O skrbi za mir i revnosti za napredak

Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca


Knjiga prva, glava 11


1. Mogli bismo imati mnogo mira kad se ne bismo htjeli baviti tuđim riječima i djelima, niti onim što na nas ne spada. Kako može ostati dugo miran onaj koji se miješa u tuđe poslove? Koji traži vani zadjevice? Koji se slabo ili rijetko sabere u nutrini? Blago priprostima, jer će uživati mnogo mira!

2. Zašto su neki sveci bili tako savršeni i produhovljeni? Jer su svim silama nastojali da se mrtve u svim zemaljskim željama: i zato su mogli svim žarom srca držati se Boga i nastojati oko sebe. Mi smo previše zaokupljeni vlastitim strastima; i odviše se brinemo za prolazne stvari. Rijetko svladamo posve i jednu manu; i nismo zagrijani za svakodnevni napredak; i zato ostajemo mlitavi i mlaki.

3. Kad bismo samim sobom posve vladali, i kad nam unutarnjost ne bi bila nimalo zapletena, onda bismo mogli uživati božanske stvari i okusiti nešto od nebeskoga razmatranja. Sva je i najveća zapreka u tom što nismo slobodni od strasti i požuda pa se ne pokušavamo zaputiti savršenim putem svetaca. Čim se pojavi i mala suprotivština, prebrzo postajemo malodušni i tražimo ljudske utjehe.

4. Kad bismo u borbi nastojali biti junaci, sigurno bismo osjetili nad sobom Božju pomoć s neba. Bog je naime spreman pomoći onima koji se bore i uzdaju u njegovu milost, te nam pribavlja prilike za borbu da pobijedimo. Ako smatramo da se napredak vjere sastoji samo u izvanjskim nekim činima, onda će naša pobožnost brzo svršiti. Sjekiru valja položiti na korijen da očišćeni od strasti uzmognemo biti smirena duha.

5. Kad bismo svake godine iskorijenili samo jednu manu, brzo bismo postali savršeni. Ali nažalost sada često osjećamo da smo bili bolji i čišći na početku svog obraćenja, nego nakon mnogo godina iza polaganja zavjeta. Revnost bi i napredak morali svaki dan rasti; a sada se čini nečim velikim, ako je tko uspio sačuvati dijelak prve revnosti. Kad bismo se u početku samo malo silili, onda bismo kasnije sve mogli činiti s lakoćom i veseljem.

6. Teško je napustiti naviku, a još teže ići protiv svoje vlastite volje. No ako ne svladaš sitnih i lakih stvari, kada ćeš nadvladati teže? Odupri se na početku svojoj sklonosti i oduči se zle navike da te možda malo pomalo ne dovede do veće poteškoće. O, kad bi znao koliko ćeš sebi priskrbiti mira, a drugima veselja, ako se dobro vladaš, držim da bi se više brinuo za svoj duhovni napredak.



Iako je Toma Kempenac svoje djelo Nadljeduj Krista pisao za svoju subraću redovnike, i iako su se odonda kada je on živio vremena uvelike promijenila, ipak njegove riječi mogu i danas biti na poticaj svima koji traže Božje lice, bili oni svećenici, redovnici ili laici. Štoviše, u ovome o čemu piše u 11. glavi Prve knjige kao da podjednako pogađa sve staleže. Posebno pritom imamo na pameti težnju za mirom u duši, za kojim često današnji vjernik vapi, ali malo što čini da bi do njega došlo. Za većinu, bilo da je riječ o svećenicima, redovnicima i laicima, najveću duhovnu prijetnju stvara usmjerenost na internetska bespuća, a koja nas uvode u široki svijet rastresenosti. Malo tko je u stanju na tom polju reći sebi: Dosta je! i malo tko je tu spreman zavapiti Gospodinu: Pomozi mi!

