O ćudorednoj nedopustivosti uporabe cjepiva od stanica pobačenih ljudskih začedaka

Ovaj su proglas uputila petorica potpisanih crkvenih velikodostojnika u vrijeme ozbiljnih rasprava o ćudorednoj dopuštenosti cjepiva protiv bolesti COVID-a-19.

Nedavno je iz obavještajnih službi i raznih izvora informacija postalo poznato da su, u vezi s izvanrednim stanjem oko Covida-19, u nekim zemljama proizvedena cjepiva uporabom staničnih linija pobačenih ljudskih začedaka. Takva se cjepiva planiraju i u drugim zemljama.

Sve je više glasova crkvenih ljudi (biskupske konferencije, pojedini biskupi i svećenici) koji kažu da bi u nedostatku cjepiva s etički dopuštenim tvarima katolicima bilo ćudoredno dopustivo koristiti cjepiva za čiji su razvoj uzete stanične linije pobačenih beba. Pristaše takva cjepiva navode dvije isprave Svete Stolice: prva je Papinska akademija za život, Ćudoredna razmišljanja o cjepivima pripremljenim od stanica izvedenih od pobačenih ljudskih začedaka, od 9. lipnja 2005., a druga je: Zbor za učenje vjere, Naputak Dignitas personae o nekim bioetičkim pitanjima, od 8. rujna 2008. Obje dopuštaju porabu takva cjepiva u iznimnim slučajevima i na ograničeno vrijeme na temelju onoga što se u ćudorednom bogoslovlju naziva „dalekom, trpnom i tvarnom suradnjom sa zlom”. U spomenutim dokumentima stoji da su katolici koji koriste takvo cjepivo istodobno „dužni očitovati svoje neslaganje s tim i tražiti da zdravstveni sustavi učine dostupnim drugu vrstu cjepiva“.

U slučaju cjepiva pripravljenih iz staničnih linija pobačenih ljudskih začedaka, vidimo jasno proturječje između katoličkoga učenja, koje kategorički i bez sjene dvosmislenosti osuđuje pobačaj u svim slučajevima kao teško ćudoredno zlo koje u nebo vapi za osvetom (vidjeti Katekizam Katoličke Crkve, br. 2268 i 2270) i praksu razmatranja cjepiva izvučenih iz staničnih linija pobačenih začedaka kao ćudoredno iznimno prihvatljivih slučajeva u „žurnoj potrebi“, na temelju udaljene, trpne, tvarne suradnje. Obrazloženje da takva cjepiva mogu biti ćudoredno dopustiva kada nema alternative, proturječno je samo po sebi i neprihvatljivo za katolike.

Treba se prisjetiti sljedećih riječi pape Ivana Pavla II. o dostojanstvu nerođenoga ljudskoga života: „Nepovrjedivost osobe kao odraz apsolutne nepovrjedivosti samoga Boga ima prvi i osnovni izraz u nepovrjedivosti ljudskoga života. Posve je lažno i varavo sve raspravljanje o ljudskim pravima, čemu inače nema prigovora, primjerice o pravu na zdravlje, na stan, na rad, na obitelj i na kulturu, ako se najodlučnije ne brani pravo na život, kao glavno i ishodišno pravo, uvjet za sva druga prava osobe“ (Christifideles laici, 38). Uporaba cjepiva napravljenih od stanica ubijene nerođene djece protivna je najvećoj odlučnosti da se brani nerođeni život.

Teološko načelo tvarnoga sudjelovanja svakako vrijedi i može se primijeniti na cijeli niz slučajeva (plaćanje poreza, korištenje proizvoda ropstva itd.). Međutim, to se načelo teško može primijeniti na cjepiva koja proizlaze iz staničnih linija začedaka, jer oni koji se svjesno (znajući) i dobrovoljno cijepe takvim cjepivima ulaze u neku vrstu, iako vrlo daleku, ulančavanja s postupkom pobačajne industrije. Zločin pobačaja toliko je strašan da je svaka vrsta povezivanja s tim zločinom, čak i ona vrlo udaljena, nemoralna i katolik je ni pod kojim okolnostima ne može prihvatiti nakon što ga postane potpuno svjestan. Onaj tko koristi ova cjepiva mora prepoznati kako njegovo tijelo ima koristi od „plodova“ jednoga od najvećih zločina čovječanstva, premda su ti plodovi udaljeni zbog niza kemijskih postupaka koji su se u međuvremenu zbili.

Svaka veza s postupkom pobačaja, čak i ona najudaljenija i uključna, baca sjenu na dužnost Crkve da ustrajno svjedoči istinu kako se pobačaj mora u potpunosti odbaciti. Ciljevi ne mogu opravdati sredstva. Proživljavamo jedan od najgorih genocida poznatih čovječanstvu. Milijuni i milijuni nerođene djece diljem svijeta zaklani su u utrobi svojih majki i iz dana u dan ovaj se skriveni genocid nastavlja u pobačajnoj industriji, biomedicinskom istraživanju i fetalnoj tehnologiji, a vlade i međunarodne organizacije natječu se u promicanju takvih cjepiva kao jednom od svojih ciljeva. Sada nije vrijeme da katolici popuštaju; učiniti to bilo bi krajnje neodgovorno. Prihvaćanje tih cjepiva od strane katolika na temelju toga što uključuju samo „udaljenu, trpnu i tvarnu suradnju“ sa zlom išlo bi na ruku neprijateljima Crkve i oslabilo zadnju utvrdu protiv zla pobačaja.

