Nužno je priznati što je pogrješno u našem životu

Bez prethodno napisanoga teksta Benedikt XVI. govorio je 15. travnja 2010. o prvenstvu pokoravanja Bogu i o pravom značenju pokajanja i praštanja u kršćanskome životu na Misi s članovima Papinskoga biblijskoga povjerenstva. Formalno se osvrnuo na dnevna čitanja uskrsnoga četvrtka, iz Djela apostolskih (5, 27-33) i Ivanova Evanđelja (3, 31-36), ali je zapravo zborio o slobodi savjesti, diktaturi konformizma i pedofilskim skandalima. Ova je propovijed ujedno odraz duboke učenosti, misaonosti i koncentracije Rimskoga biskupa u 84. godini života.


Papa Benedikt XVI.


Draga braćo i sestre, nisam imao vremena pripremiti pravu propovijed. Htio bih samo pozvati svakoga na osobno razmišljanje predlažući i ističući neke misli današnjega bogoslužja koje se nude molitvenom dijalogu između nas i Božje riječi.

Riječ, rečenica koju želim iznijeti zajedničkom razmišljanju jest važna tvrdnja svetoga Petra: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” (Djela apostolska 5, 29). Sveti Petar stoji pred vrhovnom vjerskom ustanovom kojoj bi se normalno trebalo pokoriti, ali Bog stoji iznad te ustanove i Bog mu je dao drukčiju „naredbu”: treba slušati Boga. Posluh Bogu je sloboda, pokoravanje Bogu daje mu slobodu da se opre ustanovi.

Tumači ovdje privlače našu pozornost na činjenicu da je odgovor svetoga Petra Sinedriju [Velikosvećeničkom vijeću] gotovo doslovno isti kao Sokratov odgovor na presudu atenskoga sudišta. Sud mu nudi slobodu, oslobođenje pod uvjetom da ne nastavi tražiti Boga. Ali tražiti Boga, potraga za Bogom za njega je jači nalog, dolazi od samoga Boga. Sloboda kupljena odricanjem od hoda prema Bogu više ne bi bila sloboda. Stoga se mora ne pokoriti tim sudcima – ne smije kupiti svoj život gubeći sebe – nego valja slušati Boga. Poslušnost Bogu ima prvenstvo.

Važno je istaknuti kako je riječ o posluhu i kako je poslušnosti vlastito da daje slobodu. Moderno je doba govorilo o oslobođenju čovjeka, o njegovoj punoj samostalnosti pa time i o oslobođenju od pokoravanja Bogu. Ne treba više slušati, čovjek je slobodan, neovisan: ništa drugo. Ali ta neovisnost je laž, ontološka laž, jer čovjek ne postoji sam od sebe ni za sebe. To je politička i praktična laž, jer je suradnja, dijeljenje slobode nužno. A ako Bog ne postoji, ako Bog nije dostupan čovjeku, onda kao vrhovna mjera preostaje samo suglasje većine. Posljedično, suglasje većine postaje zadnja riječ kojoj se moramo pokoravati. A to suglasje – znamo iz povijesti prošloga stoljeća – može biti i „suglasje u zlu”.

Tako vidimo da tobožnja neovisnost istinski ne oslobađa čovjeka. Pokoravanje Bogu je sloboda, jer je istina, mjera koja se stavlja ispred svih ljudskih mjera. U povijesti čovječanstva ove Petrove i Sokratove riječi pravi su svjetionik čovjekova oslobođenja koji zna vidjeti Boga i, u ime Boga, može i mora slušati ne toliko ljude nego Njega i tako se osloboditi pozitivizma ljudske poslušnosti. Diktature su uvijek bile protiv poslušnosti Bogu. Nacistička diktatura, kao i ona marksistička, ne mogu prihvatiti da je Bog iznad političke moći, a sloboda mučenika, koji priznaju Boga, upravo u posluhu božanskoj moći, uvijek je čin oslobađanja u kojem nam se pridružuje Kristova sloboda.

