O glazbenim služiteljima božanske liturgije
Želio bih, iz vlastita iskustva, podijeliti s vama nekoliko misli o temelju i naravi službe pjevanja u Liturgiji.
Kao što i sam naslov govori, orguljaši, zborovođe, psalmisti, pjevači uvijek moraju imati u svijesti da u božanskoj liturgiji na prvom mjestu nije ni čovjek, ni zajednica, ni glazba nego Bog i Njegovo djelo spasenja! Taj osnovni postulat nadahnjuje i naše misli i naše djelovanje da je u Svetoj Liturgiji Bog Onaj koji djeluje prvi, a mi se, u vjeri, otvaramo Njegovom djelovanju. To znači da glazba postaje drugotnim, ali ne manje važnim, izrazom koji provire iz Otajstva, a ne iz našega osobnog viđenja.
Konkretno govoreći, glazbeni služitelji se ne smiju dati zavesti od raznih utjecaja, bilo klera, bilo naroda, bilo osobnih, već im temelj za glazbeno oblikovanje moraju biti: Božja Riječ, Rimski Misal, Lekcionar i Otajstvo koje se slavi toga dana.
Posebna osobina koja treba resiti glazbene služitelje jest hrabrost i ponizna ustrajnost, jer u suprotnome Liturgija će nam postajati ogledalo svijeta i njegovih aporija i osobnih ukusa, a ne odraz nebeske Liturgije i Božjeg milosrđa. To zahtijeva temeljito obraćenje od sebe k Bogu!
Zamislimo da je Liturgija poput oblaka Božje prisutnosti, u tom oblaku Boga i vidimo i ne vidimo. To znači da stav slušanja, prihvaćanja milosti, udivljenja i zahvalnosti mora prethoditi svakom drugom „činjenju“.
Iz iskustva znam da su neki voditelji potpali pod utjecajem raznih struja, jer nemamo dovoljno hrabrosti i ustrajnosti, a to su biblijske odlike. U temelju naše službe je dostojanstvo krštenja kojeg smo primili, i po njemu postali dionicima Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe. Po svećeničkoj službi sav svoj život prinosimo Bogu kao duhovnu žrtvu Njemu milu. A po proročkoj, koja je danas u velikoj krizi, postajemo protočni za Božju Istinu koju naviještamo glazbom i, poput Sv. Ivana Krstitelja, pozvani smo ponekad i javno prokazivati, ali najprije svojim svjedočanstvom, na zastranjenja bilo kleru bilo narodu.
Biti nam je prorocima u svojoj sredini! Dionici smo i kraljevske službe, a ona se najviše očituje u suudioništvu na Kristovoj žrtvi. Iz ljubavi prema Bogu i ljudima, naša žrtva odrazuje se u radosnom služenju koje u sebi nosi trajan pečat ustrajnosti. To nam svima nedostaje. Biti ustrajan kada te progone, loše govore, omalovažavaju tvoj rad, neistinu šire, tada oči svoje uzdižemo Bogu da Njegovom milošću možemo kraljevati s Njime, tj. da možemo služiti poput njega, pjevajući, bez interesa, blagoslivljajući, a ne proklinjući.
Danas biti glazbenim služiteljem u svojoj sredini je postalo teško, poput proroka koji nisu nikad dobrodošli u svom zavičaju. Zašto? Jer prorok (glazbenik) poziva na slušanje Boga i Njegove Istine, na besplatnost darivanja, na žrtvu i služenje drugima, a to je danas posebno u krizi.
Temelj današnje krize u Crkvi nije glazba, nego vjera! Kriza Crkve proizlazi iz krize Liturgije, našeg krivog shvaćanja, a onda i djelovanja i življenja. Glazbeni služitelj danas je izložen mnoštvu raznih utjecaja. Nabrojat ću samo neke. Jedni bi htjeli da se u božanskoj (ne ljudskoj!) liturgiji pjevaju pjesme pučke pobožnosti, drugi da se pjevaju pjesme karizmatskih usmjerenja, treći marijanske duhovnosti i drugih nagnuća. U svemu tome, služitelj mora biti vrlo hrabar i ne odustajati od onoga što i njega samoga nadilazi, a to je liturgijska duhovnost koja se očituje u himnima, psalmima, hvalospjevima, Božjoj Riječi, duhovnim pjesmama naslonjenima na Otajstvo. Od toga nema odstupanja! Parafrazirat ću ovdje Sv. Ivana Mariju Vianeya: „Čovjek nije na ovome svijetu da bi se svidio ljudima nego Bogu!“ Pametnome dosta!
