O “trenutačnoj doktrini Crkve”
Ovih dana portali Cruxnow.com i Katolisch.de donose, a Informativna katolička agencija (IKA) i neki drugi hrvatski portali dijelom prenose, a dijelom komentiraju ne tako svježu vijest da je mons. Fernando Prado Ayuso, španjolski biskup San Sebastiána, 19. prosinca 2022. god., dva dana nakon preuzimanja biskupske službe, donio dekret kojim je zabranio emitiranje sadržaja najveće i najpoznatije svjetske katoličke mreže s vjerskim sadržajem Eternal Word Television Network (EWTN) na svojoj biskupijskoj televiziji TV Betania, a iz razloga jer tvrdi da EWTN blati papu Franju, promiče mržnju i ne prenosi vijesti u istini i ljubavi i pri tome ne vodi računa o jedinstvu cijele Katoličke Crkve. Za potvrdu takvih kritika navode se riječi samog Pape koji je 2021. god. tijekom leta tražio od novinara te mreže da prestanu tako kaljati njegov ugled te se iznosi podatak da je taj događaj prenio isusovački časopis America. Slično se tvrdi da je Papa u rujnu iste godine u razgovoru sa slovačkim isusovcima EWTN nazvao “djelom đavla”, a također i da je državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin u listopadu 2022. god. upozorio novinare te medijske mreže da “prenose istinu s ljubavlju, objektivnošću i ravnotežom”. Uz to, navedeno je da su redoviti gosti te medijske kuće poznati Papini kritičari poput kardinala Raymonda Lea Burkea, nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, bivšeg nuncija Carla Marie Viganòa te, vjerojatno da bi animozitet bio još jači, Stephena Bannona, bivšeg savjetnika prethodnog američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Katoličku televiziju EWTN utemeljila je 1981. god. časna sestra klarisa Majka Marija Angelica, rodnim imenom Rita Antoinette Rizzo (1923.-2016.), a utemeljila je i mrežu radijskih postaja WEWN, kao i mrežu katoličkih portala i novina. Već je i sama utemeljiteljica za života primala kritike da se oštro obrušava na liberalne smjerove u Katoličkoj Crkvi, posebno s obzirom na pojedine američke biskupe, tj. primala je slične kritike kao i današnja mreža – da potiče razdor u Crkvi. Unatoč tome, EWTN je katolička medijska mreža koja je postigla svjetsku popularnost, odnosno prema vlastitim podacima domet praćenja je preko 400 milijuna TV kućanstava u više od 150 zemalja. Program se emitira 24 sata dnevno. Toj mreži pripadaju i portali National Catholic Register i Catholic News Agency. Oni, su uz Lifesitenews u prilogu IKA-e navedeni kao “medijsko-politički krugovi” koji lansiraju napade bivšeg nuncija Viganòa na papu Franju, a za potvrdu te činjenice navodi se kako su o tome nedavno pisali i glavni urednik vatikanskih medija Andrea Tornielli i novinar vatikanske agencije Fides Gianni Valente.
Postavlja se pitanje je li takvo pisanje po kojem se medijska mreža EWTN izravno optužuje za razdor objektivno i istinoljubivo ili se pak ono može označiti poticajem na mržnju, ne samo prema onima koji tom mrežom upravljaju, nego još više prema visokim prelatima Katoličke Crkve koji se spominju poimence, a poznati su da javno iznose kritike na način djelovanja pape Franje? Jesu li, također, isusovački časopis America, državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin i naznačeni vatikanski novinari vjerodostojni primjeri ili bi se i oni mogli, smjeli pa i trebali podvrći objektivnoj kritici? Drugim riječima, metodologija napada na ETWN i navedene visoke prelate svodi se na neargumentiranu osudu, tj. nije naveden ni jedan jedini konkretan primjer po kojem bi čitatelji koji ne prate tu medijsku mrežu mogli saznati koji im se točno krimen stavlja na teret, nego se njihovo djelovanje označava medijsko-političkim i djelom đavla. U tom bi se svjetlu mogla loptica vratiti nazad i reći da su isusovački časopis America i njegov glavni urednik James Martin poznati po promicanju rodne ideologije i po tome da izravno i otvoreno podrivaju (dosadašnje) učenje Crkve, do mjere da se već u svakom novijem broju mogu pronaći hereze, a slično se odnosi i na dvojicu vatikanskih novinara, koji u promicanju Papinih misli i djela i izostanku kritike mogu imati osobnu korist kao vatikanski zaposlenici i autori više knjiga o trenutačnom zemaljskom poglavaru Katoličke Crkve, jer se čine kao plaćeni glorifikatori. Stoga se takve okolnosti i kritika kritike pape Franje mogu podvesti pod onu narodnu: Kadija me tuži, kadija me sudi. Uz to, nismo primijetili da navedeni kardinali i biskupi u svojoj kritici pape Franje i novih liberaliziranih smjerova Katoličke Crkve koriste tako teške riječi da bi nekoga nazvali đavlom, nego svoju kritiku redovito obrazlažu teološkom argumentacijom i biranim riječima.
