O načinu pisanja “kršćanskih medija” o seksualnom zlostavljanju u Katoličkoj Crkvi

Ovih dana je vrlo moderno da se, u ime transparentnosti i njezine neupitne vrijednosti, vrlo otvoreno govori o katoličkim svećenicima i redovnicima koji su se ogriješili o Šestu Božju zapovijed, bilo da je riječ o bludu sa ženama, bilo da je riječ o onom homoseksualnom. Ne samo da je to poslastica za sekularističke medije, nego nas i tzv. kršćanski i tzv. katolički mediji danomice obasiplju vijestima koje nas informiraju da je neki svećenik, redovnik, biskup ili kardinal okaljao svoju službu, a time valjda, još više od drugih, žele pokazati svoju objektivnost i nepristranost, pred kojima nitko ne smije biti izuzet.

Čini nam se da nema dana da ne objave takvu neku vijest. Saznajemo između ostaloga da je jedan skoro devedesetogodišnji američki kardinal ponudio svoju ostavku, a papa Franjo ju je prihvatio, jer je otkriveno da je prije 45 godina seksualno zlostavljao dječake i mladiće; saznajemo da je iz istih razloga otpušten iz reda splitski franjevac konventualac i da su mu oduzete sve svećeničke ovlasti; saznajemo da postoje ozbiljna brujanja da su u honduraškom nacionalnom sjemeništu vladale orgije uzduž i poprijeko; saznajemo da su čileanski klerici i drugi vjernici kroz vrijeme od 60 godina zlostavljali ili prikrivali zlostavljanja preko 260 osoba; saznajemo da je oko 300 klerika u više biskupija u Pennsylvaniji od 1940.-tih do 2010. god. povezano sa zlostavljanjem oko 1000 djece; itd. Očigledno, dakle, da bi žuti tisak mogao egzistirati i kad bi se samo objektivno prikazale nastranosti katoličkih svećenika, biskupa i kardinala.

Imajući u vidu potrebu kršćanskih medija za takvom transparentnošću, valja uočiti više problematičnih točaka, o kojima oni vrlo malo vode računa, a važno ih je istaknuti.

Prije svega, oni koji se objektivno bave problematikom zlostavljanja od strane katoličkih svećenika i redovnika redovito ističu da ona nisu u postotcima ništa veća nego u drugim Crkvama i crkvenim zajednicama, kao ni u drugim profesijama, ali se o ovim drugima puno manje piše, pa se naravno nameće slika da su gotovo svi katolički svećenici i redovnici zabrazdili na polju seksualnosti. Za ilustraciju takvoga sablažnjivo transparentnoga pisanja koje automatski nuka čitatelja na osudu svih svećenika i redovnika Katoličke Crkve, ponavljamo navedenu informaciju da su u Čileu zlostavljači bili ne samo svećenici i redovnici, nego i laici, te da su kroz vrijeme od 60 godina zlostavljali nešto više od 260 osoba. Molimo dobronamjernoga čitatelja da sam izračuna koliko je to u prosjeku zlostavljanih osoba godišnje u državi koja ima skoro 18 milijuna stanovnika, a od toga oko 70 % katolika, te da pokuša donijeti zaključak je li opravdano pomisliti da je broj zlostavljača iz redova svećenika i redovnika Katoličke Crkve veći nego što je to u drugim crkvenim zajednicama ili kod nekih drugih grupacija ljudi, pa da bi se imalo razloga apostrofirati samo njih. Iako se, naime, opravdanje za takvo potenciranje problematike kod katoličkih svećenika i redovnika može donekle pronaći u obvezi celibata, odnosno donekle je opravdano strože gledati na njih nego na druge, ipak valja imati u vidu da su činjenice činjenice i ne smije se dati povoda da se drukčije tumače.

Štoviše, s obzirom da mnoge protestantske zajednice otvoreno podržavaju homoseksualne veze, da priznaju homoseksualna crkvena vjenčanja, da ima među njima solidan broj gay pastora i gay biskupa, da s druge strane dozvoljavaju drugu, treću, četvrtu… crkvenu ženidbu, da s treće strane odobravaju kontracepciju i pobačaj, da puno liberalnije gledaju na predbračne spolne odnose, itd., ne treba velike mudrosti da se zaključi da je bludnost, odnosno grijeh protiv Šeste Božje zapovijedi, puno veći problem kod njih nego kod katolika, ali to se uglavnom ne problematizira, barem ne na isti način kao kad su u pitanju katolički svećenici i redovnici. Također, i među pravoslavnim svećenicima, koji nemaju obvezu celibata, postoje navedeni problemi u nezanemarivoj mjeri, ali opet ni to se ne čini toliko zanimljivim da bi svakodnevno punilo naslovnice.