Divan primjer pravog odgoja nam dolazi iz njemačkog govornog područja. Naime, oni su izdali pjesmaricu koju svaki vjernik treba imati. A mi? E, ovo je i suviše bolna točka našeg pastorala. Mi smo se zacementirali na pjesmarici iz 1983. godine, a u kojoj (pored dobrih pjesama) nema puno toga što je potrebno za Liturgiju, a nastalo je u posljednjih 30-40 godina. Pjevati kao što se i do sada pjevalo, to se više ne može. Ne može se oslanjati samo na baštinu, jer obnovljena liturgija zahtijeva drugačiji obredni smisao, ne može se pjevati ni sve novo, koje nije prošlo pravu kriteriologiju i koje nije izraslo „iz liturgije za liturgiju“. Svako djelo mora imati svoje mjesto jer u protivnom svako slavlje neće pružati jedinstvenost Božjeg djela spasenja i iznenađenja nego uvijek već viđenoga. Uistinu, potrebna je mudrost, koja dolazi od Duha Svetoga, a ne od nas, da se u slavlju blaguje glazbom iznoseći i staro i novo. To je nešto slično kao i s blagovanjem. Svaki dan jedemo različitu hranu, ali isto tako svaki dan jedemo i pijemo iste stvarnosti (kruh, voda). Tako je i u Misi s odnosom misnoga ordinarija i proprija. Ordinarij (nepromjenjivi dijelovi – koji se ni u božićnome vremenu NE smiju mijenjati!) je poput redovitosti koju zajednica zna pjevati, a proprij (promjenjivi dijelovi) poput novosti koju nam Bog, preko Crkve, daruje da po njoj hodimo u novosti (ne starosti) života. Dakako, ovo je slikoviti, ali i vrlo životan govor o odnosu ordinarija i proprija.
S obzirom da danas u Crkvi mnogi krivo shvaćaju izraz „aktivno sudjelovanje“, htio bih malo pojasniti o čemu se radi. Naime, taj bi se izraz trebao bolje prevesti kao „djelatno udioništvo“, a to bi onda značilo da u Liturgiji na prvom mjestu nije naše činjenje, naš čin nego Božji čin, djelo otkupljenja! Dakako, to ne znači da smo mi pasivni promatrači nego mi uzimamo udjela, jedan dio toga Čina jer nikada ne možemo obuhvatiti cijelo Otajstvo koje nam je nedohvatljivo i neizrecivo. Svojom vjerom, poniznošću, slušanjem i vršenjem Božje Riječi, služenjem, zahvalnošću uzimamo udjela u tome Božjem Djelu. A pogledajmo kakva nam je praksa – mnoštvo riječi, pa i glazbene buke, kao da Liturgija ovisi o nama! Zato svima nama treba biti na srcu tišina prije obreda, u obredu i nakon obreda. U tišini bolje slušamo Boga, čistimo se od nepotrebnih i suvišnih riječi i stvari i odnosa, te tako dajemo Bogu prostor za djelovanje! U liturgiji svi ne moraju uzimati udjela na isti način. Lijepo kaže konstitucija II. Vatikanskog Sabora da svatko vrši ono i samo ono što na nj spada. Tako ni u liturgiji ne mora narod pjevati baš u svakom trenutku. Stoga je potrebno posebno njegovati one dijelove slavlja (pjevane) koje, nažalost, mnogi ne pjevaju, a u čemu se najprije očituje „pjevačka služba naroda“, a to su poklici i odgovori između svećenika (Krista) i naroda (Crkve), zatim poklici za Sveopću molitvu, Tajnu vjere, svečani Amen kod završne doksologije, himan Svet i pripjev za pričest. To ne dokida da narod može, a najčešće i pjeva, pjevati i druge dijelove, ali moramo znati da se u Liturgiji ne sudjeluje samo pjevanjem već nutarnjim prianjanjem Otajstvu i Riječi. Kakvu mi imamo praksu u Rimokatoličkoj Crkvi, pravoslavna braća (koja malo toga pjevaju a više uzimaju nutarnjeg udjela na Otajstvu) bila bi uskraćena za sudjelovanje, no tomu nije tako. No, vidimo da s tim pojmom treba biti oprezan, i kler i narod, i oni koji vrše neku službu.
I za kraj, želio bih ukazati na jedan sklad kako glazba može pridonijeti ljepoti božanske liturgije. Kao što svi znamo, da bi djelo bilo skladno i lijepo, ono mora imati: lijep tekst, skladnu melodiju i harmoniju, i nadasve lijepu izvedbu. Kada je sve to zajedno združeno u sklad tada glazba očituje Božji sklad i ljepotu.
Stoga, pozivam sve nas, kojima je povjerena ova časna služba u Crkvi, da posebno pazimo na riječi koje pjevamo, na melodije koje moraju odisati ljepotom i „plemenitom jednostavnošću“ a ne banalnošću, na način pjevanja da ne bismo više skrivali nego otkrivali Božja Otajstva koja su u glazbi skrivena.
Apeliram i na sve koji bi trebali biti odgovorni za odgoj voditelja liturgijskog pjevanja da redovito i u kontinuitetu održavaju susrete na različitim razinama djelovanja kako bi i sami voditelji (služitelji) bili uvedeni u Otajstva i tako mogli istinito i Otajstva dostojno odgajati i pjevače i Božji narod.
Svima od srca preporučam da pogledaju rubriku Notni materijali za liturgijsko pjevanje, jer se tu može naći veliki izbor pjesama za obnovljenu liturgiju. Neka nam svima u radu na području liturgijske glazbe pomogne zagovor sv. Ivana Krstitelja, koji je prvi u majčinoj utrobi pjevao hvale svome Spasitelju i životom bio svjedok njegova spasenja!
