O Svjetskom danu mladih u Lisabonu

Kao i gotovo svaka druga u javnosti vidljivija vjerska tema, tako je i Svjetski dan mladih, održan u portugalskom Lisabonu od 1. do 6. kolovoza 2023. god., potaknuo na dvostruki i međusobno oprečan način komentiranja. Jedni u njemu vide duhovni događaj desetljeća, a drugi ga ocjenjuju paradom svjetovnih vrijednosti i nazivaju ga katoličkim Woodstockom. Vjerojatno je, kako to obično i biva, istina negdje u sredini, a iz tog razloga bi bilo poželjno vidjeti i ono dobro i ono loše, posebice jer će prvi nad ovim drugim zatvarati oči, a s jednakim nezanimanjem odnosit će se i drugi prema onom prvom. 

Tko su mladi katolici danas?

Ponajprije, pitamo se tko su danas mladi katolici i je li Svjetski dan mladih na to pitanje dao zadovoljavajući odgovor? Organizatori i voditelji uvjeravaju nas da je riječ o krasnoj mladeži žednoj Boga i da se to moglo jasno osjetiti na Susretu. Vjerojatno bi tu tvrdnju načelno trebalo uzeti ozbiljno, barem kako se ona odnosi na veći dio okupljenih, ali prilično visoka cijena aranžmana (kod nas 850 eura) kazuje nam da je prvi kriterij motivacije mogao biti više vezan uz dubinu džepa, a manje za stvarno vjersko iskustvo. Drugo što također ne treba zanemariti tiče se činjenice da mladi vole putovati i vole se družiti, vole koncerte i općenito velike manifestacije, pa je pitanje u kolikoj su mjeri ovaj vid druženja stvarno doživjeli drukčijim i dubljim. Oni se jako dobro zabave i pod vedrim nebom, spavajući na klupi i iščekujući koncert neke svjetovne grupe pa je dvojbeno jesu li u stanju sržno razlikovati jedno iskustvo od drugoga. Treće, čim je udaljen od svojih domova, dobar dio mladih otvoreniji je raznim vrstama razuzdanosti, a ni to ne treba ignorirati kao barem pozadinsku motivaciju jednog dijela sudionika, posebno jer je riječ o prvom takvom velikom okupljanju nakon zatvaranja u vrijeme korone. S druge strane, neki mediji su mjesecima unaprijed pisali o nekim okolnostima oko pripreme Svjetskog dana mladih koje su upućivale na zaključak da će na njemu biti manje katoličkog, a više ekumenskog, međureligijskog i svjetovnog sadržaja, što je vjerojatno odvratilo od puta jedan i to vrijedan dio mladih, a onaj drugi možda privukao. Također, mladi katolici više nisu homogena skupina, nego je riječ o grupacijama u rasponu od zaljubljenika u tradicionalnu latinsku Misu, preko članova raznih karizmatskih udruga do progresivnih sinodalnih i LGBT udruženja i konačno onih koji se ne mogu nigdje svrstati. Uz to valja nadodati i da se jedan dobar dio sudionika ni po kojim parametrima nije mogao uvrstiti među mlade, jer je riječ o onima koji su u kasnim tridesetima, četrdesetima, pedesetima… 

Dakle, pisanje o prekrasnoj mladeži gladnoj Boga vjerojatno je hiperbola, jer se sigurno na tom širokom polju moglo naći i pšenice i kukolja. No, unatoč tome, lijepo je vidjeti ozarena lica, nasmijana i razdragana u nekim neformalnim dijelovima Susreta, a sabrana u molitvenim. (Ipak, ovdje ubacujemo digresiju da smo primijetili jednu čudnu rašireniju pojavu, a koja se očituje u činjenici kako dobar dio sudionika, pa čak i svećenika, dok kleči ne drži sklopljene ruke ispred sebe, nego na leđima.) Kako god bilo, čini nam se da se iz toga može s optimizmom izvući zaključak da je Crkva živa i nakon pandemije i da u njoj ima podmlatka. To posebno veseli u usporedbi sa statistikama koje pokazuju da se veliki dio vjernika nakon korone nije vratio u crkve, a u tom negativnom trendu prednjače mladež i djeca. Sve u svemu, ako pokušamo odgovoriti na pitanje iz ovog podnaslova, zaključujemo da se Susret na tom polju može ocijeniti prilično visokom ocjenom, s napomenom da se ljepota i duhovna snaga katoličke mladeži gotovo isključivo ističe kao argument u korist Svjetskog dana mladih u Lisabonu, a sve druge primjedbe i mogući nedostaci istim argumentom žele eliminirati.