Za razliku od njih, tzv. kršćanski mediji, koji se najčešće obraćaju katolicima i naoko pišu iz katoličke perspektive, očigledno imaju veliku potrebu pokazati svoju transparentnost i nepristranost, pa se u tom smislu nerijetko žure obavijestiti svekoliku javnost i o tek mogućem zlostavljanju ili povrjedi celibata. Ne treba ni napominjati kako su takvim insinuacijama vjerojatno puno puta bacili ljagu na nevina čovjeka, jednako kako to čine oni mediji kojima je jedan od glavnih ciljeva obezvrjeđivanje Katoličke Crkve.

Želimo reći da je važno izbjeći takvu netransparentnu transparentnost, jer ona lako s jedne strane, kako smo naveli, može osuditi i nevina čovjeka, a s druge strane dovodi do neopravdanoga uopćavanja i stvaranja nepovjerenja prema svim katoličkim svećenicima i redovnicima. Čitajući, naime, svakodnevno takve tobože usputne vijesti, prosječan vjernik spontano će početi sumnjati u to da ijedan svećenik obdržava celibat, pa će u tom svjetlu sve češće početi promatrati i svoga župnika, a onda i podozrivo gledati na njegovu svećeničku službu, posebno s obzirom na sakramente euharistije i pomirenja.

Pitat će se tako možda kakvim rukama on podiže Presveto Tijelo i Presvetu Krv na oltaru, s kakvom ih (ne)pobožnošću i (ne)dostojanstvom blaguje i pije, odnosno je li on jedan od onih o kojima kršćanski mediji danomice bruje i stvaraju navedenu sliku. Još više će se možda pitati o tome dok pristupa sakramentu ispovijedi, pomišljajući da se nema ni smisla ispovjediti jer je ispovjednik moguće puno grješniji od njega, a da ne kažemo da će se bojati skrušeno iznijeti svoje grijehe, sumnjajući ne će li možda to priznanje svećenik zloupotrijebiti.

Tomu valja pridodati i priličan bijes i silnu želju da se netko optuži za seksualne skandale u Katoličkoj Crkvi, a koji su se razvili kao očekivana posljedica takvoga relativno jednostranoga pisanja kršćanskih i katoličkih medija. Naime, to više nije samo stvar protucrkvenih zluradih napada, nego pratimo kako se sve češće javljaju različite skupine teologa i vjernika, koje vrlo oštro zahtijevaju od vrha Crkve strogu istragu o zlostavljanjima klerika. Po sebi bi to bilo poželjno i vrijedno, kada bi jedini cilj bio istinsko pročišćenje Crkve, no ovdje je u igri puno dublja pozadina, koja pokazuje da će takva obrušavanja više naštetiti Crkvi, nego što će joj koristiti. Prije svega, valja istaknuti licemjerje takvih grupacija, jer se postavlja pitanje zašto se tek sada tako srčano javljaju, kad je problem zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi općepoznat već dugo vremena, odnosno zašto svoju hrabrost nisu pokazali onda kada su za takav oblik prokazivanja mogli očekivati degradaciju i gubitak položaja, nego se javljaju onda kada im to donosi beneficije. S druge strane, jasno je i njima da takve istrage ne će ni okrznuti one najodgovornije, jer su ti debelo zaštićeni, ali će naštetiti mnogima, posebno onima koji nisu krivi i koji će biti izloženi sumnji i bespoštednoj vatri pročišćenja.