Uzalud se tješimo kako je riječ o korisnom polju, posebno jer nam svima olakšava naviještanje i primanje navještaja Božje riječi, štoviše, vjerojatno mnogi u tom smjeru čine i važna djela, ali smo ipak svjesni kako nam ostaje trajna napast po kojoj postajemo ovisnici o vjerskim sadržajima. Lijepo je vidjeti kako i mi u Hrvatskoj, a u svijetu da i ne govorimo, imamo doista veliki broj vjerskih stranica, od župnih do biskupijskih, od privatnih blogova do velikih portala, od stranica katoličkih vrtića, škola, bolnica, hospicija itd., do raznovrsnih stranica društvenih mreža, a sve to predstavlja veliko bogatstvo, ali ipak ostaje opasnost da se u svemu tome pretjera, bilo da je riječ o onima koji sadržaje nude, bilo da je riječ o onima koji ih konzumiraju. Zato je, čini se, prava mudrost današnjeg vjernika znati upravljati svojim vremenom. Vjerojatno bi nam Toma Kempenac, da je naš suvremenik, dodao u ovom odlomku svoje knjige koju riječ na tu temu.

Lijepo se u tom svjetlu mogu protumačiti njegove rečenice u kojima nas opominje da je uzrok našeg nemira jer se bavimo tuđim riječima i djelima, onime što na nas ne spada, jer se miješamo u tuđe poslove, tražimo zadjevice i slabo se sabiremo u nutrini. Svim tim opasnostima danas smo manje izloženi u konkretnim okolnostima, prvenstveno iz razloga jer smo pod utjecajem međusobne otuđenosti pa se slabo izravno sastajemo i s rodbinom, prijateljima i kumovima, ali u internetskom svijetu mnogima postaje strast iznositi vlastito mišljenje, nauštrb bontonu, pravilima uljuđene komunikacije i poštovanja drugoga kao brata u Kristu. Zato bismo češće i mi mogli s Kempencom zavapiti: Blago priprostima, jer će uživati mnogo mira!

Možda nam ne bi trebala biti želja htjeti biti priprost, iako se to danas u određenom smislu riječi pokazuje i kao vrlina, ali svakako bismo trebali težiti postati siromasima duhom, onima za koje je Isus rekao da je njihovo Kraljevstvo nebesko. Ne gledati sebe kao one s kojima počinje i završava svijet, koji smo nezamjenjivi i bez čijeg bi udjela sve izgledalo siromašnije, ako možda i ne bi propalo, nego po onim darovima kojima nas je Gospodin obdario činiti što možemo, u okviru redovitih životnih snaga. Češće tu ne pronalazimo pravu mjeru, nego zalažemo i svoje zdravlje i svoj unutrašnji mir i svoj odnos prema Bogu i drugima kako bismo činili nešto za što smo u dubini duše svjesni kako i nije baš toliko nužno i vrijedno. 

I onda nije čudno što uz toliko (izvanjsko) bavljenje duhovnim stvarima ne pronalazimo onaj mir za koji bismo očekivali da se baš tu nalazi. Toma bi rekao da smo previše zaokupljeni svojim strastima i da se previše brinemo za prolazne stvari, dok istovremeno ne ulažemo dovoljno snage u svoj duhovni napredak, svladavanje svojih mana i grijeha, nego na tom polju ostajemo mlaki i mlitavi. Ili drukčije: dok možda i puno radimo na Kraljevstvu Božjem dok su upaljena svjetla reflektora, na onim vidljivim i mjerljivim područjima, ali ona druga polja – koja predstavljaju pravo blago i dragocjeni biser – ostaju po strani i mahom neobrađena.

Zato Toma Kempenac i opominje da se Božje dubine mogu otkrivati samo uz našu unutrašnju pripremu i odlučnost slijediti Krista. Podsjeća nas da su toliki sveci mogli doći do kontemplativnih slatkoća zato što su koliko god su mogli nastojali ovladati sobom i boriti se protiv svojih grijeha i mana, mrtveći se u zemaljskim željama, a ta je opomena i nama danas itekako vrijedna kako bismo sami znali procijeniti na kojem je stupnju naš duhovni život. Božja milost, uz našu želju i naše nastojanje za napretkom, neće izostati, nego će nas voditi do miline nebeskog razmatranja i pokazivati gdje se nalazi pravi duhovni mir i kako se na tom polju napreduje. Uz našu spremnost i Božju pomoć polako se mogu iskorjenjivati jedna po jedna mana, a čini se da bi se prve riješili tako da više provodimo vremena s Bogom i ljudima u stvarnom, nego u virtualnom svijetu. Dao nam Gospodin mudrosti da znamo u tom svjetlu prepoznati svoje mjesto i snage činiti ono što je dobro za naš pravi mir i duhovni napredak.