No, kako se i ovaj prilog ne bi sveo na kritiku bez argumenata, dobro je skrenuti pozornost na neke činjenice koje nam se čine važne i ozbiljne. Ponajprije podsjećamo da je Crkva Kristova Zaručnica i Sakrament spasenja, a kako nas uči deklaracija o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve Dominus Iesus (2000.), njezina je punina sačuvana samo u Katoličkoj Crkvi (usp. DI, br. 16). Zato je iznimno važno raditi na očuvanju doktrine Katoličke Crkve, kako se i ona ne bi iskrivljivanjima pretvorila u sektu ili npr. u neki vid socijalne ili aktivističke institucije. U tom svjetlu uvijek postoji objektivna mogućnost da neki papa počne zagovarati nešto što je u suprotnosti s učenjem Crkve, a tada je dužnost prije svega biskupa, a onda i svih drugih vjernika podići glas i upozoriti na takva zastranjenja. Mnogi danas i kardinali i biskupi i svećenici i redovnici i vjernici laici, pa i nevjernici, smatraju da papa Franjo upravo to čini, s jedne strane izravno, time što odbacuje dosadašnje učenje Crkve i uvodi prakse koje su prije njegova pontifikata bile nezamislive jer ih je Učiteljstvo uvijek osuđivalo kao grešne ili barem pogrešne (vidi tek njihov mali dio npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje, ovdje ili ovdje), a s druge strane neizravno, time što ne čini ništa da bi spriječio one oblike djelovanja unutar Katoličke Crkve za koje je donedavno postojao opći konsenzus da su rušilačke i na doktrinarnom i na pastoralnom polju. To se posebno odnosi na njemački Sinodalni put, za koji ili nema riječi prijekora ili su vrlo mlake i dvoznačne. Štoviše, stječe se dojam da cijelu Katoličku Crkvu vodi u tom smjeru, a to je temeljni razlog zašto ga sve otvorenije i u sve većem broju kritiziraju kardinali i biskupi, shvaćajući ozbiljno svoju naučiteljsku službu. Budući da su oni samim time u nemilosti katoličkih službenih medija koji nikada ne otvaraju nikakvu za Papu škakljivu temu, potpuno je razumljivo da prihvaćaju biti gosti medijske mreže EWTN jer im ona svojom dobrodošlicom i svojim dometom omogućuje da se i njihov glas čuje. A da pritom itekako paze na dostojanstvo Svetog Oca, jasno pokazuje i zadnji intervju (od 16. ožujka) koji su kardinali Burke i Müller dali za televiziju EWTN.
