O božanskome pravu

Ako se među onima koji se danas nazivaju katolicima može postići prihvaćanje pojmova:

• zakon: božanski (Božji), ćudoredni, evanđeoski, građanski, Kristov, ljudski, naravni, pozitivni, vječni;
• pravo: božansko, građansko, kanonsko (crkveno), kazneno, naravno, sveto (božansko, naravno i vjeroispovijesno pravo),

ključnim se nameće stvaranje zajedničke svijesti o tome što je božansko pravo.

Stari Rimljani i crkveni otci nisu poznavali božansko pravo kao granu ili vrstu prava (ius) među svim drugim pravima, nego kao poseban sustav koji se zvao fas.

Fas je središnji pojam u prijekršćanskoj, poganskoj rimskoj religiji. Prevodi se kao „božansko pravo“, „božanski izrijek“, „božanska zapovijed“, „božanske ustanove“, „vjerski nalog“ „objavljeni propisi“, „od Boga suđeno“, „usud“ i „što je prema naravnomu ili božanskomu zakonu i prema našemu nabožnomu čuvstvu, po dužnosti, dopušteno, pristojno, pravo, ljekovito, dobro, moguće, slobodno“,[1] „vjerska pravila“,[2] a najčešće znači ono što je „po vjeri zakonito“.[3] Suprotno tomu je nefas: vjerska dužnost da se ne smije; „svaka stvar ili radnja protivna božanskomu zakonu i volji“;[4] „ono što je protiv božanskoga i naravnoga zakona“, „grijeh“, „opačina“, „bezbožnost“, „nepravda“, „neman“ (ono o čem se ne smije misliti), „sramota“, „strahota“, „užas“.[5] Nefas zabranjuje nešto kao vjerski i ćudoredno uvrjedljivo ili ukazuje na neispunjenje vjerske dužnosti.[6]

Sv. Izidor Seviljski (560.–636.) u Podrijetlima riječi, u Petoj knjizi piše:

Poglavlje II. O božanskim i ljudskim zakonima

1. Svi su zakoni ili božanski ili ljudski; božanski su u skladu s naravi odnosno prirodom,[7] a ljudski u skladu s običajima [moribus, odatle: moral],[8] koji se razlikuju zato jer se ini sviđaju inim narodima.

2. Božanski izrijek [fas] je božanski zakon, a pravo ljudski zakon. Prolaziti kroz tuđe [zemljište] dopušteno je [fas est], ali nije právo.

Poglavlje III. Kako se međusobno razlikuju pravo, zakoni i običaji

1. Pravo je opći naziv, a zakon je vrsta prava. Pravo [ius] se tako naziva, jer je pravedno [iustum]. A sve pravo sastoji se od zakona i običaja.

2. Zakon je pisana uredba. Običaj [mos] jest davninom prokušana navika [consuetudo][9] ili nepisani zakon, a zakon [lex] je nazvan po čitanju [a legendo], jer je napisan.

3. Običaj je dugotrajna navika, potekla isto toliko od ćudi. Navika je stanovito pravo ustanovljeno običajima koje se uzima namjesto zakona kada nema zakona. I nije važno je li utvrđeno napisanim ili iz glave, kada pamet hvali i zakon.

4. Nadalje, ako razum sastavlja zakon, zakon će biti sve što se već osniva na razumu, dakako što je u skladu s vjerom, što pristaje stezi, što pomaže spasenju. A zove se navika, jer je u zajedničkoj uporabi.

Poglavlje IV. Što je naravno pravo

1. Pravo je ili naravno, ili građansko, ili narodâ. Naravno je pravo zajedničko svim narodima i ono što se posvuda priznaje nagonom naravi, a ne bilo kakvom uredbom: kao što je sjedinjenje muškarca i žene, nasljeđivanje i odgoj djece, zajedničko posjedovanje svih dobara i jedna te ista sloboda svih te stjecanje onih stvari koje su uzete s neba, zemlje i mora.

