O različitim načinima sklapanja ruku za vrijeme molitve
Nekada je liturgijskim i drugim crkvenim knjigama bilo propisano kako se tko u crkvi treba ponašati i što treba kada činiti. Danas takvi propisi uglavnom izostaju, što iz razloga da se izbjegne krutost i da se omogući određena sloboda, što iz razloga jer se pretpostavlja da svatko zna kako i što treba činiti. Međutim, primjećuje se kako smo na takav način u nekim područjima izgubili ono što spada na srž katoličkog identiteta. Kao jedan od uočljivih primjera u tom smislu možemo navesti činjenicu kako više ne znamo ni kako bismo trebali imati sklopljene ruke na molitvu.
Ako npr. prema internetskoj tražilici pretražujemo fotografije, ilustracije ili crteže koji prikazuju sklopljene ruke na molitvu, i ako ih još pobliže označimo da se one odnose na katolike, vrlo teško ćemo naći one koje prikazuju sklopljene ruke na molitvu onako kako su nekada bile točno propisane. To se posebno odnosi na ikonice koje naši pobožni ljudi u najboljoj nakani dijele na društvenim mrežama. Najčešće se tako ruke prikazuju sa svim ispruženim prstima i međusobno priljubljenim dlanovima, kako ih drže npr. budisti ili se tako prikazuju neke radnje poput miješanja kocaka prije njihova bacanja. Također, taj položaj ruku, između niza drugih, zauzimaju i oni koji se bave jogom, meditacijom koja je postala popularna i kod nas, pa i među vjernicima katolicima, unatoč činjenici da se ni na koji način ne može povezati s kršćanstvom i vjerom u jedinoga Spasitelja i Otkupitelja – Isusa Krista, nego se po njoj pokušava dosegnuti savršenstvo mimo Boga.
Drugim riječima, danas nećemo naći vjerske propise kojima se određuje kako bi katolik za vrijeme molitve trebao imati sklopljene ruke, a time se može činiti da je i navedeno držanje ruku sasvim u redu, ali bi ga ipak bilo dobro izbjegavati iz naznačenih razloga. Ako se npr. pozornije pogledaju vlastite ruke u tom stavu, može se uočiti da one ne odražavaju niti posebnu usredotočenost molitelja niti pokazuju dostatnu pobožnost. Uz to, na takav način ruke djeluju neprirodno sklopljene, a ako takav stav pogledamo na internetskim slikama, zaključujemo da je gotovo redovito riječ o modelima koji su fotografije snimili za neke potrebe koje nemaju veze s pobožnošću i molitvom. Stoga nam se čini da bi svaki katolik trebao izbjegavati ne samo držati tako sklopljene ruke, nego i dijeliti takve ikone na društvenim mrežama.
S druge strane, češće katolici drže sklopljene ruke sa svim savijenim i isprepletenim prstima, što je po sebi prihvatljivo, ali je vjerojatno svima jasno kako je daleko pobožnije kada se ruke drže ispred prsiju u stavu međusobno priljubljenih dlanova, s ispružena po četiri prsta i prekriženim palčevima. No, i ovdje možemo primijetiti, bilo da su prsti ispruženi ili savijeni i isprepleteni, kako netko drži desni palac preko lijevoga, a netko drugi lijevi preko desnoga. Takav znak prepletenosti palčeva, tj. njihov položaj po kojem čine križ i upućuju na Kristovu smrt i naše otkupljenje, daleko više pripada katoličkom identitetu nego kad su u pitanju tako sklopljene ruke da su i ta dva prsta ispružena. Danas bismo rekli da se u tom smislu međusobno razlikujemo po tome što se kome čini prirodnije: dok se jednima čini prirodnim staviti desni palac preko lijevoga, drugima se čini obrnuto.
Ipak, starije su odredbe propisivale kao jedinu ispravnu gestu desni palac preko lijevoga. Toga se još uvijek strogo pridržavaju oni koji njeguju tradicionalnu latinsku misu pa tako u njihovim uputama za ministrante pronalazimo ove četiri odredbe za sklopljene ruke:
- da se drže ispred prsiju,
- da su cijeli dlanovi spojeni,
- da su ruke usmjerene koso prema gore,
- da je desni palac sklopljen preko lijevoga.
Iako će se sigurno naći onih koji će pomisliti kako je riječ o pretjerivanju i razmišljati da su daleko važniji unutrašnje stanje duha i pobožnost nego izvanjski stav, ipak je dobro preispitati se koliko doista pobožno držimo sklopljene ruke tijekom molitve i bi li uranjanju u otajstva Božjih dubina pridonijelo ako bismo imali sklopljene ruke baš onako kako su određivale nekadašnje liturgijske knjige.