Imajući u vidu sve dosad navedeno, pitamo se zašto je IKA imala potrebu prenijeti zastarjelu vijest o dekretu biskupa Ayusa, posebice jer je ona potpuno nevažna za Crkvu u Hrvata? Nazire li se u tom tekstu najava cenzure, tj. je li riječ o prilogu koji će otvoriti vrata sličnima, onima koji će izravno kaljati ugled onih biskupa i kardinala koji smatraju da Papa Crkvu vodi u pogrešnom smjeru, a također i svih drugih eventualnih kritičara njemačkog i Papinog Sinodalnog puta, između kojih se sve manje vidi razlika? Čini se da je upravo u toj sličnosti srž problema i da možemo očekivati kako će tu “novu doktrinu Crkve” nad kojom smo se donedavno svi sablažnjavali sve više gurati i naši crkveni mediji. Budući da papa Franjo redovito postavlja za biskupe i kardinale one koji su mu bliski po razmišljanju, a to primjećuju čak i sekularistički mediji, uz to takve postavlja na najznačajnija mjesta u Crkvi, nema prostora da se misli kako nije dovoljno upućen u stanje stvari niti da Sinoda o sinodalnosti djeluje protivno njegovoj volji. Između mnoštva doktrinarno-pastoralnih nebuloza koje je dosad ponudila, ovdje samo podsjećamo na evidentno ismijavanje i s Božjim zakonima i s osjećajima i pameću vjernika, vidljivima u objavama ilustracija i popratnim tekstom s neskrivenom promidžbom rodne ideologije i drugih aberacija na službenoj Facebook stranici (Synod.va) od 24. rujna 2022. god. Umjesto da se bave teološkim temama, otkrivanjem Božje ljepote i razumijevanjem otajstava spasenja, odnosno onim pitanjima koja vjernicima život znače, i Sinodalni put i Sinoda o sinodalnosti bave se aktivističkim ideološkim pitanjima koja najveći broj vjernika ne dotiču ni u najmanjoj mjeri, osim što ih sablažnjavaju. Štoviše, sudeći prema javnom očitovanju stvarne osobe koja je prikazana na prvoj donjoj sličici, s mikrofonom i naopakim križem oko vrata, izgleda da je “umjetnica“, samoinicijativno ili po narudžbi ne znamo, lažno prikazala gotovo sve osobe, nudeći neistinitu sliku stvarnog stanja i potreba.
U svjetlu ujednačavanja ciljeva Sinodalnog puta i Sinode o sinodalnosti valja gledati i dvije reakcije Svete Stolice na njemački Sinodalni put, od kojih je prva donesena 21. srpnja 2022., a druga se odnosi na primjedbe državnog tajnika Svete Stolice kardinala Parolina koje je iznio na konferenciji u Rimu 13. ožujka, dva dana nakon što su na skupštini Sinodalnog puta u Frankfurtu (od 9. do 11. ožujka, na kojoj je, usput budi rečeno, kao gost sudjelovao i mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić) izglasani zaključci protivni učenju Katoličke Crkve, a na temelju kojih će Crkva u Njemačkoj službeno krenuti u novu pastoralnu praksu bez ikakvih sankcija. Obje reakcije sadrže riječi koje otkrivaju iste ili barem slične ciljeve Sinodalnog puta i Sinode o sinodalnosti. U prvoj se tako izražava želja za spajanjem prijedloga Sinodalnog puta i Sinodalnog hoda Crkve u svrhu uzajamnog obogaćivanja, a u drugoj srž izjave kardinala Parolina čini rečenica da je Sinodalni put donio odluke koje ne odgovaraju trenutačnoj doktrini Crkve. Ponavljamo još jednom: ne doktrini Crkve, nego trenutačnoj doktrini Crkve. Time je, slično kao i papa Franjo u nekoliko zadnjih intervjua (usp. ovdje, ovdje i ovdje), obezvrijedio nauk Crkve i otvorio veliki prostor za njegovo mijenjanje, a što bi se očigledno trebalo postići Sinodom o sinodalnosti. Iz obje reakcije tako proizlazi da je daleko više problem u vremenu, nego u sadržaju.
No, valja imati na umu da se veliki dio biskupa javno protivi njemačkom Sinodalnom putu (popisu valja dodati daleko veći broj onih biskupa svijeta koji jednako misle, ali nisu imali priliku potpisati se na Pismo), što budi veliku nadu da će se s jednakom odlučnošću znati i htjeti oduprijeti i zastranjenjima Sinode o sinodalnosti. Vjerujemo kako će im u tome veliku potporu ponuditi medijska mreža EWTN.