2. Isto tako, vraćanje pohranjenih stvari ili posuđena novca te otpor nasilju silom. Naime, ovo, ili što god je tomu slično, nikada nije nepravedno, nego se priznaje kao naravno, prirodno i pravično.[10]

Sv. Toma Akvinski godine 1272. piše:

„Pravednost poglavito podlaže čovjeka Bogu. Augustin u knjizi O crkvenim običajima kaže: ‘Pravednost je ljubav prema Bogu, koja samo Njemu služi i koja zbog toga valjano upravlja svim ostalim što je podložno čovjeku’.[11] No pravo se ne odnosi na ono što je božansko, nego samo na ono što je ljudsko, jer Izidor u knjizi Podrijetla riječi[12] kaže da je božanska zapovijed [fas] božanski zakon, a pravo [ius] ljudski zakon. […] Budući da pravednost uključuje jednakost, a mi ne možemo Bogu uzvratiti jednakom mjerom, slijedi da Bogu ne možemo dati savršeno pravednu naknadu. Zato se božanski zakon s pravom ne zove ius nego fas, jer Bogu, dakako, dostaje ako izvršimo ono što možemo. Ipak, pravednost nalaže da se čovjek, koliko može, oduži Bogu tako da mu se svom dušom podloži.“[13]

Nasuprot takvu shvaćanju sv. Tome, u novome vijeku mnogi katolički teolozi odustali su od toga da fas ne može biti podređenica pojmu prava (ius) ili njegova vrsta te smatraju kako je božansko pravo (ius divinum)[14] ukupnost pravila koja uređuju životne odnose, a koja je donio Bog i da se dijeli na:

• božansko pozitivno pravo (ius divinum positivum) ili objavljeno pravo, i
• božansko naravno pravo (ius divinum naturale) koje se skraćeno naziva i naravno pravo.[15]

U užem smislu božansko pravo (fas, odnosno ius divinum positivum) jest samo ono pravo koje je Bog objavio čovjeku. Proistječe izravno iz nadnaravnoga izvora, za razliku od prava koje je stvorio čovjek i naravnoga prava koje je Bog od početka stvaranja urezao u ljudsku narav. Budući da je Bog tvorac i božanskoga pozitivnoga i naravnoga prava može se reći da se božansko pozitivno pravo odnosi na dužnosti vjere i izvodi se iz Objave, a da se naravno pravo spoznaje samo razumom, bez pomoći Objave.

Božansko pravo obuhvaća pravne norme koje se mogu pratiti unatrag do Božjih odredaba (primjerice do Deset zapovijedi) i koje su stoga neopozivo na snazi (vrijede, obvezuju). Odlika im je očita nefleksibilnost. Ljudske ga vlasti ne mogu promijeniti. Objavljeno pravo prepoznatljivo je samo u vjeri i stoga obvezuje samo ​​vjernike. Norme naravnoga prava temelje se na božanskome poretku stvaranja i mogu se spoznati razumom, osobito iz nagnuća ljudske naravi, a odnose se i na nevjernike. Božansko i ljudsko pravo čine jedinstven pravni poredak. Božansko pravo ima prednost nad ljudskim pravom: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Djela apostolska 5, 29).

No, bez obzira na spomenutu razliku u latinskom nazivanju božanskoga prava (fas i ius divinum), kršćanstvo je od sv. Pavla pretpostavljalo postojanje triju vrsta prava: božansko pravo, naravno pravo i pravo koje je stvorio čovjek (ljudski zakon).

Hrvatska kultura ne poznaje institut rimskoga fas-a, a imenicu právo nastankom ne vezuje uz jednakost, poravnanost, ujednačenost, ravnopravnost ili istost ovlasti i obveza onih koji su obuhvaćeni odnosom, nego je to hrvatska istovrijednica riječi koju imaju njemački Recht, francuski droit, slovenski pravo, slovački i češki právo, poljski prawo, ukrajinski пра́во, právo, ruski право, pravo, bjeloruski права, prava – nastala od pridjeva prȁv (protivno krȋv, zanijekano nȅprav), u značenju ravan, nesavijen, neiskrivljen, nevalovit, istinit, istinski: prȃvī, pràvcat. Prvotno mu je značenje konkretno: ùpravljen naprijed, što je očuvano u imenicama právac, upràvitelj, ùprāvnīk; u glagolima ùpraviti, ùpravljati i u pridjevu ùprāvān. Stoga se pojam božansko pravo može rabiti u hrvatskom jeziku bez pridržaja.