Danas, Bogu hvala, ne živimo pod diktaturama, ali postoje istančani oblici diktature: konformizam da postaje obvezatno misliti kako i drugi misle, djelovati kao što drugi djeluju, i suptilni nasrtaji na Crkvu ili manje suptilni koji očituju kako taj konformizam stvarno može biti prava diktatura. Za nas vrijedi ovo: više se treba pokoravati Bogu nego li ljudima. Ali to pretpostavlja da uistinu poznajemo Boga i da doista hoćemo Njega slušati. Bog nije izgovor za samovolju nego je uistinu On onaj koji zove i poziva, ako bude potrebno, i na mučeništvo. Stoga suočeni s ovom riječi što započinje novu povijest slobode svijeta, molimo nadasve da upoznamo Boga, da ponizno i istinski poznajemo Boga i, upoznajući Boga, da se naučimo pravoj poslušnosti koja je osnova ljudske slobode.

Odaberimo drugu rečenicu iz prvoga čitanja: sveti Petar kaže da je Bog svojom desnicom uzvisio Krsta kao glavu i spasitelja (Djela apostolska 5, 31). Glava je ovdje prijevod grčkoga izraza archegòs [*] koji uključuje dinamičnije viđenje: archegòs je onaj koji pokazuje put, koji predvodi, to je pokret, pokret prema gore. „Bog ga je uzvisio svojom desnicom” – tako govoriti o Kristu kao archegosu znači da Krist hodi pred nama, kroči ispred nas, pokazuje nam put. A biti u zajedništvu s Kristom jest: biti u hodu, penjati se s Kristom. Nasljedovanje Krista je to penjanje u vis; slijediti archegòs, onoga koji je već prošao da bi predvodio i pokazivao nam put.

Ovdje je, očito, važno da nam je rečeno kamo Krist stiže i gdje i mi trebamo prispjeti: hypsosen – u visine – uzaći s desne Ocu. Slijediti Krista nije samo oponašanje njegovih vrlina, nije samo življenje u ovom svijetu, koliko je moguće slični Kristu prema njegovoj riječi, nego je svrhovito putovanje. A odredište je s desne Ocu. To je Isusov hod, nasljedovanje Isusa koje završava s Očeve desne strane. Obzoru takva nasljedovanja pripada cijelo Isusovo putovanje pa i dolazak s desne Ocu.

U tom smislu, cilj toga hoda je vječni život s desne Ocu u zajedništvu s Kristom. Danas se često pribojavamo govoriti o vječnom životu. Govorimo o stvarima koje su korisne za svijet, pokazujemo da kršćanstvo pomaže i da se svijet poboljša, ali se ne usuđujemo reći da je njegova svrha vječni život i da iz te namjere zatim dolaze mjerila života. Moramo ponovno shvatiti da kršćanstvo ostaje „otkrhnuto” ako ne mislimo na taj cilj, da hoćemo slijediti archegosa do Božjih visina, k Sinovoj slavi, Onomu koji nas posinjuje u Sinu. Trebamo opet priznati da se samo kroz veliki vidik vječnoga života kršćanstva otkriva sav smisao. Moramo imati hrabrosti, radosti, veliku nadu da postoji vječni život i da je to pravi život i da od toga stvarnoga života dolazi svjetlo koje osvjetljava ovaj svijet.

Ako se može reći da je – čak i ne obazirući se na vječni život koje je Nebo obećalo – bolje živjeti prema kršćanskim mjerilima, jer je živjeti prema istini i ljubavi, čak i pod tolikim progonima, samo po sebi dobro i bolje je od svega ostaloga – upravo je ta volja za životom po istini i u ljubavi ono što se treba svom širinom otvoriti Božjem naumu s nama, hrabrosti da se već sada radujemo u očekivanju vječnoga života, u penjanju za našim archegosom. A Sōtér je Spasitelj koji nas spašava od neznanja o posljednjim stvarima. Spasitelj nas spašava od usamljenosti, izbavlja nas od praznine koja ostaje u životu bez vječnosti, spašava nas dajući nam ljubav u njezinoj punini. On je u vodič. Krist, archegòs, nas spašava dajući nam svjetlo, dajući nam istinu, dajući nam Božju ljubav.

