O poniznom mišljenju o samom sebi
Razmišljanje uz ulomak iz knjige
Nasljeduj Krista Tome Kempenca
Knjiga prva, glava 2
Ponizno mišljenje o samom sebi
1. Svaki čovjek po naravi teži za znanjem, ali što koristi znanje bez straha Božjega?
Svakako je bolji ponizan seljak koji služi Bogu, nego oholi mudrac, koji, zanemarivši sebe, ispituje kretanje svoda nebeskog.
Tko sebe dobro poznaje, taj sebe malo cijeni i ne vesele ga ljudske pohvale.
Kad bih znao sve što je na svijetu, a ne bih imao ljubavi, što bi mi koristilo pred Bogom koji će me suditi po djelima?
2. Prestani odviše težiti za znanjem, jer se u tom skriva velika rastresenost i varka. Oni koji puno znadu vole da ih ljudi vide i nazivaju učenima. Ima puno toga u znanju što malo ili ništa ne koristi duši. A vrlo je nerazborit onaj koji se brine za što drugo, osim za ono što služi njegovu spasenju. Mnogo riječi ne zasićuje duše; ali čestit život razveseljuje srce, a čista savjest donosi veliko pouzdanje u Boga.
3. Koliko više i bolje znadeš, toliko ćeš strože biti radi toga suđen, ako ne budeš svetije živio.
Nemoj se dakle uznositi radi bilo kojeg umijeća ili znanja, nego radije strepi radi danoga ti znanja. Ako ti se čini da mnogo toga znadeš, i dosta dobro razumiješ, ipak, znaj, da ima mnogo više onoga čega ne znaš. Ne ponosi se (Rim 11, 20), nego radije priznaj svoje neznanje. Zašto se želiš uzdignuti nad koga, kad ih ima više, koji su učeniji od tebe i koji bolje razumiju zakon? Ako želiš nešto korisna znati i naučiti, onda neka ti bude milo da ljudi ne znaju za te i da do tebe ništa ne drže.
4. Ovo je najveća i najkorisnija pouka: dobro poznavati i prezirati samoga sebe. Do sebe ništa ne držati, a o drugima uvijek dobro i uzvišeno misliti, to je velika mudrost i savršenstvo. Kad bi vidio drugoga očito griješiti ili kakvu tešku stvar počiniti, ipak se ne bi smio smatrati boljim od njega; jer ne znaš kako ćeš dugo moći ustrajati u dobru. Svi smo slabi, ali ti ne smiješ nikoga smatrati slabijim od sebe.
Opće poznata misao staroga grčkoga filozofa Sokrata – Znam da ništa ne znam (Oἶδα ὅτι οὐδὲν οἶδα), bez obzira s kojom je nakanom izrečena, priziva nam u pamet važnost poniznosti i priznanja da, ma koliko se trudili u životu nešto saznati, uvijek ima još neusporedivo više onoga što ne znamo. Važno je razvijati takvu svijest kada je u pitanju ne samo ljudsko znanje, nego možda još i više, kada je u pitanju ono znanje kojim nastojimo spoznati vječne i nepromjenjive Istine, kada pokušavamo razumjeti Boga i Njegov odnos prema svijetu i čovjeku.
Nasuprot takvomu stavu, današnji čovjek često pada u napast uzvisivati se u svomu znanju, umišljajući da bolje od drugih razumije i društvenu i crkvenu zbilju. Još više, dok su nekada u takvu opasnu umišljenost upadali oni koji su se intenzivno bavili intelektualnim radom i u tom smislu dosta toga, u odnosu na druge, i znali, danas zapravo svatko, ili barem mnogi, bez obzira na stvarnu razinu obrazovanosti i učenosti, pokazuju jednu narcisoidnost i patološku želju za izdizanjem sebe iznad drugih.
Pogađa to većinu ljudi i doista su neizmjerno mudri oni koji se takvoj napasti – koju je Sveto Pismo nazvalo riječima – htjeti biti kao Bog – uspijevaju othrvati i ostati samozatajni i ponizni. Upravo nam o njima i o potrebi takvoga stava progovara Toma Kempenac u svojoj Drugoj glavi Knjige prve djela Nasljeduj Krista.