Vjersko pravo, kao što je kanonsko pravo, uključuje i božanski zakon i dodatna tumačenja, logična proširenja i predaje. Kanonsko pravo sadržava promjenljive i nepromjenljive pravne norme, tj. odredbe božanskoga prava i posve crkvenoga (ljudskoga) prava. Zakon koji se prema tumačenju Učiteljstva može izravno povezati s Božjom voljom smatra se božanskim pravom, unaprijed određenim, bezvremenim i nadređenim ostatku crkvenoga prava. Prema tome, crkveno zakonodavstvo ne može promijeniti ili ukinuti božanski zakon. „Nijedan običaj protivan božanskomu pravu ne može steći snagu zakona“ (kanon 24. § 1.).[16] Oslobađanje (dispenza) moguće je samo od posve crkvenoga prava.

[1] Mato Valjevac, Sebastijan Žepić, Franjo Petračić i Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, U Zagrebu 1881., str. 386; Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, U Zagrebu 1900., str. 402.

[2] Bertold Eisner i Marijan Horvat, Rimsko pravo, Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske, str. 7 i 44.

[3] Riccardo Orestano, Dal ius al fas, Bullettino dell’Istituto di diritto romano 46 (1939.), str. 244; Jules Paoli, Le monde juridique du paganisme romain, Revue historique de droit français et étranger, 23 (1945.), str. 5; Carlo Gioffredi, Diritto e processo nelle antiche forme giuridiche romane, Roma, 1955., str. 25; Pierangelo Catalano, Contributi allo studio del diritto augurale, Torino, 1960., str. 23 i 326, br. 10; Riccardo Orestano, I fatti di normazione nell’esperienza romana arcaica, Torino, 1967., str. 106; Bernardo Albanese, Premesse allo studio del diritto privato romano, Palermo, 1978., str. 127; Antonio Guarino, L’ordinamento giuridico romano, Napoli, 1980., str. 93; Robert Schilling, Roman and European Mythologies, University of Chicago Press, 1992., str. 92.

[4] Antonio Guarino, L’ordinamento giuridico romano, Napoli, 1980., str. 93.

[5] Mato Valjevac, Sebastijan Žepić, Franjo Petračić i Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, U Zagrebu 1881., str. 649; Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, U Zagrebu 1900., str. 689.

[6] Olga Tellegen-Couperus, A Short History of Roman Law, Routledge, 1993., str. 17–18.

[7] Latinska imenica natura u više slavenskih jezika (hrvatski, slovački, češki, poljski i ruski) ima dvostruko značenje: antropološko-ontološko – narav (odlike osobnosti, ćud, običaj, osnovno svojstvo, nagnuće, temperament) i fizikalno – priroda (pojavni, vidljivi, tvarni, osjetilno spoznatljivi, okolišni, izvanljudski, objektivni prirodni svijet; ukupnost tvarnoga svijeta, svemir i sile koje u njemu djeluju, sve postojeće po sebi bez čovjekova rada; skup uvjeta podneblja s biljnim pokrovom i plodnošću). Stoga pri prevođenju treba razabrati odnosi li se na narav, ili na prirodu, ili na oboje, kao ovdje.

[8] Latinska imenica muškoga roda mos, moris znači:

1) postupak, vladanje, običaj, navada, koja se ne ustanovljuje zakonom, nego slobodnom voljom, osvjedočenjem, i nazori čovjeka;

a) volja, pravilo, propis, zakon;

b) način, običaj, moda;

2) u množini mores: način mišljenja, mišljenje, ćud, značaj, na koliko se poka­zuje u čvrstoj volji i djelovanju, ovisno o osobi i njezinim osobitim odnosima, kako se uka­zuje u posve ljudskim stvarima prema dru­gim u privatnom životu, kao u izvanj­skom vladanju: život, vladanje, dobra ćud, dobro ćudstvo, dobar način života (Mato Valjevac, Sebastijan Žepić, Franjo Petračić i Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, U Zagrebu 1881., str. 631).

