Razmišljanje uz ulomak iz knjige
Nasljeduj Krista Tome Kempenca
Knjiga prva, glava 1
1. Tko ide za mnom ne hoda u tmini (Iv 8, 12) govori Gospodin. To su riječi Kristove koje nas opominju da nasljedujemo njegov život i djelovanje, ako hoćemo da budemo zaista prosvijetljeni i oslobođeni od svake sljepoće srca. Neka dakle naše najveće nastojanje ide za tim da razmišljamo o životu Isusa Krista.
2. Nauk Kristov, nadvisuje sve nauke svetaca, i tko bi imao duha njegova, našao bi ondje sakrivenu manu. Ali događa se da mnogi, makar čuju često Evanđelje, osjećaju neznatnu želju za njim, jer nemaju duha Kristova. Tko pak hoće potpuno i od srca razumjeti riječi Kristove, taj mora nastojati da cijeli svoj život prilagodi njegovu životu.
3. Što ti koristi raspravljati učeno o Presvetom Trojstvu, ako ti manjka poniznost zbog čega se ne dopadaš Trojstvu? Zaista, učene riječi ne čine čovjeka svetim i pravednim, nego krepostan život čini ga Bogu dragim. Volim osjetiti skrušenje, nego li znati izraziti njegov pojam. Kad bi znao napamet čitavo Sveto Pismo i izreke svih filozofa: što bi sve to koristilo bez ljubavi Božje i milosti? Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost (Prop 1, 2), osim Boga ljubiti i njemu jedinomu služiti. Najveća je mudrost: preziranjem svijeta težiti za kraljevstvom nebeskim.
4. Ispraznost je dakle tražiti raspadljivo blago i u njega se pouzdavati.
Ispraznost je također težiti za častima i htjeti se visoko uzdići.
Ispraznost je slijediti požude tijela i za onim čeznuti radi čega moramo biti kasnije strogo kažnjeni.
Ispraznost je željeti dug život, a malo se brinuti za čestit život.
Ispraznost je paziti samo na sadašnji život, a ne pobrinuti se za ono što će doći.
Ispraznost je ljubiti što tako brzo prolazi, a ne žuriti se onamo gdje nas čeka vječna radost.
Sjeti se često izreke: Oko se ne može nagledati, uho ne može naslušati (Prop 1, 8).
Nastoj dakle otrgnuti svoje srce od ljubavi vidljivih stvari i teži za nevidljivima. Jer oni koji idu za svojom sjetilnošću, kaljaju savjest i gube milost Božju.
Toma Kempenac nas na početku svoje knjige upućuje da nam je potrebno uvijek nastojati ići Isusovim stopama, a da bismo to mogli potrebno je ne samo redovito čitati Sveto Pismo, napose evanđelje, nego učiti se odvajati svoje vrijeme za razmatranje o Isusovu životu i svemu što je učinio za nas. Vrlo često se znamo opravdavati pred sobom i pred drugima kako nemamo vremena, no zapravo je to, gotovo redovito, neistina i toga smo itekako svjesni.
Dobro je, rekli bismo iznimno je dobro svoj kršćanski život oblikovati od ranoga jutra, štoviše i od noći. Nekada su svi oni koji su molili Časoslov, a posebno redovnici, pazili revno da obdražavaju njegovu rasporedbu u sedam časova, na način da je prva molitva bila već za noćnoga mraka – u tri sata. Sljedeća je slijedila u šest ujutro, potom u devet, dvanaest i redom svaka tri sata do Povečarja u 21 sat. Možda ne uvijek, možda ne svatko, ali većina bi, i to bez nekoga većega napora, mogla moliti u navedena vremena, bilo Časoslov, kao jednu od najljepših molitava Katoličke Crkve, bilo nešto drugo, ukoliko nema Časoslov. Onaj, naime, tko liježe nakon Povečerja, recimo oko 21,30, bit će već lijepim dijelom okrijepljen snom do tri ujutro i prilično će svjež moći izmoliti Službu čitanja, deseticu krunice ili cijelu krunicu, ili pak neke druge molitve. Bez većih fizičkih napora moći će se ustati i u šest sati da bi izmolio Jutarnju ili opet neku drugu molitvu, pročitati npr. misna čitanja dana ili koje poglavlje Svetoga Pisma, ili već nešto drugo što si odredi. I nastaviti molitvenim ritmom kroz ostale sate, te na takav način ravnomjerno primjenjivati u svomu životu benediktinsko geslo: Ora et labora – Moli i radi. Na takav način njegov će život od rane zore biti posvećen razmišljanju o Bogu, o Božjoj ljubavi po kojoj nas daruje svojim Sinom, o Kristovoj žrtvi na Križu i cijelom Kristovu životu, a to će ga svakako voditi prema oslobođenju od sljepoće srca. Zato je važno uvijek vezivati svoj molitveni život uz prve jutarnje sate, jer time posvećujemo cijeli svoj dan.
