Novi ljudski kodeks: bratstvo

Vijest koju je podijelila EFE La Prensa naslovila je ovako: “Papa poziva 30 nobelovaca kako bi razmišljali o bratstvu”. Riječ je o Svjetskom susretu o ljudskom bratstvu čiji je moto Be Human (“budi human”). Cilj susreta je “stvoriti novi svjetski pakt o bratstvu i novi kodeks kako biti čovjek te ujedno najaviti veliki događaj o bratstvu tijekom Svete godine koja će se slaviti u 2025. godini”. Na popisu uzvanika bili su, između ostalih, gvatemalski domorodački vođa Rigoberta Menchu, direktor NASA-e Bill Nelson, gradonačelnik New Yorka Eric Leroy Adams i mozambička dječja aktivistica Graca Machel, udovica Nelsona Mandele. “Nastojat će se osmisliti konkretni prijedlozi za početak mijenjanja povijesti, poticanje reformi koje nedostaju, razumijevanje gdje je načelo bratstva već prisutno u društvenom životu i razlučivanje potrebnih parametara za njegovo mjerenje”, objasnila je Sveta Stolica te nadodala da je 11. svibnja, u jedinom događaju u maloj državi, Bergoglio primio sudionike u privatnu audijenciju.

Sveta Stolica, na zavist opće masonerije, usvojila je ideologiju francuske revolucije “liberté, egalité, fraternité”. Gdje je odložena Isusova zapovijed Petru i Jedanaestorici da sve ljude učini njegovim učenicima, odnosno kršćanima? Petrov nasljednik je, nažalost, onaj koji Rimsku Crkvu vodi ovim pogrešnim putem koji treba slijediti cijela Crkva. Prema tradiciji postoji način kako reagirati: apostol Pavao Petru je prigovorio njegovu licemjernost jer je blagovao s poganima, ali kad je došao Jakov, Isusov rođak i vođa Jeruzalemske Crkve, počeo je “judaizirati”. U Poslanici Galaćanima Pavao kaže (2,11): “u lice mu se usprotivih” (kata prosōpon autō antestēn) i naziva to ponašanje “prijetvornošću” (hypókrisis).

Tradicija je rimskom papi dala potpuni autoritet, ali kardinali ga, s dužnim poštovanjem, mogu natjerati da uvidi opasnosti ako Rim usvoji dogmu revolucije, što pape nisu učinile još od Grgura XVI., koji je u enciklici Mirari Vos osudio zarazu liberalizmom. Treba se sjetiti i Pija IX., njegove enciklike Quanta cura i Syllabusa ili kataloga modernih pogrešaka. Ističe se i učenje Pija XII. i njegovih nasljednika. Crkva je preformulirala i aktualizirala svoju doktrinu bez da je narušavala svoje korijene u tradiciji. Ivan Pavao II. opširno je označio put Crkve na ulasku u 21. stoljeće.

Na susretu o bratstvu papa Franjo tijekom audijencije sudionicima je rekao: “Na planetu koji gori, okupili ste se s namjerom da ponovno potvrdite svoje ‘ne’ ratu i svoje ‘da’ miru, svjedočeći čovječanstvo koje nas spaja.” Na susretu su sudjelovale osobe iz svijeta znanosti, politike, umjetnosti i sporta, razmišljale su o ljudskom bratstvu i kako “izgraditi miran svijet” u budućnosti. U svom obraćanju Papa je citirao Martina Luthera Kinga: “Naučili smo letjeti kao ptice, plivati ​​kao ribe, ali još nismo naučili jednostavnu umjetnost zajedničkog života kao braća.” Inzistirao je također na tome da je ključna riječ za suživot “suosjećanje”. Cilj susreta bio je “stvoriti pokret bratstva”. “Potrebno je ponovno prepoznati zajedničku ljudskost i staviti bratstvo u središte života ljudi.”

Odsutan iz svega bio je Isus Krist. Da bismo shvatili što znači ta odsutnost, treba se samo sjetiti djela svetog Pavla, posebice njegovih poslanica Efežanima i Kološanima. Krist je za Crkvu sve. Dolaze mi u sjećanje dvije značajne rečenice Pavla VI.: “Očekivali smo bujno proljeće, a došla je oštra zima” i “Čini se da je kroz neku pukotinu Sotonin dim ušao u Crkvu Božju”. Papa je tako izrazio svoje razočaranje nakon Drugog vatikanskog sabora.

Među kršćanima postoji istinsko bratstvo: apostol u svojim poslanicama često koristi termin “braća” (adelphói) za svoje naslovnike. To je otajstvo milosti utemeljeno na jednom krštenju koje ispovijedamo u Vjerovanju, a koje zahtijeva ljubav (agape) u međusobnom ponašanju. Evangelizacija je proces koji razvija Crkvu kao bratstvo. Može se reći da je izražena u Molitvi Gospodnjoj: Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista, nazivamo Oče naš, u množini koja isključuje individualizam. Iz kršćanske perspektive analogno možemo sve ljude smatrati braćom, kao stvorenjima Boga, jedinog Stvoritelja svega, Oca duša.

Ovo je prilika da se prisjetimo da je Petar glava procesa evangelizacije koji rađa Crkva. Pridružuje mu se Savao, preobraćen u Pavla. Apostol naroda prisjeća se da nema drugog Evanđelja osim onoga koje je bilo povjereno Jedanaestorici. Ono što se događa, to je da postoje oni koji iskrivljuju Kristovo Evanđelje i zagađuju ga “drugošću”, ako se tako može reći. Petrova osoba ima kontinuitet u njegovim nasljednicima, rimskim papama. Dolazi mi na um upozorenje svetog Bernarda papi Eugenu III. koji mu je bio učenik: “Što su vaši prethodnici imali na umu da prekinu evangelizaciju dok se nevjera još širi, zašto je radosna vijest zaustavljena? Upamtite da ste dužni ne samo kršćanima, već i nevjernicima, Židovima, Grcima i poganima.”

Dogma Francuske revolucije: “sloboda, jednakost i bratstvo” još je jedno evanđelje koje širi nevjeru, zaboravljajući Isusa Krista, Riječ Očevu. Petrov nasljednik i cijela Crkva ne mogu je usvojiti niti s njom sklopiti lažni mir. Radosna vijest ne smije se zaustaviti.

Poslanje Crkve, kao nastavljanje Kristovog djela otkupljenja, usmjereno je na posvećenje svijeta. Taj koncept otkriva dvostruku stvarnost: s jedne strane, dobar svijet, djelo Božjeg stvaranja, a s druge strane vrstu “druge prirode”, kako je rekao Blaise Pascal, svijet grijeha, taštine i laži, otuđenja čovjeka, područje u kojem se odvija djelovanje neprijatelja. Ovaj svijet treba iskorijeniti od zla i dovesti Bogu po Riječi, koja je Krist. To je ujedno i poslanje Petrovog nasljednika i cijele zajednice vjernika. Njegova cijena je Kristov križ i spremnost učenika na mučeništvo.

Ostaje otvoreno pitanje o sudbini Izraela i propovijedanja Židovima usred poslanja koje je otpočetka bilo usmjereno na traženje obraćenja pogana. Ali treba uzeti u obzir tajanstvenu poganizaciju kršćanskog svijeta. Stav Crkve prema dogmi Francuske revolucije treba se staviti u taj teološki konktekst.