Ponedjeljak, 24 siječnja

O izbjegavanju ludog pouzdanja i obijesti

Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca


Knjiga prva, glava 7


1. Lud je tko svoju nadu stavlja u ljude ili u stvorenja. Ne stidi se služiti drugima iz ljubavi prema Isusu Kristu i izgledati siromahom na ovom svijetu. Ne oslanjaj se na samoga sebe, nego postavi svoju nadu u Boga. Učini koliko je to do tebe, a Bog će pomoći tvojoj dobroj volji. Ne ufaj se u svoje znanje ili u lukavštinu bilo kojeg živog bića, nego radije u milost Božju koja pomaže ponizne, a ponizuje one koji se preuzetno uzdaju u se.

2. Ne hvali se, ako si bogat ili ako imaš moćnih prijatelja, nego se diči Bogom koji sve daje, a nadasve želi dati samoga sebe. Ne diči se veličinom ili ljepotom tijela koju neznatna bolest kvari i nagrđuje. Ne dopadaj se sam sebi radi svoje sposobnosti ili duha da ne bi omrznuo Bogu čije je sve što god imaš dobra po naravi.

3. Ne smatraj se boljim od drugih da ne bi možda bio smatran gorim pred Bogom, koji zna što je u čovjeku. Ne uzoholi se radi svojih dobrih djela, jer sudovi Božji glase drukčije nego sudovi ljudski; i njemu se često ne dopada što se ljudima sviđa. Ako je što dobra u tebi, o drugima misli još bolje da sačuvaš poniznost. Ne škodi ako se svima podložiš; ali škodi veoma ako se ispred ikoga postavljaš. U poniznoga je neprekidan mir; a u srcu oholice često je zavist i srdžba.



Vrlo se često čovjek, češće i nesvjesno, ponaša tako da se ne oslanja previše na Božju providnost, nego se pretjerano pouzdaje u ljudske snage, ili neke druge okolnosti koje ne računaju baš previše s Božjom brigom za čovjeka, očekujući da će mu ljudi više pomoći nego sam Bog. Događa nam se tako svima da se želimo izvući iz nekog nama mrskog i besmislenog stanja, koje nas opterećuje i ne dozvoljava nam da radosno i s mirom jedemo kruh svagdašnji. Kojiput će to biti dijete koje je otišlo u neke životne stranputice, kojiput će to biti ostarjeli roditelj koji očekuje od svoje djece i ono što mu ne mogu fizički pružiti, kojiput će to biti neke bolesti ili kakva druga neželjena fizička, psihička i duhovna stanja, kojiput će to biti teške i ponižavajuće okolnosti na poslu, kojiput će to biti teška materijalna situacija, itd. Obično tome pristupamo na način da se svim silama želimo izvući iz takvih neželjenih prilika, vjerujući pri tome da ćemo onda moći konačno udahnuti punim plućima. Puno vremena i snaga trošimo na smišljanje kako doći do tog željenoga cilja, očekujući pomoć i razumijevanje od onih ljudi, a zapravo smo vrlo rijetko spremni iskreno moliti Boga da nam u takvim situacijama pomogne, a pogotovo smo rijetko spremni prihvatiti to stanje kao Božju volju i sa zahvalnošću primiti i taj i takav križ. Lijepo o tome kaže Psalam 121: “K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju.” Bez imalo sumnje, takav bi naš stav trebao biti pred Gospodinom u svakoj našoj nevolji. Stoga je sasvim razumljivo zašto Toma Kempenac kaže da je lud tko svoju nadu stavlja u ljude ili u stvorenja, odnosno uvijek valja imati u vidu da imamo najsnažnijega Čuvara, jer ne, ne drijema i ne spava on, čuvar naš.

Isto tako, upozorava nas Kempenac da se ne trebamo oslanjati niti sami na sebe, na svoje snage, misleći kako možemo sami izaći iz takvih teških situacija, bez pouzdanja u Boga. Naše je jednostavno u takvim prilikama činiti ono što možemo, tako da, koliko je moguće, ne štetimo ni svojoj duši ni svojim bližnjima, a ostalo prepustiti Bogu i on će pomoći našoj dobroj volji. Neće nam tu najčešće biti od koristi ni vlastito ni tuđe znanje, još manje različite lukavštine kojima smo možda spremni pribjeći, nego jedino iskreno i potpuno pouzdanje u Božju milost. Upravo po traganju za Božjom milošću možemo pronaći smislenost i najtežih životnih stanja, posebno u daru razumijevanja i prihvaćanja vlastitoga križa, kao i daru zahvalnosti što tim svojim križem možemo biti dionici Kristovih patnja.

