O optuživanju pape Franje za zločine i krivovjerja

Dana 2. svibnja 2024. god., na spomendan svetog Atanazija Aleksandrijskog, kojega se rado naziva „stupom Crkve“ i „ocem pravovjerja“, skupina teologa, filozofa, novinara i drugih javnih osoba iz više zemalja na blogu Rorate caeli uputila je javni poziv na ostavku Svetog Oca, sažet u naslovnu misao: Zločini i krivovjerja pape Franje, njihovi uzroci i posljedice te radnje koje treba poduzeti. Tekst je u kratkom vremenu preveden i prenesen na mnogim drugim internetskim mjestima.

U tom pozivu od 18 stranica sedamnaest potpisnika vrlo oštro i izravno tvrdi da su riječi i postupci pape Franje od 2013. god. izazvali neviđenu krizu u Katoličkoj Crkvi i nanijeli veliku štetu i Crkvi i cijelom svijetu te opominju članove crkvene hijerarhije na njihovu dužnost da spriječe papu Franju u nanošenju daljnje štete. Ponajprije pozivaju Papu da podnese ostavku, pokaje se za svoje postupke i čini pokoru, a ako to ne uradi, traže da kardinali i biskupi preuzmu inicijativu i zahtijevaju od njega odreknuće od službe. Ako on pak odbije podnijeti ostavku ili odreći se krivovjerja, potpisnici traže da biskupi i kardinali proglase da je Papa izgubio papinsku službu.

Potom navode da je kriza u Crkvi nastala zbog dva razloga, s jedne strane zato što je papa Franjo počinio kaznena djela koja su teško štetila Crkvi i vjernicima, a s druge strane zato što je pokazao da odbacuje katoličku vjeru i zato što je radio na uništenju vjere drugih katolika. Te razloge potom naširoko obrazlažu u četiri podnaslova:

1. Zločini pape Franje
2. Krivovjerja pape Franje
3. Pozadina i učinci zločina pape Franje
4. Djela koja treba poduzeti kao odgovor na zločine pape Franje.

1. U prvom podnaslovu tvrde da je Papa učinio niz zločina, na različitim poljima. Najprije tako navode da je riječ o Papinoj zaštiti seksualnih prijestupnika ili zaštiti crkvenih poglavara koji su štitili te prijestupnike. U tom dijelu nabrajaju 26 imena, kardinala, (nad)biskupa i svećenika/redovnika, i pojašnjavaju njihova zlodjela, tj. iscrpno obrazlažu što su učinili i kako ih je Papa zaštitio, a svaki od njih potkrjepljuju poveznicom. Potom u jednako oštrom tonu optužuju Papu za čin idolopoklonstva u listopadu 2014. god., kada je lik poganske božice Pachamame, između nekih drugih iskazanih oblika štovanja, postavljen ispred glavnog oltara u crkvi Svetog Petra u Rimu i nošen u ophodu. Potpisnici tvrde da je papa Franjo učinio i zločine vezane uz uklanjanje nekih biskupa, tj. da je to napravio bez pravnog i moralnog temelja, zatim da je nezakonito potiskivao tradicionalnu latinsku liturgiju, da je dozvolio pričest i ispovijed rastavljenima i ponovo vjenčanima koji nastavljaju živjeti u grijehu, da je uveo do tada nepoznate neliturgijske blagoslove za preljubničke i homoseksualne parove te da surađuje s komunističkom kineskom vladom na štetu tamošnje Crkve.

2. U drugom podnaslovu potpisnici tvrde da je Papa u više navrata krivovjerno učio te nabrajaju primjere: u Amoris laetitia naveo je da djela koja se protive Božjim zapovijedima, pa tako i preljubništva rastavljenih i ponovo vjenčanih, mogu biti moralno dobra, u Dokumentu o ljudskom bratstvu iz 2019. ustvrdio je da Bog ne samo dopušta, nego i želi pluralizam religija, u Fiducia supplicans odobrenjem neliturgijskih blagoslova potvrdio je i da blud, preljub i homoseksualni odnosi mogu biti moralno dobri, dok je u enciklici Fratelli tutti i u deklaraciji Dignitas infinita ustvrdio da je smrtna kazna uvijek i u svim okolnostima moralno pogrešna, a u odgovoru na Dvojbe petorice kardinala 2023. naveo da se neke dogme Katoličke Crkve i neki odlomci Svetoga pisma mogu odbaciti kao neistiniti.