[9] Consuetudo je navika, navada, naviklost, naviknutost, ustaljenje, uvježbanost, rutina; stečena sklonost; stalan, uobičajen način postupanja; trajna, ustaljena praksa; način ponašanja kojega se teško odviknuti. Katkad se prevodi i kao običaj, ali običaj nužno uključuje prikladnost.

[10] Sv. Izidor Seviljski, Etymologiarum, liber V: „Caput II. De legibus divinis et humanis. 1. Omnes autem leges, aut divinae sunt, aut humanae. Divina natura, humanae moribus constant; ideoque hae discrepant, quoniam aliae aliis gentibus placent. 2. Fas lex divina est, ius lex humana. Transire per alienum fas est, ius non est.

Caput III. Quid differunt inter se ius, leges et mores. 1. Ius generale nomen est, lex autem iuris est species. Ius autem dictum, quia iustum [est]. Omne autem ius legibus et moribus constat. 2. Lex est constitutio scripta. Mos est vetustate probata consuetudo, sive lex non scripta. Nam lex a legendo vocata, quia scripta est. 3. Mos autem longa consuetudo est de moribus tracta tantundem. Consuetudo autem est ius quoddam moribus institutum, quod pro lege suscipitur, cum deficit lex: nec differt scriptura an ratione consistat, quando et legem ratio commendet. 4. Porro si ratione lex constat, lex erit omne iam quod ratione constiterit, dumtaxat quod religioni congruat, quod disciplinae conveniat, quod saluti proficiat. Vocata autem consuetudo, quia in communi est usu.

Caput IV. Quid sit ius naturale. 1. Ius autem naturale [est], aut civile, aut gentium. Ius naturale [est] commune omnium nationum, et quod ubique instinctu naturae, non constitutione aliqua habetur; ut viri et feminae coniunctio, liberorum successio et educatio, communis omnium possessio, et omnium una libertas, adquisitio eorum quae caelo, terra marique capiuntur. 2. Item depositae rei vel commendatae pecuniae restitutio, violentiae per vim repulsio. Nam hoc, aut si quid huic simile est, numquam iniustum [est], sed naturale aequumque habetur.“ (Patrologia Latina, svezak 82, stupci 198–200).

[11] Usp. sv. Augustin, De moribus Ecclesiae Catholicae, liber primus, caput XV: Patrologia Latina, svezak 32, stupac 1322.

[12] Usp. sv. Izidor Seviljski, Etymologiarum, liber V, caput 2: Patrologia Latina, svezak 82, stupac 198.

[13] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 57. pitanje, 1. članak, 3. razlog: „iustitia principaliter subiicit hominem Deo, dicit enim Augustinus, libro de moribus Ecclesiae, quod iustitia est amor Deo tantum serviens, et ob hoc bene imperans ceteris, quae homini subiecta sunt. Sed ius non pertinet ad divina, sed solum ad humana, dicit enim Isidorus, in libro Etymol., quod fas lex divina est, ius autem lex humana.“; odgovor na 3. razlog: „quia iustitia aequalitatem importat, Deo autem non possumus aequivalens recompensare, inde est quod iustum, secundum perfectam rationem, non possumus reddere Deo. Et propter hoc non dicitur proprie ius lex divina, sed fas, quia videlicet sufficit Deo ut impleamus quod possumus. Iustitia tamen ad hoc tendit ut homo, quantum potest, Deo recompenset, totaliter animam ei subiiciens.“; Tomo Vereš, Toma Akvinski izbor iz djela, prir. Anto Gavrić, Zagreb: Globus, 2005., str. 573–574.

[14] Latinski ius divinum, engleski divine law, njemački göttliches Recht, francuski droit divin, talijanski diritto divino, kastilski derecho divino, portugalski direito divino.

[15] Kanon 199. Zakonika kanonskoga prava iz 1983.

[16] Can. 24 § 1.: „Nulla consuetudo vim legis obtinere potest, quae sit iuri divino contraria.“