernici u ovakvim okolnostima vrlo brzo prekinuti i one tanašne veze koje ih vezuju s Crkvom, ali se može očekivati i da će među navedenim revnim vjernicima biti oveći broj onih koji će se zbog teško narušenog duhovnog zdravlja, uzrokovanog svime gore navedenim, sve više udaljavati od Crkve i izgrađivati nekakav svoj sustav vjerovanja i življenja.

Zato nam se čini vrlo nerazboritim zavaravati se kako su vjernici u cijeloj situaciji duhovno napredovali, kako se to češće voli isticati, jer su istina mnogi osjetili važnost i uzvišenost i svete Mise i svoje vjere, točnije postali su svjesni kojih su dragocjenosti (bili) lišeni, ali nikako ne treba zaboraviti da je opet mnogima od njih to tek bila druga gore opisana, i uz to samo privremena faza, te da je po njezinu prestanku došlo do pretakanja takve duhovnosti u bolnu ljutnju i odbacivanje crkvenoga autoriteta. Stoga valja računati na činjenicu kako je već svaki ulazak u crkvu u kojoj umjesto blagoslovljene vode stoji dezinficijens takvima stavljanje soli na ranu, a da se ne govori o težini koju osjećaju kod izostanka riječi: Pružite mir jedni drugima, pri dijeljenju Tijela Kristova s maskom i gumenim rukavicama, pri zabrani pričešćivanja na usta, te o bilo kakvom dodatnom zastrašivanju o nekim novim i još težim mjerama koje će se provoditi na svetim Misama. Ta je ranjenost kod nekih toliko teška da im već i sama pomisao na televizijski prijenos svete Mise, na duhovnu pričest i na bilo kakav oblik virtualne pobožnosti izaziva grčenje želudca.

Naravno, navedeno se nipošto ne odnosi na sve vjernike, jer ima i onih koji u potpunosti opravdavaju sve poteze crkvene vlasti, smatrajući ih itekako razumnima i nužno potrebnima, ali čvrsto vjerujemo da je većina pogođena na opisani način.


Vjernici trebaju duhovni lijek, a ne otrove


Želimo reći da je duhovno zdravlje mnogih vjernika u takvom stanju da pod hitno trebaju adekvatni lijek i adekvatnog liječnika. Lijek je dostojanstvena sveta Misa, a liječnici su s jedne strane svećenici, koji će se s tim problemom vjernika vjerojatno još godinama boriti u ispovjedaonicama, a s druge strane liječnici su biskupi koji bi trebali vrlo ozbiljno shvatiti navedene signale koje im vjernici šalju već gotovo četiri mjeseca, i s obzirom na njih poduzeti prikladne mjere. U suprotnom, ako se takvo stanje ignorira i umjesto pokušaja ozdravljenja bezuvjetno zahtijevati poslušnost, poniznost i strpljivost, odnosno ukoliko se teško duhovno ranjeni vjernici budu i dalje gazili u svom dostojanstvu, ne treba se čuditi ako se danas-sutra prometnu u one koji će biti mrzitelji Crkve i pokretači neke nove “reformacije” s totalitarnom pozadinom. Takva moguća fanatičnost bit će, kako to i obično biva, zapravo tek rezultat sadašnjeg nehaja za njihovu patnju. 

Međutim, to je jedna strana medalje, koja je važna i koju ni u jednom trenutku ne treba ispustiti iz vida, dok je druga ona kojom se vode crkveni poglavari, a koji su procijenili da je trenutačno važnije tjelesno nego duhovno zdravlje. S obzirom na to, naravno da bi ideal bio negdje u sredini, u ravnomjernom uvažavanju opasnosti koje prijete i iz tjelesne i iz duhovne ugroze, ali čini nam se da je za postignuće takvog balansa nepovratno propuštena prilika u prvom valu koronakrize, odnosno da će sada neizostavno morati ići jednoj ili drugoj strani na štetu. Time su se umjetno potencirala i oblikovala dva tabora po kojima svaka strana od one druge očekuje malo više razboritosti, osjetljivosti i Kristova duha.