Ravnopravnosti i objektivnosti radi, hajdemo mi malo pogledati i drugu stranu. 

Prigovori Svjetskom danu mladih u Lisabonu

Prigovori koji se ističu na račun Svjetskog dana mladih nisu ni neozbiljni ni zlonamjerni, ali se, kako se to već uobičajilo u katoličkim jakim medijima, i ovdje predstavljaju fundamentalističkim, neistinitim i izokrenutim. Kao i sve drugo, pa i isključivo pozitivan govor o Danu, oni ovise o istinoljubivom izvještavanju onih koji upravljaju medijima. Pod pretpostavkom da je sve ono temeljno što je izišlo u javnost barem vjerojatno, uočavamo da je odmjerena i primjerena kritika onih koji su upozorili na izneseni smisao i cilj Susreta. Tako su organizatori tjednima prije slali poruke iz kojih se iščitava da Svjetski dan mladih u Lisabonu ne treba gledati kao na okupljanje mladih katolika, nego kao na ekumenski, međureligijski i općeljudski susret na kojem su baš svi dobrodošli, pa se stoga treba suzdržavati od prozelitističkog isticanja katoličkih posebnosti. U takvim je porukama prednjačio jedan od voditelja organizacijskog tima, pomoćni biskup Lisabona Américo Aguiar, što je odmah izazvalo podjele, gdje su ga jedni napadali, a drugi opravdavali.

Na to bismo rekli ovako: budući da se podrazumijeva da svaka organizacija i skupina na svojim susretima promovira vlastiti vrijednosni sustav i uvjerenja pa tako nitko ne očekuje da se na hodočašće u Meku, uz jeruzalemski Zid plača, na hinduistički festival Holi ili kakvo ateističko okupljanje pozivaju katolici i uvažava njihova vjera, tako je sasvim razumljivo da nitko ne očekuje ni da Svjetski susret mladih u organizaciji Katoličke Crkve nudi bilo što izvan okvira svoga nauka. Štoviše, ne zaboravljajući iznimno oštre riječi svetoga Pavla po kojima proklinje svakoga onoga, pa bio on i anđeo s neba, tko bi propovijedao neko evanđelje mimo onoga koje je on navijestio (usp. Gal 1, 8), pitamo se kakvi su to motivi potaknuli biskupa Aguiara da u program Svjetskog dana mladih uvede ponude koje navlače prokletstvo Apostola pogana. Neke od njih su razgledanje i upoznavanje s bogoštovnim prostorima i vjerovanjima drugih religija, neke se tiču zajedničkih međureligijskih i multikulturalnih akcija, neke su bile namijenjene za LGBT katolike, neke su se  ticale čisto svjetovnih tema itd. 

Na tom tragu vidimo i udio pape Franje, koji je, uz mnoge ohrabrujuće i lijepe poruke, ostavio i gorak okus, a on se u Hrvatskoj najbolje vidi na temelju onoga što su od svega izrečenoga izdvojili i objavili svjetovni mediji. Tako je prilično bolno bilo slušati kako je u središnjim Dnevnicima sve bogatstvo Svjetskog dana mladih i Papinih govora okljaštreno i svedeno na dvije misli: da je Crkva prepuna svećenika zlostavljača i da su u Crkvu dobrodošli baš svi, dakako i oni koji žive protivno Božjim zapovijedima, bez potrebe odustajanja od grijeha. Rekli bismo, to je rezultat takve otvorenosti svima: umjesto da svijet vidi ljepotu vjere i snagu Katoličke Crkve, umjesto da prepozna da je u Crkvu dobrodošao baš svatko tko Krista priznaje svojim Otkupiteljem i želi slijediti Njegov put, dobiva sliku zločinačke organizacije koja ne poštuje ni sama sebe pa što bi je onda poštovali drugi. 

Mnogi su istaknuli kako se nepoštovanje koje je pokazao organizator Svjetskog dana mladih u Lisabonu vidi i u nemarnosti prema uzvišenosti euharistijskog slavlja. Sveta Misa je katolicima najveća svetinja i vjernici koji drže do svoje vjere s pravom su osjetljivi ako se ona na bilo koji način izvrgava nedoličnostima. Fotografije koje kruže internetom upućuju na niz mogućih zloporaba koje se u ovom trenutku ne mogu s potpunom sigurnošću potvrditi, ali ni opovrgnuti. Tako proizlazi da je umjesto svetohraništa kao nepomičnog i doličnog mjesta za pohranu Kristova Tijela, ujedno i prikladnog za sabranu molitvu i smještenog tako da se ne izvrgava opasnosti profanacije (usp. Redemptionis sacramentum, br. 130-131; Zakonik kanonskoga prava, kan. 934-941), odlučeno da se hostije čuvaju u plastičnim kutijama za dostavu hrane, smještenim na neki stol pod šatorom pored kojeg su nonšalantno u neznanju prolazili mnogi. Dvije svijeće sa svake strane upućuju na zaključak da su hostije posvećene, a to potvrđuju i neki mladi koji su kao zadovoljštinu za takvo ophođenje prema najvećim katoličkim svetinjama imali potrebu moliti pred Presvetim. Ostavljamo mogućnost da je ipak riječ o zabuni, odnosno da te kutije nisu bile “svetohranište” nego nešto drugo, ili barem da nije riječ o posvećenim hostijama, ali ako je to tako, onda se već davno trebao oglasiti organizator i raspršiti sumnje. 

