O indulgencijama ili oprostima

Činjenica oproštenja grijehâ i oprost kaznâ, biblijski utemeljena, uvijek je postojala i kao učenje i kao prakticiranje u Crkvi, a i uvijek je korisno bilo pronicljivije uočavanje pojedinih vidova jer se radi o stvarima i ovoga i budućega vijeka. Posljednji su crkveni dokumenti o tome: konstitucija Nauk o indulgencijama, 1967.; Zakonik kanonskoga prava, 1983., kanoni: 992-997; Katekizam Katoličke Crkve, 1992., brojevi: 1471-1479, što ovdje na neki način sažimamo.[1]

„Grijeh svijeta“ (Iv 1,29). Svatko je ponekad u nečemu prijestupnik Božjega zakona:

  • netko u Prvoj Božjoj zapovijedi što zamjenjuje Stvoritelja sa stvorenjem;
  • netko u Trećoj što u potpunosti ne slavi Dana Gospodnjega u tjednu;
  • netko u Šestoj što posve ne poštuje ni svoga ni tuđega tijela, pa onda ni svoje vječne duše;
  • netko u Osmoj što se uvijek ne drži istine, nego krivo svjedoči, a
  • netko u gotovo svakoj: od Prve do Desete, bilo u mislima ili željama, u riječima ili djelima.

Osim toga, postoji čitav Kazneni kodeks naših ljudskih grijeha. Neki su od nas ljudi izglasali zakone:

  • Da se začeta i nerođena djeca mogu pobacivati.
  • Da se istorodne osobe mogu protunaravno združivati, čak i djecu posvajati.
  • Da je dopušteno tuđe bračne vezove razarati.
  • Da stari, neizlječivi i onesposobljeni mogu prije naravne smrti eutanazijom prekinuti život.

Poznati su i parlamenti koji u mnoštvu svojih zakona imaju i gomoru bezakonja! Svim tim katalogom ljudskih grijeha prestupamo Božji Dekalog vječnoga sustava, koji nam je dan da se u skladu s njime rađamo, rastemo, radimo, živimo i umiremo ne kao neljudi, nego kao ljudi. Vidiš li kako se “grijeh svijeta” zacario protiv početka (začeće), sredine (ženidba) i svršetka samoga života (eutanazija), života kao najvećega Božjeg dara! Kako takve udare na svoj zakon Bog može blagosloviti?!

Vrste grijehâ i kaznâ. U učenju i praksi Katoličke Crkve, od njezinih početaka, razlikuje se, s obzirom na ljudske prijestupe: teški grijeh kada se Boga vrijeđa svjesno i hotimično u teškoj stvari. I laki grijeh ako se Božji zakon prestupa u lakoj stvari.

Osim toga, ljudski grijeh ima dvostruku posljedicu: u savjesti stvara krivnju i u stvarnosti izaziva kaznu. Krivnja je subjektivna odgovornost za kriv ili loš postupak. A kazna je mjera primijenjena protiv nekoga zbog njegove krivnje.

Kazna može biti vječna i „vremenita“ ili privremena. Teški grijeh lišava grješnika zajedništva s Bogom i onesposobljuje ga da postigne vječni život. To se lišavanje naziva „vječna kazna“ za grijeh. A svaki grijeh, pa i laki, čini nas sklonijima stvorenju negoli Stvoritelju. Zato nam je, ako nismo savršeno raskajani, potrebno pročišćenje na ovome svijetu ili na drugome. To čišćenje oslobađa čovjekovu dušu od takozvane „vremenite kazne“. U ovom slučaju vremenit znači: privremen, kratkotrajan, ali mi ljudi ne znamo koliko ta kratkotrajnost traje u budućem pročišćenju. Mi ne možemo procijeniti kolik je to grijeh kada u teškoj stvari vrijeđamo neizmjerno Božje dostojanstvo, čast i svetost i kakvo je naše kajanje pred Bogom. Prema tomu ne možemo procijeniti ni kolike kazne pripadaju takvim grijesima. 

Oproštenje i oprost. U hrvatskom jeziku otpuštanje krivnje naziva se oproštenje (remissio culpae), a otpuštanje kazne naziva se oprost (indulgentia poenae). U sakramentnoj ispovijedi pokorniku, koji se iskreno i temeljito kaje za svoje grijehe, daje se oproštenje krivnje i ujedno oprost vječne kazne. Ali po naravi stvari kazna za grijeh ima ne samo vječnu nego i vremenitu dimenziju. U ispovijedi se zajedno s oproštenjem krivnje pokorniku daje i oprost od vremenite kazne. To je ona „pokora“ koju svećenik naredi pokorniku (neka molitva, post, milostinja, dobro djelo, čitanje Sv. Pisma itd.). Ali kako nitko, osim Boga, ne može procijeniti kolika vremenita kazna pripada ljudskim grijesima protiv božanskoga veličanstva, otvara se mogućnost molitava i za duše koje su na drugome svijetu na putu pročišćenja do vječnoga spasenja.