Zaustavimo se još na istom retku: Krist, Spasitelj podario je Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha (Djela apostolska 5, 31) – u grčkom tekstu je izraz metanoia – dao je pokajanje i oproštenje grijeha. To je za mene jako važna napomena: pokajanje je milost. Postoji tendencija u egzegezi koja kaže: Isus je u Galileji bio objavio milost bez uvjeta, apsolutno neuvjetovanu, stoga i bez pokajanja, milost kao takvu, bez ljudskih preduvjeta. Ali to je pogrješno tumačenje milosti. Pokajanje je milost; milost da prepoznajemo svoj grijeh, milost da priznajemo potrebu obnove, promjene, preoblikovanja svoga bića.

Pokajanje, moći činiti pokoru, dar je milosti. Moram reći da smo mi kršćani, pa i u zadnje vrijeme, često izbjegavali riječ pokora, činila nam se previše tvrda. Sada, pod napadima svijeta koji govore o našim grijesima, vidimo da je moći činiti pokoru – milost. I vidimo da je nužno pokajati se, priznati ono što ne valja u našem životu; otvoriti se praštanju, pripremiti se na praštanje, prepustiti se preoblikovanju. Bol pokore to jest očišćenja i preoblikovanja jest milost, jer je obnavljanje. Djelo je božanskoga milosrđa. I tako te dvije stvari o kojima govori sveti Petar – pokajanje i oproštenje – odgovaraju početku Isusova propovijedanja: Metanoeĩte to jest obratite se (usp. Marko 1, 15). Stoga je ovo ključna točka: obraćenje nije privatna stvar koju zamjenjuje milost nego je obraćenje dolazak milosti koja nas mijenja.

I na kraju riječ iz evanđelja, gdje nam je rečeno da će vjernici imati vječni život (usp. Ivan 3, 36). U vjeri, u toj „preobrazbi” koju daje pokajanje, u tom obraćenju, na tom novom putu postojanja, dolazimo do života, pravoga života. Dolaze mi na pamet dva druga teksta. U Svećeničkoj molitvi Gospodin kaže: ovo je život – poznati Tebe i Tvoga Posvećenika (usp. Ivan 17, 3). Poznavati bitno, prepoznati ključnu Osobu, upoznati Boga i njegova Izaslanika jest život, život i znanje, spoznaja zbilje koja je život. Drugi tekst je Gospodinov odgovor saducejima o uskrsnuću, u kojem iz Mojsijevih knjiga Gospodin dokazuje činjenicu uskrsnuća govoreći: Bog je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev (usp. Matej 22, 31-32, Marko 12, 26-27, Luka 20, 37-38). Bog nije Bog mrtvih. Ako je Bog njihov Bog, oni su živi. Tko je upisan u Božje ime, sudjeluje u Božjem životu, živi. I tako vjerovati znači biti upisan u Božje ime. I tako smo živi. Tko pripada Božjem imenu nije mrtvac, pripada živomu Bogu. U tom smislu trebamo razumjeti dinamizam vjere, a to je upisivanje našega imena u Božje ime i ulazak (stupanje) u život.

Molimo Gospodina da se to doista i dogodi, s našim životom, upoznajmo Boga da naše ime uđe u Božje ime, a naš život postane pravi život, vječni život, ljubav i istina.

U Vatikanu, u kapelici svetih Petra i Pavla u Apostolskoj palači, 15. travnja 2010.

Benedikt XVI.


[*] Kašić prevodi archegòs riječju poglavica, Katančić poglavar, Zagoda vladar, Bakotić Knez, Šarić vladaoc, Raspudić i Rupčić Vođa, a Duda-Fućak Začetnik; ostali mogući prijevodi su: vodič, čelnik, predvodnik. – Prevoditeljeva napomena.


S talijanskoga (L’Osservatore Romano od 18. travnja 2010.) preveo Petar Marija Radelj.