Uz to što se pričest na svetoj Misi sa španjolskim vjernicima, navodno iz razloga jednostavnosti, a protivno crkvenim odredbama (usp. Redemptionis sacramentum, br. 117-118), dijelila iz plastičnih posuda za čips, kupljenima u Ikeji, primjedbe se na društvenim mrežama upućuju organizatoru i zato što su na Misi otvorenja Svjetskog dana mladih, pored tisuća svećenika, pričest dijelili i laici (usp. od 1:26:59 i od 1:42:37 pa dalje), a od kojih se neki čine toliko mladi i prilično nespretni da nam se nameće pitanje jesu li uopće izvanredni djelitelji pričesti. 

Posebno je negodovanje izazvao vlč. Guilherme Peixoto, poznat u Portugalu kao svećenik DJ, koji je na Svjetskom danu mladih za buđenje sudionika puštao techno glazbu, a kamerama je ostalo zabilježeno i kako je svojevremeno sudjelovao u snimanju reklame za sportsku kladionicu, kao i da je puštao glazbu na okupljanju za koje se čini da je Noć vještica. Iako se sve to može označiti neprimjerenim, ipak stječemo dojam da je riječ o dobronamjernom zaljubljeniku u techno glazbu, a koju želi povezati s vjerom, u svjetlu pokreta Hakuna. Riječ je o pokretu koji je iznikao iz Susreta mladih u Rio de Janeiru 2013. god., a koji ide za tim da preko moderne glazbe približi vjeru mladima. Za ostalo bi se moglo jednostavno reći: o ukusima se ne raspravlja.

Stoga pustimo mi po strani svećenika DJ-a i druge moguće nedostatke i pogledajmo malo našeg svećenika koji se kritički osvrnuo na kritičare Svjetskog dana mladih. Razumijemo njegovu i žalost i ogorčenost jer je susret doživio u sasvim drukčijem svjetlu, ali je pritom izbacio veći žalac no što je bilo potrebno, a sve kritičare označio foteljašima, potcjenjujući tako širinu mozaika koji se ipak može objektivnije sagledati promatranjem i slaganjem mnogih djelića, nego držanjem u ruci tek jednog ili nekoliko.

Krvoločni prorok Ilija i krvoločni katolici

Riječ je o don Ivanu Terzi, povjereniku za pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije, a koji je održao prvu katehezu za hrvatske hodočasnike u Lisabonu. Zanimljivo nam je primijetiti kako je ta kateheza ostala bez kritike, a nama najbolje ocrtava nedostatke ovog Svjetskog dana mladih. Prema pisanju Hrvatske katoličke mreže (HKM), don Ivan Terze svoju je pouku temeljio na usporedbi današnjeg vremena i vremena kada je živio starozavjetni prorok Ilija, postavljajući mladima pitanje: “Je li bolje živjeti poganski ili biti vjeran Bogu?” Potom je ponudio odgovor u kojem je tog sveca, zaštitnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i cijele Bosne i Hercegovine, prikazao kao krvoloka, implicirajući da je bolje biti poganin nego takav borac za pravovjerje. Njegove riječi, prema prenošenju HKM-a, glase ovako:

“Dodao je da to pitanje zvuči slično onome što danas mladi žive. ‘Kao da se ono Ilijino vrijeme preslikava danas’, rekao je i podsjetio da je Ilija okupio sve Baalove svećenike i rekao im da on zna da je njegov Bog pravi Bog.

‘I koji je odgovor Ilije? Ilija pobije svih 400 Baalovih svećenika, krvoločno ih pobije. Koliko se puta, da dokažemo da je naš život pravi život, da je naša vjera prava vjera, koristimo nasiljem? Zato što je moja slika Boga, slika nasilnog Boga!’, poručio je don Ivan.”