Slično se odnosi i na činjenicu da su pojedine biskupije požurile objaviti listu zlostavljača, udovoljavajući time opet valjda pravdi kojoj nitko, pa ni Crkva, ne smije umaknuti. S obzirom da su u vrlo kratkom roku od izbijanja skandala znale izbaciti njihova točna imena i prezimena, znači da su im te osobe vrlo poznate kao zlostavljači, ali znači i da oni koji ih sada tako bespoštedno prokazuju do sada nisu ništa činili na tom polju. A može također značiti i da se netko time žrtvuje, dok se drugi štiti. No, još veći problem je u tomu što su se te biskupije postavile kao polupravosudne institucije, koje djeluju po načelu ovozemaljskoga zadovoljavanja pravde, zaboravljajući da je poslanje Crkve sasvim drukčije, ono koje uvijek računa na čovjekovu grješnu narav, kao i mogućnost obraćenja, i zbog toga nastoji činiti sve da zaštiti nečije dostojanstvo. Konkretno, zakon se naravno odnosi na sve i svaki zlostavljač, dolazio on iz laičkih ili kleričkih krugova, treba biti procesuiran, ali to treba prepustiti svjetovnim institucijama i njihovoj diskreciji, dok Crkva treba uvijek biti spremna duhovno liječiti i uzdizati pale, a ne ih na takav grubi način zasvagda prekrižiti. Uz to, nisu sigurno takvim javnim objavljivanjem imena zlostavljača pogođeni samo oni, nego je nanesena velika šteta i mnogim drugima, od njihovih obitelji do vjernika koji su sada ne samo izgubili povjerenje u te konkretne svećenike i redovnike, nego u cijelu Katoličku Crkvu.

Zato držimo da navedena transparentnost nije istinska transparentnost, jer nije sposobna obuhvatiti isključivo onoga tko bi doista bio odgovoran na polju na kojem ga se optužuje, pogotovo to nije sposobna učiniti na pravedan način, nego je automatski usmjerena na nepovjerenje prema svim svećenicima i redovnicima. Drugim riječima, iako u stvarnosti raširenost grijeha protiv Šeste Božje zapovijedi kod katoličkih svećenika i redovnika nije ni približno usporediva s onakvom tobožnjom raširenošću kakva se posreduje medijima, držimo da se na takav način ne smije pisati taman da je i jedan jedini svećenik ili redovnik na svijetu koji obdržava celibat, jer se time i on neopravdano kalja.

A vjerujemo da nema razloga sumnjati da većina katoličkih svećenika i redovnika svim srcem poštuje obvezu celibata, jer su ju dragovoljno prigrlili  sa svojim svećeništvom i iz nje, nenavezani na putenost i tjelesnu požudu, crpe ljepotu posebne povezanosti s Kristom, nastojeći svakodnevno milošću Božjom postajati sve produhovljeniji. Mnogi će od njih tako reći da je za njih celibat najprirodnije stanje, koje im omogućuje da duhovno ljube mnoge. S druge strane, i mnogi vjernici upravo iz te snage celibata crpe poštovanje prema svećenicima i redovnicima, imajući u vidu da je riječ o onima koji su ostavili sve da bi pošli za Isusom.

No, naravno, ne treba zanemariti pravi uzrok  problema, a on se sastoji u činjenici kako ima jedan broj onih koji su otišli u svećenike ili redovnike, koji su štoviše u svom beskrupuloznom laktanju stigli i do biskupske i kardinalske časti, a da nisu imali svećeničkoga poziva, nego su se sakrili iza mantije, kako bi nesmetano u svojim dobro organiziranim kružocima orgijali. Neki od njih su tek pohotnici, dok su drugi ubačeni da bi na takav način iznutra razbijali moralni nauk Crkve. Takvih već vjerojatno ima podosta među biskupima, pa  i kardinalima, a po onome da se svatko češe gdje ga svrbi, možemo ih pratiti upravo po tome što se puno češće u svom crkvenom djelovanju zauzimaju za milosrdno prihvaćanje onih koji žive protivno Šestoj Božjoj zapovijedi, nego za neka druga teološka i crkvena pitanja. No, zanimljivo je primijetiti da takve nikakvi mediji, pa ni kršćanski, ne diraju niti otkrivaju njihove afere, nego im, naprotiv, pjevaju hvalospjeve. Ako slučajno netko od njih bude javno razapet, to je vjerojatno daleko više zato jer su se ogriješili o orgijaški klan, a u tom su smislu žrtvovani da bi drugi nesmetano mogli nastaviti u istom smjeru.

U svakom slučaju, duboka je to i mutna voda, odnosno da ima svega – ima. Da bude još više zamućena, svakako pripomažu navedeni mediji svojim tobožnjim transparentnim pisanjem. Žalosno je što pri tome nastradaju oni koji nisu ni krivi ni dužni, koji svoj celibat čuvaju kao zjenicu oka, a bivaju bačeni u isti koš s onima koji su u sjemenište ušli s figom u džepu, kasnije su s istom figom u džepu pristupili svom svećeničkom, neki i biskupskom ređenju, da bi na isti način poneki između njih primili i kardinalske insignije.