3. U trećem podnaslovu potpisnici naširoko analiziraju pozadinu koja je dovela do sadašnjega stanja, a nju prije svega vide u modernističkim strujanjima krajem 19. i početkom 20. st., posebno izraženim u preuzimanju protestantske biblijske kritike, te u širenju utjecaja neomodernista u vrijeme oko Drugog vatikanskog sabora i njihovo učvršćivanje na svim crkvenim mjestima, osobito na teološkim fakultetima i u sjemeništima. Kažu da je to dovelo do gubitka vjere i morala. Tvrde da je Papa „proizvod“ neomodernizma, a svoje je crkvene službe iskorištavao na način da je promicao kompromitirane osobe kako bi ih držao u podređenom položaju i tako si osiguravao poslušnost, dok je one koji su mu se protivili jednostavno uklanjao.

4. Konačno, u četvrtom podnaslovu ponovo podsjećaju kardinale i biskupe na njihovu službu i traže od njih da pozovu Papu na odreknuće, a ako on to ne učini, da proglase kako je izgubio papinsku službu zbog hereze.

Ne vidimo svrhu analizirati poziv sedamnaestorice potpisnika, niti zauzimati stav za ili protiv, ali nam se čini vrijednim primijetiti kako je on vrlo neobično oblikovan, a to se ponajviše odnosi na ton. Iako, naime, ima mnoštvo onih koji cijeli Papin pontifikat pomno prate i kritički ga analiziraju, čini nam se da je ovo dosad najoštriji istup koji je došao od onih koji možda nisu planetarno poznati, ali su ipak cijenjeni i imaju značajan utjecaj na oblikovanje katoličke javnosti.

Zato se cjelokupna situacija čini prilično tužna iz dva razloga: zato što neki, možda i mnogi, smatraju da od pape Franje dolazi samo zlo i da je to zlo toliko veliko da se izgubio svaki osjećaj za poštovanjem njegovog ljudskog i crkvenog dostojanstva, te zato što većinu vjernika više uopće ne zanima ni što govori Papa ni što kazuju njegovi kritičari. Drugim riječima, takav istup prema Svetom Ocu prije koju godinu podigao bi veliku buru, i kritiku i odobravanje, a danas je to tek kratkotrajna vijest na koju se tek lagano digne obrva.

Tog smo se defetizma pribojavali svih ovih godina, a sada je opipljiv. On vodi gubitku vjere i napuštanju Crkve, ili, u najboljem slučaju, stvaranju nekakvih vlastitih okvira vjerovanja i ponašanja. Čini se da su mnogi iscrpljeni od borbe s vjetrenjačama i nemaju više volje pisati ili pratiti analitičke kritike onoga što se zbiva u Crkvi, nego radije čuvaju svoj mir ignoriranjem svakog medijskog naslova koji bi ih imalo mogao uznemiriti. To se posebno snažno vidi na društvenim mrežama i u katoličkom blogerskom prostoru, gdje su mnogi jednostavno utihnuli.

No, to nije dobro, jer je kritika po sebi znak da je čovjeku stalo do onoga što kritizira i da želi da se stvari promijene na bolje. Ovako se čini da će posvemašnji umor i opća individualizacija vjere voditi do sve većeg osobnog preispitivanja ima li uopće smisla vjerovati. Čini nam se da su mnogi katolici zagazili duboko u taj novi svijet vjerske anksioznosti i da ih rijetko što istinski raduje i duhovno uzdiže. Kao da je učinjen prvi kolektivni korak na putu koji vodi ka napuštanju Crkve i kao da se osjeti silna žudnja da Bog pošalje nekog novog svetog Franju i nekog novog svetog Dominika, koji bi rasplamsali trenutačno slabo tinjajući žar ljubavi prema Bogu i prema Crkvi. Valjda u svakom od nas ima barem još toliko snage i želje da možemo i hoćemo zavapiti Gospodinu da pošalje Duha Svetoga i obnovi lice zemlje. I da sa svoje strane učinimo koliko možemo, ne prezirući to sjeme kao neznatno, nego da ga gledamo kao sjeme gorušičino koje milošću Božjom razrasta u stablo na kojem se gnijezde ptice nebeske.