Štoviše, poručuje nam da, makar objektivno bilo i doista veliko, takvo znanje koje bi se stjecalo bez straha Božjega, po sebi vrlo malo vrijedi. O tome nam svjedoči i životni put starozavjetnoga kralja Solomona, koji je bio najmudriji čovjek na svijetu i imao toliko znanje da mu se i kraljica od Sabe došla pokloniti, ali mu zapravo na kraju njegova životnoga puta nije bilo od velike koristi, jer je zanemario strah Gospodnji i priklonio se bogovima svojih žena poganki. Za razliku od njega, njegov je otac David u svemu (izuzev onoga s Bat-Šebom i njezinim mužem Urijom) slijedio Božji glas i u tom je smislu pokazao neusporedivo veću mudrost. Zato nam je i razumljivo što Kempenac kaže da je bolje biti ponizan seljak koji služi Bogu, nego oholi mudrac. Dao Bog da to uvijek razumijemo i svoje iskrene molitve upućujemo Bogu da nas obdari takvom mudrošću koja nas nikada ne će udaljiti od Boga i njegovih zapovijedi. Bez obzira hoćemo li pri tome naići na ljudsku pohvalu ili ljudsku porugu, jer ni jedna ni druga ne znače puno ukoliko se čvrsto nastojimo držati Božjih puteva. Štoviše, ni jedna ni druga ne će biti važne onoga trenutka kada budemo trebali stati pred Lice Božje. Ali će zato biti važne neke druge stvari.
Kempenac mudro govori i nama danas kada kaže da je dobro prestati odviše težiti za znanjem, jer se u takvom hlepljenju za njim krije varka i vodi velikoj rastresenosti. Jasno je to današnjemu naraštaju koji ima priliku u jednom danu prikupiti više informacija no što je to nekada mogao prosječan čovjek za cijeloga svoga života, ali nema nikada i ni u čemu mira. Velika je zato mudrost znati i htjeti odvojiti se od takvih današnjih izvora varljivoga znanja, jer doista malo toga koristi duši, a mnogoštošta šteti. Većina takvih prikupljenih informacija zapravo nam ne znače puno, a uz to su nam oduzele dragocjeno vrijeme sabranosti, molitve i rada na onom što nama i drugima može stvarno koristiti, a Bogu pri tome biti na slavu. Zato nam je važno raditi na onom što je bitno za naše spasenje i spasenje drugih ljudi, jer čestit život razveseljuje srce, dok čista savjest donosi veliko pouzdanje u Boga.
Štoviše, a to se možda najviše odnosi na one koji su po svom obrazovanju pozvani govoriti o Bogu – svećenici, redovnici, vjeroučitelji i općenito teolozi, kako bi to reklo Sveto Pismo, komu je više dano, od njega će se više i tražiti. Ukoliko to svoje znanje, naime, koristimo za ono što je mimo našega spasenja i spasenja drugih ljudi, ukoliko njime ne slavimo ili barem ne nastojimo slaviti Boga, moglo bi nam postati mlinski kamen oko vrata i ono što nam se ne će uračunati u pravednost. Zato je važno ne samo priznati da nam je znanje o Bogu vrlo oskudno i da, koliko god se trudili, nikada ne ćemo spoznati Boga, odnosno da, ako smo štogod i razumjeli, ima puno toga više što nismo, kao i da uvijek ima onih koji i na tom polju bolje i više znaju od nas, nego je važno razvijati duboku samozataju i nastojati, kako bi to Toma rekao, da nam bude milo da ljudi ne znaju za nas i da do nas ništa ne drže.
Stoga je po njemu najveća i najkorisnija pouka upoznati sebe i priznati da po sebi ništa ne vrijedimo, odnosno u tom smislu ići za tim da sebe preziremo, a druge uzdižemo. Teško je razumjeti i prihvatiti takav prilično opor Kempenčev rječnik, jer se u čovjeku s jedne strane budi oholost koja mu ne dozvoljava da se baš toliko ponizi, a s druge se strane javlja i ona misao o dostojanstvu djeteta Božjega i postavlja se pitanje nije li takvim preziranjem samoga sebe čovjek u opasnosti pokazati pretjeranu i nepotrebnu malodušnost po kojoj bi moglo proizići da on po sebi baš ništa ne vrijedi. Čini nam se da Kempenac ovdje želi naglasiti potrebu preziranja samoga sebe u kontekstu cjelokupnoga teksta o opasnosti taštine i ohologa gledanja na stečeno znanje i spoznanje, a u tom smo smislu doista često spremni suditi druge bez ikakvoga objektivna suda, a sebe opravdavati bez ikakvih valjanih i prihvatljivih argumenata. Ili, kako bi to Sveto Pismo reklo, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.
Važne su i poticajne takve misli, bez obzira što se današnjem čovjeku čine arhaičnima i u mnogim segmentima neprimjenjivima, jer nas vode u razmišljanje o potrebi samozataje i poniznosti, a kao takve mogu nam pomoći da sebe prihvaćamo kao one koji milošću Božjom jesu što jesu, kao i o potrebi da se trudimo sve više ljubiti Boga i druge ljude. Najbolji nam je primjer u nastojanju oko takve poniznosti Blažena Djevica Marija, pa dao Bog da svoje krhko znanje koristimo upravo kao ona – da sve ono što nam je Bog stavio na put prebiremo u svom srcu, te u pravo vrijeme iznosimo samo ono što je dobro iznijeti.
