Nedjelja, 28 studenoga

Novo kazneno pravo Katoličke Crkve


Papa Franjo je 23. svibnja 2021. izdao apostolsku konstituciju: Pascite gregem Dei (Pasite stado Božje), u kojoj govori o potrebi zakonā u Crkvi i njihovu opsluživanju te o dužnosti biskupa da nad tim bdiju i da, osim iskazivanja ljubavi i milosrđa prema onima koji pogriješe, trebaju ispravljati ono što je pogrešno, pa i kažnjavati zbog zlodjela kad se na drugi način ne može postići zadovoljenje pravde, popravak krivca i uklanjanje sablazni. Također je proglasio novo kazneno pravo koje u Zakoniku kanonskog prava zamjenjuje dosadašnje, i odredio da na snagu stupa 8. prosinca o. g.

Papa smatra kako se u brzim socijalnim promjenama u svijetu i Crkvi pokazalo nužnim podvrći reviziji kaznenu disciplinu Zakonika kanonskog prava iz g. 1983., kako bi se provođenjem preuređenih kaznenih odredaba kao prikladnog spasonosnog i popravljajućeg sredstva, korištenog pravovremeno i s pastoralnom ljubavi, izbjegla veća zla i ublažile rane izazvane ljudskom slabošću.  

Papa ističe kako je obdržavanje kanonskih propisa i normi obveza sveg Božjeg naroda, ali odgovornost za njihovo provođenje i primjenu spada posebice na pastire i poglavare pojedinih zajednica, i taj zadatak se ne može ni na koji način odvojiti od pastoralne službe koja im je povjerena. Ispunjavanje te obveze zahtjev je ljubavi ne samo prema Crkvi, kršćanskoj zajednici i mogućoj žrtvi zlodjela, nego također prema onome tko je zlodjelo počinio. Uz više drugih posve novih odredaba postoji u novom kaznenom pravu, već na početku, i ova: „Tko predstoji u Crkvi, mora dobro zajednice i pojedinih vjernika štititi i promicati pastoralnom ljubavi, primjerom života, savjetom i poticajem i, ako treba, također nametanjem ili proglašavanjem kaznā, prema zakonskim odredbama, koje uvijek valja primjenjivati s kanonskom pravičnošću, imajući pred očima uspostavljanje pravde, popravak krivca i uklanjanje sablazni“ (kan. 1311, § 2). Napominje Papa da nemar pastirā u pogledu pribjegavanja kaznenom sustavu kad to zakon propisuje očito pokazuje da poglavar ne ispunjava ispravno i vjerno svoju funkciju.

Obazirući se na nove kaznene propise, Papa napominje da se uvode neki novi prijestupnički oblici ili zlodjela i sankcije za njih, i da je to odgovor na sve raširenija očekivanja ili zahtjeve u različitim zajednicama, da se pokaže vidljivim kako odgovorni u Crkvi nastoje i rade na uspostavljanju pravde i reda koji su zlodjelom narušeni. Osobito se ovo odnosi na različite oblike povrede Šeste Božje zapovijedi od strane klera i redovnika i na zloupotrebe u pogledu postupanja i upravljanja crkvenim vremenitim dobrima.  

Tekst novog kaznenog prava općenito je poboljšan kako u tehničkom tako i u sadržajnom pogledu. Odredbe su formulirane jednostavnijim i razumljivijim jezikom, a cijeli kazneni sustav je koherentniji i dopunjen novim odredbama, prije svega u pogledu prava okrivljenoga na iznošenje obrane, preciznijeg određivanja pojedinih kako zlodjela tako i kazne, kao i kriterija za razlučivanje i rasuđivanje o zlodjelu i o primjeni odgovarajućih prikladnih sankcija u konkretnom nekom slučaju. Uz već spomenutu, od važnijih, nove su odredbe koje sadrže pravna načela o presumpciji da se svatko smatra nevinim dok se suprotno ne dokaže (kan. 1321, § 1),  i da je redovito toliko kazna koliko je zlodjela (kan. 1346, § 1), zatim odredbe o konkretnim zlodjelima: da treba kazniti onoga tko ne prijavi zlodjelo ako je to po kanonskoj odredbi dužan učiniti (kan. 1371, § 6); da treba biti kažnjen i nadoknaditi štetu tko vršenjem ili zanemarivanjem crkvene vlasti ili službe i zadaće počini nezakonit čin sa štetom za druge, ili izazove  sablazan (kan. 1378, § 2); da onaj tko pokuša podijeliti sveti red ženskoj osobi, kao i ženska osoba koja pokuša sveti red primiti, upadaju u izopćenje pridržano Apostolskoj Stolici (kan. 1379, § 3); da prema težini zlodjela treba kazniti, ne isključujući ni otpust iz kleričkog staleža ili službe ako se radi o kleriku, onoga tko bilo kakvim tehničkim sredstvom snima, ili sredstvima javnog priopćavanja širi što u sakramentalnoj ispovijedi, pravoj ili fiktivnoj, govori ispovjednik ili penitent (kan. 1336,  § 1); da kaznu ne treba otpustiti dok po razboritom sudu ordinarija krivac ne nadoknadi štetu koju je možda nanio (kan. 1360, § 4).

Za razliku od dosadašnjega kaznenog prava, u kojemu je u mnogo slučajeva za određena zlodjela u odgovarajućim odredbama stajalo: „može biti kažnjen“, ili neka ga se kazni „pravednom kaznom“, pa se ostavljalo da poglavari slobodno i po svojoj procjeni odlučuju hoće li za neko zlodjelo nekoga kazniti ili neće, ili da odlučuju kakvu će kaznu izreći, sada se u preuređenom pravu, a s ciljem da se u cijeloj Crkvi postupa ujednačenije, posebno kad se radi o zlodjelima koja uzrokuju veću štetu i sablazan u zajednici, određuje da se počinitelja zlodjela treba kazniti, i naznačuje koju mu kaznu za povredu zakona treba izreći.