Subota, 4 prosinca

O poslušnosti i podložnosti

Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca


Knjiga prva, glava 9

1. Vrlo je velika stvar biti vezan poslušnošću, živjeti pod poglavarima i ne biti svoj gospodar. Mnogo je sigurnije biti podređen nego poglavar. Mnogi se dadu vezati poslušnošću više iz nužde nego iz ljubavi; i takovi osjećaju muku te rado mrmljaju: a nikad neće polučiti slobodu duha, ako se svim srcem ne podvrgnu poradi Boga. Trči amo ili tamo, nećeš naći mira, osim u poniznoj podložnosti pod upravom poglavara. Utvaranje da je drugdje ljepše i promjena mjesta mnoge je prevarilo.

2. Istina je da svaki voli raditi prema svome mišljenju, i više se priklanja onima koji osjećaju s njime. No ako je Bog među nama, onda je potrebno da radi dobra mira napustimo katkada svoje mišljenje. Tko je tako mudar da bi mogao sve potpuno znati? Nemoj se dakle odviše pouzdavati u svoje mišljenje, nego nastoj rado poslušati također mišljenje drugih. Ako je tvoje mišljenje dobro, pa ga ipak radi Boga napustiš, više ćeš time napredovati.

3. Čuo sam, naime, često da je sigurnije slušati i primati savjet, negoli ga davati. Može se također dogoditi da je svačije mišljenje dobro; ali ne htjeti pristati uz druge, kad to zahtijeva razum ili pametan razlog, znak je oholosti i tvrdoglavosti.



Savjeti koje nam Toma Kempenac stavlja pred oči u ovom odlomku kao da izazivaju neprihvaćanje. Tvrd je to govor, rekli bi neki. Biti ponizan i poslušan onima iznad tebe i onda kada se sve u tebi buni i kada ti se čini da taj drugi to nipošto ne zaslužuje vjerojatno je jedan od najsnažnijih puteva u kojima se slama ljudska samovolja. Zato su te Kempenčeve riječi izvor duboke mudrosti i nipošto ih ne treba označiti arhaičnima i neprimjenjivima za naša vremena i za sve životne staleže.

Iako Toma ima pred očima redovničku poslušnost, a time i vrijednost i važnost redovničkih zavjeta, mudro je poslušati njegov savjet bez obzira na životne okolnosti u kojima se nalazimo i bez obzira na životni stalež kojem pripadamo. Svatko od nas, naime, ime nekog poglavara iznad sebe, nekoga kome bi zbog nekih razloga trebao biti podložan. Nekada će to možda biti roditelj koji očekuje od svoje djece podložnost i poslušnost i onda kada sama imaju odraslu djecu i sve se u njima buni protiv takvog oblika narušavanja vlastitog bračnog i obiteljskog integriteta, nekada će to biti nadređeni na poslu koji zahtijeva slijepu poslušnost, nekada će to biti supružnik koji očekuje pokornost drugoga u svemu ili u nekim životnim područjima, nekada će to biti djeca koja traže svoje i preko razumnih okvira, itd.

Prirodno je u takvim slučajevima da se naša narav buni protiv takvih oblika nezdravoga tutorstva, jer ga doživljavamo nametnutim i onim koji guši našu slobodu i nagriza nam ljudsko dostojanstvo. Prirodno je da želimo takve okolnosti otkloniti i raditi prema svojoj volji, s onima koji su nam bliski u mišljenju i koji nas ne pokušavaju zarobljavati nekim svojim nagnućima. Prirodno je i da si pronalazimo opravdanje u savjesti ako se ne damo takvima podložiti, no zapravo negdje na dnu duše jasno nam je kako Kempenac i u toj stvari ima pravo kada nas potiče na podložnost drugima, unatoč svim opravdanjima.

Velika je stvar, veli Kempenac, ne biti svoj gospodar. I velika je stvar razumjeti da se takva podložnost drugima ne smije prihvaćati iz nužde, nego iz čiste ljubavi. Uzor svakako pronalazimo u Kristovoj poslušnosti Očevoj volji do smrti na križu, gdje nam je jasno značenje i onih njegovih riječi: Oče, otkloni ovu čašu od mene, ali i njihov nastavak: Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude (usp. Lk 22, 42). Koliko god se i sam Krist po svojoj ljudskoj naravi odupirao gorkoj čaši teških muka, ipak ju je, poslušan i bez prijekora, ispio za nas i za naše spasenje.

Na isti način poziva i nas Kempenac da prihvatimo svoju čašu, jer nam je upravo nju, a ne neku drugu, ljepšu i lakšu, Bog dao da ju ispijamo, i po njoj nas u dubini duše uči mudrosti. Po takvoj neželjenoj, ali prihvaćenoj podložnosti krotimo svoju buntovnu narav, tešemo oštrice oholosti i samovolje i priljubljujemo se uz Krista raspetoga, da bismo iz Njegovih rana crpili snagu, a iz uskrsnog jutra ljepotu predanja za druge i nadu u nagradu od Gospodina.

Da, doista, velika je stvar biti vezan poslušnošću i ne biti svoj gospodar.