Umjesto duhovnoga lijeka novi protuzakoniti udari


Problem je, dakle, višestruk i neće ga biti lako riješiti, ali mu baš zato treba pristupiti sa svom ozbiljnošću. Civilne vlasti, vođene dosadašnjom suradnjom ili, ovisno iz kojeg se kuta gleda, podložnošću biskupa, ponovno pooštravaju mjere za slavljenje svetih Misa, neopravdano ih svrstavajući u kategoriju okupljanja te time s jedne strane negiraju značenje Euharistije kakvo ona ima za vjernike, a s druge strane izravno udaraju na vjerničko dostojanstvo poništavanjem pravnih odredbi koje proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske, Ugovora sa Svetom Stolicom, Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i drugih zakonskih akata, a po kojima su Crkva i država odvojene i po kojima nikakva civilna vlast ne može imati nadležnost u crkvenim stvarima i unutar crkvenoga prostora. Takvu vlast nad Crkvom pogotovo ne može imati Stožer za civilnu zaštitu, jer mu jedino mjerodavno zakonodavno tijelo – Sabor Republike Hrvatske – takve ovlasti ni u jednom trenutku nije predao. Štoviše, prvenstvo međunarodnih ugovora, u ovom slučaju Ugovora sa Svetom Stolicom, kako to proizlazi iz čl. 140. Ustava RH, jasno određuje da takvu vlast, s obzirom na zajamčenu crkvenu autonomiju, ne može sebi pripisati ni Sabor, a kamoli Stožer civilne zaštite. 

S obzirom na sve rečeno, razumljivo je da vjernici s velikom zabrinutošću prate gubitak svoga ljudskog i vjerničkog dostojanstva, i još više prate kako se Zaručnica Kristova pretvara u stado malo, a sve se to zbiva s pristankom njihovih duhovnih pastira. Ono što se pri tome pokazuje posebno ozbiljnim, to je da se sve veći broj ljudi, neovisno jesu li vjernici ili ne, osjećaju potlačeni i degradirani u temeljnim pravima, kao što je pravo na slobodu kretanja ili pravo na slobodno iznošenje osobnoga mišljenja, pa je razumljivo zašto se diljem svijeta javljaju demonstracije koje ne vode računa ni o odstojanju ni o ikakvim drugim mjerama koje propisuje Svjetska zdravstvena organizacija i njezini operativci u obliku različitih nacionalnih stožera civilne zaštite. Uz to, sve je veći broj onih koji demonstriraju jer uopće ne vjeruju u ozbiljnost zaraze koronavirusom, a nije nerazborito misliti kako su svi protesti manje rezultat spontanih opiranja korona-ideologiji, a više navođeni od strane onih koji imaju interes izazvati opću anarhiju.


Mjesto Crkve i vjernika u koronakrizi


Sve to pokazuje da ova koronakriza ima puno upitnika, a malo odgovora, što svakako mnoge navodi na sumnju da je riječ o do sada neviđenoj diktaturi. Mogu se tako primijetiti i među stručnjacima vrlo različiti pristupi, od onih koji tvrde da je riječ o najopasnijoj pandemiji svih vremena do onih koji tvrde da su njezine posljedice toliko benigne da nisu ni vrijedne spomena. Koji god odgovor na to bio, može se zaključiti da smo svi izmanipulirani, jer nemamo čvrstih i istinitih informacija da bismo mogli zauzeti jasan stav.

Nama je svakako zanimljivo primijetiti kako koronavirus najviše pogađa crkve, odnosno najviše se širi preko svete Mise, podjele prve pričesti, sakramenta potvrde i sakramenta ženidbe, ili npr. svom silinom ulazi u samostan, unatoč činjenici kako njegove redovnice već mjesecima žive u praktičnoj klauzuri, dok istovremeno u širokom luku zaobilazi kafiće i noćne klubove, trgovačke centre ili različita politička ili druga okupljanja i slavlja. Isto je tako zanimljivo primijetiti kako npr. nemilice hara po opustjeloj Slavoniji, a čini se da ju prenosi baš svaki povratnik iz inozemstva, dok se uopće ne lijepi na turiste niti ima pristup turističkim destinacijama. Zanimljivo je i kako se prilično suzdržavala u vrijeme predizborne kampanje, a nije se uspjela ni uhvatiti ni na koga za vrijeme velikih i s obzirom na socijalnu distancu vrlo bliskih slavlja u izbornim stožerima, ali se odmah po završetku izbora rasplamsala u svoj silini. Sve u svemu, čini nam se da je situacija preozbiljna da bismo nastavili s takvim karikiranjima, ali nas isto tako i zdrav razum upozorava da tu nešto jako ne štima.  