Što drugo može biti uporaba staničnih linija zametaka pobačene djece nego kršenje od Boga danoga poretka stvaranja? Takva se uporaba već temelji na ozbiljnom kršenju toga poretka ubijanjem nerođena djeteta. Da tomu djetetu nije uskraćeno pravo na život i da njegove stanice (koje su od tada dodatno uzgajane u kušalici nekoliko puta) nisu bile dostupne za izradu cjepiva, ono se ne bi mogle pustiti na tržište. Ovdje stoga imamo dvostruko kršenje Božjega svetoga poretka: s jedne strane, samim pobačajem, a s druge strane, podlim poslom trgovanja ljudima i stavljanjem na tržište ostataka pobačene djece. Međutim, to dvostruko zanemarivanje poretka stvaranja nikada se ne može opravdati, dakako ni namjerom da se cijepljenjem očuva čovječje zdravlje osobe ili društva. Naše je društvo stvorilo nadomjesnu religiju: zdravlje je postalo najveće dobro, nadomjesni bog kojemu se moraju prinositi žrtve. U ovom slučaju cjepivom koje se temelji na smrti drugoga ljudskoga života.

U ispitivanju etičkih pitanja oko cjepiva moramo se zapitati: kako i zašto je sve ovo postalo moguće? Zar doista nije bilo alternative? Zašto je u medicini, kojoj je svrha donositi život i zdravlje, umjesto toga na površinu izbila tehnologija temeljena na ubojstvu? Biomedicinska istraživanja koja iskorištavaju nedužne nerođene i koriste njihova tijela kao „sirovinu“ za cjepiva pokazuju se kao da više sliče kanibalizmu nego medicini. Trebali bismo uzeti u obzir i to da su u konačnici za neke u biomedicinskoj industriji stanične linije nerođene djece „proizvod“, pobačaj i proizvođač cjepiva „dobavljač“, a primatelji cjepiva „potrošači“. Tehnologija temeljena na ubojstvu ukorijenjena je u beznađu i završava u očaju. Moramo se oduprijeti mitu da „nema druge“. Naprotiv, moramo nastaviti s nadom i uvjerenjem da alternative postoje i da ih ljudska domišljatost s Božjom pomoći može otkriti. To je jedini način da se prijeđe iz tame u svjetlo i iz smrti u život.

Gospodin je rekao da će u posljednjim vremenima i izabrani biti zavedeni (usp. Marko 13, 22). Danas se cijela Crkva i svi katolički vjernici moraju žurno učvrstiti u učenju i življenju vjere. Kako bi se suočili sa zlom pobačaja katolici se moraju, više nego ikada, „kloniti svake sjene zla“ (Prva Solunjanima 5, 22). Tjelesno zdravlje nije apsolutna vrjednota. Poslušnost Božjemu zakonu i vječno spasenje moraju imati prednost. Cjepiva dobivena iz stanica okrutno ubijene nerođene djece jasno su apokaliptična obilježja i možda mogu ukazivati ​​na žig zvijeri (vidjeti Otkrivenje 13, 16).

Neki crkveni ljudi u naše vrijeme umiruju vjernike potvrđujući da je primanje cjepiva protiv Covida-19, izvučena iz staničnih linija pobačena djeteta ćudoredno dopustivo ako nije dostupna alternativa. Svoju tvrdnju opravdavaju „tvarnom i udaljenom suradnjom“ sa zlom. Takve su tvrdnje krajnje protudušobrižne i štetne, osobito kada se uzme u obzir sve apokaliptičnije obilježje pobačajne industrije i neljudska narav nekih biomedicinskih istraživanja i embrionalne tehnologije. Sada, više nego ikada, u okolnostima koje će se vjerojatno pogoršati, katolici ni pod kojim uvjetima ne smiju podupirati i promicati grijeh pobačaja, čak ni u najmanjoj mjeri, prihvaćanjem tih cjepiva. Stoga, kao nasljednici apostola i pastiri odgovorni za vječno spasenje duša, smatramo nemogućim šutjeti i zadržati dvosmisleno stajalište u pogledu naše dužnosti da se „užasnomu zločinu“ pobačaja (II. Vatikanski sabor, Gaudium et spes, 51) odupremo „najodlučnije“ (papa Ivan Pavao II., Christifideles laici, 38).

Ova je izjava napisana prema savjetu liječnika i znanstvenika iz raznih zemalja. Znatan prinos dali su i laici: bake, djedovi, otčevi i majke obitelji te mladi. Svi s kojima smo se posavjetovali – neovisno o dobi, državljanstvu i zanimanju – jednoglasno su i gotovo nagonski odbacili zamisao o cjepivu izvedenom iz staničnih linija pobačene djece. Istodobno primjenu načela „tvarne udaljene suradnje“ i neke podudarnosti u ovom slučaju drže neprikladnim kao opravdanje ponuđeno za korištenje takvih cjepiva. To je utješno i ujedno vrlo razotkrivajuće, jer je njihov jednodušan odgovor daljnji dokaz snage uma i sensus fidei (osjećaja vjere).

Više nego ikad potreban nam je duh ispovjedalaca i mučenikâ koji su u svoje vrijeme izbjegavali i najmanju sumnju u suradnju sa zlom. Riječ Božja traži „da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu“ (Filipljanima 2, 15).

Dne 12. prosinca 2020., spomen Gospe Guadalupske

kardinal Jānis Pujats, riški nadbiskup emeritus (Riga, Latvija)
+ Tomash Peta, nadbiskup metropolit Nadbiskupije Svete Marije u Astani (Kazahstan)
+ Jan Paweł Lenga, karagandski nadbiskup emeritus (Kazahstan)
+ Joseph E. Strickland, tylerski biskup (Sjedinjene Američke Države)
+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup Nadbiskupije Svete Marije u Astani (Kazahstan)

engleski izvornik i ovdje
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod i ovdje

s engleskoga preveo Petar Marija Radelj