Pozvani smo tako, a tome će nas učiti stalno promišljanje o Kristu i ustrajnost u molitvi, nastojati cijeli svoj život prilagođavati Kristu. Neprestano uspoređivati svoj život s onim što je Isus činio, svoje odluke promatrati u svjetlu onoga što je Isus činio ili što bi učinio na našem mjestu. Tomu nas mogu poučiti teološke knjige i poučavaju nas, ali ukoliko bismo se samo na njima zadržali, bez nastojanja oko svoga krjeposnoga života, bez poniznosti i bez dubokoga razmatranja nad onim što riječi Svetoga Pisma znače za mene sada i ovdje, odnosno kada ne bismo imali ljubavi Božje i kada nas ne bi pratila njegova milost, ne bi nam to previše vrijedilo. Baš kako nas poučava sveti pisac u Hvalospjevu ljubavi. Ili kako nas uči Propovjednik, jasno naglašavajući da je sve što bi išlo mimo ili protiv Boga obična ispraznost nad ispraznošću.
Mi smo pozvani, kako nas poučava već Prva zapovijed, jedinoga Boga ljubiti i Njemu jedinomu služiti. Onaj, naime, tko Boga stavlja na prvo mjesto, naći će dostatno i mjesto i vremena da ljubi i bližnjega svoga kao samoga sebe. Stoga nas Kempenac mudro poučava da samo preziranjem svijeta stižemo do najveće mudrosti: težnje za kraljevstvom Božjim. Valja imati, dakako, na umu što znači to preziranje svijeta. Ne odnosi se to na puko preziranje svega ovozemaljskoga da bismo se vinuli do Boga, jer poučava nas Sveto Pismo i poučava nas Crkva da je sve što je stvoreno dobro, i da se itekako možemo služiti svim ovozemaljskim dobrima tako da Boga time proslavljujemo, a nama i drugim ljudima bude na korist. Poučavaju nas oni svi zajedno da se čuvamo onoga što je samo od svijeta, onoga što nas udaljuje od Boga, onoga što nas zarobljuje u naš egoističan svijet ili onaj svijet koji više mari za svjetovne užitke nego kako zadobiti Božju milost.
Drugim riječima, doista je isprazno ići za raspadljivim blagom, za takvim materijalnim dobrima koja se žele postići u što većoj mjeri i time si osigurati što lagodniji život, doista je isprazno skupljati blago u ćupove današnjice, bez osvrtanja na potrebe drugih ljudi, bez zahvalnosti Bogu na svemu što nam daje, jer, jasno nam je svima, nitko baš ništa od onoga što je za života stekao nije ponio sa sobom na drugi svijet, dok su mnogi ondje ponijeli svoja dobra djela i svoju ljubav prema Bogu i bližnjima, ali i mnogi svoja loša djela i mržnju prema Bogu i neosjetljivost prema drugima.
Isprazno je također težiti za čašću, slavom i uspjehom, jer je to bunar od kojega se samo više žeđa, jer je to zdjela bez dna, jer je to stanje s kojim čovjek baš nikada nije dovoljno sretan i zadovoljan, nego uvijek teži prema još više, još jače, još bolje… S druge strane, čovjek koji zahvaljuje Bogu na talentima koje mu je darovao i pronalazi duhovnu sreću u onom što radi, ma što god to bilo, osjetit će čast i dostojanstvo djeteta Božjega i s punim srcem hvaliti Boga što mu je omogućio da ga može proslavljati svojim radom, a opet sve tako činiti da sebi i drugima koristi, a Bogu iskazuje slavu.
Koliko je tek isprazno robovati svojim požudama i ne nastojati krotiti svoje tijelo, bilo da je riječ o prepuštanju čisto putenim užitcima, bilo da je riječ o nekim drugim strastima i ovisnostima. Svaka od njih će kad-tad stići čovjeka, bilo da će ga mučiti savjest zbog učinjenih grijeha, bilo da će ga prekoravati bolest, životna nesreća koju je nanio takvim neodgovornim ponašanjem, bilo nešto treće što je rezultat požude tijela.
Isprazno je, uči nas dalje Toma, po svaku cijenu težiti što dužem životu, a pri tome ne mariti za svoju dušu i za čestit život, jer toliki su svoje snage i svoj novac razdali za uljepšavanje i podmlađivanje, ali unatoč tomu obično nikada ni oni nisu bili u potpunosti sretni i zadovoljni, jer su uvijek težili još ponekoj korekciji, još pokojoj godini više, još pokojem danu više. A, opet, kako god bilo i koliko god to dugo bilo, jednom mora doći kraj. Tada se vjerojatno svakomu jasno čini koliko je vremena doslovno bačeno u vjetar. A još je bolnije jer se nije uložilo u ono neraspadljivo, ono što se tada svim srcem osjeća kao onaj kapital za kojim je jedino trebalo težiti. Zato je tada sasvim razumljivo kolika je velika ispraznost paziti samo na sadašnji život, a ne brinuti se u pravom smislu ni za budući ovozemaljski, a posebno za vječni život. A velika je mudrost takvu ispraznost shvatiti na vrijeme i krenuti onim putom koji nas vodi prema onomu što istinski siti dušu i što će nas jednoga dana dovesti u vječni život, svjesni da je Bog onima koji ga ljube pripravio ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo.
I upravo je to smisao svega čovjekova nastojanja da se otrgne od sjetilnih stvari koje ga udaljuju od svoga Stvoritelja i svim svojim srcem krene za Kristovim stopama.