Objavljena istina. Taj se nauk Crkve o čistilišnom stadiju temelji na istini Svetoga Pisma. U Knjizi Makabejaca, nakon izvojevane pobjede i brojnih židovskih vojnika koji su u ratu izginuli: „Juda, knez izraelski, sabra oko dvije tisuće srebrnih drahmi i posla u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. […] Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve […] Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,43-45).

– Juda Makabejac, knez izraelski, sa svojom braćom, nije zaboravio dvije stvari: prvo, da je Bog onaj koji je izvojevao i darovao tolike pobjede onima koji s njime surađuju, i, drugo, čovjek je ipak i u suradnji slab, grješan, nekorektan, malodušan, ponekad i bezdušan, i zato je dužan tražiti od Boga oproštenje.
– Gospodin je Isus rekao Petru, prvaku apostola: Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebu i što god razriješiš na zemlji bit će razriješeno i na nebu (Mt 16,19). Jednako je to rekao i svim apostolima (Mt 18,18). 

Za koje mrtve molimo? Mi u svetoj Misi točno označujemo za koje mrtve molimo: za vjerne mrtve; za one koji su preminuli u Božjem milosrđu; za one koji preminuše u miru Krista tvoga; za one kojih je vjera, Bože, samo tebi znana. Da se dođe u stanje uskrsnuća na život vječni, treba ući na vrata oprosta, koji uvrijeđeni čovjek podjeljuje svomu uvrjeditelju, neprijatelju, na ovomu svijetu: vraća mu dug, nadoknađuje štetu. Na primjer, ako je netko svomu susjedu srušio kuću, ukrao vola, on se u ispovijedi može kajati zbog krivnje, ali nema oprosta vremenite kazne dok ne nadoknadi štetu. 

A, evo, Bog je ostavio još jedna pokrajnja vrata, tj. da i drugi mogu prikazivati žrtve i moliti Boga da se dotičnomu pokojniku mogu oprostiti grijesi i kazne za grijehe.

Općinstvo svetih. Među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje kazne[2] ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilna razmjena svih dobara. Tako svetost spašenih u nebu koristi spasenju ovih drugih koji su u fazi pročišćenja u čistilištu ili na putovanju na zemlji da, raskajani, u kraće vrijeme i uspješnije budu oslobođeni od kazna za svoje grijehe.[3] Crkva je od početka u Euharistiji imala spomen vjernih mrtvih. I razlike između krivnje i kazne. Na zemaljsko ispaštanje primjenjivala se stroga vanjska kazna pa i kroz više vremena, što se tijekom povijesti mijenjalo, više ublažavalo nego pooštravalo. Kada duša dođe na sud Božji, samo joj Bog zna sudbinu. Mi to ne možemo dokučiti osim molitvom za duše. I to trajnom molitvom. A ako nekim dušama za koje molimo ne trebaju molitve jer su već spašene, molitve koriste drugim potrebnicima, pa i samim moliteljima. Za mučenike, blaženike i svete Bog je već dao svoj glas. 

Riznica dobara. U riznici duhovnih dobara kojom Crkva raspolaže nalaze se ne samo zadovoljštine i zasluge Kristova otkupljenja nego i neograničena dobra koja kod Boga imaju molitve i dobra djela Blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su radili na svome spasenju i surađivali na spasenju drugih.

Oprost po Crkvi. Vjernik prima oprost ili indulgenciju po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odrješivanja, koju je primila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu otvara blago zasluga Krista i svetaca da od Oca milosrđa primi otpuštenje vremenitih kaznâ za grijehe.

Na kraju treba reći da je to nešto vrlo korisno, ali nije obvezujuće. Ali ako kao kršćani ljubimo bližnje svoje, kako nije obvezujuće u duhu kršćanske ljubavi!

Norme. Neke se norme tijekom vremena mijenjaju, a neke su stalne:

  • Da bi netko mogao primiti oproste, mora biti kršten, neizopćen, u stanju milosti barem na završetku propisanih djela.
  • Vjernik, prikladno raspoložen i pod određenim uvjetima, postiže potpuni ili djelomični oprost od vremenite kazne. 
  • Nijedna vlast niža od rimskoga prvosvećenika ne može druge ovlastiti za davanje oprosta, osim ako joj je to izričito dopustila Apostolska Stolica.
  • Svaki vjernik može djelomične ili potpune oproste zadobiti za sebe ili primijeniti za druge kao molitvu. U Drugom euharistijskom kanonu, nakon spomena vjernih mrtvih, misnik izgovara: „Molimo te, smiluj se svima nama,
    da zavrijedimo biti sudionici vječnoga života…“.

[1] Vidi također: https://www.ktabkbih.net/hr/predstavljamo/oprostenje-krivnje-i-oprost-kazne/64635 

[2] Hrvatski prevoditelj previdom kaže: krivnje umjesto kazne: KKC, br. 1475.

[3] Indulgentiarum doctrina, br. 5; KKC, br. 1475.