U tom svjetlu vrlo mudro zvuči kad nas Kempenac opominje da se ne stidimo služiti drugima iz ljubavi prema Isusu Kristu i izgledati siromasima na ovom svijetu. Konkretno bi to u navedenom kontekstu moglo imati i značenje ispravnoga shvaćanja one poslovice: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom. Na prvu, čini se ludo i ponižavajuće nastojati obuzdavati svoj jezik i svoje djelovanje prema onima koji nam nanose nepravdu, koji nas doslovno maltretiraju i oduzimaju nam životnu radost, no ako ćemo priznati, uzvraćanjem pravedničkim gnjevom, samo ćemo sebi nanijeti štetu. Naprotiv, ukoliko milošću Božjom imamo snage i takvima služiti iz ljubavi prema svom Otkupitelju, bez obzira koliko god u očima drugih mogli izgledati nerazumnima i naivnima, imat ćemo sigurno svoj mir, onaj kojim bivaju nagrađeni oni koji se pouzdavaju u Boga. Naravno da je to u konkretnim životnim situacijama vrlo često teško ostvarivo, ponekad nam se čini gotovo nemogućim i uz najbolju volju, ali baš zbog toga smo pozvani ne pouzdavati se ni u svoje snage ni u svoje znanje, niti u snage i znanje drugih ljudi, nego se naprotiv s punim pouzdanjem predavati u Božje ruke. Jer milost Božja pomaže ponizne, a ponizuje one koji se preuzeto uzdaju u se.

Kempenac nas dalje upozorava da se nikada ne smijemo oholo hvaliti nikakvim ovozemaljskim dobrima, bilo da je riječ o bogatstvu ili o poznavanju i prijateljevanju s moćnicima, bilo da je riječ o posjedovanju snažnoga i lijepoga tijela, odnosno sve to danas jest, sutra nije. Ljudska je narav takva, a zna Bog što je u srcu čovječjem, da se olako ponese u uznositosti, odnosno da se rado hvali onim što misli da ima. Bogataš će se tako često naizvan razbacivati materijalnim dobrima, onaj tko ima utjecajne prijatelje hvalit će se svojim vezama, onaj tko sije u tijelo više nego u dušu rado će i počesto pokazivati svoju nečednost, no ništa od toga, nikada i nikoga nije učinilo stvarno i dugotrajno sretnim. Bogatstvo se učas raspline, utjecajan prijatelj lako biva smijenjen, a i najmanja bolest nagrdi tijelo, ako i ne izvana, onda sigurno iznutra, jer se tada poljuljaju svi temelji na kojima je građena tolika samodopadnost.

Nasuprot tomu, potiče nas Kempenac i uči nas Sveto Pismo, ako se tko hvali, u Gospodinu neka se hvali, jer jedino je On naša uzvišena dika, savršeni Darovatelj čak i samoga sebe. Zato nam je važno paziti kako se ne bismo dopadali sebi preko one mjere dostojanstva djece Božje, a jednako je tako važno paziti da sve sposobnosti koje imamo u životu smjerno prihvaćamo sa zahvalnošću kao isključivo Božji dar, jer u suprotnom, po svojoj oholosti i sadopadnoj ludosti mogli bismo omrznuti Bogu.

Zato je poniznost oduvijek u Crkvi bila jedna od najvećih krjeposti, a onaj tko ju je životno usvojio jedan od najvećih mudraca među ljudima. Onaj tko poniznost životno poznaje nikada se neće uzdizati iznad drugih, jer je svjestan da svakomu Bog daje talente kako i koliko hoće, pa ukoliko je možda u tom svjetlu obdaren većom Božjom milošću od mnogih drugih, znat će to prihvaćati kao nezasluženi Božji dar, koji mu je Bog podario iz čiste ljubavi, odnosno da je mogao i izostati. Jednako se odnosi na važnost zahvalnosti Bogu za milost činjenja dobrih djela, jer i to što nekomu hoćemo nešto dobroga činiti nije od nas, nego je i to Božji dar. Zato smo uvijek pozvani o drugima misliti bolje nego o sebi, jer svoju dvoličnost i nedovoljan žar jasno prepoznajemo i priznajemo duboko u srcu, ali što je u srcu drugoga, to nikada ne znamo. To vidi samo Božje oko i čuje Njegovo uho. To je razlog zašto nikada neće biti ludo ukoliko se svima podložimo u ljubavi, a razlog je i zašto će uvijek biti ludo ako se postavimo iznad bilo koga.

Naravno, cilj je to kojemu težimo, slijedeći tako staze mnogih svetaca koji su milošću Božjom razumjeli i živjeli takvu poniznost, ali istovremeno i svjesni svojih nečasnih i dvoličnih nagnuća, koja nas lakše i brže usmjeruju na nadmenost i oholost, nego na istinsko razumijevanje i življenje tog velikog Božjeg dara u kojemu se najljepše i najčišće otkriva Njegovo sveto Lice. Dobro je u tom smislu slušati Kempenca i izbjegavati, koliko je do nas, svaku obijest i svaku oholost, a milost će Božja već učiniti da napredujemo u poniznosti i time budemo nagrađeni onim Mirom koji daruje samo Bog. Svjesni da je taj Mir predokus onoga vječnoga Mira kojega se nadamo jednom biti dionici u zajedništvu sa svima svetima.