Iako je danas teško razumjeti dijelove Svetog pisma u kojima se navodi kako je prorok Ilija pobio 450 poganskih proroka (usp. 1 Kr 18,20-40, kao i prethodna i naredna poglavlja), zadaća je svećenika i kateheta da ih pojasne, a ne ovako opasno tumače, iskrivljujući Božju riječ. Don Terze je tako, osim ako nije krivo prenesen, u potpunosti izostavio govor o silnim i dugotrajnim zlima koja su u svojem zatiranju židovske vjere činili kralj Ahab i njegova žena, Feničanka Izebela, tj. da su oni krvoločno dali pobiti sve Jahvine proroke, a zatoru je uspio umaknuti samo Ilija, dok je gotovo sav narod u okolnostima takve tiranije prešao na pogansku vjeru. Dakle, polazišna točka je jedan Ilija s glavom u torbi i silnim zauzimanjem da se sačuva prava vjera naspram 450 Baalovih proroka koji se na račun svoga krivovjerja goste za kraljevim stolom usred Izraela. I onda odjednom sva ta zla, nakon što je Ilija pokazao da na njemu počiva Božji duh i da izvršava Njegovu volju, don Terze čudom zaboravlja, a Božjeg proroka proglašava krvolokom. (Ovdje usput valja pohvalno napomenuti da je IKA u svom izvješću o katehezi povjerenika mladih ispustila sporne rečenice.) 

Takvo se tumačenje odlično može primijeniti na razumijevanje onoga što nije bilo dobro na Svjetskom danu mladih u Lisabonu i na što su upozoravali kritičari. U njemu ne valja upravo to što organizatori, idući stopama sinodalne Crkve, nude istu poruku koju je don Terze ponudio mladima: svi oni koji se u Katoličkoj Crkvi zalažu za pravovjerje i Božje zakone su krvoloci i nasilnici, a oni drugi su nedužni Baalovi svećenici koji u ljubavi služe svojim pravednim i milosrdnim vladarima, pomažući im u ostvarenju njihovih uzvišenih ciljeva. Pri tome su dakako nebitna zla koja stvarno čine i po kojima dan za danom virtualno i egzistencijalno ubijaju jednog po jednog Božjeg proroka – biskupa, svećenika, redovnika, laika – svakoga koji čvrsto ostaje vjeran Božjim zapovijedima i učenju Crkve, jer imaju moć zamijeniti istinu i laž, ali su im zato komentari vjernika – jedino što im je preostalo – izrazi nasilnika koji imaju sliku nasilnog Boga. 

Umjesto zaključka

Slažemo se s don Ivanom da se naše vrijeme itekako može usporediti s vremenom proroka Ilije, ali bismo ipak malo drukčije protumačili svetopisamske odlomke. Tiranija kojoj je bio izvrgnut izraelski narod od strane kralja koji je trebao čuvati pravovjerje, točnije od njegova sagibanja glave pred pakošću i krvoločnošću poganke Izebele, vrlo je slična tiraniji i sagibanju glave onih koji su po svom poslanju pozvani slijediti samo Božji glas i čuvati Njegove zakone. Umjesto toga, oni se okreću protiv Božjih proroka i žele ih istrijebiti, a njihovo mjesto velikodušno ponuditi Baalovim svećenicima. (U tom svjetlu ne može se zamjeriti ako netko na takav način protumači i Papino posipanje pepelom na Susretu zbog kleričkog zlostavljanja, kao i njegove uzvike: Todos, todos, todos!, ili u prijevodu: Svi, svi, svi!, jer je to jedino odjekivalo sa svjetovnih ekrana.) U takvim okolnostima što tiranije, što zavođenja, što podilaženja, normalno je očekivati da će narod u velikoj mjeri zaboraviti vjeru svojih otaca i od današnje slike krvoločnog Ilije doći do sutrašnje slike krvoločnog Boga. Kako će se, naime, takvim tumačenjem prenijeti mladima slika milosrdnog Boga, kad je On pobio prvorođence egipatske, i još više, pokazao se krajnje krvoločnim dopustivši da mu Sin Ljubljeni, Jedinac, iskrvari na Križu? Nema druge nego zaključiti da takav nemilosrdan Bog ne može biti pravi Bog, nego je to onaj kojega nude Baalovi svećenici. Sve dok ne dođe ponovo Ilija.

Eto, to je problem današnje Crkve i njezina novog mirisa, koji mnogima zaudara. Uz sve ono pozitivno na Svjetskom danu mladih, čega je izgleda bilo jako puno, ipak se probio i taj vonj, nanjušen u nizu okolnosti koje očigledno nisu slučajni i sitni propusti.