Kršćani su po defaultu krivi za sve


Ipak, ono što nas najviše žulja nije ni Stožer civilne zaštite, ni sumnje vezane uz sam koronavirus, nego nesnalaženje cijeloga vrha Crkve, od Pape do gotovo svih biskupa svijeta. Dok se nama nameće pitanje čemu služi diplomacija Svete Stolice i čemu služe ugovori između nje i ostalih država, jer se Crkva i njezino poslanje podređuju društvu, a pri tome vjernička prava nemilice krše, Papa i biskupi kao da žive u nekom letargičnom stanju u kojem uopće nisu u mogućnosti uočiti što se zbiva, nego im je sva misao zaustavljena oko borbe za očuvanje tjelesnoga zdravlja. 

No, valja se pri tome opet podsjetiti na Kristove riječi: Ako su mene progonili, i vas će progoniti (Iv 15,20b), kao i na to da su kršćani još od Neronova progona i lažne optužbe da su podmetnuli požar u Rimu gotovo po defaultu krivi za sve, kako to pokazuju i današnje demonstracije, koje se, bez obzira iz kojeg su razloga krenule, redovito iskaljuju i na kršćanima. U ovakvim okolnostima u kojima se svim ljudima ograničavaju temeljne slobode i drži ih se u poluropskom stanju, prirodno je očekivati da će se akumulirati frustracije i da će se u jednom trenutku preliti u masovna anarhistička divljanja, a krivac će se na ovaj ili onaj način naći i u kršćanima. Štoviše, tada će se imati razloga izravno udariti i po Crkvi, kao onoj koja se svrstala uz bok Svjetske zdravstvene organizacije i svih onih koji upravljaju ovom koronakrizom, a kao takva ispast će gušiteljica ljudskih prava i sloboda, odnosno nositeljica totalitarnih ideja i glavni neprijatelj naroda.

Ako se i nekim čudom u dogledno vrijeme ne dogode takve masovne i sinkronizirane demonstracije, svakako će se taj krimen Crkve zapamtiti i okrenuti protiv nje prvom i svakom drugom zgodnom prilikom.


Zaključak


Iako bi se glavni ton ovoga promišljanja mogao činiti krajnje pesimističan i prilično apokaliptičan, pa čak i djelomično izveden iz kolajućih teorija zavjera, on je ipak napisan iz sasvim drukčijih pobuda, onih koji se u svemu oslanjaju na vjeru u Božju Providnost. Naime, vjernici se duboko pouzdaju u Kristove riječi da Crkvu neće ni vrata paklena nadvladati (usp. Mt 16,18), a jednako tako znaju da kraljevstvo Kristovo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18,36), kao i da je domovina naša na nebesima (usp. Fil 3,20). Drugim riječima, Sveto pismo nas uči da ni jedan vrabac ne pada na zemlju bez Božjeg znanja i učvršćuje nas u pouzdanju u Božju Providnost riječima kako su nam i vlasi na glavi izbrojane (usp. Mt 10,29-30).

Stoga vjernik dakako može osjećati duboku tjeskobu zbog svega što se zbiva, pa je u tom smislu razumljivo i ako osjeća da mu je ozbiljno narušeno duhovno zdravlje, ali se unatoč tome ne zatvara u očaj, niti gubi iz vida uzvišenost poslanja Crkve. Zato je ovo tek mali podstrek svima onima koji su zbog navedenih razloga zapali u malodušnost, a jednako je tako izraz želje i nade da će barem jedan ili drugi naš biskup razmisliti o svemu što je ovdje napisano i ne zanemariti ozbiljnost stanja koje proizlazi iz duboke duhovne ranjenosti jednog solidnog dijela vjernika, a onda u tom svjetlu i znati povući takve prikladne poteze pred novonastalom situacijom koji će voditi računa o spasenju duša, a da se pri tome ne zanemari ni važnost tjelesnoga zdravlja.